Muzika

 

У Баварској државној опери у Минхену

Arrigo Boito “Mefistofele”

Опера са једним прологом, четири акта и епилогом.

У оквиру «Faust Festival 2018 München», посвећеном делу Јохана Волфганага фон Гетеа, Баварска државна опера је обновила у свом репертоару дело Арига Боита које је имало премијеру пре пет година 2013.г. ”Мефистофеле”. Гледаоци су могли да доживе бескомпромисну прераду Гетеовог мотива, ситуираног у локални колорит и фолклор минхенског Октоберфеста. Ова не тако често инсценирана опера, перфектно одговара декадентном духу, спајајући Фаустов пакт са ђаволом и трагедијом Гретхен, као и аркадијске фантазије у вези са Хеленом.

Ариго Боито (1842-1918) је био мултиталент, који је деловао као критичар оштрог језика, лиричар и либретиста (између осталог написао је либрето за Веријев ”Отело”). Његови композиторски успеси су скромни. “Mefistofele“ није при праизвођењу у Миланској скали 1868. био успешан. Њега карактеришу оштри контрасти, нагла преплитања и преломи различитих текстура. Тако се истовремено чују оркестарски tutti, чулни и изобилни корали као и вокале партије запањујуће виртуозности. У том мелодраматичном галиматијасу севању муња, удару громова и пламенима ватре исцрпљује се добар део драмске радње. За диригентским пултом је стајао гост из Израела Омер Меир Велбер, који поседује особито занимљиву и ретко виђену кореографију дриговања таласастим и змијоликим упредањем палице.

Но резултат је ипак задовољавајући. Ервин Шрот је певао улогу Мефистофела јасним, чврстим басовским линијама владајући и крепким и сонорним звиждањем које је саставни део ове улоге. Фауста је певао/глумио Јозеф Калеја, који је у његовој интерпретацији звучао нијансирано и динамично. Једино нам се улога Маргерите, коју је певала Кармен Ђанатазио, чинила недовољно тембрираном и грубом. Режисер ове инсценације је Роланд Шваб. Боитова музика је на пола пута између Мајерберга и Вагнера: арије, дуети, сцене све, ма колико били у духу италијанске опере, одвећ подсећају на узоре. Музика је у ”Валпургијској ноћи” је ношена посебним ритмичким импетусом, те је имала високи театрални ефекат.

Ариго Боитов однос према мотиву Фауста је музички и драматуршки очито веома диваљ. Након апсурдно дугог елизијског прелудијума, кренуло се у земаљске и подземне сфере. Мефистофеле је очито вођа банде злих типова са новим фаном Фаустом. Често сева и грми на бини и под земљом. Кулмнациона тачка једне забаве укључујући и карусел на минхенском Октоберфесту на коме Фаустов аисистент Вагнер овоме око врта ставља лицидерско срце на коме стоје  на колоквијалном баварском дијалкту  “I mog di” (Ти ми се свиђаш) и чиме се назиру ђаволи понори.

У основи све је веома плакативно и декоративно, али забављујући ефекат овог ”певања са пуцањем” је огроман. У Хеленином свету се налазимо у дому за негу дементних пацијената, који напрасно долазе свести, као симбол наде у овоме иначе апокалиптичком свету, који уоквирују монументалне гвоздене конструкције као два цунами–таласа. Публика је реаговала са јубилирајућим узвицима и неколико дијаболичних ”бу-узвика”када се режисер Шваб појавио на бини заједно са протагонистима.

 

Зоран Андрић (Минхен)

 

Protiv marksomanije

Leszek Kolakowski:

 

Što je ostalo od socijalizma?

 

Karl Marx – moćan um, veoma učen čovjek i dobar njemački spisatelj – [rođen je prije 200 godina]. Živio je u parno doba; nikada u svojem životu nije vidio automobil, telefon ili električno svjetlo, a nekmoli nove tehnološke uređaje. Njegovi su obožavatelji i sljedbenici govorili, a poneki i nadalje govore: to nije važno, njegov je nauk još uvijek savršeno relevantan za naše vrijeme, jer sistem koji je analizirao i napadao – kapitalizam – još je uvijek tu. Izvjesno je da Marxa vrijedi čitati. Postavlja se ipak pitanje: objašnjava li njegova teorija uistinu sve na našem svijetu i pruža li temelj za bilo kakva predviđanja? Odgovor je: Ne. Drugo je pitanje jesu li njegove teorije nekoć bile upotrebljive ili nisu. Odgovor je, svakako: Da; uspješno su djelovale kao skup slogana koji su imali opravdati i glorificirati komunizam i sužanjstvo što neizbježno ide zajedno s komunizmom.

Kad pitamo što te teorije objašnjavaju ili što je Marx otkrio, možemo pitati samo za ideje koje su bile specifično njegove, a ne zdravorazumske banalnosti. Ne bismo trebali ismijavati Marxa pripisujući mu otkriće da su u svim neprimitivnim zajednicama postojale skupine ili klase protustavljenih interesa koji su ih doveli do uzajamne borbe; to je bilo znano i antičkim historičarima. Ni sam se Marx nije pretendirao na to da je došao do takvog otkrića; kao što je napisao u pismu Josephu Weydemeyeru 1852. godine, on nije otkrio klasni sukob, nego je zapravo dokazao da to vodi do diktature proletarijata koja naposljetku dovodi do ukidanja klasa. Nemoguće je reći gdje je i kada ”dokazao” tu grandioznu tvrdnju u svojim spisima prije 1852. godine. Nešto ”objasniti” znači supsumirati događaje ili procese pod određene zakone; ali ”zakoni” u marksističkom smislu nisu isti zakonima u prirodnim znanostima, gdje se oni shvaćaju kao formule koje navode da se pod dobro definiranim uvjetima vazda pojavljuju dobro definirani fenomeni. Ono što je Marx nazivao ”zakonima” prije su povijesne tendencije. U njegovim teorijama ne postoji, dakle, jasno određena distinkcija između objašnjenja [explanation] i proročanstva [prophecy]. Usto je vjerovao da se značenje i prošlosti i sadašnjosti može razumjeti samo referencom na budućnost, za koju je tvrdio da je poznaje. Za Marxa, dakle, samo ono što (još) ne postoji može objasniti ono što postoji. Ali trebalo bi dodati da za Marxa budućnost, premda je nedokučiva, postojina osebujan, hegelijanski način.

Bilo kako bilo, sva su se važna Marxova proročanstva pokazala neutemeljenima. Prvo, predvidio je porast polarizacije klasa i nestanak srednje klase u društvima baziranima na tržišnoj ekonomiji. Karl Kautsky ispravno je istaknuo da bi u slučaju kada bi ovo predviđanje bilo pogrešno, cijela Marxova teorija propala. Jasno je da se ovo predviđanje pokazalo pogrešnim; slučaj je upravo protivan. Srednje klase rastu, dočim je radnička klasa, u smislu u kojem ju je Marx shvaćao, iščezavala u kapitalističkim društvima usred tehnološkog napretka.

Drugo, predviđao je ne samo relativno, nego i apsolutno osiromašenje radničke klase. To je predviđanje bilo pogrešno još tijekom njegova života. Zapravo bi trebalo zamijetiti da je autor Kapitalau drugom izdanju ažurirao različite statistike i brojke, no ne i one koje se odnose na nadnice radnika; te bi brojke, kada bi se ažurirale, bile kontradiktorne njegovoj teoriji. Čak ni najdogmatičniji marksisti nisu se zadnjih desetljeća pokušavali držati toga očito neutemeljenog predviđanja.

Treće i najvažnije, Marxova je teorija predviđala neizbježnost proleterske revolucije. Takva se revolucija nigdje nikada nije dogodila. Boljševička revolucija u Rusiji nije imala nikakve veze s Marxovim proročanstvima. Njezina pokretačka snaga nije bio sukob između industrijske radničke klase i kapitala, nego je bila vođena pod sloganima koji nisu imali ni socijalistički, a nekmoli marksistički sadržaj: Mir i zemlja seljacima. Nepotrebno je navoditi da su se ti slogani kasnije pretvorili u svoju oprečnost. Ono što u 20. stoljeću možda dolazi najbliže revoluciji radničke klase bili su događaji u Poljskoj 1980. i 1981. godine: revolucionarni pokret industrijskih radnika (uz vrlo snažnu podršku inteligencije) protiv eksploatatora, što će reći države. A taj osamljeni primjer revolucije radničke klase (ako se uopće i može računati) bio je upravljen protiv socijalističke države i proveden pod znamenjem križa, s blagoslovom Pape.

Na četvrtom se mjestu mora spomenuti Marxovo predviđanje koje se odnosi na neizbježan pad profitne stope, proces za koji se pretpostavlja da će naposljetku dovesti do kolapsa kapitalističke privrede. Kao i sva ostala, i to se predviđanje pokazalo posve pogrešnim. Čak i u skladu s Marxovom teorijom, to nije mogla biti neizbježna pravilnost, jer se za isto tehničko razviće, koje smanjuje dio promjenjivog kapitala u troškovima proizvodnje, pretpostavlja da će sniziti vrijednost konstantnog kapitala. Dakle, profitna stopa može ostati stabilna ili se pak povećati čak i ako se ono što Marx zove ”živim radom” smanji za zadanu jedinicu proizvodnje. A čak i da je taj ”zakon” istinit, mehanizam kojeg bi djelovanje uzrokovalo pad i smrt kapitalizma nepojmljiv je, jer se pad profitne stope može isto tako pojaviti i u uvjetima u kojima apsolutan iznos profita raste. To je primijetila Rosa Luxemburg, izumivši i vlastitu teoriju o neizbježnom kolapsu kapitalizma, koja nije bila ništa manje pogrešna.

Peta postavka marksizma koja se pokazala zabludom jest predviđanje da će tržište priječiti tehnički napredak. Dogodilo se upravo suprotno. Tržišne privrede pokazale su se izuzetno učinkovitima u stimuliranju tehnološkog napretka, dočim je ”realni socijalizam” tehnološki stagnirao. Budući da se ne može negirati kako je tržište stvorilo najveće obilje ikada znano u ljudskoj povijesti, neki su se neomarksisti osjećali prisiljenima promijeniti svoj pristup. U jednom je času kapitalizam izgledao zastrašujući jer je proizveo siromaštvo; kasnije je ispao zastrašujući jer proizvodi takvo obilje koje ubija kulturu.

Neomarksisti osuđuju ono što se naziva ”konzumerizam” ili ”konzumerističko društvo”. U našoj civilizaciji doista postoji mnogo alarmantnih i prijekora vrijednih fenomena povezanih s rastom potrošnje. Međutim, činjenica je da je ono što poznajemo kao alternativu ovoj civilizaciji neusporedivo gore. U svim komunističkom društvima ekonomske su se reforme (do one mjere da su polučile bilo kakve rezultate) vodile redovito u istom smjeru: do djelomične restauracije tržišta, odnosno do ”kapitalizma”.

Što se tiče tzv. materijalističkog tumačenja povijesti, ono nam je dalo određen broj zanimljivih uvida i sugestija, no ono nema eksplanatornu vrijednost. U svojoj jakoj, strogoj verziji, za koju se prilična podrška može naći u mnogim klasičnim tekstovima, ono podrazumijeva da društveno razviće potpunoma ovisi o klasnoj borbi koja je, nakon svega, preko posredničke promjene ”načina proizvodnje”, određena tehnološkom razinom društva o kojem se radi. Štoviše, ono podrazumijeva da pravo, religija, filozofija i ostali elementi kulture nemaju vlastitu povijest, jer je povijest proizvodnih odnosa njihova povijest. To je apsurdna tvrdnja, povijesno potpunomice neutemeljena.

Uzme li se pak ta teorija u obzir u slabom, ograničenom smislu, ona kaže samo to da povijest kulture treba ispitati tako da se uzmu u obzir društvene borbe i sukobljavajući interesi, da političke institucije djelomično, barem negativno, ovise o tehnološkom razviću i o društvenim sukobima. To je, međutim, nekontroverzna banalnost koja je bila znana i puno prije Marxa. Zato je materijalističko tumačenje povijesti ili besmislica ili banalnost.

Druga komponenta Marxove teorije koja nema eksplanatornu moć jest njegova teorija rada. Marx je načinio dva važna dodatka teorijama Adama Smitha i Davida Ricarda. Prvo, rekao je da se u odnosima između radnika i kapitala ne prodaje rad nego radna snaga; drugo, načinio je razliku između apstraktnog i konkretnog rada. Niti jedno od ova dva načela nema nikakvu empirijsku osnovu i niti jedno nije potrebno za objašnjenje kriza, natjecanja i sukoba interesa. Krize i ekonomski ciklusi mogu se razumjeti analizom kretanja cijena, a teorija vrijednosti ne dodaje ništa našem razumijevanju istih. Izgleda da se suvremena privreda – za razliku od ekonomskih ideologija – ne bi puno razlikovala od ove današnje čak i da se Marx nikada nije rodio.

Postavke koje sam spomenuo nisu odabrane slučajno; one čine skelet Marxove doktrine. No ne postoji gotovo ništa u marksizmu što daje rješenja za mnoge probleme današnjeg doba, uglavnom zbog toga što oni prije jednog stoljeća nisu bili bitni. Što se tiče ekoloških pitanja, kod Marxa ćemo naći samo nekoliko romantičnih banalnosti o jedinstvu čovjeka s prirodom. Demografski problemi uopće ne postoje, osim što Marx odbija vjerovati da bi se išta poput prenapučenosti u apsolutnom smislu moglo ikada pojaviti. Ni dramatični problemi trećeg svijeta ne bi pronašli rješenje u njegovoj teoriji. Marx i Engels bili su jako eurocentrični; podcjenjivali su druge civilizacije, a slavili progresivne učinke kolonijalizma i imperijalizma (u Indiji, Alžiru i Meksiku). Bila im je važna samo pobjeda više civilizacije nad zaostalima; ideja nacionalnog određenja Engelsu je bila predmetom izrugivanja.

Ono što je marksizam ponajmanje kadar objasniti jest totalitarni socijalizam koji je Marxa imenovao prorokom. Mnogi zapadnjački marksisti ponavljali su da socijalizam kakav je postojao u Sovjetskom Savezu nije imao veze s marksističkom teorijom i da se, za osudu kakav je bio, mogao najbolje objasniti nekim specifičnim uvjetima u Rusiji. Ako je tako, kako se moglo dogoditi da je toliko ljudi u 19. stoljeću, osobito anarhista, posvema precizno predvidjelo što će socijalizam koji se zasniva na marksističkim načelima postati, naime – državno ropstvo? Proudhon je tvrdio da je Marxov ideal učiniti ljudska bića državnim vlasništvom. Prema Bakunjinu, marksistički bi se socijalizam sastojao u pravilu od renegata iz vladajuće klase i bio bi zasnovan na najgoroj ikad viđenoj eksploataciji i opresiji. Prema poljskom anarhosindikalistu Edwardu Abramowskom, da je komunizam nekim čudom mogao pobijediti u moralnim uvjetima modernog društva, to bi rezultiralo klasnom podjelom i eksploatacijom gorom od one koja je tada postojala (jer institucionalne promjene ne mijenjaju ljudske motivacije i moralno ponašanje). Benjamin Tucker je rekao da marksizam poznaje samo jedan lijek za monopole, a to je samo jedanmonopol.

Ovo su proročanstva iz 19. stoljeća, decenijama prije Ruske revolucije. Jesu li ti ljudi bili vidoviti? Nisu. Netko bi mogao takvo nešto racionalno predvidjeti i iz marksističkih anticipacija izvesti zaključak o sistemu socijaliziranog služništva [serfdom]. Naravno, bilo bi ludo reći da je to bila namjera proroka ili da je marksizam kao eficijentni uzrok stvorio komunizam 20. stoljeća. Pobjeda ruskih komunista ishod je niza neobičnih događaja. No moglo bi se reći da je Marxova teorija snažno pridonijela pojavi totalitarizma i da je ona stvorila njegov ideološki oblik. Anticipirala je univerzalnu nacionalizaciju svega, a time i nacionalizaciju ljudskih bića. Budimo sigurni, Marx je uzeo od sljedbenika Saint-Simonea slogan o tome da se u budućnosti neće vladati nad ljudima, nego će se administrirati samo stvarima; nije mu međutim palo na um da netko ne može administrirati stvarima bez zapošljavanja ljudi u tu svrhu i da zato totalna administracija stvarima znači i totalnu administraciju ljudima.

Sve to ne znači da Marxovo djelo ne vrijedi čitati; ono je dio europske kulture i trebalo bi ga čitati kao što čitamo mnoge klasike. Trebalo bi čitati Descartesova djela o fizici, ali bilo bi ludo čitati ih kao vrijedan priručnik o tome što se danas događa u fizici. Iako se u bivšim komunističkim zemljama tekstovi Marxa i Engelsa sada tretiraju s odbojnošću, to se može prihvatiti; čak i ondje će se oni naposljetku čitati kao ostaci prošlosti. Jedan od uzroka popularnosti marksizma među obrazovanim ljudima bila je činjenica da je on u svom jednostavnom obliku bio vrlo lagan; čak je i Sartre primijetio da su marksisti lijeni. Doista, uživali su u tome da imaju jedan ključ za sva vrata, jedno univerzalno primjenjivo objašnjenje za sve, instrument koji omogućuje svladavanje kompletne povijesti i ekonomije, a da se one doista ne studiraju.

Znači li ova smrt marksizma automatski i kraj socijalističke tradicije? Ne nužno. Sve, naravno, ovisi o značenju riječi ”socijalizam”, a oni koji je još uvijek koriste kao vlastitu ispovijest vjere obično nerado kažu što pod njom misle, osim nekih praznih općenitosti. Zato treba načiniti neke distinkcije. Problem je u tome što je želja da se otkriju ”zakoni historije” dovela do toga da su mnogi ljudi shvatili ”kapitalizam” i ”socijalizam” kao globalne ”sisteme” dijametralno suprotne jedan od drugog. No oni se ne mogu uspoređivati. Kapitalizam se razvijao spontano i organski širenjem trgovine. Nitko ga nije planirao i nije mu bila potrebna sveobuhvatna ideologija, dočim je socijalizam bio ideološka konstrukcija. Konačno, kapitalizam je ljudska priroda na djelu – odnosno, ljudska pohlepa kojoj je dopušteno slijediti svoj put, dočim je socijalizam pokušaj institucionaliziranja i jačanja bratstva. Sada izgleda bjelodanim da je društvo u kojem je pohlepa glavna motivacija ljudskih djela, uza sve svoje odbojne i prijekora vrijedne aspekte, neusporedivo bolje od društva koje se zasniva na prinudnom bratstvu, bilo u nacionalnom ili internacionalnom socijalizmu.

Ideja socijalizma kao ”alternativnog društva” kapitalizmu jednaka je ideji totalitarnog služništva; ukinuće tržišta i sveukupna nacionalizacija ne mogu polučiti nikakav drugi rezultat. Ideja o uspostavljanju savršene jednakosti institucionalnim sredstvima nije ništa manje štetna. Svijet je poznavao mnogo dobrovoljne jednakosti, koje su se mogle vidjeti u nekim samostanima i u mnogim svjetovnim zadrugama. No prinudna jednakost neizbježno zahtijeva totalitarna sredstva, a totalitarizam podrazumijeva ekstremnu nejednakost, jer pruža nejednak pristup do informacija i moći. Niti je, praktično govoreći, moguća jednakost u distribuciji materijalnih dobara ako je moć usredotočena u rukama oligarhije koju se ne može kontrolirati; zbog toga ništa čak ni iole slično jednakosti nije postojalo u socijalističkim zemljama. Ideal je unaprijed osuđen na neuspjeh. Dobro znamo zbog čega je ideja sveobuhvatnog planiranja ekonomski katastrofalna, a kritika Friedricha von Hayeka o toj temi bila je bez iznimke i više nego dokazana iskustvom u svim komunističkim zemljama. Socijalizam u tom smislu znači da su ljudi represijom spriječeni angažirati se u bilo kojoj društveno korisnoj aktivnosti, osim ako to nije država odredila.

Unatoč tome, socijalistička je tradicija bogata i raznolika i uključuje mnoge varijante osim marksizma. Neke socijalističke ideje doista su u sebi imale ugrađenu totalitarističku tendenciju. To se odnosi na većinu renesansnih i prosvjetiteljskih utopija, kao i na Saint-Simona. Ipak, neke su od njih prihvatile liberalne vrijednosti. Kada je jednom socijalizam, koji je započeo kao nevina fantazija, postao pravim političkim pokretom, nisu sve njegove varijante uključivale ideju o ”alternativnom društvu”, a i među onima koje jesu, bilo je onih koje tu ideju nisu shvaćale ozbiljno.

Sve je bilo jasnije prije Prvog svjetskog rata. Socijalisti i ljevica općenito htjeli su ne samo jednake, univerzalne i obavezne škole, socijalnu zdravstvenu zaštitu, progresivno oporezivanje i religijsku toleranciju, nego i sekularno obrazovanje, napuštanje nacionalne i rasne diskriminacije, jednakost žena, slobodu štampe i okupljanja, pravno reguliranje uvjeta rada i sistem socijalnog osiguranja. Borili su se protiv militarizma i šovinizma. Europski socijalistički vođe u razdoblju Druge internacionale, ljudi poput Jaurèsa, Babela, Turatija, Vandervellea i Martova, utjelovljivali su ono najbolje iz europskog političkog života.

No sve se promijenilo nakon Prvog svjetskog rata, kada je riječ ”socijalizam” (a u većoj mjeri i ”ljevica”) bila gotovo posve monopolizirana od strane lenjinističkog i staljinističkog socijalizma, što je iskrivilo većinu tih zahtjeva i slogana do njihove suprotnosti. Istodobno, većina tih ”socijalističkih” ideala bila je zapravo realizirana u demokratskim zemljama koje su djelovale u sistemu tržišnih privreda. Nažalost, netotalitarni socijalistički pokreti desetljećima su trpjeli od ideoloških inhibicija i nedostajalo im je hrabrosti za osudu i za konzistentnu borbu protiv najdespotskijeg i nakrvoločnijeg političkog sistema na svijetu (osim nacizma). Sovjetski komunizam trebao je nakon svega biti vrstom socijalizma i ukrasio se internacionalističkom i humanističkom frazeologijom koju je naslijedio iz socijalističke tradicije. Lenjinistička tiranija koja je uspjela ukrasti riječi ”socijalizam” i netotalitarni socijalisti bili su suučesnici u krađi. Bilo je nekih iznimki tome pravilu, ali ne mnogo.

Bilo kako bilo, socijalistički pokreti snažno su pridonijeli promjeni političkog pejzaža na bolje. Inspirirali su određeni broj socijalnih reformi bez kojih bi moderna država blagostanja [welfare state] – koju su mnogi od nas uzeli zdravo za gotovo – bila nezamisliva. Bilo bi stoga šteta kada bi kolaps komunističkog socijalizma rezultirao smrću cjelokupne socijalističke tradicije i trijumfom socijalnog darvinizma kao dominantne ideologije.

Priznajući da nikada nećemo dosegnuti savršeno društvo i da će ljudi uvijek pronaći neki razlog da se jedni prema drugima loše odnose, ne bismo trebali odbaciti koncept ”socijalne pravde”, kolikogod da ga je ismijavao Hayek i njegovi sljedbenici. Ona se, dakako, ne može definirati ekonomskim pojmovima. Ne može se iz pojma ”socijalna pravda” izvući odgovor na pitanja o tome koji je porezni sistem poželjan i ekonomski opravdan u zadanim uvjetima, koje su socijalne beneficije opravdane ili koji je najbolji način da bogate zemlje pomognu siromašnom dijelu svijeta. ”Socijalna pravda” izražava samo stav prema socijalnim problemima. Istina je da je češće koriste pojedinci ili cijela društva koji odbijaju snositi odgovornost za vlastite živote. No, prema riječima stare poslovice, zloupotreba ne poništava upotrebu [the abuse does not abrogate the use].

U svojoj neodređenosti, ”socijalna pravda” nalikuje konceptu ljudskog dostojanstva. Teško je definirati što je ljudsko dostojanstvo. To nije organ koji treba otkriti na našem tijelu, to nije empirijski pojam, ali bez nje ne bismo mogli odgovoriti na jednostavno pitanje: Zašto je ropstvo loše? Isto tako, koncept socijalne pravde je maglovit i može se koristiti kao ideološki alat totalitarnog socijalizma. Pa ipak, koncept je koristan posrednik između stroge opomene dobročinstvu i milosrđu i koncepta distributivne pravde; on nije isto što i distributivna pravda, jer nužno ne podrazumijeva recipročno priznavanje. Nije niti samo poziv na dobročinstvo, jer podrazumijeva, ma kako neprecizno, da neka prava mogu biti zaslužena. Koncept socijalne pravde ne podrazumijeva da postoji nešto poput zajedničke sudbine čovječanstva u kojoj svatko sudjeluje, ali sugerira da koncept ljudskosti ima smisla – ne samo kao zoološka kategorija, nego i kao moralna.

Bez tržišta, ekonomija bi propala (u stvari, u ”realnom socijalizmu” uopće nema privrede, samo ekonomska politika). No isto je tako općenito priznato da tržište ne rješava automatski sve bitne ljudske probleme. Koncept socijalne pravde potreban je kako bi opravdao vjerovanje da postoji ”ljudskost” – i da moramo gledati i na druge pojedince kao na pripadnike tog kolektiva prema kojem imamo određene moralne dužnosti.

Socijalizam je kao socijalna ili moralna filozofija bio zasnovan na idealu ljudskog bratstva, bratstva koje nikada ne može biti implementirano institucionalnim sredstvima. Nikad nisu postojala i nikad neće postojati institucionalna sredstva kojima će se ljudi načiniti braćom. Bratstvo pod prinudom predstavlja najštetniju ideju nastalu u moderno doba; ono je savršen put do totalitarne tiranije. Socijalizam je u tom smislu isto što i kraljevstvo laži. No to ipak nije razlog za napuštanje ideje o ljudskom bratstvu. Ako to nije nešto što se učinkovito može postići sredstvima socijalnog inženjeringa, korisno je kao iskaz o ciljevima. Socijalistička ideja je mrtva kao projekt ”alternativnog društva”, ali kao iskaz o solidarnosti s gubitnicima i potlačenima, kao motivacija za suprotstavljanje socijalnom darvinizmu, kao svjetlo što nam gori pred očima jače od konkurencije i pohlepe – zbog svih tih razloga socijalizam, ideal, a ne sistem, još je uvijek koristan.

S engleskog preveo Mario Kopić

[Leszek Kolakowski, What is Left of Socialism, First Things126 (2002), pp. 42-46]

 

 

 

 

Umetnost fotografije

 

Irving Penn Centennial

Der Jahrhundertfotograf

24.03- -01.07.2018.

 C/O Berlin Foundation . Amerika Haus . Berlin

Пабло Пикасо, Марлене Дитрих и Алфред Хичкок, апстрактни женски актови, ексквизитне мртве природе, љупке студије цвећа и опушака, деце у перуанској народној ношњи, портрети урођеника на Новој Гвинеји, француске пекаре, гламурозни модни снимци за Vogue – Irving Penn (1917–2009) важи за најутицајнијег фотографа 20. века. У његовом плодном стваралаштву које броји равно 70 година, он је створио веома вишестран и непоновљиви космос слика.

Irving Penn (1917–2009) је апсолвирао студије графике на Philadelphia Museum School of Industrial Art, на којој је предавач био Alexei Brodovitch, Art Director von Harper’s Bazaar.

Пенје1953.г. основао свој сопствени фото-студио у Њујоруку. Он влада жанром као што су фотографије актова, моде, мртве природе, портрета као нико други и доминира више од шест деценија не само савременом фотографијом и уметношћу, већ и непоновљивом сигнатуром редуковане естетике која је до данас стилистичка парадигма којом је утицао на небројене следбенике.

Са само17 година почиње Пен студије графике у Филаделфији и сарађује од1943.г. са Александром Либерманом, уметничким директоромVogue, као дизајајнер овог реномираног модног журнала. Још исте године је Пен смео да објави своју прву фотографију за једанcover најсофистициранијег модног часописа на свету. Томе су следиле више од160 насловних страница заVogue.

Пенове модне фотографије су га учиниле интернационално познатим.

Његово интересовање за људе га је извело из класичне типологије, те је радо путовао у друга културна поднебља, као што је то био случај1948. за Перу или1967. и1971. на Нову Гвинеју и Мароко.

Мимо својих етнографских студија, Пен је фотографисао и серију светски познатих личности из света уметности, филма и музике. Да ли је то био Салвадор Дали, Одри Хепбурн или Саул Штајнберг– он је све њих фотографисао пред неутралном позадином. За своје портрете је позиционирао светски познате моделе у један оштри угао двеју кулиса. Тим омеђењем простора постиже Пен близину и интимност модела пред камером. Он их позива на неуобичајене позе. Само једном аналогном Rolleiflex камером у овом апстрактном простору он постиже екстремно јаку концентрацију. Тако је настала и серија The Small Trades о радницима, занатлијама у радничким оделима као и персоне индигених народа. Његово истанчано осећање за битност свакодневног, за лепоту”ружног” и једноставног долазе до израза у својебитним мртвим природама и графичким аранжманима са непоновљивом игром светлости на објектима пред његовом камером. Све једно да ли човек, пирода или артифицијелни објект, Irving Penn зна да их све својим фотографским погледом учини посебним. Његове фотографије одишу јасношћу, елеганцијом, перфекцијом и интактном лепотом.

C/O Berlin прославља овог изузетног фотографа у поводу његове 100-годишњице рођења једном рестроспективом. Ова изложба са 240 експоната је била припремљена  у сарадњи саMetropolitan Museum of Art иIrving Penn Foundation. Језгро ове изложбе чине студије његове музе и жене и једне од најтраженијих фото модела на свету Lisa Fonssagrives-Penn. Изложба је омогућила и Terra Foundation for American Art. Она ће бити искључиво приказана у Њујорку, Паризу, Сао Паолу и Берлину.

Његове фотографије се налазе у реномираним музејима и колекцијама као што су Metropolitan Museum of Art und das Museum of Modern Art in New York, Art Institute Chicago као и National Gallery of Art in Washington D.C.

 

Зоран Андрић (Минхен)

Telo

Jean-Luc Nancy:

 

CORPUS

 

 

CORPUS

 

Hoc est enim corpus meum[ovo je tijelo moje, ceci est mon corps]: dohodimo iz kulture u kojoj su milijuni ministranata milijuna kultova neumorno izgovarali ovu ritualnu frazu. U ovoj je kulturi svi (pre)poznaju [(re)connaissent], bili kršćani ili nekršćani. Među kršćanima neki joj pridaju vrijednost zbiljskog posvećenja – tijeloBoga jest tu[le corpsde Dieu est ] – , drugi joj pridaju vrijednost simbola u kojem komuniciraju oni koji u Bogu čine tijelo[ceux qui font corpsen Dieu]. Među nama ona je i najvidljivije opetovanje tvrdoglavog ili sublimiranog poganstva: kruh i vino, druga tijela drugih bogova, otajstvo osjetilne izvjesnosti. U prostoru naših fraza predstavlja možda opetovanje par excellence, sve do opsesije – „ovo je moje tijelo“ [ceci est mon corps] postaje tako i predmetom mnoštva šala.

Ova je fraza naš Om mani padne… naš Allah ill’Allah… naš Shema Israël… No brojne inačice naše formule odmah nam naznačuju našu najvlastitiju razliku: opsjednuti smo time da želimo pokazati ovo[ceci], i želimo (se) uvjeriti da je to ovo[ce ceci], ovdje [ici], nešto što jesti što nije moguće ne vidjeti, ne dodirnuti, ni ovdje ni negdje drugdje – i da ovo jest ono [ceci est cela], ne na  bilo kakav način, nego kao njegovo tijelo. Pretpostavka da postoji nešto takvo kao tijelo onoga[ça; u francuskom jednostavno „to“, ali i u uporabi za prijevod Freudova Es,ono, op. prev.] (Boga, apsoluta itd.), da ono ima tijeloili da ono jesttijelo (što nas navodi na misao da je tijelo kao takvo apsolutno) – evo naše opsesije. Ovo oprisućenje Odsutnog par excellence: neprestance smo ga zvali, na nj se pozivali, posvećivali ga, pregledavali, htjeli lukavštinom pridobiti za sebe, htjeli ga, apsolutno ga htjeli. Htjeli smo jamstvo, čistu izvjesnost nekog EVO [VOICI]; evo, i ništa više, apsolutno, evo, ovdje, ovo, sama stvar[voici, ici, ceci, la même chose].

Hoc est enim… izaziva, umiruje sve naše dvojbe glede privida, dodjeljuje realnom [réel] njegov pravi zadnji dodir čiste Ideje: njegovu zbiljnost [réalité], njegovu eksistenciju [existence: iz-stoj]. Iz te fraze moguće su beskonačne inačice (navodim po slučaju: ego sum, akt u slikarstvu, Društveniugovor, Nietzscheovo ludilo, MontaigneoviOgledi, Vaga za živce [Pèse-nerfs: djelo Antoina Artauda iz 1925. godine; op. prev.], „Madame Bovary, to sam ja“, glava Ljudevita XVI., Vesaliusove ili Leonardove grafike, glas – kastrata, soprana itd. – trstika koja misli, histeričarka, zbiljsko je to tkivo iz kojega smo istkani…). Hoc est enim… može proizvesti cjelokupan korpusopće Enciklopedije Znanosti, Umjetnosti i Mišljenja Zapada.

Tijelo: eto kako smo ga iznašli. Tko ga drugi na svijetu poznaje?

Zacijelo možemo naslutiti neku užasnu tjeskobu: taj „evo“ nije siguran, treba ga zajamčiti. Upravo ništa ne jamči da je stvar samakadra biti tu [être là; francuski prijevod za Heideggerov Da-sein, tu-bitak, op. prev.]. Tu[là], gdje smo mi, možda nije ništa drugo nego odsjaj, lelujave sjene. Treba ustrajati: „hoc est enim, uistinuvam kažem, i jasam taj koji vam kažem: tko bi mogao biti više siguran u moje prisuće u mesu i krvi[en chair et en sang]? Ta sigurnost će postati vaša, zajedno s tijelom što ćete ga inkorporirati“. No tjeskoba ne prestaje: što je ovo[ceci], koje je tijelo? Ne samo ovošto vam pokazujem, nego i svako „ovo“? Sve neodređeno toga „ovog“ i tih „ovih“ [du „ceci“ et des „ceci“]? Sve to [tout ça]? Čim je dodirnuta, osjetilna se izvjesnost upravlja prema kaosu, oluji, i svi se osjeti [sens] u njoj remete.

Tijelo je preopterećena izvjesnost [certitude sidérée], razbijena u komadiće. Ništa nije svojstvenije, ništa nije stranije našem starom svijetu.

Vlastito tijelo, strano tijelo [corps propre, corps étranger]: vlastitotijelo koje pokazuje, koje se daje dodirnuti, koje se daje jesti hoc est enim? Vlastito tijelo [corps propre] ili sama Vlastitost [Propriéte]. Biti-za-Sebe u tijelu. No iznenada, kao i svagda, strano je tijelo ono koje se pokazuje [se montre] kao pošast [monstre] koju nije moguće proždrijeti. Nemoguće ga je izbjeći, zapleteni u gomilu slika, koje idu od Krista, zamišljeno fiksirana u svoj beskvasni kruh, do Krista koji čupa sebi pulsirajuće, krvavo Sveto Srce. Ovo [ceci], ovo… ovoje svagda previše, a ne dostatno da bi bilo ono[ça].

Sve teorije „vlastitog tijela“ samo su mukotrpni napori da bismo ponovno prisvojili ono što smo neopravdano smatrali „objektivnim“ ili „reificiranim“. Sve te teorije vlastitog tijela usporedive su s kreveljenjem [contorsion]: ne završavaju drukčije nego isključivanjem onoga što su tražile.

Tjeskoba, želja da vidimo, dodirnemo ili pojedemo tijelo Boga, kako bismo bilito tijelo i ne bi bili ništa drugo nego ono[ça], to je načelo (ne)uma Zapada [le principe de (dé)raison de l’Occident]. Zbog toga se to tijelo ili naprosto neko tijelo nikada ne događa[n’y a jamais lieu], prije svega ne tada kada ga se naziva i priziva. Tijelo je za nas svagda već žrtvovana hostija.

Ako nam hoc est corpus meumnešto zbori, to je izvan riječi, nije izrečeno [dit], nego ekskribirano [excrit; Nancyjev neologizam od glagola écrit, pisano, i ex, iz, op. prev.] – na izgubljenom tijelu.

 

 

STRANA STRANA TIJELA  [ÉTRANGES CORPS ÉTRANGERS]

 

Tko drugi na svijetu poznaje nešto takvo kao što je „tijelo“? To je najkasniji, najdulje pročišćavani, najrafiniraniji, najdemontiraniji [démonté] i najremontiraniji  [remonté] produkt naše drevne kulture. Ako je Zapad pad [chute], kao što kazuje njegovo ime, tada je tijelo posljednja težina [poids], ekstremnost težine koja se prevrće u tom padu. Tijelojesttežina [pesanteur]. Zakoni gravitacije pogađaju tijelau prostoru. No najprije je samo tijelo ono koje teži [pèse] samo u sebi: spustilo se u sebe sama, pod specifičnim zakonom gravitacije što ga je gurnuo sve do točke na kojoj ga više nije moguće odvojiti od njegova tereta [charge]. Što će reći, od svoje gustoće [épaisseur] zida zatvora ili svoje mase [masse] na grobu nagomilane zemlje ili svojeg ljepljivog tereta [leurder] odloženih starih odijela i naposljetku svoje specifične težine [poids] vode i kosti – no svagda, no najprije opterećen [charge] svojim padom, palim iz nekog etera, crn konj, loš konj.

Strmoglavljeno s najviše visine, od samog Najvišeg, u lažnost osjeta, u malignost grijeha. Neizbježno katastrofalnotijelo: pomračen i hladan pad nebeskih tijela. Jesmo li izumili nebo s jedinom svrhom da iz njega padaju tijela?

Ponajprije ne smijemo umišljati da smo se oslobodili svega toga. Ne govorimo više o grijehu, sada imamo izbavljena tijela, zdrava tijela, sportska tijela, uživalačka tijela. No tko ne zna da to samo još više pogoršava katastrofu: tijelo je još više palo, još niže, budući da je njegov pad sve skoriji [plus imminente], sve tjeskobniji. „Tijelo“ je naša razgolićena tjeskoba.

Da, koja civilizacija ga je bila kadra izumiti? Tijelo tako golo: tijelo, naposljetku…

Strana strana tijela, obdarena Jinom i Jangom, Trećim okom, Cinoberovim poljem i Oceanom vjetrova, urezana tijela, gravirana, obilježena, razrezana u mikrokozmose, konstelacije: koja ne znaju za katastrofu. Strana strana tijela, uskraćena težini svoje goloće, zavjetovana usredotočiti se na same sebe, pod njihovom kožom zasićenom znacima, sve do retrakcije svih svojih osjeta na jedan jedini bezosjetan i prazan osjet, živo-izbavljena tijela, čiste točke svjetlosti, ejakulirane iz njih samih.

Dakako, nijedna njihovariječ ne zbori nam o našemtijelu. Tijelo bijelca što ga onismatraju bljedolikim, svagda već na granici toga da se raširi umjesto da se stegne, tijelo što ga ne vezuje nikakvo znamenje, nikakav rez, nikakav oblog – za njih je to tijelo još više čudno [étrange] od bilo kakve druge strane stvari [chose étrange]. Jedva je nešto

Nismo razgolitili tijelo: iznašli smo ga i ono je goloća i nema druge goloće doli ove i ona je stranijaod svih stranih stranih tijela.

Da „tijelo“ imenuje Stranca [l’Étranger], apsolutno, takva je misao koju smo sretno izveli do kraja. To kažem bez ironije, ne ponižavam Zapad. Upravo obratno: bojim se da bismo loše ocijenili ekstremnost te misli, njezinu snagu istrgnuća i da je ne možemo zaobići. Prije svega se pak ne smijemo ponašati kao da se ta misao nije dogodila i kao da blijedo golo tijelo Boga, Stranca, ne bi bilo nikada bačeno preko slike.

(Bilo kako bilo, nipošto ne iznenađuje da tijelo pobuđuje toliko mržnje.)

(Nipošto ne iznenađuje da ta riječ nije samo isforsirana, uska, uprljana, rezervirana, neukusna – ali i odurna, debela, mutna, opscena, pornoskopska.)

(Ta riječ možda se može izbaviti samo lijepim geometrijskim slikama u tri ili ndimenzija, ili elegantnim aksonometrijama: no potom sve visi u zraku, dočim tijelotrebadodirivati zemlju.)

 

 

PISATI TIJELO

 

Pisati, ne otijelu, nego samo tijelo. Ne tjelesnost [corporéité], nego tijelo. Ne znamenja, slike, šifre tijela, nego još uvijek tijelo. To je bio, i nedvojbeno više nije, program moderniteta.

Odsada nije više posrijedi drugo nego bitiodlučno moderani nema više nikakva programa, samo nužnost, urgentnost. Motiv? Dostatno je već uključiti televizor, pa ga imamo, svakoga dana: u četvrtini ili trećini svijeta vrlo malo tijela cirkulira naokolo (samo meso, koža, lica, mišići – tijela su manje ili više skrovita: u bolnicama, na grobljima, u tvornicama, kadšto i u krevetima), i u ostatku svijeta ništa drugo nego to, iz dana u dan sve brojnija tijela, neprestance multiplicirajuća (često izgladnjela, iznemogla, ubijena, nemirna, tu i tamo nasmiješena i plesna).

I s te je strane tijelo na granici, u ekstremu: dohodi nam iz daljine, obzorje je njegovo mnoštvo koje dohodi.

Pisati: dodirnuti ekstrem [toucher à l’extremité]. Kako dakle dodirnuti tijelo [toucher au corps], ne označujući ga ili ne čineći ga nečim što označuje [le signifier ou de le faire signifier]? Zavodljivo bi bilo odgovoriti ili da je nemoguće da je tijelo neupisivo [ininscriptible] ili da je pak posrijedi mimikrija, odnosno pripijanje tijela [de mimer ou d’épouser le corps] pisanjem (plesati, krvariti…). Nedvojbeno neizbježni odgovori – no ipak prebrzi, konvencionalni, nedostatni: završavaju time da označujutijelo [signifierle corps], neposredno ili posredno, kao odsuće ili prisuće. Pisati ne znači označavati. Pitali smo: kako dodirnuti tijelo? Možda je nemoguće odgovoriti na to „kako?“ kao na tehničko pitanje. No valja reći da se to – dodirnuti tijelo, dodirivati tijelo, ukratko, dodir[toucher au corps, toucher le corps, toucher enfin] – svagda u pisanju događa.

Možda se to ne događa precizno upisanju, ako pisanje uopće ima neku „nutrinu“. No na obrubu [bordure], na granici [limite], na vrhu [pointe], u ekstremu pisanja [extrémité d’écriture], ne događa se ništa drugo doli to. No pisanje ime svoje mjesto na granici. Dakle, ako se štogod događa pisanju, ne događa mu se ništa drugo nego dodir. Točnije: dodirivati tijelo [toucher le corps] (ili neko pojedinačno tijelo) netjelesnošću„smisla“ [avecl’incorporelsu „sens“: netjelesnošću „osjeta“]. I posljedično, učiniti netjelesno dodirljivim[rendre l’incorporel touchant] ili načiniti iz smisladodir [faire du sensune touche].

(Ne čini mi se potrebnim posebice naglasiti da tu ne zagovaram dvosmisleno „ganutljivu literaturu“ [littérature touchante]. Poznajem razliku između pisanja i sentimentalne proze, no ne poznajem pisanje koje ne dotiče[écriture qui ne touche pas]. Jer tada to ne bi bilo pisanje, nego samo izvještavanje ili izlaganje. Pisanje u svojoj bîti dotiče tijelo [touche au corps].)

No nipošto nije posrijedi trgovanje s granicama [limites], prizivanje ne znam kakvih tragova koji bi se imali upisati na tijela [s’inscrire sur le corps] ili malo vjerojatnih tijela, koja bi se imala splesti u slova [se tresser aux lettres]. Pisanje dotiče tijela uzduž apsolutne granice[selon la limite absolute], koja odvaja smisao jednog od kože i živčevlja drugog. Ništa ne prelazii upravo je tu ono što dotiče [rien ne passe, et c’est là ça touche]. (Mrzim Kafkinu priču „Kažnjenička kolonija“, lažnu, površnu i prenapuhanu od početka do kraja.)

„Pisana tijela“ [corps écrit] – urezana, gravirana, tetovirana, puna brazgotina – jesu dragocjena, prezervirana, rezervirana kao kodovi od kojih su načinjeni gloriozni engrami: no to naposljetku nije moderno tijelo, nije tijelo koje smo bacili, tamo, pred sebe [jeté, là, devant nous] i koje nam se približuje, golo, samo golo, i unaprijed ekskribirano[excrit] iz svakog pisanja [écriture].

Ekskripcija [excription] našeg tijela, eto kroz to moramo najprije proći. Kroz njegovu inskripciju-izvan [inscription-dehors], njegov položaj izvan-teksta[hors-texte] kao najvlastitije [propre] kretanje njegova teksta: samtekst napušten, ostavljen na svojoj granici [limite]. To nije „pad“, ono [ça] nema ni gore ni dolje, nije palo [déchu], nego je na granici [limite], na izvanjskom rubu [en bord externe], ekstremu [extrême], koji ga nimalo ne zatvara. Rekao bih: lanac je obrezivanja razbijen, nema ništa drugo osim beskonačne crte [ligne in-finie], trag pisanja, koji je ono samo ekskribirano, odmah potom beskonačno prekinuto [infiniment brisé], razdvojeno kroz mnoštvo tijela, crta razdvajanja je prenesena na sva njegova mjesta: tangencijalne točke [points de tangence], dodiri [touches], presijecanja [intersections], dislokacije [dislocations].

Ne znamo koja „pisanja“ ili koje „ekskripcije“ imaju doći iz tih mjesta. Koji dijagrami, mreže, topološki kalemi, koje geografije mnoštva.

Vrijeme je da započnemo pisati i misliti to tijelo kroz beskonačnu udaljenost, koja ga čini našim, koja ga čini da nam dođe iz još veće udaljenosti od svih naših misli: izloženo tijelo [le corps exposé] svjetske populacije.

(Otuda ova nužnost koja zasad ostaje posvema neodgonetljivom: ovo tijelo zahtijeva pisanje, popularnu misao.)

 

 

AFALOSNO I AKEFALNO

 

Platon zahtijeva da diskurs ima dobro konstituirano tijelo neke velike životinje, s glavom, trbuhom i repom. Tako da svi mi, dobri stari platonisti, znamo i ujedno ne znamo kakav bi bio diskurs bezglave i repa, afalosan [aphalle] i akefalan [acephale]. Znamo: to je besmisao [non-sens]. Ali ne znamo: ne znamo što učiniti od te „besmislenosti“, budući da ne uspijevamo vidjeti preko smisla [bout du sens].

Svagda se obraćamo smislu: s onu stranu smisla gubimo tlo pod nogama [nous lâchons pied] (Platon nas napušta [Platon nous lâche], sveto božje tijelo!).

„Tijelo“ je gdje se gubi tlo pod nogama. „Besmisao“ ovdje ne znači nešto poput apsurda, niti u smislu naopakosti [à l’envers] niti kreveljenja [contorsionné] (kod Lewisa Carrolla nema doticanja tijela). Umjesto toga znači: bez smisla, ili još, smisla, kojemu se nijedna figura „smisla“ ne može približiti. Smisla koji ima smisao ondje gdje smisao ima granicu [sens qui fait sens là où c’est, pour le sens, limite]. Nijem, zatvoren, autističan smisao: ali bez autos, bez „samoga sebe“ [soi-même]. Autizam bez autostijela, što ga čini nečim što je beskonačno manje od „subjekta“, ali i nečim što je beskonačno drukčije od njega: bačenimali ne „pod-vrgnutim“ [jeténon „sub-jeté“], ali i čvrstim i intenzivnim i neizbježnim i singularnim poput subjekta.

Dakle, bez glave, bez repa, jer ništa ne daje ni potporu ni supstanciju toj materiji. Kažem „afalosan i akefalan“, a ne „lišen repa“, što bi odgovaralo žabama. Nemoćno i neinteligentno [impuissant et inintelligent] tijelo. Njegove mogućnosti, snage i misli nahode su drugdje.

No riječi „nemoćno“ i „neinteligentno“ u ovom su kontekstu i same nemoćne i neinteligentne. Tijelo nije ni glupo ni nemoćno. Za nj vrijede drukčije kategorije snage i misli.

Koje snage i misli bi prvenstveno pripadale tomu biti-bačen-tu [être-jeté-là], što jesttijelo? Tomu biti-napušten, biti-rasprostrt i ponovno zatočen na granici onoga “tu“ [là], onoga „ovdje-sada“ [ici-maintenant] i onoga „ovo“ [ceci]? Koje su snage, misli onoga hoc est enim? Tu nema čina, ni strasti, ni koncepta, ni intuicije. Koje snage i koje misli – snage-misli [forces-pensées] možda – mogu uopće izrazititu tako familijarnu stranost [l’étrangeté si familière] onoga biti-tu [être-là], onoga biti-ono [être-ça]?

Reklo bi se da za odgovor moramo što prije napustiti opisane strane i diskurs, jer tijela nikada neće imati ovdje svoje mjesto. No ako bismo tako rekli, pogriješili bismo. Ono što se imenuje „pisanjem“ i ono što se imenuje „ontologijom“ ima posla upravo s time: s mjestom za ono što ostaje, ovdje, bez mjesta [la place pour ce qui reste, ici, sans place]. Artaud bi protestirao da ovdje nemamo što činiti i da bismo morali biti mučeni i usmrćeni na licu mjesta: odgovaram da nije baš ništa drukčije ako se potrudimo razmaknuti – u sadašnjosti [présent] i punoći diskursa i prostora što ga zasjedamo – mjesto [place], otvaranje tijela [l’ouverture des corps].

Tijela nisu „ono puno“, napunjen prostor (prostor je sav napunjen): tijela su otvorenprostor,  u nekom smislu prostor koji je više rasprostrt[spacieux] nego prostoran [spatial], odnosno ono što bismo mogli imenovati mjestom[lieu]. Tijela su mjesta eksistencije [lieux d’existence: mjesta iz-stoja, op. prev.], nema eksistencije bez mjesta, bez tu[], bez „ovdje“ [ici], „evo“ [voici], za „ovo“ [ceci]. Tijelo-mjesto [corps-lieu] nije ni puno ni prazno, nema ni izvanjskost ni nutrinu, ništa više nego što nema ni dijelova, ni cjeline, ni funkcija, ni svrha. Afalosno i akefalno takoreći u svim smislovima. Koža koja je na različite načine naborana, preborana, izglađena, multiplicirana, invaginirana, egzogastrulirana, orificirana, rastegnuta, povučena, zategnuta, opuštena, uzbuđena, upaljena, zavijena, odvijena. Na te načine i još na tisuće drugih (nikakvih „apriornih formi intuicije“ niti „tabela kategorija“: transcendentalno je u neodređenim modifikacijama i modulacijama rasprostiranja kože) tijelo daje mjesto[donne lieu] eksistenciji.

Točnije, daje mjesto tome da je bît eksistencije u tome da odista nema bît  [l’existence a pour essence de n’avoir point d’essence]. Zato je ontologija tijelasama ontologija: bitak nije nešto što prethodi [préalable] ili pod-leži [sous-jacent] fenomenu. Tijelo jestbitak eksistencije. Kako najbolje uzeti smrt zaozbiljno?I također: Kako reći da eksistencija nije„za“ smrt, nego da je „smrt“ tijelo eksistencije, što je nešto posve drugo. Nikakve „smrti“ nema, shvaćene kao bît, kojoj bismo bili predani: postoji tijelo [il y a le corps: ima tijela, op. prev.], smrtno rasprostiranje tijela [l’espacement mortel du corps] koje ispisuje da eksistencija nema bît (još manje „smrt“), nego samo ek-sistira [ex-iste: iz-stoji, op. prev.].

Cijeli svoj život tijelo je i mrtvo tijelo, tijelo mrtvaca, tog mrtvaca koji sam ja sam kao živ. Živ ili mrtav, ni živ ni mrtav, ja samotvor, grob ili usta, jedno u drugom.

Još se nije mislilo ontološko tijelo.

Samu se ontologiju još nije mislilo ukoliko je fundamentalno ontologija tijela = mjesto eksistencije ili lokalne eksistencije [existence local].

(„Lokalno“ ovdje ne treba razumjeti u smislu komada zemlje, provincije ili rezervata, nego više u pitoresknom smislu lokalnog kolorita [la colour local]: vibracija, singularni intenzitet – samo promjenljiva, mobilno umnožavajuća – prigoda kože [événement de peau] ili kože kao mjesta prigode ek-sistencije.)

(Ovdje bismo mogli još dodati: slikarstvo je umjetnost tijela, budući da ne poznaje ništa drugo nego kožu, ono je koža skroz naskroz. Drugo ime za lokalni kolorit jest inkarnat [carnation]. Inkarnat je veliki izazov što ga postavljaju milijuni tijela slikarstva: ne inkarnacija [incarnation], gdje je tijelo nadahnuto Duhom, nego naprosto inkarnat [carnation] koji se odnosi na puls, boju, frekvenciju i nijansu nekog mjesta, neke prigode eksistencije. Zbog toga je Diderot rekao da zavidi slikarima jer su kadri bojama se približiti onome čemu on, pisac, ne može pristupiti: užitku žene.)

No možda se ta ontologija ne dade misliti. Ili bolje: što se naziva mišljenjem, ako mišljenje jest mišljenje tijela? Kakav je odnos, na primjer, između mišljenja i slikarstva? I dodira? I uživanja (i patnje)?

Možda ne bismo smjeli misliti „ontološko tijelo“ nigdje drugdje osim ondje gdje se mišljenje dotičečvrste stranosti, ne-misleće i ne-mislive izvanjskosti toga tijela. Ali samo takvo dodirivanje ili takav dodir jest uvjet istinske misli.

Nešto s glavom i repom se digne, ne iz mjesta [lieu], nego iz položaja [place]: glava i rep se smještaju uzduž smisla, cjelina daje smislu mjesto, a sve pozicije su obuhvaćene u velikoj od-glave-do-repa Univerzalnoj životinji. No bez-glave-ni-repa ne ulazi u takvu organizaciju ili u takvu kompaktnu gustoću. Tijela nemaju mjesta, ni u diskursu, ni u materiji. Ne žive ni u „duhu“ ni u „tijelu“. Imaju mjesto na granici, ako graniči: granica [ils ont lieu à limite,en tant que la limite: limite] – izvanjski rub [bord externe], prijelom [fracture] i presijecanje [intersection] stranog u kontinuumu smisla, kontinuumu materije. Otvor, diskretnost.

Glava i rep, na kraju krajeva jesutijela i oni: oni su sama diskretnost mjesta smisla, momenti organizma, elementi materije. Tijelo je mjesto koje otvara [ouvre], razmiče [écarte] i rasprostire [espace] falos i kefalos [pohalle et céphale]: daje im mjestoprigađanja (uživati, trpjeti, misliti, rađati, umrijeti, voditi ljubav, smijati, kihati, drhtati, plakati, zaboraviti…).

 

 

PISATI TIJELU

 

Tako se ontologija pokazuje kao pisanje. „Pisanje“ ne znači prikazivanje niti dokazivanje označavanja [signification], nego gestu kojom je moguće dotaknutismisao[toucher au sens]. Dodir, takt, koji je kao naputak [adresse]: onaj koji piše ne dotiče se na način shvaćanja [saisie], dokučivanja [prise en main] (kao u begreifen– shvatiti, obuhvatiti, što je njemački izraz za „pojmiti“), nego se dotiče na način odnošenja, odašiljanja prema dodiru izvanjskog, što se uskraćuje, odmiče, rasprostire. Njegov vlastiti dodir, koji je zacijelo njegov, jest u temelju uskraćen, rasprostrt, odmaknut. Pisanje jest: premda se zbiva strani dodir [contact étranger], strano ostaje strano u tom dodiru (udodiru ostaje strano samom dodiru: to je cjelokupna poanta takta, dodira tijela [la touche des corps]).

Tako se obraća [s’adresse] pisanje. Pisanje je upućena misao [la pensée adressée], poslana tijelu, odnosno onome što je odmiče, što je otuđuje.

To još nije sve. Jer od mojeg tijelaja se obraćam mojem tijelu – ili bolje, od tijela je „ja“ pisanja [le „je“ d’écriture] odaslan na tijela. Od mojeg tijela imamsvoje tijelo kao nešto meni strano, razvlašteno [exproprié]. Tijelo je stranac „tamo-dolje“ [là-bas] (mjesto svojstveno svemu stranom), jer je ovdje. Ovdje, u „tu“ onoga ovdje [dans le „là“ de l’ici], tijelo otvara, reže, razmiče ono „tu“ dolje[„là“-bas]

Pisanje se obraća [s’adresse] (obraća nas) od tu [là] do tu-dolje [là-bas], u ovdje [ici]. I to je upisano u hoc est enim: ukoliko nije transsupstancijacija (to znači generalizirana inkarnacija, imanentnost apsolutno posredovane transcendentnosti), jest, tomu usuprot, razmak između supstancija ili subjekata, što jedino omogućuje njihov singularni karakter, koji nije ni imanentan ni transcendentan, nego dimenzija ili gesta nekog naputka [adresse], rasprostiranja. Kao i tijela ljubavnika: ne predaju se transsupstancijaciji, nego se dotiču, u beskonačnost obnavljaju svoja rasprostiranja, razmiču se, upućuju jedan (na) drugog.

(„Pisanje“ je još uvijek varljiva riječ. Ono što se na taj način uputi na tijelo-izvan [corps-dehors], to se ekskribira[s’excrit], kao pokušaj pisanja, usporedno s tim izvan ili kao samo to izvan.)

„Ontologija tijela“ = ekskripcija bitka [excription de l’être]. Eksistencija, upućena na neki iz-van [au-dehors] (tu nema nikakve adrese, nikakva odredišta [destination]; pa ipak – ali kako? – postoji adresat: ja, ti, mi, beskonačno tijelo). Eksistencija: tijela su eksistiranje [exister], sam čin eksistencije, bitak.

Pisati tijelom (a što drugo rade pisci?): ono odaslano bitku, ili bolje, sam se bitak odašilje (a što drugo misao misli?).

Od svojih tijela imamo, za nas, tijela kao svoje strance. To nema ništa s raznim dualizmima, monizmima ili fenomenologijama tijela. Tijelo nije ni supstancija, ni fenomen, ni meso [chair], ni značenje [signification]. Nego ekskribiran bitak [l’être excrit].

(Pišem li, proizvodim učinke smisla [effets de sens] – postavljam glavu, rep, trbuh – tako da dakle razmičem tijela. No opravdano: to se mora dogoditi, potrebna je beskonačna mjera, svagda već ocrtana u odnosu na taj razmak. Ekskripcija ide kroz pisanje – i zacijelo ne kroz ekstaze mesa ili smisla. I tako moramo pisati iz tijela koje niti imamo niti nismo: nego odakle se bitak ekskribira.  – Pišem li, ta se ruka već neprimjetno uvukla [glissée] u moju ruku koja piše.)

Otuda nemogućnost „pisanja tijelu“ ili „pisanja tijela“, barem ne bez ruptura, preobrata, diskontinuiteta (diskretnosti), kao i ne bez dosljednosti, protuslovlja, razmaka diskursa u njemu samome. Treba se baciti preko tog „subjekta“, a ovome „subjektu“, njemu samome, riječ tijelonameće suhu i žilavu čvrstoću, nervoznu, koja šamara [claque] rečenice u kojima se koristi.

Možda je tijeloriječ bez uporabe par excellence. Možda je ta riječ,  u svakom jeziku-govoru [langage], riječ odveć[le mot en trop].

No taj „odveć“ ujedno nije ništa. Ne navješćuje se razularenom dernjavom ili pjevanjem s onu stranu jezika-govora niti bezdanom tišine. Ne; tijeloničim ne nadilazi jezik-govor, uopće ne, tijelo je riječ kao sve druge, posve na svojem mjestu (čak na više mogućih mjesta), samo malko strši van, posve mala izraslina [excroissance] koja se nikada ne resorbira.

S tom izraslinom svagda postoji skorašnja opasnost sloma [fracture] i izljeva [épanchement] same riječiiz ožilja smisla, gdje inače cirkulira s ostalim riječima. Tijelokao koščica, kao kamenčić, kao teško tijelo, kao potegača koja pada okomito.

Nešto dakle upućuje na fragment, ovdje više nego negdje drugdje. Zbilja, fragmentacija pisanja, odakle i gdje bilo da se dogodi (bilo svagda i posvuda ili pak u skladu sa „žanrom“), odgovara nekoj repetitivnoj instanci tijela u – protu – pisanju. Presijecanje, prekid, ta provala [effraction]svakog jezika-govora ondje gdje jezik-govor dotiče smisao [où le langage touche au sens].

 

 

PSYCHE IST AUSGEDEHNT

 

Freudova najfascinantnija i možda (bez pretjerivanja) najodlučnija izjava nalazi se u sljedećem postumnom zapisu: „Psyche ist ausgedehnt: weiss nichtdavon“. „Psiha je protežna: o tome ne zna ništa“. To znači da je psiha takoreći tijelo, ona je upravo ono što mu izmiče, a njezino izmicanje (smijemo pretpostaviti) konstituira je kao „psihu“, u dimenziji ne-(moći/htjeti)-sebe-znati [ne-pas-(pouvoir/vouloir)-se-savoir].

Tijelo ili tijela što ih pokušavamo dodirnuti mišljenjem upravo su to: tijelo „psihe“, biti-protežan [être-étendue] i izvan-sebe [hors-de-soi] prisuća u svijetu [présence-au-monde]. Rođenje: rasprostiranje, izlaz iz punktualnosti, ekstenzija kroz mreže u brojne ektopije (ne samo prsi), izvan/unutra, fort/da, geografija Onog (Es), bez zemljovida ili teritorija, zone (užitak se zbiva mjesno). Nije slučaj da je Freud bio opsjednut topikom: „nesvjesno“ je to Psihino biti-protežan, a ono što su neki, nakon Lacana, imenovali subjektom jest singularnost lokalnog kolorita[la colour local] ili inkarnata[carnation].

Još više iznenađuje da neki određeni diskurs psihoanalize naizgled ustrajava, nijekanjem svojega objekta, na tome da tijelo „označuje“, umjesto da bi demaskirao značenje kao ono što odista skriva rasprostiranje tijela. Takva analiza „ektopizira“ (ili „utopizira“) tijelo izvan-mjesta[hors-lieu]: rasplinjuje ga i indeksira ga na netjelesnost smisla. Sve pokazuje da se na takav način histerija postavlja kao egzemplarna: tijelo, zasićeno značenjem. I tako nema više tijela… Histeriju, tomu usuprot, vidim kao kompletno parazitiranje tijela na netjelesnosti smisla, sve do točke kad tijelo utiša netjelesno i na njegovu mjestu pokaže komadić, zonu bez-značenja. (Jer naposljetku treba ispitati je li histerik uglavnom uključen u prevođenje i interpretaciju ili, upravo obrnuto i dublje, u nepopustljivu blokadu transmisije smisla. Inkarniran diskurs [discours incarné] ili blokirajuće tijelo [corps bloquant]: tko ne vidi da bez blokirajućeg tijela nema niti histerije?)

Histerično tijelo [corps hystérique] je egzemplarno na neodrživoj granici svoje afirmacije čiste koncentracije po sebi, čistog biti-po-sebi svoje protege [un pur être-à-soi de son étendue], koja negira i katatonira ekstenziju, rasprostiranje. Tijelo koje se ne može odriješiti, otvoriti. Subjekt, apsolutna supstancija, apsolutno bez značenja. Ta granica izlaže istinu tijela u formi implozije. (No, zar nešto što se otvori u patnji i uživanju, umjesto da bi se zatvorilo, nešto što daje mjestoprijelazu kroz granicu, umjesto da je učvrsti, nije li to svojevrsna vesela histerija[hysterie joyeuse] i tijelo smisla samo [corps même du sens]?)

U ishodištu nisu označavanje, prevođenje, interpretacija: nego granica, rub, kontura, krajnost, obris, lokalni kolorit-subjekt, koji se ujedno može skupiti, zgusnuti, nakloniti točki neekstenzije, točki u samom sebi i ujedno otvoriti, rastegnuti kroz prijelaze i distribucije. Jedino to može zatvoriti ili osloboditi prostor za „interpretacije“.

Nedvojbeno će mi biti rečeno da su koncentracija ili ekstenzija, en-topija ili ek-topija svagda već u interpretacijii da su prema tome sva tijela uhvaćena u mrežu označavanja i da nema „slobodnih tijela“, koja bi plivala izvan smisla. Na to odgovaram da je sam smisao taj koji će plivati kako bi se zaustavio ili započeo na vlastitoj granici: a ta granicajest tijelo, ne jednostavno kao izvanjskost  smisla, niti kao ne znam kakva nedodirnuta [intacte] „materija“, nedodirljiva [intouchable], položena u neku nevjerojatnu transcendenciju, zatvorenu u zgusnutu neposrednost (u svakom slučaju, takva je ekstremna karikatura „osjetilnog“ [sensible] svih idealizama i materijalizama), ne dakle, kako bi se zaustavio kao „tijelo“, nego kao TIJELO SMISLA.

Tijelo smisla nipošto nije utjelovljenje idealiteta „smisla“: upravo suprotno, ono je kraj takvog idealiteta, kraj smisla, ukoliko se smisao ne vraća i ne odnosi više na sebe(na idealitet koji ga „osmišljava“), suspendirajući se na toj granici koja je njegov najvlastitiji smisaoi koja ga izlaže [l’expose] kao takvog. Tijelo smisla izlažetu „fundamentalnu“ suspenziju smisla (izlaže eksistenciju) – što bismo mogli imenovati provalom [l’effraction], koja je smisao u samom poretku „smisla“, „označavanja“ i „interpretacija“.

Tijelo izlaže provalu smisla što je apsolutno i jednostavno konstituira eksistencija.

Zbog toga se o njemu neće govoriti kao o nečemu anteriornom ili posteriornom, izvanjskom ili unutarnjem označiteljskom poretku [l’ordre signifiant] – nego na granici. Naposljetku, to nećemo zvati „tijelo smisla“, kao da bi „smisao“ na toj granici još uvijek mogao biti oslonac subjekta ili bilo čega drugog: umjesto toga reći ćemo tijelo, apsolutno, kao sam apsolut točno izloženog smisla [proprement exposé].

Tijelo nije ni „označitelj“ [signifiant] ni „označeno“ [signifié], nego izlagatelj/izloženo [exposant/exposé]: ausgedehnt, ekstenzija provale, to jest eksistencije. Ekstenzija toga „tu“, mjesta provale, preko kojega ono[ça] može doći iz svijeta. Pokretna ekstenzija, rasprostiranja, geološki i kozmološki razmaci, otkloni, šavovi i pukotine arhi-kontinenata smisla [archi-continents du sens], pradavne tektonske ploče, koje se pomiču ispod naših nogu, pod našu povijest. Tijelo je arhi-tektonika smisla[l’archi-tectonique du sens].

(Na taj se način prepliću dva „hoc est enim…“: onaj koji prilagođuje hoc„tijelu smisla“, provodeći transsupstancijaciju, izjednačujući smisao s dovršenim totalitetom svijeta; i onaj koji se izlaže zakopavanju i premještanju arhi-tektonike samoga hoc.)

 

 

EGO

 

Ne „moje tijelo“, nego: corpus ego. „Ego“ nema nikakva smisla ako ga se ne izgovori [prononcé], iskaže [profére] (u svojem je iskazivanju [profération] njegov smisao upravo identičan eksistenciji: „ego sum, ego existo“). Descartes je dobro rekao da je istina te izjave [énoncé] ovisna o okolnosti, „svakoputnost“ [„chaque fois“] njezina izjavljivanja [énonciation]: „svaki put kad je izgovorim ili kad je pojmim [conçois]“ (pri čemu je jasno, kako precizira Descartes, da je „poimanje“ [conception] koje se nahodi „u mojoj duši“ ekvivalentno iskazivanju [profératon], budući da je to jedan od njegovih modusa: posrijedi je ista artikulacija). Dostatno je već jednom, diskretna kvantiteta koja daje prostor vremenuartikulacije ili koja joj daje mjesto(da se to „jednom“ nedvojbeno neprestano događa, svaki put, u svakom prostoru vremena eksistencije, u svakom trenutku, to nije ništa protuslovno: jednostavno pokazuje da eksistirati eksistira prema toj diskreciji, prema tom kontinuiranom diskontinuitetu, to znači: prema svojem tijelu). Kad je posrijedi artikulacija kartezijanskog ega, usta i duša su prema tome jedno te isto: svagda već tijelo. Nije tijelo od „ego“ nego corpus: ego, „ego“ koji nije „ego“ ako nije artikuliran, koji se artikulira kao rasprostiranje, pregibanje [flexion], čak svijanje [inflexion] mjesta. Izjavljivanje „ega“ nemajednostavno mjesto [n’a pas seulement lieu], nego jest mjesto [elle est lieu]. Postoji samo kao lokalizirano: ego=ovdje (zbog toga dislokacija: ego je položen i tu [là], odložen tamo-dolje[là-bas] u distanci spram artikulacije). Svako je mjesto primjereno kad je posrijedi is-kazivanje „ega“ (potiskivanje van iz sebe, tako da uopće može imati neko „sebstvo“), nego samo ukoliko mjesto. Nema nikakve ego atopije ni ego utopije. Nego samo artikulatorna ek-topija [ec-topie articulatorie] koja konstituira apsolutnu topiku svakoputnog apsolutnog ega. Hic et nunc, hoc est enim… Ovdje, sada, to znači sukladno s tim prostorom, s pulsom, provalom supstancije, koja je eksistirajuće tijelo, apsolutno tjelesna eksistencija. Ja sam, svaki put kad jesam događa se svijanje mjesta, nabor [pli] ili obrat [jeu], preko kojega se ono [ça] is-kazuje. Ego sum, to lokalno svijanje, ionako svakoputno, singularno (i koliko puta u „jednom“ putu, koliko artikulacije u „jednom“?), čak taj akcent ili ton.

Materijalni aksiom, ili apsolutna arhi-tektonika, corpus egoimplicira da ne postoji „ego“ uopće, nego samo – putnost[la fois: kratnost], stjecaj i okolnost za neki ton: tenzija, vibracija, modulacija, boja, krik ili pjevanje. U svakom slučaju, svagda je glas, a ne „voix significativa“, ne označiteljski poredak, nego pečat mjesta, gdje se tijelo izlaže i iskazuje. Ne priziva ništa drugo nego ekstenziju, koja nije ekstenzija dviju usana na kraju organske diobe, nego sama ekstenzija, tijelo partes extra partes. Potrebno je da se ono [ça] otvori od glave do repa, čak bez glave i bez repa, kako bi se egomogao izgovoriti.

Corpus egonema osobine [sans propriété], nema „egoitet“ [sans „égoïté“] (i još manje egoizam). Egoitet je (nužno) značenje ega: egose vezuje na samoga sebe, vezuje odriješenost svojega iskazivanja, vezuje tijelo, zavezuje zamku sebstvaoko tijela. Egoitet uspostavlja kontinuiran prostor, nerazlučenost – putnosteksistencije (i time užas smrti…), prsten [boucle] smisla ili smisao kao zatvoren u sebe [bouclé].

Corpus egočini smisao otvorenim [débouclé] ili njegov prsten [boucle] neodređenim, diskretnim prelaženjem s mjesta na mjesto, na svim mjestima. Tijelo prelazi sva tijela ukoliko prelazi samoga sebe: tijelo je upravo oprečnost svijeta zatvorenih monada, ukoliko nije, konačno, kao tijelo, istina presijecanja i ko-penetracije monada u cjelinu.

Svagda artikulirajući se ego – hoc, et hoc, et hic, et illic… dohođenje-othođenje tijela: glas, hrana, izmet, spol, dijete, zrak, voda, zvuk, boja, tvrdoća, miris, toplina, težina, rana, milovanje, svijest, spomen, sinkopa, pogled, izgled i naposljetku svi beskonačno multiplicirani dodiri, svi umnažajući se tonovi.

Svijet tijela nije im-penetrabilan, budući da sveudilj nije podvrgnut kompaktnosti prostora (prostor kao takav je samo ispunjenje ili barem prividno ispunjenje), nego je takav svijet gdje tijela sveudilj artikuliraju prostor. Kad tijela nisu u prostoru, nego je prostor u tijelima, tada je svijet rasprostiranje, napetost mjesta.

Partes extra partes: ono što je tu im-penetrabilno [impenetrable] nije masivna gustoća tih parts, nego upravo suprotno, razmicanje toga extra. Tijelo nikada ne „penetrira“ [pénètre] u ono otvoreno drugog tijela, osim ako ga ne ubije(zato je leksikon seksualnosti siromašan, nije drugo do leksikon ubojstava i smrti…). No tijelo „u“ tijelu, ego u „egu“, ne „otvara“ ništa: jest na samomotvorenom, koje tijelo već jest, beskonačno, više nego izvorno; upravo se tudogađa to prelaženje bez penetriranja, to miješanje bez mješavine [mêlée sans mélange]. Ljubav je dodir otvorenog [l’amour est le toucher de l’ouvert].

No „ono otvoreno“ nije i ne može biti „supstantiv“. To „extra“ nije neki „pars“ među ostalim, nego samo raspodjela [partition] dijelova. Podjela, raspodjela, odvajanje [partage, partition, départ].

 

 

ALTER

 

Ego formira i apsolutnu prepreku [obstacle absolu] tijelu, došašću tijela. Ego-točka[point d’ego] nekog tijela, koja (se) izjavljuje, što će reći koja (se) proteže, formira i, na identičan način, ne protuslovno a ipak kao protivnost, točku ekstremne koncentracije, u kojoj sebstvokoje se proteže i koje se izjavljuje zatamnjuje protezanje, tijelo koje je ono samo. Izjavljen ego[egoénoncé] se povlači neposredno od izjavljujućeg ega[egoénonçant], upravo zato jer je istii dakle ego: povučen identitet, identificiran kao povučen, identičan svojem povlačenju. Povlači se u neku točku, u točku svoje vlastite protivnosti [contrariété]: tamo gdje (se) corpusizjavljuje „ego“, ego stupa u protivnost, gdje mu se suprotstavlja sebstvo[soi] naspram samogasebe, tako da corpuspostaje materijom-preprekom [matière-obstacle] te protivnosti (i samo mjesto izjavljivanja). Ob-jektna [ob-jetée: objektivirano bačena, op. prev.] materija sub-jekta [sub-jet: ono pod-ležeće, op. prev.]. Zbog toga nema „vlastitog tijela“, ono je rekonstrukcija. Bilo da je tijelo još uvijek samo „protega“ i u tom slučaju je prerano za „vlastito“, bilo da je već zatočeno u tu protivnost, pa je u tom slučaju prekasno. No corpus nije nikada doista vlastito ja[proprement moi].

Tijelo je svagda već „objekt“, ob-jektirano [ob-jecté] tijelo upravo protiv pretenzije da bude tijelo-subjekt[à la pretension d’être corps-sujet] ili subjekt-u-tijelu [subjet-en-corps]. Descartes ima pravo i u ovome: ja objektiviram svoje tijelo [je m’objecte mon corps], stranu stvar [chose étrangère], čudnu [étrange] izvanjskost mojem izjavljivanju („ego“) od samogtog izjavljivanja. Ili pak još jednom Hegel: „duh je kost“, rekao je povodom oblika čovjekove lubanje, odnosno da kost izmiče duhu, da mu se odupire, suprotstavlja mu se impenetrabilnim prigovorom [objection impénétrable]. (Hoc est enim corpus meum: to je neko nemoguće prisvajanje, sama nemogućnost prisvajanja [appropriation] uopće. Nema protegnutog„Ja“: čim se japrotegne, već je izručeno drugome. Ili, bolje, protega, koja sam ja sam, jesam ukoliko sam povučen, uskraćen, uklonjen i objektiviran).

Tijelo je svagda već iz izvanjskosti objektivirano „vlastito ja“ ili netko drugi. Tijela su najprije i svagda već drugi [autres] – kao što su i drugi najprije i svagda već tijela. Nikada neću spoznati svoje tijelo, nikada se neću spoznati kao tijelo, upravoondje gdje „corpus ego“ jest posvemašnja izvjesnost, Druge, naprotiv, svagda ću spoznati kao tijela. Drugi je tijelo, budući da jesamo tijelo ono drugo. Ima ovaj nos, ovu boju kože, ovaj madež, ovu visinu, izboranost, tijesnost. Teži ovoliku težinu. Ima ovaj miris. Zašto je to tijelo takvo kakvo jest, a ne drukčije? Jer je drugo– i jer drugost [altérité] postoji u biti-takav[être-tel], u beskonačnosti bitka takav i takav i takav togatijela, izložena sve do ekstrema. Neiscrpan corpustjelesnih karakteristika.

Ob-jekcija dotiče [l’ob-jection touche]. Ovotijelo, ovucrtu, ovuzonu ovogtijela mi dotiče (dotiče se „mojega“ tijela). Sviđa mi se ili mi se ne sviđa, suprotstavlja mi se ili ne, zanima me ili me ne zanima, pogađa me ili me ostavlja ravnodušnim, uzbuđuje me ili me odbija. No svagda će ono doći iz veće udaljenosti nego svaka druga stvar drugog [toute autre chose de l’autre]. Ono će doći samim došašćemdrugog. Bližnji [autrui] će sveudilj doći iz veće, čak najviše udaljenosti nego sam korpus crta, koji se naposljetku identificira s „njim“ – ostajući ipak neidentifikabilan [unindentifiable]: jer te crte su sve odreda strane jedna drugoj, ova ruka i ova brada, ove dlake i ove također, ovaj glas i ovaj… svi ujedno tvore tijelo [faisant corps] idislociraju se.

I tako dalje, sve do točke gdje biva jasno da „drugi“, „bližnji“ nisu niti prave riječi, nego samo „tijelo“. Svijet u kojem sam jarođen, u kojem umirem, eksistiram, nije svijet „drugih“, budući da je i „moj“. To je svijet tijela. Svijet izvan. Svijet izvanjskosti. Svijet u kojem je ono unutra izvana, svijet naglavce. Svijet protivnosti [contrariéte]. Svijet protimbe [encontre]. Neizmjernog, beskonačnog protustavljanja: svako tijelo, svaka masa, uzeta od tijela, jest neizmjerna, to znači bezgranična, beskonačna za pregled, dodir, vaganje, pogled, prepuštena vaganju, podnositi, podupirati kao težina ili kao pogled, kao pogled težine [le regard d’un poids].

Zašto je tu ta stvar, vid [vue], a ne radije nešto, što bi ono vidjeti [vuer] pomiješalo s onim čuti/razumjeti [entendre]. No, ima li smisla[sense] govoriti o takvoj mješavini? I u kakvom smislu [sense]? Zašto upravo tajvid [vue], koji ne vidi infracrveno? Taj sluh [ouïe], koji ne čuje ultrazvuk? Zašto bi svaki osjet [sense] trebao imati svoju granicu i zašto su među osjetima postavljeni zidovi? Štoviše: zar nisu osjeti odvojeni svjetovi? Ili bolje. Dislokacija svih mogućih svjetova? Što je razmaknutost [l’écartement] osjeta? I zašto pet prstiju? Zašto to zrno ljepote? Zašto ta bora na rubu usana? Zašto ta brada, ondje? Zašto taj zrak, taj tempo, ta mjera, ta neizmjernost? Zašto to tijelo, zašto taj svijet, zašto apsolutno i isključivo on? Hoc est onim: ovaj svijet-ovdje[ce monde-ci], ovdje ležeći [ci-gisant], sa svojim klorofilom, svojom sunčevom galaksijom, svojim metamorfnim okameninama, protonima, svojom dvostrukom deoksiribonukleinskom spiralom, svojim Avogadrovim brojem, svojim razvučenim kontinentima, dinosaurima, svojim ozonskim omotačem, svojim zebrastim strijama, svojom ljudskom životinjom, Kleopatrin nos, broj cvjetnim listova ivančice, spektar duge, Rubensov stil, koža pitona, Andrejev obraz na ovoj slici od 16. siječnja, ova biljka trave i ova krava koja je žvače, i nijansa irisa oka onoga koji čita ove riječi, ovdje i sada? I zašto ne i osjeti bez imena, osjeti koji se ne osjećaju [sens qu’on ne sent pas] ili bar ne osjećaju kao osjeti, osjet trajanja vremena koje prolazi? I čak osjet za rasprostiranje osjeta? I osjet za čistu eks-tenziju? Ili ek-sistenciju?

 

 

EKSDERMOPOZICIJA [EXPEAUSITION]

 

[Eksdermopozicijaje Nancyjeva kovanica od exposition, ekspozicija, izlaganje, izložba, i peau, koža, ovdje prevedeno latinizmom eksdermopozicija, op. prev.]

Tijela su svagda tik na odlasku [départ], u skorašnjosti kretanja, pada, razmaka, dislokacije. (Čak i najjednostavniji odlazakje samo to: onaj trenutak u kojem neko tijelo nije više tu, upravo ovdjegdje je bilo. Trenutak u kojem stanovito tijelo tvori prostor za zijev rasprostiranja koje jestono samo. Odlazeće tijelo odnosi sa sobom vlastito rasprostiranje i na neki se način umiče u mjesto, povlači u samo sebe – no ujedno ostavlja to isto rasprostiranje „iza sebe“ – kako se to kaže –, što znači na svojem položaju [à sa place], pri čemu taj položaj ostaje njegov, istodobno apsolutno nedodirnut i apsolutno napušten [abandonnée]. Hoc est enim absentia corporis et tamen corpus ipse.)

To rasprostiranje, taj odlazak, jest sama njegova intimnost, ekstremnost njegova sebepovlačenja (ili, ako hoćete, njegove distinktivnosti, singularnosti, čak subjektivnosti). Tijelo je sebstvo[soi] u odlasku, ukoliko odlazi [part] – ukoliko se upravo tu udaljava od ovdje. Intimnost tijela izlažečisto asebstvo [aséite] kao razmak i odlazak, što naposljetku i jest. Asebstvo – (n)a-sebstvo [l’à-soi], za sebstvo [le par soi] Subjekta – eksistirasamo kao razmak i odlazak [départ] toga a (toga na stranu sebstva[à part soi]), koje je mjesto [lieu], instanca svojstvena njegovu prisuću, njegovoj autentičnosti, njegovu smislu. Ono na stranu sebstva kao odlaska[l’à part soi en tant que départ], eto onoga što je izloženo.

„Ekspozicija“ [exposition] ne znači da se intimnost izvukla iz svojeg povlačenja, da je odnesena izvan, dana na uvid [mis en vue]. Jer bi u tome slučaju tijelo bilo ekspozicija „sebstva“, u smislu prijevoda, interpretacije ili mizanscene [mis en scène]. „Ekspozicija“ znači upravo suprotno, da je samo izražavanje [expression] intimnost i povlačenje. Taj a sebstvase ne prevodi ili utjelovljuje u ekspoziciju, postoji ondje gdje jest: vrtoglavo povlačenje odsebe, koje je potrebno da se otvori beskonačnost povlačenja sve dosebe [jusq’àsoi]. Tijelo je odlazak od sebe, do sebe.

Izloženo, dakle: ali to ne znači dati na uvid nešto što je u prvom času bilo skriveno ili zatvoreno. Ovdje je ekspozicija sam bitak (ono što nazivamo „eksistirati“). Ili bolje: ako bitak, kao subjekt, ima za bît samopostavljanje/autopoziciju [autoposition], tada je samo samopostavljanje ovdje po svojoj bîti i strukturi ekspozicija. Sebe [auto] = iz[ex] = tijelo. Tijelo je biti-izložen bitka [le corps est l’être-expose de l’être].

Zato je „ekspozicija“ daleko od toga da bi se događala samo kao ekstenzija neke površine. Sama ta ekstenzija izlaže druge – kao recimo ono partes extra partes, koje je singuralno rastavljanje [singulier désassemblement] „pet osjeta“. Tijelo je osjetno tijelo unutar tog razmaka, tog razdvajanja osjeta, koji nije ni fenomen ni ostatak neke duboke „auto-estezije“ [„auto-esthésie“], nego u cjelini osobina estetskog tijela, te jednostavne tautologije.

Jedna nad drugom, unutar druge, tik pokraj druge: tako izložene jesu sve one estetike unutar kojih je tijelo diskretno, mnoštveno i na gusto sastavljeno [rassemblement]. Njegovi udovi – falosni i akefalni, – njegovi dijelovi – stanice, membrane, tkiva, izrasline, paraziti – njegov tegument, njegov znoj, njegove crte, boje, svi njegovi lokalni koloriti (nikada nećemo nadići rasizam, barem ne dok mu budemo suprotstavljali generičko bratstvo čovječanstva, umjesto da ga povežemo s dislokacijom, učvršćenom i potvrđenom, naših rasa i naših crta: crni, žuti, bijeli, debelih usana, pljosnatih nosova, napuhani, ograničeni, dlakavi, debeli, bademasti, spljošteni, podmukli, nježni, s izbačenom donjom vilicom, zakrivljeni, smežurani, mišićavi…). Posvuda, od tijela do tijela, od mjesta do mjesta, od mjesta gdje su tijela, do tjelesnih zona i točaka, posvud kapriciozno rastavljanje [capricieux désassemblement] onoga što bi moglo biti uzeto kao neko tijelo. Posvud raspad koji nije zatvoren u neko čisto i neizloženo sebstvo[soipur et non exposé] (smrt), nego se širi sve do ekstremne gnjiloće, da, koje se širi čak tamo, – nesnosan kao što jest – nevjerojatna materijalna sloboda, koja ne ostavlja mjesta ni za kakav kontinuum, tinkture, sjaja, tonova, linija, jer je, naprotiv, beskonačno raširen, obnovljena provala [effraction] početnog spajanja/dijeljenja stanica iz kojih se rađa tijelo.

Sva tijela su dio[partie] te provale, tog odlaska tijela u sva tijela, a materijalna sloboda – materija kao sloboda – nije samo sloboda geste ili svjesnog djelovanja, nego i sloboda dviju nijansi liskuna, milijuna različitih ljusaka i neodređene ekstenzije principium individuations, tako da se same individue ne prestaju in-dividuirati, sve više različite od samih sebe, sve više slične samima sebi, zato sve više zamjenljive samim sobom, ali nikada ne reducirane na supstanciju, ako se sama supstancija, prije nego bilo što podupire, sebe ili drugoga, ne izloži ovdje: u svijetu.

(Treba priznati: svekoliku je „filozofiju prirode“ potrebno iznovice napisati ako prirodu valja misliti kao ekspoziciju tijela.)

(To znači: kao slobodu.)

 

 

MISAO

 

U mišljenju tijela samo tijelo sili misao sve dalje, svagda predaleko: predaleko kako bi se još mogla misliti, no nikada dostatno daleko da bi postala tijelom.

Zbog toga nema nikakva smisla zboriti o tijelu i misli odvojeno jedno od drugoga, kao da bi svatko zasebeimalo bilo kakvo opstojanje [subsistance]: jesu samo kao njihovo međusobno dodirivanje, dodir provale [effraction] jednog preko drugog, jednog u drugo. Taj dodir je granica [limite], rasprostiranje eksistencije [l’espacement de l’existence]. No taj dodir ima ime, imenuje se „radost“ [joie] i „bol“ [douleur] ili „patnja“ [peine]. To ime nedvojbeno ne znači ništa drugo nego granicu svakog značenja – i sam rub, pristup rasprostiranju. Ništa ne znači, samo izlaže kombinatoriku tih četiriju termina: tijelo-misao-radost-bol. Sve njihove figure dotiču se toga istog razmaka što ih raspodjeljuje.

Postoji [il y a] čak ime za tu kombinatoriku odnosno raspodjelu: „spol“ [sex]. To nije ime za nešto što ima biti izloženo: to je ime dodirivanja same ekspozicije [exposition].

„Spol“ se dotiče nedodirljivog [intouchable]. To ime-bljesak[nom-éclat] tijela, ime koje je kadro imenovati tek nakon što je već rasprostrlo tijela po fragmentima te suplementarne estezije [esthésie: ćutilna neposrednost, op. prev.]: spolovi. Same te spolove nije moguće ni (pre)brojiti [nombrer] ni imenovati [nommer]. Ovdje „dva“ nije ništa drugo nego pokazatelj polimorfnog razmaka. „Moj“ spol nipošto nije posvema jedan, nego diskretan, aleatoran, prigađa kako „moje“ tijelo tako i tijela drugih – moje tijelo biva drugo kad se dodirne ondje, ako je ondje dodirnuto, postaje dakle isto, apsolutnije, odsječeno više nego bilo kada, više identificirano kao biti-mjesto-dodira [être-lieu du toucher] (protege [de l’étendu]). Od (a)falosnog do (a)kefalnog, izloženo [étal], jednako, pluralno, zonirano, osjenčano, dodirnuto tijelo. Nećemo ga imenovati ni „ženom“ ni „muškarcem“: ta imena, kakogod ih već shvaćali, svagda nas ostavljaju odveć njihati se među fantazmama i funkcijama, što nije ono o čemu je ovdje riječ. Radije ćemo dakle reći: nekotijelo [uncorps], nerazlučeno/razlučeno, nediskretno/diskretno, jest seksuirano tijelo-bljesak [le corps-éclat sexué], klizeće od jednog tijela prema drugom sve do intimnosti, bljeska granice, gdje se dotiče svojega razmaka.

Iz toga slijede određene konsekvence: zakon najmanjeg ticanja [attouchement] ili treptaj okom kao već maksimalna intenzivnost užitka; zakon najveće površnosti [superficialité], gdje tijelo apsolutno slovi kao koža, bez dubljeg organa ili penetracije (seksuirana tijela su neranjiva, vječna); s time povezan zakon, prema kojem nema seksa [sexe] bez nekog minimuma ljubavi (osim u slučaju finaliziranih laboratorijskih operacija), pa premda beskonačno malenog (i svjesno zanijekanog), niti ima ljubavi bez seksa, čak neznatnog; i naposljetku, sam seks kao zakon, taj imperativ dodira, jebanja, koje nema ništa ni s instinktom ni s „libidom“. Jer taj imperativ ne cilja na nikakav objekt, ni velik ni malen, ni na sebe ni na dijete, nego samo na radost/bol nekog dodirivati-se[se-toucher]. (Ili još: nekog ostati-kod-sebe [rester-soi] ili bivati-sebstvo [devenir-soi] bezpovratka sebi [revenir à soi]. Uživanje je u srcudijalektike stanovito širenje srca bez sistole: to srce jest tijelo.

Doticati se tebe[se toucher toi] (a ne „sebe“) – ili još, što je isto, doticati se kože(a ne „sebe“): takva je misao što je tijelo sili sve dalje, svagda predaleko. A zapravo je misao sama ta koja sebe sili, koja sebe dislocira: jer sva težina [poids], sva sila teže misli [gravité de la pensée: ozbiljnost, važnost misli, op. prev.] – koja je samo neko vaganje[pesée: pomnjivo ispitivanje, promišljanje, op. prev.] –  ne stječe se u ništa drugo nego u pristati na tijelo. (Razdraženi pristanak.)

 

[Jean-Luc Nancy, Corpus, Editions Métaillié: Paris, 2000.]

S francuskog preveo Mario Kopić

 

 

 

Muzika

 

Münchner Philharmoniker – Bychkov
Bernstein / Berio / Rachmaninow

 

Katia und Marielle Labèque, Klavier
Raphaël Seguinier, Percussion
Gonzalo Grau, Percussion
London Voices
Leonard Bernstein Werk:»West Side Story« – SymphonischeTänze für zwei Klaviere und Percussion (bearbeitet von Irwin Kostal)
Luciano Berio (1925–2003): »Sinfonia« für acht Stimmen und Orchester
Sergej Rachmaninow: »Symphonische Tänze« op. 45
Semyon Bychkov, Dirigent

 

Плес између наде и насиља

Леонард Берншатајну је било 39 година када је са »West Side Story« доживео свој највећи тријумф. Историја успеха овога дела је још од премијере угаони камен (»a landmark«) у историји америчке музчке историје. Највеће тешкоће су се криле у либрету и композицији. За Broadway јеважилопрећутноправило: никаквесцененасиљаилиубиставаиразумесе, срећанкрај. Бернштајн се доцније сећао:”Нико од нас није веровао да ће ›West Side Story‹ бити успешано дело. На крају и није дошло до Happy End(a), него сунакрајупрвогчинадвалешавећлежаланабини. То је дотад било незамисливо на Бордвеју – ”трагични мјузикл”. Критика је била немилосрдна и о њему писала од тврђења о делу  као”свесној обмани” и ”интелектуалног подилажења” па све до ”наивног покушаја да се социјални проблеми америчке метрополе улепшају”. Ипак је и један други део критике и публике био одушевљен те је ово дело имало 734 представа у  Winter Garden Theatre. Шекспиров ”Ромео и Јулија” су били сјајна идеја на чијој фолији се одвија конфликт у Бенштајновој визији између Јевереја и хришћана у њујоршким четвртима. Доцније је то замењено конфликтом између америчких староседелаца и Порториканаца. Нешто између опере на Бродвеју, балета и плеса, између јаве и сна. Као евергрин су се арије ”Ма-ри-аааа” и ”To-night, To-night” уврежиле у мелодијско памћење генерација. За пијанисткиње из Француске Katia и Marielle Labèque јеумалојпостависадваклавираидвојицомперкусионистапосталоминијатурно, ”џепноиздање” овогдела. И мимо тога лирска димензија Бернштајновог језика је дошла на природан и аутентичан начин до изражаја.

 

Између авангарде и постмодерне

Ово дело је Берио (1925-2003) компоновао 1968.г. и посветио га Леонарду Бернштајну. Оно је било праизведнео у Њујорку. Одлучујући момента за композитора је била примена различитих материјала, техника и стилова. Берио је разумео музику као ”потрагу за покретним границама”. При томе је он био фасциниран међуодносом музике и језика. Ова »Sinfonia« је постала једно од централних дела целокупног Бериовог Œuvres. Овде је по аналаогији са класичном формом са једном симфонијом настојало да буде озвучено ”заједничко деловање ствари, ситуација и разумевања смисла”. Пет ставова овог дела се базирају на различитим материјалима. Први став је инспирисан делом француског антрополога Клод-Леви Строса »Le cru et le cuit« (”Живо и кувано”), те се узима као нека врста искомпоноване антропологије кроз научни дискурс о настанку воде и ватре у бразилијанским митовима. Текст и музика се сливају у јединство у коме Берио не жели напросто да исприча причу, већ да истакне музички аспект језика у први план. Други став је посвећен Мартину Лутер Кингу који је убијен 1968.г. Трећи став је експериментална музика која је била веома инспирисана делом Густава Малера. У овом ставу се чују парафразе Баха и Шенборна, Брамса и Штрауса, Бетовена и Стравинског, Берга, Вебера и Булеза у различитим тоналним варијацијама које добијају нови смисао. Стапање контрастирајућих туђих музичких елемената је можда и некакав лајтмотив као ›objet trouvé‹. Четврти став почиње једним цитатом друге Малерове симфоније. Индивидуални гласови као преплет сугласничичког сливања претходних реченица кроз измењујући звук и спајају са етеричном хармонијом оркестарског парта. Доцније је Берио компонвао и пети став ове ”Sinfonia” као синтезу инструменталне текстуре целокупног дела.

 

Споменик изгубљеној домовини

Трећа тачка програма је била посвећена делу Сергеја Рахмањинова ”Симфонијским играма”. Још пре избијања Другог светског рата је Рахмањив 1940.г.у лето компоновао ово дело. План је настао као ”циклус за плес” инспирисан тадашњим кореографом Михаелом Фокином који је извео у Лондону 1939.г. ”Паганинијеву рапсодију”. Основна тема његове 1. Симфоније се чује у првом ставу, у другом меланхолични валцер, који је парафраза руског предања ”лида”, а трећи је Dies irae мотив и ”Алелуја-химна” Ускршње Литургије. Први ју је извео Јуџин Орманди 1941.г. у Филаделфији.

Грандиозно вече са Семјоном Бичковим за диригентским пултом и ексцелентним оркестром Минхенских филхармоничара са наше горе листом, концерт-мајстором Сретенеом Крстићем.

 

Зоран Андрић (Минхен)