Agape

Mario Kopić:

 

Agapelogija Denisa de Rougemonta

 

Marta 1926. objavio je Denis de Rougemont u Revue de Genève ogled »Zbogom, lijepi neredu…« (Adieu, beau désordre…). Jean Pauhlan, tadašnji arbitar francuske književnosti, urednik famozne Nove francuske revije, kojemu ništa vrijedno s francuskog jezičnog područja nije moglo promaći, piše autoru s molbom da mu pošalje svoje neobjavljene radove. No ime Jeana Paulhana nije ništa govorilo mladom Rougemontu. Odgovorio mu je kratkim pismom: »Gospodine, meni je devetnaest godina i moja je ladica prazna. Čim budem nešto napisao, poslat ću vam«. Tri godine kasnije Rougemont će se naći u Parizu i u jednom salonu, gdje će jedva jedvice ikoga poznavati, presretne ga stariji gospodin i oslovi: »Minule su godine, gospodine, otkada sam vas zamolio za suradnju«. Bio je to Jean Paulhan, nije zaboravio mladog Švicarca.

Osim po nešatelskom akcentu, Rougemont će se u Parizu razlikovati i po predanosti duhovnom angažmanu u znamenju «djelatnog pesimizma» (pessimisme actif), bitno određenom djelom Kierkegaarda i Karla Bartha. Francusku će javnost upoznati s njihovim djelima, kao i onima Berdjajeva, Ortege y Gasseta, Jaspersa i Heideggera. Druženje s personalistom Emmanuelom Mounierom, suradnja već u prvom broju časopisa Esprit, druženje s Gideom, suradnja s Novom francuskom revijom te prva knjiga Dunavski kmet (Le Paysan du Danube), zemljopisno i duhovno otkrivanje »Europe«.

Stečaj izdavačke kuće Je sers, kod koje je urednik, ostavlja ga bez posla, piše zbirku eseja Politika osobe (Politique de la Personne, 1934), u znamenju formule da »tamo gdje čovjek hoće biti totalan, država nikad neće biti totalitarna«, i prevodi Dogmatiku Karla Bartha. Studijsku godinu 1935/36. provodi kao lektor na Univerzitetu u Frankfurtu. Djela Misliti rukama (Penser avec les Mains, 1936) i Dnevnik intelektualca bez zaposlenja (Journal d’un intellectuel en chômage, 1937) proslavit će ga i uvrstiti među najizvornije mislioce mlađeg naraštaja. Utvrđujući svoj personalizam u vrijeme kada se na drugoj obali Rajne pojavljuje oličenje antipersonalizma, Rougemont će u Njemačkom dnevniku (Journal d’Allemagne, 1938), što ga je pisao od oktobra 1935. do juna 1936. kao francuski lektor na sveučilištu u Frankfurtu, zapisati: »Proživjevši gotovo godinu dana u hitlerovskoj Njemačkoj, imao sam običaj reći, kada bi me upitali za razloge zbog kojih su toliki Nijemci pristali uz bjelodano bezumnu doktrinu: Vidio sam neke svoje studente kako postaju nacisti. Vidio sam kako se fizički mijenjaju. Dobili su tvrd izgled, objektivan pogled, bljedilo u licu, otežalost donjeg dijela obraza, po čemu se već na prvi pogled prepoznaje nacistički šef. Ma kako vam to moglo izgledati malo ozbiljno, ali vjerujem da je totalitarizam virus, i ako ga dobijete, nećete mu se više moći oduprijeti«. Nacional-socijalizam će Rougemont pritom vidjeti kao njemački ekvivalent «jakobinskog momenta», koji je u Francuskoj predstavljala Revolucija iz 1789. godine. Opisujući nacizam kao «smeđi jakobinizam (jacobinisme brun)», a njegove pristaše kao «sans culottes u smeđim košuljama (sans culottes en chemise brune)», ukazuje u kojoj mjeri je Treći Reich u svojim težnjama kao i metodama dužnik «duha iz 1789. godine», svemu onome što je nacizam denuncirao u svojim govorima: »Isti centralistički duh; ista opsesija za jedinstvom-blokom (obsession de l’unité-bloc); ista egzaltacija nacije koju se smatra misionarom jedne ideje; isti smisao simboličnih proslava za obrazovanje duhova».

Samo sat vremena nakon Hitlerova ulaska u Pariz, 15. juna 1940. godine, poslat će Denis de Rougemont članak pod naslovom U ovom času ili Pariz (À cette heure òu Paris) dnevniku La Gazette de Lausanne. U njemu će, između ostalog, zapisati: »Riječ je o tragičnoj nemoći tog slavodobitnog pobjednika: sve što hoće prigrabiti mijenja se njegovim prilaženjem – kralj Mida proleterskog doba – u iskrivljeno željezo, u hrpu gubavog kamena (pierraille lépruse)«. To, kao i suosnivanje jedne od prvih organizacija pokreta otpora Hitleru, Ligue du Gothard, pribavili su Rougemontu, na intervenciju njemačkog veleposlanika, »zbog uvrede stranog državljanina (sc. Hitlera)«, zatvor u Švicarskoj i kasnije egzil u Sjedinjenim Američkim Državama. No Rougemont je u to vrijeme već stekao svjetsku slavu knjigom o najtemeljnijem i najsuptilnijem od svih fenomena: ljubavi.

Knjiga Ljubav i Zapad (L’Amour et l’Occident), napisana u vrlo kratkom vremenu, gotovo u jednom mahu, objavljena je 1939. godine, s prvim engleskim i američkim prijevodom koji dolaze prvih mjeseci europskog i potom svjetskog rata.

Imala je ta knjiga veliki upliv na niz autora, poput Lawrencea Durrella, Célinea, Henrya Millera i John Updikea, Luisa Mumforda ili Marshalla McLuhana. Jean Cocteau (u filmu Vječno vraćanje) i Maurice Béjart priznat će da su Rougemontove analize mita o Tristanu iz te knjige za njih bile od veće koristi nego sva djela psihoanalize.

Knjiga Ljubav i Zapad kompleksan je ogled u kojem su pitanja religije, kulture, mitologije, filozofije, literature, psihologije i morala postavljena tako da se recipročno objašnjavaju. Brojne teze i suptilne analogije koje predlaže mogu se svesti na Rougemontovo nastojanje da naspram kršćanstva pod utjecajem istočne, »manihejske« tradicije, postavi izvorno, »pravovjerno« kršćanstvo, kojeg bi istinski nasljednik imao biti kršćanski personalizam. Fundamentalna opreka u životu jest opreka između poganske ljubavi-strasti i milosrdne kršćanske ljubavi, između eros i agape: između ljubavi koja nas odašilje u budućnost i ljubavi koja nas obavezuje ovdje i sada.

»Eros se podvrgavao smrti zato što je htio egzaltirati život iznad naše konačnosti i ograničenosti kao stvorenja. Tako nas isti poriv (mouvement), koji čini da obožavamo život, strmoglavljuje u njegovo nijekanje. To je duboka bijeda, očaj erosa, njegovo neizrecivo sužanjstvo – izražavajući ga, agape ga oslobađa tog sužanjstva. Agape zna da zemaljski i vremenski život ne zaslužuje biti obožavan, niti ubijan, nego ga treba prihvatiti u poslušnosti Vječnom. Jer naša se sudbina, naposljetku, odigrava ovdje dolje. Ljubiti treba na zemlji. A s onu stranu nema obogotvorujuće (divinisante) Noći, nego Sud Stvoritelja.«

Prirodni čovjek, poganin, navodi Rougemont, to nije mogao ni zamisliti. Bio je osuđen vjerovati u eros i prepuštati se njegovoj »najmoćnijoj želji«, od nje očekivati izbavljenje. No čovjeku koji vjeruje o otkrivenje agape, iznenada vidi kako se krug otvara: vjerovanje ga izbavlja prirodne religije. Sad se može nadati nečemu drugome: sada zna da postoji i drugi način izbavljenja od grijeha. Eros je, zauzvrat, pošteđen svoje pogubne, ubilačke uloge i oslobođen svojega usuda. Jer eros je prirodnog čovjeka mogao odvesti samo u smrt. Eros, ta naša najviša, vrhovna želja, egzaltira i uznosi naše želje samo da bi ih žrtvovala. Ostvarenje ljubavi je nijekanje, potiranje svake zemaljske ljubavi. Njezina sreća je potiranje svake ovozemaljske sreće. »Promatrana sa životnog motrišta, takva Ljubav može biti samo posvemašnjom nesrećom«. Za dualističku, manihejsku koncepciju, karakterističnu za poganstvo, vrhunac koje je grčka kultura, život u tijelu je samo nesreća, dočim je smrt krajnje dobro, iskupljenje za grijeh rođenja, reintegracija u Jedno i u svijetlu nerazlikovnost. Iz tog zemaljskog života možemo postupnim uspinjanjem, progresivnom i dobrovoljnom smrću, askezom kao negativnim aspektom prosvjećenosti, dospjeti do Svjetlosti. No kraj duha, njegov cilj, ujedno je i kraj ograničenog i neposrednom mnogostrukošću zamršenog života.

Krajnji je cilj te dijalektike dakle ne-život, smrt tijela. Sve poznate religije nastoje oplemeniti čovjeka, a na kraju osuđuju njegov »stvoreni« život. Bog Eros egzaltira i sublimira naše želje, sabire ih u jedinstvenu Želju, koja ih na kraju uništava. Jer su noć i dan, svjetlo i tama, nespojivi, stvoreni čovjek koji pripada noći/tami može se spasiti samo ako prestane postojati i »izgubi« se u okrilju božanstva.

»Kršćanstvo posvema preokreće tu dijalektiku svojom dogmom o Kristovu otjelotvorenju u Isusu. Umjesto da smrt bude krajnji cilj, ona postaje prvim uvjetom. Ono što Evanđelje naziva ‘smrt u samom sebi’ početak je novog života, ovozemaljskog. Nije to bijeg duha izvan svijeta, nego njegov prisilni povratak u naručje svijeta! Neposredno opetovano stvaranje. Ponovna potvrda života, naravno ne starog života, i ne idealnog života, nego onog sadašnjeg kojega je Duh ponovno prisvojio. Bog – pravi Bog – stvorio je sebi čovjeka, pravog čovjeka. U osobi Isusa-Krista tama je doista ‘primila’ svjetlost. I svaki se čovjek od žene rođen, koji to vjeruje, duhom odmah preporađa: mrtav za sebe i mrtav za svijet, ukoliko su čovjek i svijet grešnici, ali vraćeni sebi i svijetu, ukoliko ih Duh hoće spasiti. Otada ljubav više nije bijeg i stalno odbijanje čina. Započinje onkraj smrti, ali se vraća životu. I ovim preobraćenjem ljubavi pojavljuje se bližnji«.

Dualizam svjetla i tame, doveden do svojih logičkih krajnosti, hegelijanski kaže Rougemont, dostiže s obzirom na život apsolutnu nesreću: smrt. Kršćanstvo je smrtna nesreća jedino čovjeku koji je odvojen od Boga, ali vjerniku koji »stječe spasenje« kršćanstvo je okrepljujuća i blažena nesreća već u ovom životu. Za Eros je živo biće tek varljivi pretekst, povod, prilika da se rasplamsa. On ga odmah uklanja, budući da hoće sve više gorjeti, izgarati sve do smrti. Pojedinačno biće je samo manjak, zatamnjenje jedinstvena bivstvovanja. »Kako da ga takvog doista zavoli?« Budući da je spasenje samo s onu stranu, religiozni čovjek odbacuje stvorenja za koja njegov bog ne mari. Tomu nasuprot, Bog kršćana, i samo on, nije nikoga odbacio. Naprotiv, on nas je prvi zavolio, unatoč našoj ograničenosti, štoviše, našu je ograničenost čak i prikrio. »Prikrivajući čovjekovu grešnost i izdvojenost, ne griješeći i ne izdvajajući se, Božja nam je ljubav utrla radikalno nov put, put posvećenja. Suprotnost sublimaciji, koja nije ništa drugo do varljiv bijeg s onu stranu konkretnosti života«. Ljubav postaje pozitivnim činom, činom transformacije.

Dok je eros nastojao zakoračiti u beskraj, kršćanska je ljubav ili agape poslušnost u sadašnjosti. Jer ljubav prema Bogu znači slušati Boga koji nam nalaže voljeti jedni druge, zapovijed ljubavi prema neprijatelju je napuštanje sebeljublja, onog Ja obuzeta željom i tjeskobom, smrt izolirana, usamljena čovjeka, ali isto tako i rođenje bližnjeg. Onima koji podrugljivo pitaju: Tko je moj bližnji?, Isus odgovara: To je čovjek kome ste potrebni. Od tog trenutka svi odnosi među ljudima mijenjaju svoj smisao. Novi simbol Ljubavi više nije beskrajna strast duše u potrazi za svjetlošću, nego je to sad brak Krista i Crkve. Time se mijenja i ljudska ljubav. Dok su je poganski mističari sublimirali i od nje čak pravili boga, ali je istodobno poklanjali i smrti, kršćanstvo je opet postavlja na njezino mjesto i posvećuje je brakom. Takva ljubav, zamišljena prema slici Kristove ljubavi spram Crkve, odista može biti uzajamna. Jer ona ljubi drugog kakav on doista jest, umjesto da voli ideju ljubavi ili smrtonosni zanosni plam („Bolje je ženiti se negoli izgarati“, poručuje Sveti Pavao). Usto, to je sretna ljubav – unatoč zamkama grijeha – jer ona, u poslušnosti, na ovom svijetu doživljuje svu svoju punoću. Život za koji me ženidba vezala za cijeli život, to je, prema Rougemontu, čudo braka. Život koji želi moje dobro koliko i njezino, jer su ta dva dobra pomiješana: a kada ne bi bilo za cijeli život, to bi bila prijetnja. No koliko ljudi zna razliku između opsesije koja ih obuzima i sudbine koja im je dodijeljena?

Iz svega rečenog proishodi da ljubav nije isto što i zaljubljenost: »Biti zaljubljen ne znači nužno i ljubiti. Biti zaljubljen je stanje, ljubiti je čin. Stanje podnosimo, na čin se odlučujemo. Dakle, obvezu (l’engagement) koju nosi brak nije moguće časno primijeniti na budućnost stanja u kojem smo danas; ali može i mora sadržavati budućnost naših svjesnih činova koje preuzimamo na sebe: ljubiti, ostati vjeran, podizati djecu. Vidimo koliko su različita značenja riječi ljubiti u svijetu erosa i u svijetu agape. Još bolje to vidimo ako ustanovimo da nam Bog iz Svetog pisma ljubav zapovijeda. Prva zapovijed Dekaloga Ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom može se odnositi samo na djela. Posve bi besmisleno bilo od čovjeka zahtijevati neko čuvstveno stanje. Imperativ ljubi Boga i bližnjeg svojega kao samog sebe stvara strukture aktivnih odnosa. Imperativ budi zaljubljen bio bi besmislen; ili bi, ako bi bio ostvariv, čovjeka lišio njegove slobode«.

S ovakvim određenjem agape, kršćanska »nesebična ljubav«, prema Rougemontu, javlja se naposljetku u svojoj veličini i punoći, kao potvrda bića na djelu. Poganska »ljubav-strast«, eros, otrov je idealističke askeze, dakle sve ono što Nietzsche inače predbacuje kršćanstvu. Dakle, eros, a ne agape, slavi naš nagon smrti i želi ga idealizirati.  Agape ne zna uništavati, čak ne želi uništiti ni ono što uništava; erosu se osvećuje spašavajući ga. Eros se rješava svoje smrtne, ubilačke uloge i oslobađa svoje sudbine. »Čim prestaje biti bogom, prestaje biti demonom«. Eros kao eros nije grijeh, grijeh je sublimacija erosa. Svoje pravo mjesto ima u »provizornoj ekonomiji Stvaranja, odnosno onoga što je ljudsko«, dakle ne pripada mu ništa što je više od toga. Uostalom, prirodni čovjek, poganin, nije ni mogao postupiti drukčije nego od erosa načiniti boga. To je bila njegova najveća, najopasnija i najmisterioznija moć, najdublje povezana sa samim životom. »Sve poganske religije diviniziraju Želju. Sve ištu oslonac i spas u Želji koja stoga ubrzo postaje najljućim neprijateljem života, zavodljivošću Ništine (la séduction du Rien)«.

No, čim je Riječ postala mesom i počela nam se obraćati ljudskim riječima, spoznali smo ovu novost: ne mora se sam čovjek izbavljati i tražiti spasenje, njega će izbaviti Bog koji ga je prvi zavolio i koji mu je prišao. Spasenje nije više z onostranosti, negdje u nedoglednim visinama, u beskonačnom uznesenju želje, nego je spasenje na ovom svijetu u poslušnosti otjelovljenoj Riječi. Pa zašto bismo se bojali želje?, pita se Rougemont. Čim prestanemo od nje praviti božanstvo, čim je prestanemo divinizirati, ona gubi moć. Upravo to potvrđuje iskustvo vjernosti u braku. Jer ta se vjernost zasniva na početnom nepristajanju i zakletvi da se neće njegovati iluzije strasti, niti ih se tajno obožavati, niti se od njih očekivati misteriozni višak života. Kršćanstvo je, naglašava Rougemont, nedvosmisleno proklamiralo posvemašnju jednakost spolova. Budući da je žena jednaka muškarcu, ona samim tim ne može biti „cilj“ muškarca. Istodobno, ona je pošteđena životinjskog poniženja koje joj, prije ili kasnije, sljeduje kao otkupnina za divinizaciju ljudskog stvora. No tu jednakost ne treba shvatiti u današnjem smislu riječi. Ona potječe iz otajstva ljubavi, ona je samo znamenje i dokaz pobjede agape nad erosom. Jer stvarno uzajamna ljubav zahtijeva i postiže jednakost onih koji se ljube. Bog očituje svoju ljubav prema muškarcu, ali zahtijeva da on bude svet kao što je svet i sam Bog. A muškarac dokazuje svoju ljubav prema ženi tako što prema njoj postupa kao prema posve ljudskoj osobi, a ne kao prema vili iz bajke, polubožici, polubahantkinji, snu i seksu.

U pozadini svih Rougemontovih teza i analogija, koji inače kao i Nietzsche potječe iz porodice protestantskih pastora, nalazi se vjera u postojanje »kraljevstva nebeskog«, raja s Bogom kao jamcem besmrtnosti i pravednosti. Otuda ne samo bezuvjetno povjerenje u Božje zapovijedi, nego i u njihov apsolutni primat. Primat i u tom smislu da zapovijed ljubavi prethodi samoj ljubavi. Kršćanska ljubav jest to što jest samo kao htijenjem preparirana ljubav. Nije prije svega čuvstvo, nego volja. To je pravo značenje Rougemontova naglašavanja da ljubav nije stanje, nego čin na koji se odlučujemo, dakle voljom »proboden« čin. U ime volje, recimo Božje volje, Rougemont nastupa kako protiv požude tako i protiv žudnje.

Ne nastupa samo protiv erosa, nego i protiv seksa. Zapravo eros smatra samo sublimiranim seksom, a žudnju samo duševnim produžetkom tjelesne požude. Najsnažnije odbacuje zato upravo spontanu ljubav, ljubav na prvi pogled, koju neposredno povezuje s trubadurskom ili romantičnom ljubavlju, s ljubavlju koju ne smatra ljubavlju, nego jedino i samo zaljubljenošću. U njezinom sublimnom obliku, zaljubljenošću u samu ljubav. No ne u istinsku ljubav, jer u sintagmi »ljubav spram ljubavi«, koju često koristi, dakako pejorativno, ljubav naposljetku ne znači ljubav: niti ljubav na prvom, niti ljubav na drugom mjestu.

Ljubav u tom slučaju znači perverznu, s kršćanskog pogledišta naložene ljubavi, upravo izopačenu, samovoljnu i nedomišljenu ljubav. No agape, kao naložena ljubav, unatoč svojoj nesebičnosti, svojoj darežljivosti, nije sva ljubav. Ljubav prema majci je djelatna ljubav, ljubav-čin, nije dakle samo stanje, ali ipak u osnovi nije voljni čin. Nije ponajprije stvar htijenja, odnosno volje, nego čuvstva. Tako je i s ljubavlju spram života. Ako bi ljubav spram života bila naložena, tada bi ona živjela kao dužnost, nipošto kao radost.

A ljubav spram života, nije li ona prije svega i iznad svega veselje spram života, tek potom sve drugo?

 

Malus kao doctor velikomučenicus

Novica Milić:

 

Ignoramus & Ignorabimus

Mali i doctus diaboli

 

Nekad davno, u zoru hrišćanske Evrope, doctus – učen, učenjak – bilo je počasno zvanje, intelektualni nadimak. Nije bilo potrebno da se piše tzv. doktorska disertacija. Bila je to vrlo šarena i zabavna titula: Bonaventura (Đovani, iz XIII veka, a ne Đakomo, sadašnji vezni igrač Milana) bio je doctus seraphimus, Toma Akvinski doctus angelicus, Duns Škot (Scotus) doctus subtilis. Osim što su bili serafimski, anđeoski, suptilni doktori, počeli su odmah da se pojavljuju i drugi, čitava silesija doktora od tada do danas, jer je titula postala deo akademske mašinerije naučavanja, odnosno simbolički kapital onoga ko se tom titulom diči.

Počasno zvanje će se, sa stvaranjem prvih univerziteta, u Bolonji, Parizu i Oksordu, formalizovati. Prva je počela Sorbona, koju je direktno nadgledala Rimska crkva i na kojoj je glavna stvar bila teologija. Krajem XIII veka procedura za sticanje zvanja doktora je bila otprilike ovakva: kandidat treba da napiše originalnu disertaciju (raspravu) iz teologije; sama teza u toj raspravi je jedna i jedina koja može biti – da Bog postoji – a originalnost se sastojala u tome da se nađu novi argumenti, dotle neistraženi, za Božju egzistenciju. Pošto je na latinskom proizveo svoju školsku radnju, kandidat je predaje Sorboni gde se organizuje tzv. odbrana disertacije. Kažu da su tada i tamo imali poseban, uzak i zamračen amfiteatar za te prilike, sa vrlo strmim redovima sedišta, da su svi profesori teologije na Sorboni prisustvovali događaju, a odbrana je (u savremeno doba se na francuskom univerzitetu koristi izraz “podrška”, “odbrana” je postala akademsko-politički nekorektan izraz) tekla tako što je kandidat stajao u dnu tog mraka, dok je jedan, obično najvispereniji i najgadniji profesor imao ulogu da bude “đavolji advokat”, advocatus diaboli, koji je mogao da osporava svim čime je raspolagao, ne samo disertativnu argumentaciju, već i samu tezu, stav o postojanju Boga, navodeći vodu na vodenicu Božjeg protivnika, Đavola, o tome da Ovaj Veliki ne postoji. Jadničak u dnu se branio, znojio i mučio, a kako, iz razloga opstanka institucije teološkog fakulteta, same teologije i cele te univerzitetske privilegije ipak ne bi smela na kraju da pobedi teza Đavola o nepostojanju Boga, kandidat je mogao, i to tri puta u toku odbrane, kad je bio priteran uz zid i nije znao šta mu je činiti, da se posluži nekom vrstom akademskog “kviska”, formulom ingoramus et ignorabimus – “ne znamo i nećemo da znamo” za đavolsko osporavanje.

Od svih teoloških doktora najzanimljiviji je slučaj Svetog Bede, inače engleskog dominikanca iz VIII veka kojem je Vatikan naknadno, i to milenijum kasnije, dodelio titulu doktora: doctus venerabilis. Jer to može da uteši našeg Sinišu Malog, nesuđenog doktora Univerziteta u Beogradu, kome je pre nedelju dana poništen doktorat zbog plagijata, da će jednog dana ipak moći da se nazove doctus, recimo tamo u XXXI veku. A možda i ranije: pošto je nedavno od Srpske pravoslavne crkve dobio orden za udarničke zasluge u davanju naših budžetskih para istoj, koja je inače izvan finansijskog sistema, osim kad treba da uzme državne novce, predlažem Patrijarhu i collegia doctorum naše Bogoslovije da se Mali časti zvanjem doctus velikomučenicus. A ako im je zazorno na latinskom, jer su lukavi Latini pravi pogani pa im je i jezik pogan, neka uzmu neku dostojnu crkvenoslovensku titulu, kao što je učevnjak pareiskatitelj i kasobljustitelj, ili slično. Uostalom, ako bi bilo na latinskom onda bi i prezime Malog moralo biti Malus, a to već stvarno nije u redu; em je i Mali ne baš najzgodnije, em bi malus bio bedak, jer znači “loš”, “zao”.

Naš je Mali, Siniša, svoju disertaciju predao i odbranio – da, bila je odbrana, pred komisijom, kako je red, još 2014. Ali sreću je Malom pokvario advocatus diaboli jednog strašnog prezimena, Karapandža, koji, još strašnije, radi kao profan u nemačkom Visbadenu i ne bi trebalo, ali zaista, da ga boli ona stvar šta mi ovde muljamo, kakve teze zastupamo, da li ovde Bog postoji ili se molimo i verujemo u Đavola (da, verujemo, i Đavo vlada našim dušama i telima, je l’ ti krivo, Rašo?), te kome, kada, kako i zašto dajemo titule učevnjaka. Ali je taj advocatus crne šape provukao spis Maloga kroz specijalizovan softver pa se crno na belo pokazalo da je veliki deo Mali prepisao od drugih, ukrao, što bi rekao zli narod, iliti plagirao, kako se to akademski tepa. A nije lepo, nikako nije lepo da najpre gradonačelnik prestonice, a onda i ministar finansija, takoreći čuvar državno-narodne kase, bude lopov, pa makar samo akademski.

Što je pet godina bilo potrebno Univerzitetu u Beogradu da, uprkos crno na belo evidenciji, poništi Malome radost doktoriranja? Eh, što. Najpre, setite se, piše dva pasusa gore, da je univezritet bio, i velikim delom ostao, jedna srednjevekovna institucija. Ako ne verujete, pogledajte samo kako vrhovnici na univerzitetima izgledaju u tzv. svečanim prilikama, upravo na promocijama doktorskih i sličnih zvanja: obučeni su u toge, nadodoljeni nekim lancima i kolajnama, i liče, za neupućene, na indijanske ili afričke poglavice u kombinaciji sa dizelaškim insignijama i kapama sečenim ravno, na tepsiju, sa kićankama koje kao da su skinuli sa muzejskih fijakera. Upućeni, pak, znaju da srednjevekovno nije samo poreklo te institucije, već da je vreme, tempus, na jednom univerzitetu sasvim drugačije nego u mirskom životu: tamo je vek ništa, a dan godina. Ili beše obratno? Kako bilo, univerziteti ne žure. Zli jezici, oni advokati diaboli, rekli bi da je razlog otezanja drugačiji: Mali nije mali, već veliki, vrlo veliki igrač ove vlasti, u njegovim rukama su i nož i pogača, što je demonstrirao pre nekoliko dana kad je, odmah po poništenju njegove krađom zaslužene titule – inače njemu samome nepotrebne za praktičan život, to je kod njega čist larpurartizam, igračka za unuke – srezao budžet BU za 535 miliona, seiri opozicija, a Mali demantuje. Ali, nastavljamo mi, ima i drugih razloga.

Naime, pošto je pisac ovih veselih redova i sam profan, radio na BU, bio čak član jedno kraće vreme i Saveta (tamo gde se biraju tzv. rektori i ostala vrhuška koja će kačiti kolajne i navlačiti toge, a gde se zapravo odlučuje o imovini i parama koje Univerzitet troši i o sličnim sitnicama), pa pobegao odatle glavom bez obzira čim se uklazala prva povoljnija prilika, može da vas izvesti da – što je uvid koji se da proveriti od strane svakog iole upućenog u te stvari – najveći deo domaćih doktorskih disertacija predstavljaju kompilacijske školske radnje, zaodenute u odgovarajući profesionalni žargon i obučene u akademski žanr fusnota, bibliografija i sitnih napomena. Najpre su se disertacije vratile na “teološki” nivo, kad je posle II sv. rata ovde zavladala Komunistička partija, pa su teze morale i mogle biti marksističke (“Marksizam u fizici”, kako vam zvuči kao tema? da, postojala je takva teza kod nas), što je značilo da su ideološke, a obaranje nivoa originalnosti se nastavilo i kad se više nije zahtevao izričiti marksizam; kad jednom tamo stvari počnu da idu na dole, više se ne može nazad. I znam da ću naljutiti ogroman broj svojih, naročito državnih kolega profesora i doktora, ali po mojoj proceni barem tri četvrtine domaćih doktorskih disertacija u tzv. humanistici jesu puke kompilacije, a za tehničke nauke neka to istraži neko upućen u te oblasti. Doktorska disertacija se, inače, zakonski definiše kao “originalni doprinos” nauci.

Pa zašto se to ne pretrese, prestane s tim i ne poništi ako treba? Eh, zašto. Prvo, vrana vrani oči ne vadi, kaže naš zli narodni jezik, a potom za razliku od velikog Malog, koji je zaražen opštom bahatošću tekućeg režima pošteno prepisao, ili dao da mu se prepiše, i nije se pomeo foliranjem fusnota i navođenjem bibliografskih izvora, makar i onih kripto, u kompilacijama naših učevnjaka su sve fusnote, bibliografije i izvori na mestima gde treba da su, pa je, iako od originalnosti nema ni o, formalno – a time i pravno, zar ne – sve u redu. O tome svemu se ne govori, merila su odavno u blatu, ali za vladavinu mediokritetskog i birokratskog duha kod naših akademskih ljudi govori stanje naše “nauke”, koju moram staviti među navodnice jer ta reč ipak drugde, ali ne kod nas, još ima nekog smisla. Tim pre što je već par decenija za napredovanje u tzv. akademskim zvanjima potrebno imati “emove”, radove u opskurnim zbornicima i periodikama koje niko ne čita, a koji se, ti silni radovi, dobrim delom objavljuju po malus principu “ja tebi, ti meni”. To kao bonus dokrajčava univerzitete po celom svetu, a kako neće tek ove naše.

Naš tipični prof. dr izgleda otprilike ovako. Titula mu je dala tzv. venia legendi, pravo da predaje. On se budu ujutru, posmatra svoju njušku u ogledalu, ona naspavana sija pa kaže sebi: bokte, vidi me, ja sam doktor, pa još profa, moja pokojna baba nije ni slutila dokle ću stići u životu (i zaista, časna starica nije to slutila). Sujeta naših akademskih ljudi ravne je sujeti naših političkih ljudi, a to znači u nebeskoj, serafimskoj sferi, iako većinom provedu svoj radni vek predajući iz beležaka koje su napabirčili još dok su pisali doktorsku radnju, kao asistenti, odnosno asistenti pripravnici, pa im onda dodelili “predmet”, “oblast” ili danas “kurs”. Znam mnoge koji su od asistenture do redovne profesure godinama, decenijama i decenijama, ponavljali isto; što je u redu pred onim jutarnjim ogledalom tokom toalete, ali nije u redu pred studentima tolikih generacija, od kojih još traže da te njihove frazetine i klišeje uče napamet. Ali ko će stati tome na rep, kad nema ni glave.

Nije mi žao Malog. Mali je dovoljno veliki da to prežali, a ako ne, uvek može našim parama kupiti još jednu titulu megatrend velikomučenika. Žao mi je našeg Predsednika, te fine i tankoćutne duše, koja je pod barem dvostrukim pritiskom: spoljašnjim, da nekako “reši” Kosovo, to znači da pljune na svoju radikalsku, ultranacionalističku i patološku prošlost, da slomi kičmu nacionalne mitologije u njenim pretkosovskim, kosovskim i postkosovskim ciklusima epike i lirike, da nam sve tetitete (identitete, suverenitete, legitimitete i pročaja) skrši kao dete zvečku, a iznutra, pa, u pitanju kako izgleda nije neozbiljna stvar, pritisak je krvni. Čovek je očito stresiran – a to je najopasnije u hipertenzijama, imam je i sam, i zato sam saosećajan do bola – događajima poništenja doktorske titule Malog, svoje desne ruke za sve poslove i leve i desne ruke, za ono u džep i iz džepa, kad je izjavio, odmah posle obelodanjenja odluke Etičkog odbora BU: “Odluka je duboko politička”, rekao je Vučić, rekli su mediji, a doneli su je “neškolovani, najgori i večiti studenti”, rekao je, rekli su. Tako je, care Aleksandre! Selam i aferim! (Nisu baš “neškolovani, najgori i večiti studenti”, ali nema to veze, jesu uplašeni mediokriteti kojima je pet godina trebalo da se opasulje.) Udri bandu i ne brini! Čak i ako se slično dogodi tvojim bližnjima poput dr Sline ili dr Jorgovanke od NeBeSe, nemoj nam se stresirati, još ti nije prošao prirodni rok trajanja na vlasti. Mali će se, kao što znaš, snaći i bez titule, ionako ne bi menjao platu za naše profesorske crkavice. Ne daj Malog, kao što nisi dao ni Gašu ni druge kad su padali helikopteri i ginuli piloti, novinarke lako klečale a fantomi se kompletno idiotski po noći igrali u Savamali. Čuvaj se ti nama, pozdravlja te tvoj doktor Nole, a ako ti odnekud zatreba dr diploma, će se dogovorimo, bre, nismo svi Karapandže iz Švabije; Srbi smo i naši smo. Sve je to smućkala ova popozicija iz buranije, tvrd ti stojim, jer te ne voli. Nego, leči se, bolan, gadna je to tenzija u venama. Tvoj N.

[Iz Novog magazina, 28. IX 2019.]

 

 

 

 

Pesnici su izgubili pesništvo

Franco Arminio:

Pesnici su izgubili pesništvo

 

Verujem da ne postoji jedna ideja pesništva s kojom bi se svi složili. I nije ni važno pronaći takvu ideju pesništva. Važno je da postoje tekstovi koji emotivno i intelektualno hrane ljude. I smatram apsurdnim da poezija treba da se bori za jasnost ili za tamu, za jednostavnost ili za složenost. Pesme dolaze iz tela onoga koji piše, a pre toga iz vazduha u kom kruže mnoge stvari, oblaci i ljudske reči. Pesme su obličja u koje se reči umotavaju na određeni način, poput sena.

Čini mi se da danas u Italiji mnogi pesnici pišu svoje pesme poštujući pravila koja više nemaju smisla. Mnoge su pesme neprijateljski nastrojene, kao da je ljubaznost znak banalnosti. Mnoge pesme imaju intelektualni dodatak koji čitaoci ne zahtevaju, kao da se pesnik boji da nije dovoljno istančan. A poezija je talasat pokret koji dolazi od zadovoljstva ili od očaja tela, nije takmičenje u tome ko bolje poznaje metriku.

Čitaoca ne zanima naše znanje, nego tekst koji mu omogućava da bolje vidi delove sebe i sveta. Čini mi se da mnogi pesnici, čak i oni jako dobri, pišu tekstove koji se vrte u prazno, tekstove zaokupljene religijom bez vernika. Dakako, svako može da piše ono što želi, ali se ne može pretendovati da načelno budu najbolji oni tekstovi koje čitaoci napuštaju, kao da je čitalac uvek kriv, a pesnik uvek nevin. Ustvari, treba imati poniznosti i priznati da su danas čitaoci ispred pesnika. Čitaoci poseduju prirodnost, sposobnost prepuštanja koju su mnogi pesnici izgubili. Jasno je da niko ne želi ovim pesnicima da zabrani da budu zamršeni i nejasni, ali ni oni ne mogu smatrati da onaj ko ih ne prati ne razume poeziju.

Imam utisak da postoji vreme koje je u potpunosti spremno za pesništvo, a da su pesnici za njega neverovatno nepripremljeni. Predugo su čekali da budu ispitani. I sada kada je to vreme došlo, ne znaju šta da odgovore, nastavljaju s verbalnim spravama stvorenim za neko drugo vreme i neko drugo čovečanstvo. Ne kažem da poezija treba da ide u korak s aktuelnošću, samo kažem da se danas poezija više nalazi u srcu onoga koji čita, nego u srcu onoga koji piše.

Manifest privremenih prisnosti

Događa se nešto zanimljivo: pronografija uzima maha. Ono što nazivamo Mrežom jedan je ogroman porno arhipelag, na nekim od ostrva se ne radi ništa drugo. Niko se ne bavi time da na neki način uredi upotrebu porna. Ali ako na društvenim mrežama upotrebiš reč “kurac” isključe te uz veliko licemerje. Ili ako postaviš eksplicitno seksualnu pesmu, odmah se aktivira određena vrsta moralizma. Ako bi danas postojao neko poput Pietra Aretina ne verujem da bio vrlo priznat. I u privatnom životu se događa jedna zanimljiva stvar: ljudi nastavljaju da se venčavaju iako znaju da je brak često prolog za razvod. Promenile su se naše sentimentalne potrebe, ali smo ostali u istim formulama.

Pesništvo, odnosno umetnost pevanja lepote i užasa bivanja u svetu, opredeljuje se za potragu za novim načinima opažanja nas samih i drugih. Kako bi ljubav ponovo bila živa, u sebi mora nositi bednost i neizmerno, ne može biti smeštena u redovima osrednjeg čoveka. Moramo iznova da se njišemo prema krajnostima: ljubav je velika poniznost i velika nadmenost, želimo da u zagrljaj zgrabimo ne toliko telo, koliko zdravlje koje bog gubi usput i koje mi moramo da pronađemo kako bismo dali smisao našim danima.

Ljubav je religija čiji su oltar naša tela, ona je naš prilog svetkovini bivanja u svetu.

Ljubav je jedini način za izbavljenje iz tamnice aktuelnosti. Ako ne volimo, ne samo da ostajemo zatamničeni, nego i pridonosimo podizanju zidova naše tamnice. U ljubavi nikada ne treba čekati poteze drugih. Sve moramo da uradimo mi i to moramo da uradimo odmah.

Ja ne znam šta je ljubav. Znam šta su privremene prisnosti. Ne mislite na kratkotrajne užitke, ne mislite na bračna udaljavanja. Verujem da samo stara vizija nas samih i drugih čini da još uvek mislimo o ljubavi kao o stvari koje prvo nema, a koja se onda pojavi i zatim završi. Meni se čini da postoje delovi nas koji su na određeni način uvek zaljubljeni i delovi koji su uvek u bekstvu ili zakopani i nedokučivi. Ljubav se događa unutar granica neke kulture i neke religije, one se boje mitskih i poetskih izvorišta kojima pristupamo svakim lepim susretom. A voleti nije drugo do susretati i susretati se. A to može biti na pola sata ili na pola veka, nije važno.

Vreme je da napišemo novu sentimentalnu azbuku. Nismo stvoreni da budemo u paru, nismo stvoreni za preljubu, niti za vernost. Jednostavno nismo stvoreni jednom za sva vremena. Ljubav stvara boga koji nas vodi, on nije već spreman, nije neko obličje u koje treba ući, a onda posle sve vreme razmišljati kako iz njega izaći. Ljubav je intimno lokalna dimenzija, uvek se događa u nekom mestu i svaki njen gest je uvek nov. Treba pustiti čitav život da juri kuda hoće i samo pratiti nepredvidljiv let ljubavi.

(Iz knjige L’infinito senza farci caso – Beskrajno neprimećeno)

 

S italijanskog preveo Ivo Kara-Pešić

 

 

Kraj(evi) umetnosti

Mario Kopić.

 

Umjetnost i Ideologija

 

Hegelovo sintagmatsko određenje biti umjetnosti kao ”osjetilnog sjajenja Ideje” (das sinnliche Scheinen der Idee) predstavlja u odnosu na Ideju zapravo pleonazam. Premda ono osjetilno ne sjaji (svijetli) uvijek, sjaj je uvijek osjetilan. Hegel, koji je težio savršenoj tautologiji, htio je dakako reći nešto drugo: da osjetilno samo o sebi ne sjaji, odnosno sjaji jedino i samo ukoliko je sjajenje Ideje. Bez Ideje ono osjetilno bi, prema Hegelu, bilo ne samo lišeno ljepote, nego i lišeno nazočnosti (prisutnosti pred očima). Ostalo bi jednostavno počivati u tami. Trebalo bi ostati, jer post-hegelovska misao priznaje izvorni sjaj samo još osjetilnom, dočim su ideje i razne idejice proglašene tek refleksom. Taj je refleks pak prilično sumnjive vrijednosti, jer su ideje – upravo kao što je to bila Ideja – same o sebi nevidljive. Zato ih valja načiniti vidljivima, afirmirati ih i potvrditi u osjetilnom svijetu (praksi), odnosno u umjetničkom djelu, dakle opet ondje odakle su izašle, u području osjetilnog. Ideje služe kao sredstvo na zaobilaznici od osjetilnog do osjetilnog. Trebale bi biti instrumentom samo-sjajenja osjetilnog i osjetilnosti kao takve. Ideja, to vlastito ime onoga nad-osjetilnog i neprolaznog, tako je pretvorena u prolaznu osjetilnu sliku (Sinnbild, prispodobu) osjetilnog.

Gradacija osjetilnosti ili promocija estetičnosti podudara se s tako s degradacijom Ideje, s disperzijom ideje na mnoštvo ideja i idejica, koje se razmahuju napose preko takozvanih umjetničkih ideologija. Prevrednovanje svih vrijednosti zato ne označava kraj, nego početak ideologija, odnosno računanja s idejama i računanja na ideje. Otuda raznovrsnost na različitim ideologijama zasnovanih estetika.

Nakon preminulosti Ideje, ideo-logija hoće postaviti upravo svoju ideju kao Ideju, ovjekovječiti se kao apsolutno valjana. No nema Ideologije, postoje jedino i samo ideologije koje se bore međusobno, koje nastoje jedna drugu istisnuti i uništiti. U tom kontekstu nije samo ideološka marksistička estetika, nego i svaka druga estetika, uključujući i esteticističku estetiku. U esteticističkoj estetici kao ideologiji larpurlartizma naime nije riječ o umjetnosti kao umjetnosti, nego ujedno i nadasve o umjetnosti kao ideji, dakle o Umjetnosti. No esteticistička estetika unatoč toj ili upravo zbog te dvojnosti daje umjetnosti najviše prostora i slobode. Omogućuje oslobađanje poetike što je druge ideologije blokiraju etikom. U ideologiji larpurlartizma pak nema razlike između etike i poetike. Jedina etika u njoj jest poetika. Dakako, ne poetika u užem smislu, poetika s kakvom operira literarna teorija, ne dakle poetika kao nauk o pjesništvu, nego poetika kao autonomni temelj pjesništva.

Zato je očito da se u slučaju kad se suvremenoj umjetnosti zamjera etička indiferentnost ili čak etički nihilizam, to zbiva svagda sa stajališta neke etike, koja se hoće distancirati od poetike i postaviti se nad nju. Obično se ta etika nastoji nametnuti kao sadržaj, kao osnovna i nužna sadržajna usmjerenost poetike, dok bi poetika kao takva imala biti nešto samo formalno, umjetnost dakle nešto samo na površini slobodno. Na tu shizoidnost sadržaja i oblika, nužnosti i proizvoljnosti, umjetnik kao umjetnik doista nikad ni ne pomišlja,  budući da je sav njegov napor usmjeren upravo na gradaciju oblika u sadržaj, proizvoljnosti u nužnost.

Mallarméovo Bacanje kocke nikada neće ukinuti slučaj, Schönbergove Tri klavirske skladbe op. 11 i Malevičev Crni kvadrat na bijelom fonu tvore umjetničko razmeđe s ovu stranu kojeg dominira samorazviće poetike, a s onu stranu kojeg ostaje neopozivo zaostajanje mimetike bilo čega (ideje, sentimenta, prirode) unaprijed danog i zadanog. Sva trojica i svatko za sebe – pjesnik, skladatelj i slikar – zato izgrađuju svoju vlastitu poetiku, autopoetiku. Pišu čak i svoju vlastitu estetiku.

Za razliku od platonističkih mimetističkih estetika, kojima je poetika nešto sekundarno i koje su uglavnom pisali neumjetnici (filozofi), estetike koje se podudaraju s poetikom jesu poetološke ne samo u odnosu spram načina ili forme, nego i u odnosu spram same ideje ili sadržaja umjetničkog proizvođenja, proizvođenja, a ne samo proizvoda. Umjetnik nije sada mimetičar, nego ono što je bio i prema Platonu: pojetičar (proizvođač) ideja.

Jalovost onih koji utvrđuju da je svaka mimeza već i pojeza, i obrnuto, posvjedočuje se pri činjenici da proizvođač ideje – bio to nekadanji bog ili sadašnji umjetnik – ništa ne nasljeduje, ništa ne imitira, ništa ne podražava. Potom, u drugoj fazi, pri neposrednom proizvođenju umjetničkog djela, umjetnik dakako postupa u skladu sa svojom idejom, nacrtom ili projektom. No ta mimeza, ako se još uopće tako može imenovati, nipošto nije ono odlučujuće po čemu umjetnik sad jest umjetnik.

Kao pravi umjetnik na početku 20. stoljeća zato slovi Umjetnik. Umjetnik je onaj umjetnik koji cjelokupno umjetničko djelo, uključujući njegovu ideju (nacrt ili projekt), stvara ili kreira iz ništine (creatio ex nihilo). Zanimljivo je da oni kojima se teza o smrti Boga ili Ideje čini itekako prihvatljivom, srdito odbacuju tezu o smrti Umjetnosti. To ne iznenađuje, budući da se cjelokupna Nietzscheova misao, koja je misao o usudnom prevratu odnosa između osjetilnog i nadosjetilnog, estetičnog i idejnog, može sažeti u geslo: Bog je mrtav, živjela Umjetnost!

Odbacivanje teze o smrti umjetnosti je razumljivo. Naime, teško se pomiriti s mišlju da je takoreći sve mrtvo i da više ništa nije živo, živo u tom smislu da bi za nj bilo vrijedno živjeti. No ne možemo danas mimo sve veće potvrde Hegelovih riječi o kraju umjetnosti. A tu istinu moramo pratiti jedino i samo unutar značenjskog horizonta koji je svojstven samom Hegelu, nešto što je publicističkim tumačima, lijepim dušama i plavim čarapama posvema strano. Riječ je o tome da unutar Hegelova obzorja svaka riječ ima svoje sistemski određeno značenje, značenje koje nipošto nije arbitrarno ili uobičajeno. Tako umjetnost Hegelu znači jedino i samo lijepu umjetnost, a ljepota mu znači jedino i samo osjetilno sjajenje/priviđanje (u latinskoj dvoznačnosti videre i lucere) Ideje. Ništa drugo! Ako Hegel kaže da je umjetnost, koja je u prošlosti bila uzvišeni i najviši način prikazivanja Ideje, izgubila svoje mjesto, budući da su je ”natkrilili” (überflügelt) misao i refleksija i da je dakle estetika kao ”znanost (o) umjetnosti” (Wissenschaft der Kunst) prevladala nad samom umjetnošću, tada Hegel misli upravo na lijepu umjetnost kao osjetilno sjajenje Ideje. S tom i takvom umjetnošću je sada kraj. Kraj u tom smislu da je umjetnost s najvišeg mjesta pala na niže, na najniže mjesto prikaza Ideje. S tog mjesta i u njegovu okviru, prema Hegelu, perspektive se umjetnosti ne zatvaraju, nego direktno otvaraju: ”Možemo se zacijelo nadati da će se umjetnost sve više uzdizati (steigen) i usavršavati (vollenden), ali njezina je forma prestala biti najvišom potrebom duha (das höchste Bedürfnis des Geistes)”. Kao najviša potreba duha umjetnost je nešto prošlo (ein Vergangenes), jer sada je najviša potreba duha – znanost. Znanost je naime najviši način na koji istina pribavlja sebi egzistenciju. Pritom je dakako znanost (o) umjetnosti ili estetika samo dio znanosti kao takve, samo element sadašnje najviše potrebe duha.

Implicitna je pretpostavka da se najzreliji i najrazvijeniji duhovi odsad više neće baviti umjetnošću, nego Znanošću. Umjetnošću će se baviti, razvijati je i usavršavati manje tek zreli i manje razvijeni duhovi. Eksplicitna i praktična konsekvenca takve pretpostavke je danas omniprezentna koegzistencija univerziteta i akademija: za znanstvenike je potrebna univerzitetska naobrazba, dočim je umjetnicima dostatna tek akademija. Dakako, i socijalno gledano, teoretičari i povjesničari književnosti, estetičari, povjesničari umjetnosti i ostali znanstvenici predstavljaju nobilitete i materijalno i statusno su obilno nagrađeni, dočim su umjetnici manje-više tek oni na rubu i s ruba.

Pri svemu tome je danas faktički nazočan i sve očitiji problem kraja umjetnosti ne samo u prvom, nego i u drugom hegelovskom značenju. Ne samo prenesenom, dakle hijerarhijski prestižnom, nego i u doslovnom značenju, značenju uzdizanja i usavršavanja.

Kad je danas riječ o kraju umjetnosti ili umjetnosti kao o nečemu prošlom, mislimo na kraj umjetnosti u doslovnom značenju. Zato su kraj i smrt umjetnosti postali sinonimi. Pitamo se nisu li došli do kraja i uzdizanje (razvoj) i usavršavanje umjetnosti. Ima li više ikakva puta naprijed?

U desetljećima nakon Hegela razvoj je umjetnosti bio nedvosmislen i gotovo jednosmjeran. Umjetnički stilovi i smjerovi slijedili su sve brže, pretjecali se međusobno i potkopavali. I kad se pokazalo da će se na kraju umjetnik uspostaviti kao vlastiti eksperimentalni znanstvenik i tako pokriti sve potrebe duha, kad je sve iskrilo od priručnih estetika, kratkoročnih sinteza, srednjoročnih manifesta i dugoročnih programa, začetkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća je nastupio vakuum posvemašnje saturiranosti. Lepeza raznovrsnih izama okončala je u maglovitu općenitost post-izama. Nisu načete samo forme autoriteta, nego i sam autoritet forme.

Nastupio je ne samo kraj klasične, nego i moderne umjetnosti. Mrtav je i larpurlartizam, esteticizam i eksperiment. Nisu više najviša potreba, uopće nisu više potrebni. Ali komu nisu? Na podlozi kojeg kriterija?

Hegelu je kao mjerilo potrebe (Bedürfnis) slovio duh. Umjetnost je prestala biti najvišom potrebom kad je najvišom potrebom postala znanost. Znane su nam njegove riječi: ”Znanost umjetnosti je stoga u našem vremenu mnogo veća potreba nego u vremenima u kojima je umjetnost za sebe, kao umjetnost, davala puno zadovoljenje (Befriedigung). Umjetnost nas poziva na misaono promatranje (zur denkenden Betrachtung) i to ne u svrhu ponovnog prizivanja (wieder hervorzurufen) umjetnosti, nego da se znanstveno spozna što je umjetnost”. Za Nietzschea, koji se kao prevratni metafizičar, okreće osjetilnosti i volji za moć, mjerilo potrebe dakako nije duh, nego čovjek volje za moć, nadčovjek. Znanost time ne prestaje biti najvišom potrebom duha, ali duh kao takav nije više najviša potreba čovjeka. Najvišom potrebom čovjeka kao postavkom volje za moć opetovano postaje umjetnost. Ali ne umjetnost u Hegelovu značenju, ne umjetnost kao potreba duha, kao osjetilno sjajenje/priviđanje Ideje, nego umjetnost u Nietzscheovu značenju, dakle umjetnost kao formiranje, odnosno shematiziranje kaosa (”shematizirati – utisnuti kaosu onoliko pravilnosti i oblika koliko zadovoljava našu praktičku potrebu”), odnosno kao način opstanka (egzistencije) volje za moć. Ili, kako je to pregnantno formulirao Lotman, ”materijal književnosti je jezik”. Znanost iz tako shvaćene umjetnosti nije isključena, nego je u nju uključena kao oruđe, kao sredstvo. Ideje su pretvorene u instrument, znanstveni pojmovi i zakoni tretiraju se kao sheme, kao prikladne forme za formiranje i transformiranje kaosa, odnosno za samo-formiranje volje za moć. Umjetnost kao način opstanka volje za moć tako iznovice pridobiva svu valjanost koja je pripadala grčkom techne: razumjeti se u nešto. Štoviše, umjetnost sada znači: razumjeti se u sve.

Premda volja za moć nije samo volja za životom (na čemu inzistiraju ultra-moderni ničeanci poput Gillesa Deleuzea), nego se volja za moć u svojoj krajnosti svagda preokreće u volju za ništinom (izraženu eksplicitno u Nietzscheovu djelu Uz genealogiju morala: bolje htjeti ništa nego ništa ne htjeti!), u volju za u-ništenjem i naposljetku samo-uništenjem, volja za moć čini samo ono u što se razumije. A ona se dakako razumije, ukoliko je ime za bivstvovnost (supstancijalnost, odnosno suštastvo) bivstvujućeg, u sve. Po njoj je zato svatko tko to hoće – umjetnik! I jer se umjetnik, po volji za moć koja se razumije u sve, razumije prvenstveno u to kako se uopće možemo razumjeti u nešto, on je prije svega i iznad svega tehno-log. Umjetnost postaje tehno-logijom. Nije više samo teche, nego i – odnosno prije svega – logos. Umjetnost je tom preobrazbom odsada najprije i prije svega umo-tvor.

Kao tehno-logija, kao subjekt same sebe, umjetnost postaje sama predmetom (sadržajem) umjetnosti. Uspostavlja se kao subjektivitet subjekta, kao novovjekovni oblik (metafizičke) bivstvovnosti bivstvujućeg i tako se pretvara u objekt ili materijal sebe same.

No unatoč tome umjetnost kao umjetnost, umjetnost kao pjesnikovanje, probijala se i probija mimo svih metafizičkih (onto-teoloških) okvira. Umjetnost kao umjetnost seže ispod ideoloških kalupa i scijentističkih shema. Formulacija da se umjetnost događa u području ideologije, premda sama nije ideologija, tipična je ideološka formulacija. Jer samo se iz ideološkog aspekta sve događa na području ideologije.

Danas, na kraju estetika i umjetničkih ideologija, na kraju platoničko-hegelovske mimeze ili ničeanske pojeze, ali ne na kraju umjetnosti kao umjetnosti, nijedan se umo-tvorac neće moći afirmirati samo pozivanjem na određenu estetiku ili određenu ideologiju. Vrijeme danas traži umjetnike s vlastitim poetikama. Autopoetike ne ocrtavaju samo metodološke ili tehno-poetske principe, nego svagda iznova ocrtavaju i a-metafizičku ontološku diferenciju u igri svijeta, svijeta ne kao cjeline svega bivstvujućeg, nego prije svega i iznad svega svijeta kao čistine bivstvovanja.

 

O Bataju

Mario Kopić:

 

Batailleova dijabolična svetost

 

U predgovoru svojoj knjizi Erotizam Georges Bataille već u prvoj rečenici kazuje: „Ljudski je duh izložen najčudnijim nalozima (injonctions). Neprestance ga je strah sebe sama. Užasnut je vlastitim erotskim uzbuđenjima (mouvements). Svetica se zgrožena odvraća od sladostrasnika: ne zna za jedinstvo (l’unité) što povezuje njegove sramne (inavouables) strasti s njezinima“[1]. Bataille zato ište upravo to jedinstvo, odnosno traži onu temeljnu silu koja leži u svakom pojedincu i čeka na čas svoje realizacije. Naziva je „sveti eros“. Posrijedi je eros koji spaja ne samo žive nego i život i smrt[2].

U uvodu u Erotizam Bataille predstavlja erotsku, ljubavnu strast kao odjek smrti (un halo de mort). Prava ljubav sadrži želju za posvemašnjim spajanjem, konačnim spajanjem koje je moguće samo u smrti: u zajedničkom samoubojstvu. Smrt označuje povratak u kontinuitet bivstvovanja, istup iz individualnog diskontinuiteta, koji je isto što i izdvojenost (l’isolement) i zato razdvojenost. Razdvojenost između onih koji se ljube nije moguće prevladati drukčije doli nasiljem, nasiljem nad samim sobom. Osim romantike[3], u takvom Batailleovu izvođenju odjekuje i Durkheimovo postavljanje društva nad pojedincem[4], samo što premoć društva sada zamjenjuje premoć bivstvovanja (sveg) bivstvujućeg. Nahodimo se također i u blizini onoga što proglašava Marquise de Sade, da se naime vrhunac erotske uzbuđenosti nahodi u ubojstvu: „Nema nijednog razvratnika (libertin) koji je malo dublje zagazio u porok, a da ne zna koliko ubojstvo gospodari osjetilima“, odnosno „najbolje se srodimo sa smrću kad je dovedemo u svezu s nekom razvratnom misli“[5].

Prema Batailleu, samo u nasilju nad individualnom izdvojenošću pojavljuje se slika ljubljenog bića koja ima smisao sveg bivstvujućeg, pojavljuje se u nasilju koje se dovršava samo u smrti, u smrti koja izvire iz božanske, odnosno svete erotike. U ljubljenom biću kao transparentnosti svijeta raskriva se puno, neograničeno bivstvovanje koje više nije ograničeno ni sputano osobnim diskontinuitetom. Smrtno ozbiljna erotika donosi, imala bi donijeti u tom smislu oslobođenje iz zatočenosti u individualne granice osobne ograničenosti. U tomu ima, priznaje Bataille, nešto apsurdno i užasno, no u toj apsurdnosti i užasnosti razotkriva se istina čuda (vérité de miracle). U istinskoj ljubav, koja je ljubav na smrt, nema ništa iluzorno. U istini ljubavi raskriva se istina bivstvovanja (verité de l’être). Kad otpadne kompleksnost i raznolikost svijeta, pokazuje se temelj bivstvovanja, jedinstvo i jednostavnost (simplicité) bivstvovanja.

Čovječanstvo oduvijek, od pradavnosti, traži još neki drugi put do oslobađajuće nediskontinuiranosti bivstvovanja. Smrt koja diskontinuirano biće vraća, baca natrag u kontinuitet bivstvovanja, jest nasilna smrt žrtvovanja. U žrtvovanju se, prema Batailleu, izražava želja za besmrtnošću (désir d’immortalité). Kontinuitet bivstvovanja, koji je u temelju ili na izvorištu diskontinuiranih bića, nahodi se naime izvan domašaja smrti. Štoviše, smrt upravo posvjedočuje i potvrđuje kontinuitet, vječnost bivstvovanja. Kad žrtva umire, prisutne prožima element što je njezina smrt razvija: „Taj element jest ono što zajedno s povjesničarima religije možemo nazvati sveto (sacré). Sveto nije ništa drugo nego kontinuitet bivstvovanja koji se u svečanom obredu otkriva onima koji pozorno prate smrt diskontinuiranog bića (être discontinu). S nasilnom smrću se diskontinuitet nekog bića prekida: ono što ostane i što u nastaloj tišini osjećaju tjeskobom prožete duše jest kontinuitet bivstvovanja komu je bila prinesena žrtva“[6]. Uprizorena smrt, obredno ubojstvo, obavljeno sa svom religioznom ozbiljnošću i kolektivnom sviješću, iznovice otkriva ono što uobičajen život inače ne otkriva. Preciznije rečeno, što uobičajeni život inače skriva.

Između svete erotike i svetog rituala za Bataillea u osnovi nema razlike. Kao što nema razlike ni između „svetog (sacré) primitivnih žrtvovanja“ i „božjeg (divin) današnjih religija“[7]. Neovisno o tomu da nam je božanska erotika, ljubav prema božjem biću, na prvi pogled bliža od svete erotike kao ljubavne strasti prema ljubljenom biću: „U biti su božje i sveto, ako se ne osvrćemo na relativni diskontinuitet božje osobe, identični. Bog je kompleksno biće već na ravni afektivnosti, i to na fundamentalan način, posjeduje kontinuitet bivstvovanja o kojemu sam govorio. Zbog toga slika Boga – kako u biblijskoj tako i u racionalnoj teologiji – nije ništa manje vezana za osobno biće, za stvoritelja, koji je različit od cjeline bivstvujućeg (l’ensemble de ce qui est). Što se tiče kontinuiteta bivstvovanja (continuité de l’être), moram se ograničiti na tvrdnju da, prema mom mišljenju, nije spoznatljivo (connaissable), da nam je dano u neizvjesnim, djelomice svagda dvosmislenim oblicima iskustva. Jedino je negativno iskustvo vrijedno pozornosti, no to je iskustvo bogato. Ne smijemo zaboraviti da pozitivnu teologiju prati negativna teologija koja se zasniva na mističnom iskustvu“[8].

Dok je erotsko iskustvo, neovisno o tomu je li posrijedi erotika tijela ili erotika srca, vezano uz prisuće ili očekivanu nazočnost ljubljenog bića, mistično iskustvo kao iskustvo svete erotike proishodi iz odsuća svakog objekta i zahtijeva samo to da subjekta, koji mu se predao, ne ometa ništa drugo, da ga ne uznemirava ništa izvan tog iskustva[9].

Međutim, svaki erotizam sadrži „izazivanje“ (défi) smrti. Na paradoksalan se način čak u smrti odupire smrti: prevladava je i time potvrđuje upravo život, život kao život, ne kao individualni prežitak ili trajanje. Sveta erotika pak smrt izaziva na transcendentan način, budući da život uzima kao pristup bivstvovanju (accès à l’être), preko smrti: „Ako je život smrtan, kontinuitet bivstvovanja to nije“[10]. To znači da je bivstvovanje u svom kontinuitetu „besmrtno“, vječno. Zato nije nimalo paradoksalno reći da se kontinuitet doseže upravo prekoračivanjem ili prijestupom (transgression) granica: u ekstazi, orgijama, u svakovrsnim graničnim samoizlaganjima, izlaganjima smrtnoj opasnosti, pa i kada je posrijedi prekoračenje ili prijestup društvenih granica, odnosno prijestup zakona koji je sankcioniran smrtnom kaznom.

Prijestup se zasniva na zabrani. Zabranu zato ne negira, nego je kao prijestup potvrđuje. Samo s obzirom na zabranu nekog čina, uopće možemo reći da taj čin označuje prekršaj. U osnovi naime upravo prekršaj, kršenje zapovijedi, zapovijed uzvratno potvrđuje. Proglašava da je (bila) nužna. Prema Batailleu je i zabrana ubijanja, koja kao nasilje izvire iz čovjekovih nesvjesnih sila, postavljena zato da bismo je kršili. U suprotnom, ratovi ne bi bili mogući, ne bi bili zamislivi. „Bez zabrane rat je nemoguć“[11]. Životinje koje ne poznaju zabrane, ne poznaju ni organiziranu borbu kao što je rat. Upravo zbog zabrane, koja se urezuje u slijepo nasilje, rat u osnovi nije više slijepo nasilje, rat nije više slijep, nije čista (animalna) iracionalnost, nego racionalizirana iracionalnost. Rat je nasilje bića obdarena razumom koje, prigodice, stavlja svoj razum u službu slijepog nasilja.

Počesto je čak kršenje zakona podvrgnuto stanovitim pravilima, barem koliko i sama zabrana. Prekršaj je takoreći unaprijed opisan, odnosno propisan i zato ograničen. No događa se da se slijepe sile na stanovit način izliju preko granica zabrane, prestupe ograničenost. Što ih onda može zaustaviti? Zaustaviti tada kad su već prešle preko granica zakona? Ništa. Tako, primjerice, pri smrti kralja kao autoriteta, na kojem se zasnivaju zakoni (zapovijedi i zabrane), nastupa vrijeme orgija[12]. Orgijastično vrijeme nenadziranog slobodnog iživljavanja: rasipanja životnih, nadasve spolnih snaga. Nagoni se oslobađaju. Ne samo spolni nagon, nego i nagon smrti. Slom institucija svagda prate i ubojstva.

No sve su „revolucije“ ujedno i „karnevali“, sakrilegiji se zbivaju na svečan način, kao svečanosti, svetkovine: „Takav način gledanja teško je prihvatiti, budući da sveto označuje istodobno dvije protivne stvari. U temelju je sveto predmet zabrane. Zabrana, koja na negativan način označuje svetu stvar, nije kadra u nas uliti samo – na religijskoj razini – osjećaj straha i drhtanja. Taj osjećaj se na svojoj skrajnjoj granici pretvara u pobožnost (dévotion), pretvara se u obožavanje (adoration). Bogovi koji utjelovljuju sveto, izazivaju kod onih koji ih obožavaju drhtanje, no ovi ih časte (vénèrent) i dalje. Ljudi su istodobno podvrgnuti dvama djelovanjima: strahu (terreur) koji ih odvraća i privlačnosti (attrait) koja im zbog fascinantnosti pobuđuje štovanje (respect). Zabrana i prijestup odgovaraju ovim dvama suprotnim uzbuđenjima. Zabrana, tabu na neki način nisu u opreci s božjim, jer božje označuje fascinantni vid zabrane: to je transfigurirana zabrana (l’interdit transfiguré)“[13].

U prijestupu čovjek prestupa granice profanog svijeta. No taj svijet, koji je svijet zabrane, ne narušava. Prijestup je naime prijestup u drugi, sveti svijet. Svijet svetkovina, vladara i bogova. Budući da je za Bataillea profani svijet prije svega svijet rada[14], prema njemu je prijestup/transgresija isto što i istup iz svijeta rada. Svečano rasipništvo nije ništa drugo nego prekomjerno rasipanje dobara što ih je čovjek uspio proizvesti, odnosno skupiti tijekom rada. Sveti i profani svijet su komplementarni. U sveto vrijeme svetkovine dopušteno je ono što je u uobičajenom svijetu rada zabranjeno.

Budući da je religija neizbježno povezana sa svečanostima, svetkovinama, ona se samo naizgled temelji na zabranama: „Religija u osnovi nalaže (commande) transgresiju zabrane“[15]. Vjerski se zanos ne osvrće na strah, pa ni na strah pred zabranama. „U kršćanstvu i budizmu ekstaza se temelji na prekoračenju užasa (dépassement de l’horror). Suglasje s ekscesom, koji se uzdiže nad sve, još je izrazitije u religijama u kojima su strah i gađenje usađeni duboko u srce. Nema osjećaja koji bi nas većom snagom bacio u prekomjerje (l’exubérance) nego što je osjećaj ništine (néant). No prekomjernost nipošto nije uništavanje, ona je prekoračenje suzdržanosti, transgresija“[16]. Orgije prvotnih ljudi – isto vrijedi za stare Grke – ne zasnivaju se toliko na sveopćoj raspuštenosti koliko na trenucima uzbuđenosti, religiozne uznesenosti. Prekrivaju se područja religije i erotizma. Sliku orgije kao puke raspuštenosti stvara tek kršćansko prevrednovanje vrijednosti. Kršćanstvo se naime rađa iz suprotstavljanja duhu transgresije. No ne iz apsolutnog suprotstavljanja, budući da onda uopće ne bi bilo religija, ne bi u sebi imalo više ništa religiozno. Naprotiv, u kršćanstvu je religiozni duh sačuvao svoje bitno obilježje.

Religiozni se duh u kršćanstvu čuva prije svega preko njegova odnosa spram kontinuiteta: „Kontinuitet nam je dan u iskustvu svetog. Bit kontinuiteta čini božje. Kršćanstvo u svojem zamahu čak sve prepušta kontinuitetu“[17]. Prepušta kontinuitetu tako radikalno da previđa i zanemaruje putove do kontinuiteta. Na jednoj strani kršćanstvo otvara prostor takve ljubavi koja zaboravlja na sve, osim na izgubljeni kontinuitet što ga iznovice nalazi u Bogu. Ljubav prema Bogu i međusobna ljubav, koja izvire iz Ljubavi, uzdižu se nad svakim ritualnim, delirijskim nasiljem. Kršćanstvo nikad ne gubi nadu da je egoističnu, samoživu diskontinuiranost moguće pretvoriti u kraljevstvo kontinuiteta i ljubavi. Time se prvotna težnja za prijestupom preusmjerava u viziju o prevladavanju, ukidanju nasilja, pretvorenog u njegovu oprečnost. U tom je kršćanskom snu, prema Batailleu, nešto uzvišeno (sublime) i fascinantno. No na drugoj strani kršćanstvo svijet kontinuiteta (svetog) uključuje u granice svijeta diskontinuiteta. Mjeri ga njegovim mjerama. U Bogu kao Stvoritelju sveto je reducirano na diskontinuiranu osobu. Štoviše, od onostranosti realnog svijeta kršćanstvo je načinilo produžetak svih diskontinuiranih duša. Nebo i pakao naselilo je mnoštvom duša koje su, uz nazočnost Boga, osuđene na vječni diskontinuirani život izdvojenih bića. Izabranici i prokletnici, anđeli i demoni postali su međusobno razgraničeni, odvojeni proizvoljno jedni od drugih, otrgnuti od „totaliteta bivstvovanja (totalité de l’être)“[18] koji bi ih trebao povezati. Mnoštvo slučajno stvorenih bića i Stvoritelj pobijedili su svoju osamljenost u uzajamnoj ljubavi Boga i izabranika, no potvrdili su je u mržnji spram prokletnika. Ali je i sama ljubav čuvala u sebi konačnu izdvojenost. U ovom atomiziranom totalitetu gubio se put od izdvojenosti do povezanosti, od diskontinuiteta do kontinuiteta, gubio se put nasilja što ga je zacrtala transgresija.

Umjesto izlaganja i izazivanja imamo sada traganje za skladom, pomirenjem u ljubavi i u podčinjenosti, odnosno pokornosti. Kršćanstvo odgovornost za žrtvovanje na križu ne pripisuje volji vjernika. Točnije, vjernik u žrtvi Razapetog sudjeluje samo razmjerno svojim grijesima.

„Na taj je način jedinstvo sfere svetog razbijeno. Na poganskom stupnju religije sveto je utemeljeno na prijestupu, pri čemu njegovi nečisti vidovi nisu ništa manje sveti nego čisti. Cjelokupna sfera svetog sastavljena je iz čisto i nečistog. Kršćanstvo je pak odbacilo nečistost (l’impureté). Odbacilo je krivnju (culpabilité), bez koje sveto ne možemo predstavljati, jer do njega vodi samo kršenje zabrane. Čisto ili svijetlo sveto dominiralo je već u antičkom poganstvu. No nečisto ili (zlo)kobno (néfaste) sveto bilo je temelj, čak i kad je od njega ostao samo predznak prekoračenja (prélude d’un dépassement). Kršćanstvo nije moglo posvema odbaciti nečistost, nije moglo odbaciti prljavštinu (souillure). No ono je na svoj način odredilo granice svetog svijeta: nečistoća, prljavština i krivnja ostavljene su izvan spomenutih granica. Nečisto sveto je odsad potisnuto u profani svijet. U svetom svijetu kršćanstva ne može biti ništa što otvoreno ukazuje na temeljnu narav grijeha, prijestupa. Sotona – anđeo odnosno bog prijestupa (nepokornosti i pobune) – bio je izgnan iz božanskog svijeta“[19].

Premda je Sotona, odnosno Lucifer božanskog podrijetla, božanske su mu prednosti bile dane samo zato da bi ih izgubio. Na čudan način čuva nadnaravnost svetog svijeta. Profanacija znači nešto drugo: profanu uporabu svetog. I u poganstvu dodir nečistog znači oskvrnuće: prljavštinu. No tek unutar kršćanstva postojanje nečistog svijeta već samo po sebi označuje profanaciju. Profanacije je bilo samim tim što su nečiste stvari postojale, čak i kad na čiste stvari prljavština nije pala. U kršćanstvu se prvotna opreka između profanog i sakralnog svijeta pomiče u drugi plan. Dio profanog se spaja s čistom, božanskom polovicom, a drugi dio s nečistom, dijaboličnom (diabolique) polovicom svetog (sakralnog): „Zlo koje postoji u profanom svijetu spaja se s dijaboličnim dijelom svetog, a dobro s božjim dijelom“[20]. Ono što je dobro jest jedino odista sveto. Dobro tako pridobiva aureolu svetosti, dočim je zlo postavljeno izvan svetosti, štoviše, predstavlja njegovu opreku. Tako dolazi do paradoksalnog obrata: dok je u poganstvu pristup svetome moguć samo prijestupom, u kršćanstvu tek profanacija (desakralizacija) omogućuje dodir s nečistim, zabranjenim, što će reći svetim u bitnom, prvotnom smislu.

Rascjep svetog na Dobro i Zlo, na Boga i Vraga, prema Batailleu, dakle prikriva sveto kao sveto. No što je sveto kao sveto? Batailleovo jednačenje svetog s kontinuitetom bivstvovanja, s neatomiziranim totalitetom bivstvovanja ništa ne govori o svetom kao svetom. Zapravo nam ništa ne govori ni o bivstvovanju kao bivstvovanju. Sav je naglasak jedino i samo na kontinuitetu, odnosno diskontinuitetu. U pozadini odjekuje mistično jedinstvo, nekakvo sve-jedinstvo nirvane, a u čovjeku se nahodi nešto što ga u erotskom ili religijskom zanosu, preko nagona smrti približava, u koitusu („maloj smrti“) gotovo spaja s bivstvovanjem, vraća u njegov kontinuitet.

Područje svetog nahodi se dakle s onu stranu ontološke diferencije, razlike između bivstvovanja i bivstvujućeg. U tomu se očituje fundamentalni platonizam, odnosno izvorna metafizičnost Batailleova razumijevanja svetog. Polazi od metafizičke, onto-teološke strukture, potom nastoji iz nje istupiti korakom u mističnost, trseći se odreći svojega teološkog momenta[21]. No taj mu se opetovano vraća na mala vrata preko kontinuiteta, odnosno totaliteta bivstvovanja.

Posvema nejasan ostaje i odnos između svetog i tabuiziranog (zabranjenog, nečistog), odnosno između svetog i prijestupa. Jer, kako znamo od Levinasa, sveto koje je „zaštićeno“ zabranom jest svagda već sankcionirano sveto, odnosno sakralno[22]. Batailleovo povezivanje svetog sa zabranom i transgresijom umnogome je bliže kršćanstvu nego predkršćanskim, odnosno nekršćanskim religijama, na koje se inače pozivlje. Polazi od Pavlovih riječi iz Poslanice Rimljanima da ne bi bilo požude ni grijeha ako ne bi bilo zakona (kao zabrane)[23]. No zakon nije tabu u smislu koji mu daje Bataille[24]. Premda je nedodirljiv, zakon nije nečist. Tabu ili nečisto jest ono što zakon zabranjuje. To je dostojno požude ili grešno. Erotsko je samo najvidljiviji dio toga. To istodobno znači da sveto vrijeme kao orgijastično vrijeme svetkovine nije vrijeme erotizacije nego upravo – dezerotizacije. Zakon je suspendiran, zabrane više nema, nema razlike između „dobrog“ i „lošeg“, dakle ni između transgresije i prekršaja.

 

[1] G. Bataille, L’Erotisme, Oeuvres complètes, sv. 10, Paris 1987, str.11.

[2] Kao uvod u Batailleovu misao i dalje korisno može poslužiti knjiga R. Sasso, Georges Bataille: Le Système de non-savoir, Paris 1978. Od relativno novije literature valja istaknuti knjigu G. Compagno, Georges Bataille, Pescara 1994., kao i zbornik D. Hollier (ur.), Georges Bataille après tout, Paris 1995. Za našu temu vidi napose: R. Reschika, Das Versprechen der Ekstase: Eine philosophische Reise durch das erotische Werk von Geogres Bataille und Julius Evola, Bochum – Freiburg 2011; J. Feyel, Georges Bataille: une quête érotique du sacré, Paris 2013

[3] Više o tome, vidi M. Surya, Georges Bataille, la mort à l’oeuvre, Paris 1992.

[4] Vidi E. Durkheim, Les formes élémentaires de la via religieuse, Paris 1960. U svojoj Teoriji religije Bataille će zapisati da se doduše „odalečio od Durkheimova učenja“, ali je pritom „zadržao od njega bitno“ (G. Bataille, Théorie de la religion, Oeuvres complètes, sv. 7, Paris 1976, str. 358). Više o odnosu Bataille – Durkheim u knjizi: W. Pavlett, Georges Bataille: The sacred and the society, London – New York 2016.

[5] Georges Bataille, L’Erotisme, op. cit., str. 17-18. Da je temeljni de Sadeov problem upravo problem čovjeka odana Zlu, ali koji trpi zbog toga što ga Dobro osuđuje, Bataille naglašava u djelu Književnost i zlo. Vidi G. Bataille, La littérature et le mal, Oeuvres complètes, sv. 9, Paris 1979, str. 245. Da je pak de Sade, upućen u filozofiju svojega doba, toliko prekoračio njezine okvire da je upravo u njezino ime bio osuđen, vidi klasično djelo P. Klossowski, Sade, mom prochain, Paris 1947, str. 48.

[6] G. Bataille, L’Erotisme, op. cit., str. 27.

[7] Ibidem, str. 28,

[8] Ibidem, str. 28

[9] O Batailleu i mističnom iskustvu, vidi A. Hussey, The Inner Scar: The Mysticism of George Bataille, Amsterdam 2000.

[10] Ibidem, str. 29.

[11] Ibidem, str. 67.

[12] O tome, vidi R. Caillois, L’homme et le sacré, Paris 1957, str. 125-168, napose, str. 151. Detaljnije o sociološkoj školi svetog (Bataille, Leiris, Klossowski, Monnerot), na koju se oslonio i R. Callois, vidi S. Moebius, Die Zauberlehrlinge: Soziologiegeschichte des Collège de Sociologie 1937–1939, Konstanz 2006.

[13] G. Bataille, L’Erotisme, op. cit., 70-71.

[14] Za neke aspekte Batailleova razumijevanja rada, vidi J. Habermas, Zwischen Erotismus und Allgemeiner Ökonomie: Bataille, u: isti, Philosophische Diskurs der Moderne, Frankfurt/M. 1989, str. 248-278. Batailleov odnos spram Hegelove dijalektike gospodara i roba tematizira J. Derrida, De l’économie restreinte à l’économie générale, u: isti, L’écriture et la différence,  Paris 1967, str. 369-407. Pritom Derrida nažalost na nekim ključnim točkama previđa prisuće Nietzschea u Batailleovoj lektiri Hegela. O tomu napose F. Warin, Nietzsche et Bataille: la parodie à l’infini, Paris 1994.

[15] G. Bataille, L’Erotisme, op. cit.,  str. 72.

[16] Ibidem.

[17] Ibidem, str. 119.

[18] Ibidem, str. 121.

[19] Ibidem, str. 121-122

[20] Ibidem, str. 122

[21] Michel Foucault u tom smislu zamjećuje da Bataille uspostavlja nutarnju povezanost između obzorja seksualnog iskustva i smrti Boga „ne kako bi pridao prastarim gestama novi sadržaj, nego da bi omogućio profanaciju bez objekta, praznu profanaciju, okrenutu samoj sebi, čiji se instrumenti okreću samo prema samima sebi“ (M. Foucault, Préface à la transgression, Critique, br. 195-196, 1963, str. 751-752).

[22] E. Levinas, Du sacré au saint, Paris 1977, str. 109, 131. O ovom Levinasovu okretu vidi posebice M. Hentschel, Das Heilige bei Levinas, u: M. Mayer & M. Hentschel (ur.), Levinas: Zur Möglichkeit einer prophetischen Philosophie, Giessen 1990, str. 195-221; R. Esterbauer, Anspruch und Entscheidung: Zu einer Phänomenologie der Erfahrung des Heiligen, Stuttgart 2002, posebice str. 30, 37, 40-41.

[23] Vidi M. Kopić, Žudnja i stremljenje, Zagreb 2018, str. 38.

[24] Usp. S. Mosès, L’Eros et la Loi, Paris 1999.

 

Politički život i smrt

Novica Milić:

 

Deset saveta strankama koje hoće da osvoje vlast

– beleške uz “Slovo o slobodi” Bože Grujovića, for dummies

  1. Čitajte. – Počnite od Makijavelija. Ako je Spinoza svojevremeno, taj pisac velike Etike, za Makijavelija rekao da je posredi “jedan od najpametnijih ljudi, koji nam je dao mudre savete kako da osvojimo i očuvamo slobodu”, nemate se čega bojati, osim površnog čitanja i ignorancije. Čitanje je razmišljanje, a Makijaveli je umeo da čita znake vremena, kako bi, prividno savetujući vlastodršce, zapravo nama pomogao da jasno vidimo kakvi su, i da sačuvamo naše slobode. Čitajte sve, a najviše dobre knjige. Politika se uči. Čitajući političku istoriju i političku misao. Nemojte biti poput naših političara “barbarogenija”, koji sve znaju jer su tako uobrazili. Tu su većinom neznalice i barabe. Makijaveli je opisivao najopasnije barabe u svojim delima, barabe koje su bile opasne jer su znale. Možete se od takvih sačuvati samo ako znate više od njih. Zato čitajte, ako ne baš Makijavelija, jer vam nije po ukusu, a onda Slobodana Jovanovića. Da, počnite sa Slobodanom Jovanovićem. Makijavelija čitajte posle. A posle njega, opet se vratite Slobodanu Jovanoviću. (Pre svakog početka, pročitajte “Slovo o slobodi” Bože Grujovića. Bilo je to “Slovo” objavljeno u memoarima prote Mateje. Onda je odatle, u narednim izdanjima, nestalo; par listova je izgubljeno. Srbija je zaboravila na Božu Grujovića, najvećeg i najmudrijeg među nama. Da, baš tako: najvećeg i najmudrijeg. Moje napomene su samo trice i kučine “za neupućene”, for dummies.)
  2. Čemu služi vlast (kad služi). – Ako želite da osvojite vlast, računajte da će vlast da osvoji i vas. Zato, ako i kad osvojite vlast, nastojite da osvojite slobodu; ali ne za sebe, nego za sve ostale osim sebe. Biti na vlasti, ne znači biti slobodan; to znači dati slobodu drugima. Biti na vlasti, to samo i jedino znači preuzeti odgovornost za slobodu drugih. Budite zato odgovorni, ali to uvežbavajte i kad ste na vlasti i kad niste. Malo je odgovornih na vlasti; nastojite da to budete, vežbajte se u tome. Nema druge dobre politike nego politike odgovornosti. A odgovornost znači da se brinete o slobodi ostalih, i znači, ništa manje, da postavljate prava pitanja i da tražite istinske odgovore.
  3. Politika kao tržište. – Među pravim pitanjima najpre dolazi ovo: kakvo je političko tržište na kojem nastupa moja stranka? Jer je vaša stranka na tržištu, političkom tržištu; prošlo je vreme kad ste mogli, kao komunisti ili fašisti, koji nisu uopšte marili za slobodu, računati da ste jedina stranka. Danas se slobode stvaraju, ako hoćete – proizvode. Šta vi stvarate, šta proizvodite? Kome je namenjen vaš proizvod? Zato prvo što treba da uradite jeste da ispitate tržište. Koristite metode ispitivanja političkog tržišta, najpre unutrašnjeg, a onda i spoljašnjeg. Nemojte od stručnih agencija koje se bave ispitivanjem tzv. javnog mnenja tražiti da se raspitaju okolo “za koga biste glasali na izborima”; to direktno pitanje je i uvredljivo i pogrešno postavljeno. Pitajte važnije stvari, odnosno ispitajte koje su sve socijalne, ekonomske, životne vrednosti – orijentiri prema kojima ljudi upravljaju svoje nade i želje, potrebe i očekivanja. Idite okolo i pričajte s ljudima, pitajte ih koje realne dnevne i sedmične probleme imaju. Ne o čemu maštaju, nego šta žive. Da li je hrana koju im deca jedu dovoljno zdrava i koliko na nju troše; kakav im je prevoz od kuće do posla i kako uspevaju da parkiraju auto? Da li ih šef i kolege na poslu kinje, i šta bi moglo da se uradi pa da im posao bude manje tegoban? Koliko i kako su spremni da pomognu svojoj okolini i ako nisu, zašto nisu? Da li im je okolina zagađena – otpacima, lošim vazduhom, bukom, agresivnošću, nasiljem, verbalnim i svakakvim – i šta bi oni učinili da se to smanji, sredi, otkloni? Ne pitajte ih o Kosovu; ni vi ne znate šta biste s Kosovom; ni Kosovo ne zna šta bi sa sobom. Ne pitajte ih ni o Evropi, Americi, Rusiji, Kini, jer ni vi ne znate šta ćete s Evropom, Amerikom, Rusijom, Kinom, a ne znaju ni pametniji od vas. Pitajte ih o onom navodno malom, od čega se sastoje vaši i njihovi stvarni životi. Pitajte prava i stvarna pitanja.
  4. Bez krupnih reči i još krupnijih ideja. – Kad dobijete odgovore, nacrtajte grafikone, izvucite vektore, hvatajte trendove – napravite socijalnu, pa time i političku mapu društva. Da li su vrednosni orijentiri sasvim desno, izrazito konzervativni, ili su manje desno, tracionalistički, ili po sredini, tolerantni i liberalni, ili su levo, reformski i pobunjenički? Čitajte podatke, naučite da ih tumačite. Naročito su važni tzv. markeri – tačke u kojima se ukrštaju sasvim konkretne teškoće i potrebe ljudi. Nema ih mnogo – podataka treba da je mnogo, ali markera malo, jedva desetak – i to su uporišta za vašu političku produkciju. Manite se deklarativnih programa, svi ih imaju, i malo kome šta znače. Vaši planovi treba da su konkretne akcije, što više lokalne, što bliže zemlji. Visoka nebesa politike, to su oblaci od kojih se ne živi. Ne bojte se opasnih uvida i neočekivanih odgovora. Čak ni toga da je sloboda nisko na vrednosnoj lestvici ljudi, a da vrednost odgovornosti malo ko razume. Jer ljudi malo imaju iskustva sa slobodom, i sa odgovoršću, one su im učinjene teškim i nerazumljivim. Manite se i velikih definicija slobode: uzmite da je sloboda moć da se upravlja vlastitim životom, a odgovornost briga za druge, i to će biti dovoljno. Uvek polazite od istine, a istina je u podacima šta ljude muči i šta bi uradili da umanje tu muku. Uvek počnite od podataka, činjenice su istinsko tlo po kojem hodate.
  5. Akcija, a ne reakcija. – Za konkretne planove i akcije potrebni su vam konkretni ljudi. Šta, reći će neko, zar ljudi nisu konkretni? Žao mi je, ali u strankama vidim vrlo apstraktne ljude, ljude vođene apstrakcijama kao što su “glavni odbor”, “opštinski odbor”, naročito “predsednik”. “Glavni odbori” naših stranaka su uglavnom brbljaonice visokoparnih fraza, ili svađalačke pozornice, intrigantski klubovi, presipanje šupljeg u prazno, ćerdanje najskupljeg resursa (vremena), a čine ih umišljeni stranački “baroni”, oni kojima je sujeta odavno pojela pamet; takvi su i ostali “odbori”, a naročito “predsednik”. Čemu jedan “predsednik” može da “predsedava”? Pustinjom koja raste? Manimo se krupnih reči, sedenja i sujeta. Ako ste u politici, vi ste na službi drugima. Vama su reči oruđe za konkretne akcije da se popravi život; vi ste javni službenik, sluga ostalih. Vi ne sedite, nego se krećete, i predvodite ako ste u pokretu. Sujeta je najgori naprijatelj pameti. Neće vas visoko držanje čela učiniti mudrim. Iznad svega: imajte aktivne i pozitivne programe, a na vlast reagujte tek usput. Tako je Imamoglu pobedio Erdogana u Istanbulu. Računajte da mudrosti u kolektivima, pa i stranačkim, nema; i da se do ravni koja se zove pamet, tek treba uspeti. Ne toliko na rečima, koliko činjenjem. Pamet je kad su reči tu da se pitaju, a odgovori kad su dati u delanju.
  6. Borba. – Politika jeste borba, ali nije rat. Cilj nije uništenje protivnika, nego pobeda nad suparnikom. Čime se vodi takva borba? Pošto ste počeli od istinitih podataka koji treba da vas odvedu do valjanih akcija, ono što budete činili, biće politički marketing. Nemojte o marketingu misliti onako kako misle naši marketinški “stručnjaci”, bahati amateri, čede jovanovići ili čupići, izgubljeni u svom biznisu ili zaostali u svom socijalističkom razvoju. Marketing je ozbiljna nauka i ozbiljan zadatak. Pođite od toga da vaš suparnik to zna bolje od vas, zato je na vlasti a vi niste. Čitajte knjige iz marketinga kako biste saznali da je marketing: a) ispitivanje potreba ljudi; b) oblikovanje svoje ponude; c) plasiranje ponuđenog i praćenje šta ljudi čine sa vašim proizvodom; d) pronalaženje novih ponuda za nove potražnje; e) planiranje resursa, vaših i tuđih; f) ispitivanje kuda i kako dalje. Jer vaša je politička ponuda jedna od mnogih. Ako ne znate kako da je stvorite, nemojte se ni upuštati na utakmicu na političkom tržištu. I mislite o svojim i tuđim biračima kao potrošačima, o politici kao o supermarketu, a ne kao o sceni na kojoj ćete glumatati umišljenu veličinu. Nemojte uopšte glumatati; budite prozivođač i budite reklamer vlastitih dobrih proizvoda.
  7. Mediji. – Nemate medije preko kojih ćete plasirati svoju političku robu? Pa, stvorite ih. Kod nas su mediji uglavnom praznoglavi, dosadni i manje-više isti. Stvarajte nove, internet vam je saveznik, umrežavajte audio i video, reči i akciju. Naročito stvarajte lokalne medije. Neka glavnina vaših novčanih sredstava, posle izdašne potrošnje na istraživanje vrednosnih orijentira potencijalnih kupaca vaše robe, bude usmerena na stvaranje novih medija. Ne računajte previše na tzv. profesionalne novinare; kod nas je takvih malo. Najviše je novinara nedoučenih, umišljenih, izvikanih, koji takođe stalno presipaju iz šupljeg u prazno. Računajte na novinare građane, na to da svako ko ima mobilni telefon može da bude televizijski – tačnije: video – reporter. Napravite timove za tehničku edukaciju i negujte građansko, a ne “profesionalno” novinarstvo. Mediji su ono što su oduvek i bili: posrednici. Ako vi ne stvorite medije za sebe i građane, niko neće. A stranka neka vam bude medijsko oruđe, umreženo u timove, umreženo prema okolini. Obraćajte se stvarnim ljudima, a ne “prosečnom građaninu”. Nema takvog; postoje samo ovi i oni, ovakvi i onakvi, živi ljudi koji vape za istinom. Dajte im istinu.
  8. Finansije. – Smišljate nove načine za prikupljanje novca za vaše akcije. Neka vam sve finansije budu javne, svima na uvid. Budite štedljivi, dajte primer. Ako imate bogate donatore, neka slađa para bude od onih koji malo imaju, nego od onih koji puno imaju. I neka svaka para koju dobijete ostavi traga: i u računima, i u vašim delima. Politika nije ni jeftina ni skupa ako je uzmete kao ekonomiju koja treba da proizvodi valjana dela, slobodu i odgovornost, ako ima učinka i ako je svima pregledna (“transparentna”). Ako hoćete da se obogatite, bavite se biznisom. A ako vam bavljenje politikom bude biznis, bićete još jedna stranka-preduzeće, korumpirana stranka-mafija. Previše je takvih okolo. Pobedićete samo ako sve to ne budete. Pobedićete ako ste drukčiji. Pobedićete ako pare uložite u pobedu “niske” politike, a ne u glumljenje “visoke” politike. Stranka je oruđe da osvojite vlast, a vlast je oruđe da pojedincima u društvu obezbedite slobodu i sačuvate od neodgovorne, uvek preterano moćne države. Moć dajte životu, državu ograničite, vlast ustavite. Tome služe i ustav i zakoni. Ako su pravedni i promišljeni. To jest, kad su suvisli, što kod nas još uvek nije slučaj. I ne verujte rečima na papiru, institucije nisu toliko u izglasanim zakonima koliko su u pravednim postupcima.
  9. Levo-desno. – Nastojte da budete u sredini, tamo je politika slobode. Kod nas su svi levo ili desno, i trče da što pre budu krajnje levo ili desno, ekstremi; niko neće u sredinu. Da saznate gde ste na političkom spektru, gledajte po čemu je vaša orijentacija slična u evropskom spektru stranaka. Da li ste sličniji socijaldemokratama, ili liberalima, ili konzervativcima? Levim ili desnim liberalima? Manite se stare hrišćanske i prežvakane ideje “socijalne pravde”, levica je reformatorska, za pravnu jednakost, društvene promene, nove forme života i za ekološke akcije. Desnica je, ako je pametna i ne hrli prema krajnjosti, već prema sredini, za očuvanje sloboda, za ekonomsko snaženje pojedinaca i preduzeća, za državno jedinstvo i uvećanje moći. Ostavite se verbalnog patriotizma, a naročito povišene nacionalne temperature. Ne busajte se u svoje etničke grudi, šuplji zveče; svaka budala to može. Negujte pamet tako što ćete poštovati ostale i brinuti o budućnosti svoje dece, ako je ikako moguće u zemlji u kojoj živite. Tako radi svaki pravi patriota, bio on levi ili desni. Vi ste šta ste, i budite dobar Evropljanin. (Ma šta Evropa, koja nije uvek slatka kakvom se predstavlja, mislila o vama.)
  10. Stranka. – Nemojte nikad reći da je nešto “politički motivisano” (pa da zato valja ili češće ne valja). Sve je politički motivisano. Recite da je nešto “stranački motivisano”, jer tako se definiše politički interes, stremljenje i akcija. Nisu svi isti u politici, mada su jako slični. Vi ćete nastojati da budete drukčiji. Ako na vas krenu đonom, slobodno đonom i uzvratite. Ako na vas lepim, odgovorno lepim i uzvratite. Na vama je da stranku ustrojite kao falangu, ili kao mrežu aktivnih timova; savetujem, iz više razloga, ovo drugo. Politika ne valja kao privilegija, ona mora biti sloboda planiranja i odgovornost činjenja – odgovorna sloboda kojoj vi poklanjate vreme, energiju i resurse. Ali nemojte sve dati za politiku, postaćete šuplji i dosadni, neinventivni i oglupaveli. Nije politika sve. Nemojte dozvoliti da vam politika bude sve. Još manje je stranka sve. Nađite vreme za čitanje. Kupite ženi cvet i izvedite je u šetnju. Igrajte fudbal sa svojom i tuđom decom. Vozite bicikl, obiđite omiljena mesta van grada, uživajte u čistom vazduhu i kuvajte sebi ukusniju hranu. Neka vas susret s nepoznatima obraduje, a ne uplaši. Politika je još uvek nužno zlo, i bavite se njome od nevolje. Ako ne osvojite vlast, a sledite savete ovog okorelog liberala, znači da ste ili glupi ili vas više zanima da muljate nego da odgovorno vladate i slobodno postupate. Svejedno niste ni za šta.

Jer je nevolja velika, a sloboda još daleko. Odgovor je već u pitanju, samo ako je ono pravilno postavljeno. Budite ljubopitljivi.

(Preneto iz Novog magazina, broj od 7. novembra 2019.)

 

 

Slovo o slobodi Bože Grujovića

Boža Grujović:

 

Slovo o slobodi

 

Zakon je volja vilajetska, koja vilajetu celom i svakom dobro zapoveda a zlo zaprešćava. Prvi dakle gospodar i sudija u vilajetu jest zakon. Pod zakonom moradu i gospodari, poglavari i sovjet praviteljstvujušći (obšča kancelarija) i svjašćenstvo, i voinstvo, i sav narod biti; i to pod jednim i tim istim zakonom.

Zakon dobre, zaslužene da nagradi; a zle, nepokorne, lenjive u službi da kaštiguje. Zato zakon razuman i pravedan mora biti.

Nisu znali šta je zakon, zakon velim graždanski. Zakon je vilajetu to, što jednom čoveku rana, piće, vazduh, odelo, i kuća; to jest kako čovek kad rane i pića i proče nestane umreti mora, tako i vilajet bez zakona mora da propadne, da opet u robstvo dođe, i da se sa svim rastrgne i pogine. No zakon tako kao i rana, mora dobar biti. A kako ćemo mi taj dobar zakon napraviti, pod kojim će vilajet čestit i srečan biti, krepko i tverdo stajati, i od kolena na koleno slavniji i čestitiji biti. Na prvo pitanje treba pametno da odgovorimo. Jerbo od ovoga i sreća i nesreća narodna zavisi.

Ovo nas i srce i duša naša najbolje naučiti može. Čemu je svaki razuman čestan i pošten čovek pokoran, i što on do smrti svoje slušati želi. Svaki će reći, ja sam pokoran razumu i pravdi. Ove ću do smerti moje i gladan i žedan, i go i bos, verno slušati. Svaki čovek ovo, svaka žena i dete ovako govori, u serdcu svome: zapovedaj mi razumno i tvori mi pravdu, pak ću za te u nuždi i krv proliti. Može li štogod na svetu lepše, slađe i milije biti, nego kad i krivac osuđeni rekne svome sudiji: Ti si mi razumno i pravedno sudio, svaku ću pretrpiti.

Razum dakle i pravda jesu dve polovine blagopolučija. Gde razuma i pravde nema, tu nema zakona.

Mi da podignemo i da dobro utvrdimo u Srbiji ova dva rada: razum i pravdu i da ih dobro ukrepimo sa celom našom snagom, da se svaka sila i snaga njima pokori. I ovaj mudri i pravedni zakon, da nam prvi gospodar i zapovednik bude. Ona da zapoveda i gospodarima, vojvodama, sovjetu, svjaščenstvu, vladikama, svakome malomu i velikomu. On će nas braniti, i svobodu i voljnost sačuvati.

Gdi je dobra konstitucija, to jest gdi je dobro ustanovljenije zakona, i gdi je dobro uređena vlast pod zakonom, tu je sloboda, tu je voljnost, a gdi jedan ili više po svojoj volji zapovedaju, zakon ne slušaju, no ono što hoće čine, nema sigurnosti, nema dobra, već je onde pustakluk i ajdukluk samo pod drugim imenom.

To jest nitko u narodu da nema vlasti ni najmanjem siromahu zla činiti; a osobito onaj, koga je narod za sudiju i zapovednika izbroi, ne samo da ne sme ni najmanje zlo činiti, nego mora u svakoj priliki dobro činiti, inače to nije dostojan sudija i pogavar biti. – Prva je dužnost poglavara starati se da je u vilajetu svaki siguran za sebe, za život svoj, za decu i ženu svoju, za dom, imanje, i čest svoju. – Sigurnost 1. života, 2. imanja, i 3. česti, svaki, da i ono dete koje se ješče rodilo nije, ište od zapovednika, i ako poglavar svima njima život, imanje i čest sačuvati neće, ili ne može, nije dostojan poglavar biti.

Vtora dužnost poglavara jest osvoboditi neosvoboždene, i svobodu vilajetsku sačuvati, jerbo nam u svobodi dvaput mio i sladak život. Svoboda nas razlučava od zverova, i rob gori je od zvera, jerbo čoveku robu ono se oduzima, što ga čini čovekom. Bolje je ne živeti, nego u poganom ropstvu biti. – Svoboda, svodoba nas ljudima čini, – svoboda i voljnost daju vojniku jakost, vojvodama i poglavarima mudrost, i pravosudije. Ona starešinama daje ljubezno k mlađim otečesko srce, ona svjaščenstvo prosveščava, i ruke njihove na blagoslovenije svobodnoga stada svoga vozdviže.

Svoboda sovet narodni umudrava, svoboda svakoga obogaščava; svoboda orača u polju, pastira kod stoke, putnika na putu, vojnika na vojsci i domaćina kod svoje kuće veseli i utešava, i mio mi život čini! U svobodnoj zemlji u polju bolje rodi, i marva se bolje plodi, lep hleb jede, i dobro vino pije!

– Jednom rečju gde nema svobode tu nema života.

 

(Boža Grujović je ovo “Slovo o slobodi” spremio kao govor za sednicu Praviteljstvujušćeg sovjeta 15. avgusta 1805. godine, čiji je bio prvi sekretar. Došao je kao dobrovoljac u pomoć oslobađanju od Turaka, kao prvi visokoškolovani Srbin iz preka, imenom Teodor Filipović, u Srbiji prozvan Božidar Grujović. Bio je poreklom iz Vrela, iz valjevske nahije, a rođen u Rumi, podno Fruške Gore. Doktorirao je prava na Peštanskom univerzitetu, bio profesor juristike na Harkovskom univerzitetu, a umro u 29-oj godini 1807.)

 

Kundera o umetnosti i politici

Milan Kundera:

 

PROCES PROTIV VIJEKA

 

Već gotovo sedamdeset godina Evropa živi pod režimom procesa. Među velikim umjetnicima vijeka, koliko samo osuđenih …Navest ću ovdje tek one koji mi nešto predstavljaju. Tu su, počevši od dvadesetih godina, progonjeni od strane suda revolucionarnog morala: Bunjin, Andrejev, Mejerholjd, Pilnjak, Veprik (ruski Židov, muzičar, mučenik kojeg je moderna umjetnost zaboravila; usudio se braniti pred Staljinom osuđenu Šostakovičevu operu; strpali su ga u logor; sjećam se nekih njegovih kompozicija za klavir koje je volio svirati moj otac), Mandeljštam, František Halas (pjesnik kojega je obožavao moj junak Ludvik iz Šale; progonjen i nakon smrti zbog svoje sumornosti, koja je smatrana kontrarevolucionarnom). Dolaze potom oni koji su bili progonjeni od strane nacističkog suda: Broch (koji me gleda, s lulom u ustima, s jedne fotografije na mom radnom stolu), Schönberg, Werfel, Brecht, Thomas i Heinrich Mann, Musil, Vladislav Vančura (moj najdraži češki pisac), Bruno Schulz. Totalitarna carstva s njihovim krvavim procesima su iščezla, ali duh procesa ostao je kao naslijeđe i on sređuje račune. Tako su zbog pronacističkih simpatija obuhvaćeni procesom: Hamsun, Heidegger (kojemu duguje sveukupna češka disidentska misao, na čelu s Janom Patočkom), Richard Strauss, Gottfried Benn, Heimito von Doderer, Drieu la Rochelle, Céline (gotovo pola vijeka nakon rata, godine 1992, neki okružni načelnik odbija s gnušanjem proglasiti njegovu kuću historijskim spomenikom); Mussolinijevi simpatizeri: Malaparte, Marinetti, Pirandello, Ezra Paund (američka ga je vojska mjesecima držala u kavezu pod užeglim talijanskim suncem poput životinje; u svom ateljeu u Reykjaviku, Kristjan Davidsson pokazuje mi njegovu veliku fotografiju: „Već pedeset godina nosim je uvijek sa sobom“); pacifisti koji su bili naklonjeni Münchenskom sporazumu: Giono, Alain, Morand, Montherlant, Saint-John Perse (član francuske delegacije u Münchenu, osobno je sudjelovao u poniženju moje rodne zemlje); potom komunisti i njihovi simpatizeri: Majakovski (tko se još sjeća danas njegove ljubavne poezije i njezinih nevjerojatnih metafora), Gorki, G. B. Shaw, Brecht (koji je tako prošao kroz još jedan proces), Eluard (anđeo istrebljenja koji je ukrašavao svoj potpis ukrštenim mačevima), Picasso, Léger, Aragon (kako bih mogao zaboraviti da mi je pružio ruku u teškom času mog života), Nezval (njegov autoportret u ulju visi uz moju biblioteku), Sartre. Neki su podnijeli dvostruki proces, optuženi najprije zbog izdaje revolucije, potom zbog usluga koje su joj prije toga ukazali: Gide (simbol svih zala za bivše komunističke zemlje), Šostakovič (kako bi se iskupio zbog svoje teške muzike, komponirao je budalaštine za potrebe režima; tvrdio je da je ono što nema vrijednosti ne postoji za historiju umjetnosti, ništavno je i nije se ni dogodilo; nije znao da je za sud upravo ne-vrijednost ono što se računa), Breton, Malraux (jučer optužen zbog izdaje revolucionarnih ideala, a sutra zato što ih je imao), Tibor Déry (neke proze tog komunističkog pisca, zatočenog nakon budimpeštanskog masakra, bile su za mene prvi literarni, ne-propagandistički, odgovor staljinizmu). Najvrsniji cvijet stoljeća, moderna umjetnost dvadesetih i tridesetih godina, optužena je čak triput: najprije ju je optužio nacistički sud kao Entartete Kunst, „izopačenu umjetnost“; potom komunistički kao „narodu tuđ elitistički formalizam“ i naposljetku trijumfirajući kapitalizam kao umjetnost upletenu u revolucionarne iluzije.

Kako je moguće da je šoven Sovjetske Rusije, tvorac propagandističkih stihova kojega je sam Staljin nazvao „najvećim pjesnikom našeg vremena“, kako je dakle moguće da je Majakovski ipak ostao golemi pjesnik, jedan od najvećih? Svojom sposobnošću entuzijazma, suzama ganuća koje priječe jasno vidjeti izvanjski svijet, zar lirska poezija, ta nedodirljiva božica, nije bila predodređena da jednoga fatalnog dana postane ukrašavateljica svireposti i njezina „vjerna sluškinja“? Bila su to pitanja koja su me fascinirala prije dvadeset i tri godine, kad sam pisao Život je negdje drugdje, roman u kojem Jaromil, mladi poeta kojemu je manje od dvadeset godina, postaje egzaltirani sluga staljinističkog režima. Bio sam prestravljen kada su kritičari, premda su hvalili moju knjigu, vidjeli u mom junaku lažnog pjesnika, zapravo pokvarenjaka. U mojim je očima Jaromil bio autentični pjesnik, nevina duša; kad ne bi bilo tako, moj bi mi se roman činio posve nezanimljivim. Jesam li kriv za nesporazum? Jesam li se rđavo izrazio? Ne vjerujem. Biti istinskim pjesnikom i istodobno pristati (kao Jaromil ili Majakovski) uz nepobitan užas jest skandal. Tom riječju Francuzi obilježavaju neoprostiv, neprihvatljiv događaj, događaj koji proturječi svakoj logici, ali ipak realan. Svi smo nesvjesno skloni izbjeći skandale, praviti se da oni ne postoje. Zato nam je draže reći da su veliki likovi kulture kompromitirani užasima našeg stoljeća bili pokvarenjaci. Ali to nije istina. Ako ni zbog čega, onda iz taštine, svjesni da su izloženi pogledima, da se o njima donose sudovi, umjetnici i filozofi brižno nastoje biti pošteni i hrabri, biti na pravoj strani i u istini. To skandal čini još nerazumljivijim. Ako ne želimo izići iz dvadesetog vijeka podjednako stupidni kao što smo ušli u njega, moramo napustiti olaki moralizam procesa i misliti zagonetku tog skandala, misliti do kraja, tako će to dovesti u pitanje sve naše izvjesnosti  o čovjeku kao takvom.

No konformizam javnog mnijenja jest snaga koja se uzdigla u sud, a sud nije tu da gubi vrijeme misleći, nego je tu da pokrene procese. I kako se malo pomalo između sudaca i optuženih produbljuje ponor vremena, sve češće niže, odnosno neznatnije iskustvo sudi višem, odnosno značajnijem. Nezreli  sude o Célinovim zabludama, nesposobni shvatiti da Célinovi romani, zahvaljujući upravo tim zabludama, sadrže egzistencijalno znanje koje bi im pomoglo da budu zreliji kad bi ga razumjeli. Jer u tome leži moć kulture: u iskupljenju užasa transsupstancirajući ga u egzistencijalnu mudrost. Uspije li duh procesa uništiti kulturu ovog vijeka, ostat će iza nas tek spomen na svireposti što ga pjeva dječji zbor…

Čovjek je taj koji se kreće u magli. No kad se osvrne unatrag kako bi prosudio prošla pokoljenja, ne vidi nikakvu maglu na njihovu putu. Iz svoje sadašnjosti, koja je za njih bila daleka budućnost, njihova staza mu se čini posvema jasnom, vidljiva u svoj svojoj protežnosti. Gledajući unatrag, čovjek vidi stazu, vidi ljude koji se kreću, vidi njihove zablude, ali magla je nestala. Pa ipak, svi, Heidegger, Majakovski, Aragon, Ezra Pound, Gorki, Gottfried Benn, Saint John-Perse, Giono, svi su oni koračali u magli i možemo se upitati: tko je više zaslijepljen? Majakovski koji piše svoju poemu Lenjinu, ne znajući kamo će odvesti lenjinizam? Ili mi koji ga sudimo desetljećima kasnije i ne vidimo maglu koja ga je okruživala?

Zaslijepljenost Majakovskog dio je vječne conditio umana.

Ne vidjeti maglu na stazi Majakovskog, to znači zaboraviti što je čovjek, zaboraviti što mi sami jesmo.

S francuskog preveo Mario Kopić

[Milan Kundera, Les testaments trahis, Paris: Gallimard 1993.]

 

Bircuz Jevropa

Novica Milić:

 

Bircuz Jevropa

 

Nekad su po Srbiji, ali i drugde, u varošicama postojali hoteli, i svaki drugi se zvao “Evropa”, jer je bilo zvučnije. Nije bilo udobnije, jer su to bile sklepana odmorišta puna bubašvaba i pacova. Evropa danas – onaj njen veći deo koji se diči imenom Evropske unije – nije više ni hotel, već postaje bircuz. Zašto?

Najpre, saga oko istupanja Britanije iz EU, tzv. Breksit, traje već tri po godine nakon referenduma, koji je pravno bio konsultativan, a po rezultatu pobedu je odnela tesna većina za izlazak. Ni EU ne zna šta će, a ne samo britanski Parlament, vlada Njenog Visočanstva, i torijevski političari, u kojima već duže vreme kuca nacionalističko srce gordih Albiona, koji sanjaju obnovljenu Imperiju – obnovljenu mirnijim sredstvima nego što su bile topovnjaće – i koje “kontinent” frustrira u tome. U danu u kojem ovo pišem mediji javljaju da je tekući premijer Boris Džonson, jedna klovnovska figura došla u pravi čas da razveseli montipajtonovsko društvo, poslao tri pisma glavarima Unije: jedno u kojem, po zakonu nedavno izglasanom u Domu običnih, traži produžetak roka za izlazak, drugo u kojem kaže da je prvo poslao jer Parlament tako hoće, i treće u kojem umoljava visoke adrese da se prvom pismu ne izlazi u susret. Jer je njegova, Borisova, reč “uradi ili umri”, do or die, a ta se reč, Njenog Kraljevskog Prvog ministra, ne poriče, iako je sve ostalo izvrgnuto ruglu: i parlamentarna demokratija, i Kraljica, i već odavno neurotični i razarajući, po ekonomiju i uopšte život Britanaca, referendum.

Šta će glavari iz EU učiniti? Što god da učine pogrešiće. Ako puste da 31. oktobra, na Dan veštica, Britanija napusti Uniju bez sporazuma, ostaće bez jednog značajnog, mada neugodnog saveznika, a izostanak sporazuma o “razdruživanju” (poznato zvuči, zar ne?) oštetiće privrede i finansije obe strane. Ako ne pusti, neće poštovati navodnu demokratiju (navodnu, jer su breksitovci lagali u kampanji i lažu i posle kad tvrde da je to “volja naroda”, iz razloga u koje je bolje ne ulaziti). A ako i pusti i ne pusti – umeju evropske glavonje i tako da “odluče” – biće produžena tzv. neizvesnost, koja nikako ne prija bankama i investitorima.

Dakle, o Breksitu znamo koliko smo znali juče i prekjuče: nemoguća misija, koja bi bila za film da nije na štetu svih. Kakav god bio krajnji rezultat, zapakovaće se u saopštenja i kominikea, memorandume i lepe reči, u diplomatsku laž uvijenu u fraze. Nije to strano Evropskoj uniji. Na samitu na vrhu, održanom prošle sedmice, odluku EU da otpočne pregovore sa Severnom Makedonijom i Albanijom blokirao je francuski predsednik Makron, uz još par saveznika (par je bilo dvoje od njih 27-oro). Stavio je veto obrazlažući svoj potez time da Makedonija i slične države još nisu zrele za otpočinjanje pregovora, kao i da najpre EU treba da reformiše sebe iznutra. Prvo je tačno, drugo je tačno, iako Makron, koji frazu o reformama EU ponavlja već duže vreme, nije rekao šta i kako treba “reformisati”. Pre će biti, nije teško naslutiti, da Makron čeka da se Britanija skloni na svoje ostrvo, a Merkelova u penziju, i da on svoje male napoleonovske ambicije obznani kontinentu, time možda zadobije veću podršku kod kuće, gde slabo stoji, naročito na levici, pa je prinuđen da se udvara evroskeptičnoj desnici koja se većinom protivi širenju EU. Sve je, dakle, tačno, osim obrazloženja, i osim činjenice da je početak pregovora bio zvanično obećan Makedoncima, koji su, zarad toga, promenili ime državi i otvorili se za NATO, uprkos podzemnim radnjama Rusa protiv i unutrašnjem gunđanju što im se glavna džada ne zove više Aleksandar Makedonski. Ukratko, Makedonija je izvisila, iako je uradila domaći zadatak (“od Brisela dobila šipak”, kaže slavodobitno Informer, i s pravom). Zaev je bio prinuđen da raspiše hitne vanredne izbore, a Makron je svoju evropsku moć demonstrirao tamo gde to čine cinični moćnici, na slabijima.

Šta bi vlast u Srbiji, pod vrdalamom Aleksandrom Vučićem, mogla za zaključi iz ovoga? Pa, da je laž ona koja se traži, da je opravdano da nastavi da farba i spolja, a naročito iznutra, i da od “evropskog puta Srbije” nema ništa čak i na rečima. Još će se više raširiti za Putina i Kineze, oni su mu ionako politički ideali. Srbi će, kao i ostali Balkanci izvan EU, pojačati svoju evropsku skepsu, što nije strašno, zapravo bilo bi zdravo ako bi uzeli da se zaista srede iznutra i ne čekaju da im se red spolja nameće iz Brisela. Čak bi i poslednje bilo podnošljivo, da posrtanje Evrope – gde se počnu pregovori, a onda otežu do u beskraj – nije izgovor mnogima da pojačaju svoje nacionalno busanje u grudi, nacionalističku poetiku, retoriku i erotiku, kad već to čine i neki koje je EU, pod uplivima Nemaca, već učlanila u svoj klub, kao Hrvati, na primer, da ne pominjem Mađare, Poljake ili druge koji ponovo neguju svoju visoku nacionalnu temperature kao da se ona jede.

Šteta je poprilična, a računi će još stizati. Ni Ivica Dačić ne mora ništa radi, već samo da peva i seiri, otimajući o naklonost kod Rusa. Pre koji dan sam šetao tzv. Parkom prijateljstva na Ušću, tamo gde je nekad sadila po drvo raznorazna belosvetska državnička boranija kao što su Elizabeta Druga, Ričard Nikson, Brežnjev i Gorbačov, Indira Gandi, i slični. Od domaćih a svetski poznatih veličina ima tri drveta: jedno je, piše na kamenoj ploči, kao i drugde po parku, drvo Radmile Hrustanović (ko to beše), drugo je Vuka Jeremića (poznatog pod nadimku Guzijan iz Basarinih kolumni), a treće je Ivice Dačića, popečitelja dela inostranih ovde i kohabitatora u oba režima, onom žutom i ovom crnom. E, jedino drvo u parku koje se osušilo, pa su ga posekli do trave jeste Dačićevo drvce. I više ne mora da sadi novo. Evropa je postala ne samo bircuz, već naherena, crvotočinama razorena, podzemnim tokovima dobrano zaljuljana i sumnjivog krova osušenom palmom pokrivena čatrlja. Od samog temelja – tzv. evropskih vrednosti liberalne demokratije, vladavine zakona, otvorene ekonomije i svetih ljudskih prava – ostalo je tek da se sećamo. Realnost današnje Evrope je sve dalje od njih.

Razume se, to jedva čekaju i Putin i Tramp, Erdogan i Si. Kao što jedva čekaju i unutarevropski nacionalisti, populisti i demagozi, Orban, Le Penka, Salvini i Katalonci “napaćeni pod Madridom”. Hrvati se mogu još više razulariti i na šačicama Srba dokazivati svoje hrvatstvo. Šta će biti s Evropom i njenom Unijom kroz 20 ili 50 godina danas niko ne ume da kaže. Moguće je da će se održati, ali je postalo jednako moguće i da će taj projekt trgovine u miru propasti. Sve je postalo moguće i nemoguće, u dinamici koja vuče nazad, pre evropskih povezivanja. Možda upravo usled svog projekta trgovine na prvom mestu, što je hvale vredna zamisao da je bila praćena razvojem drugih oblasti zajedništva. Ali evropski političari kao da su slušali loše marksiste, da će “baza” sama stvoriti “nadgradnju”, i pustili da biznis i samo biznis nadodređuje lice evropske stvarnosti. Čak su i slobodan protok kapitala, roba i ljudi najzad postali smetnja u uslovima sve jače globalne konkurencije, gde se kapital premešta vrlo brzo i ide prirodno tamo gde mu je profit veći, gde se robe pojavljuju i nestaju na dnevnoj osnovi, sve nižeg kvaliteta, a gde su ljudi samo resurs kojem se može, ako zatreba, otežati pa i ograničiti sloboda kretanja (a naročito boravka). Ne kritikujem ekonomiju kapitala; naprotiv. Ali se zalažem da kapital budu i druge vrednosti, a ne samo finansijske ili ekonomske u užem značenju, već i kultura, forme života, odgovornost, istina, mediji, a naročito čovekova lična sloboda. Liberalna Evropa kao da je, bojim se, passé. I u Evropi, i drugde.

 

(Izvor: Novi magazin, broj od 24. X 2019.)

 

Slučaj Handke

Handke
 
 
Novica Milić:

 

Handke kao balkanski dinamit

 

Pre samo nedelju dana dodeljena Nobelova nagrada za književnost književniku Peteru Handkeu već je izazvala buru, da ne kažem eskploziju nezadovoljstva na Balkanu i među različitim zaštitnicima raznoraznih balkanskih politika. Zajednički imenitelj tih eksplozivnih reakcija – one su često više u emocijama nego u razlozima – predstavlja to što je Handke bio, još početkom devedesetih, protivnik raspada Jugoslavije i njen veliki ljubitelj, potom, kad su se ratovi po Bosni i Hrvatskoj okončali, pokazao jasne simpatije prema Srbima. Tako je najpre objavio Rastanak sanjara od izgubljene zemlje (1991), a potom Zimsko putovanje na reke Dunav, Savu, Moravu i Drinu (1996), propraćeno vrlo brzo i Letnjim dodatkom zimskom putovanju. Već je prva od ovih knjiga, napisana protiv secesionističke politike Slovenaca (Handke ima i slovenačke, odnosno koruške korene), izazvala negativne komentare u austrijskoj i nemačkoj štampi, koja je najvećim delom navijala za raspad zajedničke države. A kad je antisrpski stav prevladao u većini zapadnih – i to onih najvećih, i štampanih i tzv. elektronskih – medija, Handkeov zimski putopis je dočekan na nož, a blagonaklonost prema Srbima je proglašena za revizionizam tekuće medijske istine. Odnekud je izvučena fotografija Handkea kako stoji pred putokazom za Srebrenicu, i narativ je dobio ono što će se ponavljati i desetak godina kasnije, kad, na primer, u Oslu bude primao Ibzenovu nagradu za dramu, dočekan medijski zgodnim transparentom bošnjačkih aktivista na engleskom “Genocide denier”. Bio je protiv NATO bombardovanja, što mu je takođe jače zamereno. U “politički leš”, kako se izrazio jedan novinar Špigla, ukucao je sam sebi poslednji klin kad je 2006. otišao u Požarevac na sahranu Slobodana Miloševiča, “balkanskog kasapina” (izraz nastao u francuskoj štampi), svrgnutog šest godina ranije, optuženom na Sudu za ratne zločine u Hagu i po mišljenju većine na Zapadu, skoro svih u Bosni i Hrvatskoj, i dobrog dela tzv. Druge Srbije ovde, najvećeg krivca za raspad Jugoslavije. Handke nije mislio tako, i to mu nije oprošteno ni danas, naročito u povodu ovog Nobela.

Razumljiva mi je nepokolebljiva pobuda Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka – tome su se sada pridružili i Albanci – da se održi veliki narativ koji Srbe drži krivcima za sve, jer njih to opravdava i čini žrtvama; razumem i potrebu da se Milošević takođe proglasi za krivca, čak jedinog, iako nije jedini, makar bio i najveći; i nisam razumeo Handkea zašto je otišao na požarevački pogreb. Njegove knjige, i Oproštaj i Putovanje čitao sam odmah po objavjivanju i njegova blagonaklonost prema prokaženoj strani bila mi je i bliska i jasna. Mogao je da se ne izloži medijskim hajkama na Zapadu, mogao je ćuti, skloni se, i piše svoju književnost. U tom slučaju Nobela bi dobio mnogo ranije. Ipak, on je putovao po Srbiji, o svom trošku, gledao i zapisivao. Shvatio sam da je reč o čoveku koji je prznica, ide protiv struje, a u sukobu je sa medijima na nemačkom jeziku već decenijama, i više nego njegov austrijski prethodnik u buntovništvu te vrste Bernhart. Brojni su skandali bili s Handkeom u štampi i na javnoj sceni i pre njegovog “srpskog” inaćenja. S te strane ništa novo. Novo je da ga, i posle toliko godina, umalo tri decenije, i dalje posmatraju kroz prizmu njegovih političkih stavova a da o Handekovoj književnosti među onima nesklonim Handkeu jedva ima reči. Ako je Nobelov komitet hteo “kontroverzu” svakako je dobio.

Oglasili su se, vrlo brzo po objavljivanju vesti o ovoj nagradi, i Salman Rušdi, koji, mada sam žrtva politike i religijskog fanatizma, “kolegijalno” Handkea časti najgorim “titulama”. Oglasila se i gospođa Amanpur sa CNN-a, koja je devedesetih izveštavala sa bosanskog ratišta, držeći stranu Izetbegovićevim trupama, što nije najgore, jer je gore bilo njeno brkanje činjenica, čak i toponima. Pojedini francuski i nemački novinari, oni koji imaju neraščišćene račune s Handkeom, i oni koji bi da takve račune, ako mogu, imaju, skandalizovani su, šokirani i listom lično uvređeni, iako su balkanski stavovi pisca već daleki, i geografski i istorijski. Javio se i Slavoj Žižek, dobra prilika da ga se medijski po svetu citira. Na balkanskoj sceni, reagovalo je, i to zvanično, Hrvatsko ministarstvo inozemnih i evropskih poslova, “izražavajući zabrinutost” što je nagrada dodeljena “osobi politički angažovanoj u davanju podrške velikosrpskoj politici Slobodana Miloševića 90-ih godina prošlog veka”, te je “narušen ugled i doveden u pitanje kredibilitet same nagrade”. Bošnjački mediji su listom zgroženi, na Kosovu se pokreće peticija za oduzimanje već dodeljene nagrade, čemu se pridužuju i u Albaniji, a slično je i sa Ženama iz Srebrenice, izmanipulisanim političkim krilom Izetbegovića juniora. Obnovljene su zaboravljene medijske veze, pokrenuti već zarđali mehanizmi međunarodnih lobija, čak je i američki PEN centar zagunđao. Kod nas su se uzbudili dežurni medijski komesari, koji dele, otvoreno ili prikriveno, istu priču i verovatno iste resurse. Stvarno, šta bi se dogodilo kad bi se makar umanjila snaga narativa o srpskoj vele- i jedinoj krivici, još iz devedesetih? Ustanovila istina s više ravnoteže? Sumnjam, nema još na Balkanu intelektualne snage za to. A i ne pitam to, već pitam šta bi se desilo s medijima i ljudima koji taj narativ moraju da perpetuiraju do u večnost, da li bi umeli nešto drugo da misle, pišu, a neki i da od tog drugog žive?

Pre nego što me maliociozni optuže za bilo šta, volj da branim Handkea, volj da napadam bukače, da odmah kažem da Handkeu i sam zameram što se petljao u Slobinu sahranu i davao izjave koje su mogle nekoga da povrede. Nemam, eto, nameru da branim Handkea od političkih napada, bio je politički i naivan, pa je srljao u nešto čemu nije znao ni dubine ni razmere, i nedovoljno obavešten, jer je prilično rano stao na jednu stranu, onu projugoslovensku (verujući da je i prosrpska zapravo to), i, ukratko, ispao politički negativac. Ne može se to pravdati, niti braniti. I nema potrebe. Ali ono što hoću da branim, to je Handkeova velika književnost, jedna od najvećih u našem vremenu. A ta je kniževnost nagrađena Nobelom, svakako ne njegovi medijski i politički “izleti”.

Petera Handkea sam sreo tri puta. Jednom, pre blizu 40 godina, posredstvom pokojnog Mila Dora, koji je bio i moj i Handkeov prijatelj. Preda mnom su se sećali kako su proveli noć u istoj hotelskoj sobi krajem pedesetih godina, kad je Handke održao govor na jednom skupu mlađih pisaca nemačkog govornog područja, o tome da je dotadašnja nemačka literatura kaputt, da treba pisati i sasvim drukčije i mnogo hrabrije.  Dor je u bečkom restoranu u VIII bezirku išao oko stola imitirajući Hndkea iz te prevratničke noći. “Nisi mi dao ni da trenem”, rekao je Dor. “Šta ćeš, mladost” , smejao se Handke. Handke je upamtio da ima jedan beogradski mladi student književnosti koji je pročitao sve njegove knjige.

Drugi put sam Hadkea sreo, od svih mesta – u Prištini. Bilo je to po objavljivanju domaćeg prevoda Putovanja, pred tamošnju promociju. Ja sam u Prištini bio sasvim drugim povodom, i kad sam ispred notornog hotela Grand sreo Žarka Radakovića, davnog poznanika, a Handkeovog prevodioca i prijatelja, on me je poveo do stola gde je sedeo s piscem. Handke je bio još uvek pod utiskom napada u nemačkoj i evropskoj štampi na njegovu knjigu i njega, povremeno je ustajao od stola i šetao po čitav minut da se smiri; podsetio sam ga na Dora i bečki susret, ali mu se, tog dana, nije razgovaralo o književnosti.

O kniževnosti sam s njim pričao kad sam ga sreo po treći put pre godinu ili dve, od svih mesta na uglu Brankove i Pop Lukine; čekali smo obojica semafor. Išli smo onda zajedno do Saborne i Pariskom na Kalemegdan; pričali o literaturi, zastajali više puta, pominjali Mila Dora, Beč – Handke je ambivalentan prema tom gradu, ja nisam – i još je pamtio da sam njegov veran čitalac, iako više nismo mladi, ni on ni ja. Rekao sam da je pogrešio oko svoje “srpske” politike, on me je pogledao iznad naočara i odmahnuo rukom, nastavljajući da priča o Celanu, čije je pesme voleo i verovatno znao sve napamet. Rastali smo kod glave Bore Stankovića. “Eto”, rekoh mu na rastanku, “ako budete srpski književnik nabiće vam glavu na kolac ovako, post mortem“. “Na medijski kolac su mi je već nabili ante mortem“, nasmejao se. Setio sam se toga ovih dana u halabuci oko Nobela.

Svi će ovi karavani proći. Ostaju Dugo pismo za kratko rastajanje, Golmanova zebnja pred penalom, Užas praznine, Kroz sela, Spori povratak kući, Pouke planine Sent-Viktoar, Dečja povest, scenario sa Vendersom za Nebo nad Berlinom, romani, putopisi, pesme. Balkanski dinamit je ipak potpaljen od strane nekih drugih, makar toj eksploziji svojim dahom doprineo i Handke. Njegova književnost nije kriva.