Nastojanje Gaja Petrovića

Mario Kopić:

 

Nastojanje Gaja Petrovića

 

Kako je često govorio filozof Vanja Sutlić za svojega kolegu Gaja Petrovića (1927-1993), „zbog temeljitosti, solidnosti, načina izlaganja, najviše sam ga volio…Drugi su bili inferiorni ili su katkad pokušali biti superiorni, što im nije uspijevalo“. Filozofska nastojanja Gaja Petrovića nemaju konkurenta među daleko minornijim duhovima naše filozofije, „samo“… Što Vanja Sutlić dodaje pod tim „samo“? Sutlić pod tim „samo“ dodaje da Petrovićevo shvaćanje revolucije kao smisla bivstvovanja, bivstvovanja bivstvujućeg, to jest kao neprestana inovacija bivanja(postajanja, Werden), ima „metafizički karakter dizanja jednog ontološkog karaktera bivstvujućeg na rang bivstvujućeg kao takvog i u cjelini“.

Pospremajući ljetos vlastitu biblioteku, naletio sam na Odabrana djelaGaja Petrovića u četiri toma (pod naslovima: Filozofija prakse, Mišljenje revolucije, Marx i marksistii Prolegomena za kritiku Heideggera) što su ih 1986. godine zajednički objavili „Naprijed“ iz Zagreba i „Nolit“ iz Beograda. S putova memorije izronio mi je lik dragog profesora logike, ontologije i spoznajne teorije, svagda s oblakom cigaretnog dima ponad glave, i dao sam se na čitanje njegovih odabranih djela prije svega i iznad svega u nakani da propitam težinu tog Sutlićevog „samo“.

Vrhunac filozofskog nastojanja Gaja Petrovića jest spoznaja da promjena svijeta zahtijeva promjenu mišljenja. To ne bi valjalo razumjeti kao da je neka od mišljenja neovisna promjena svijeta uzrok promjene mišljenja, budući da bi to značilo da je promjena mišljenja tek učinak promjene svijeta. Time ne bismo odmakli dalje od famozne dijalektičko-materijalističke teze da je mišljenje (subjektivni) odraz  objektivne stvarnosti. No je li moguće taj odnos obrnuti tako da promjenu mišljenja prati promjena svijeta? U tom bi slučaju promjena svijeta bila naprosto učinak promjene mišljenja. Je li to moguće tvrditi? Je li odnos između mišljenja i svijeta uopće moguće primjereno ugledati silimo li ga u uske sheme uzroka i učinka, odnosno sheme nadređenosti i podređenosti, ovisnosti ili sheme „odraza“?

Gajo Petrović razumije promjenu svijeta kao egzistencijalno-ontološku i društvenu revoluciju. Mišljenje je pak sredina, odnosno medij takve revolucije. Ali ne bilo kakvo mišljenje. Nipošto nije posrijedi mišljenje što ga nosi i oblikuje europska metafizička filozofija od Platona do danas, nego neko novo mišljenje, „mišljenje revolucije“. To novo mišljenje, s jedne strane, jest kritika sveg dosadanjeg metafizičko-ontološkog mišljenja i njegovih konsekvenci, a s druge strane noseći medij revolucionarne prakse mijenjanja svijeta, odnosno revolucije. Posrijedi su dakle dva bitno različita načina mišljenja, ukoliko je riječ „način“ uopće na ovom mjestu primjerena. Imamo dakle  dosadašnje, metafizičko, i novo, revolucionarno mišljenje.

Kako Gajo Petrović razumije ta dva načina mišljenja, kako ih razlučuje? Prema njegovim izvodima možemo ukratko reći ovako: za dosadanje metafizičko-filozofsko mišljenje i za svako u tom obzoru zadržavajuće se mišljenje karakteristično je nalaženje sebe kao duh u zbiljskom, postojećem svijetu. To se mišljenje kao duh nalazi u svim institucijama, dakle u svim objektivacijama postojećeg svijeta i tako se – susrećući se sa sobom u svojoj objektivaciji – potvrđuje, afirmira. Istina tog mišljenja jest u skladnosti ili suglasnosti između njega i svijeta. Isto je s mišljenjem koje se smatra „odrazom“ svijeta. Bitno za novo mišljenje jest oslobađanje sebe sama od postojećeg svijeta i svih njegovih objektivacija kao od svojih okova. Novo, revolucionarno, mišljenje jest pobuna protiv postojećeg svijeta i svih njegovih objektivacija. Ono je nesuglasje s njime, nije njegov odraz. To je jedna, naime kritička strana novog mišljenja. Druga njegova strana jest prevladavanje (transcendiranje) postojećeg svijeta koje se dovršuje u okrenutosti prema još ne postojećim, još ne objektiviranim mogućnostimaljudskog bića i su-bića. I upravo je u tome medij revolucije. Za Petrovića je to novo „mišljenje revolucije“ u oba svoja nosiva momenta očitovanje nove čovjekove slobode.

Dakako, pod mišljenjem pritom ne smijemo razumjeti neki psihički proces koji se odvija u čovjeku ispod kože, niti kao neki proces koji obrađuje i prerađuje informacije. Takav psihološki ili informatički način gledanja na mišljenje uopće ne dopušta mišljenju prispijevanje u njegovu izvornu ljudsku bit. Mišljenje je najprije jedinstven čovjekov odnos spram bivstvujućeg, bilo onog koje je sam čovjek ili sveg drugog, ne-ljudskog bivstvujućeg, no koje u oba slučaja može biti zbiljski postojeće, moguće ili realno. Promjena mišljenja je zato svagda već i promjena čovjekova odnosa spram sveg bivstvujućeg, promjena čovjekova mjesta i smisla u „svijetu“, svijetu kao cjelini bivstvujućeg. Zato je i promjena čovjekova odnosa spram svih povijesno-društvenih postavki (institucija materijalne, duhovno-kulturne ili normativne prirode) istodobno i promjena odnosa spram samoga sebe i svoje prakse, koja se promjenom mišljenja i sama mijenja (čovjek je tako mijenja). Zato je razlučivanje dvaju načina mišljenja kod Petrovića od središnjeg značenja.  Promjena načina mišljenja nije svakodnevna ljudska prevrtljivost, nego sveobuhvatni način mišljenja koji tek izvorno otvara perspektivu, to jest onaj temeljni aspekt unutar kojeg i kroz kojeg nam se bivstvujuće uopće tek izvorno pokazuje u tome da jest i što jest. Mišljenje – izvorno shvaćeno – jest dakle onaj jedinstveni odnos u kojem se uopće tek izvorno susrećemo s bivstvujućim, odnos u kojem nas bivstvujuće po-gađa (susreće) u tome dajest i štojest. Nipošto dakle nije posrijedi neko naše puko mnijenje o bivstvujućem, što ga od danas do sutra možemo promijeniti poput čarapa, nego izvorni (novi) susret s bivstvujućim samim i dakako s nama samim. Promjena mišljenja – mislimo li je izvorno – jest dakle otvaranje (novog, u odnosu na postojeće drukčijeg) temeljnog aspekta (platonski rečeno: vrhovne ideje) raskrivanja bivstvujućeg i/ili susreta s bivstvujućim, uspostava (novog) odnosa spram bivstvujućeg. Očito je da se takva promjena mišljenja u povijesti ne događa veoma često, no svaki put ona predstavlja jedinstven događaj epohe. Zato takva promjena mišljenja najvjerojatnije nije nešto ovisno o našoj dobroj volji ili pronicljivosti. Tajanstven je izvor svih spoznaja.

Ima li Gajo Petrović pred očima dva temeljno različita načina mišljenja, moramo onda tu različitost nastojati razumjeti iz naznačenog bitnog i izvornog smisla mišljenja. Jer ta razlika ocrtava obzor Petrovićeve kritike suvremenog društva, suvremenih ideologija i kritike svekolike dosadašnje metafizičke filozofije kako se ona pokazuje unutar obzora tog raz-lučivanja.

Temeljno je pritom pitanje (a postavlja ga i Vanja Sutlić) prevladava (pregorijeva) li naznačeno Petrovićevo  razlučivanje dosadašnjeg i novog mišljenja odista epohalni obzor metafizičke filozofije? Na žalost, ne bismo mogli reći da je Petrović tu svoju misao o promjeni mišljenja i mišljenju promjene svijeta jasno izveo u smislu osnovnih svojih nastojanja.

Pritom se postavlja ključno pitanje: ne pripadaju li međusobno ta dva načina mišljenja, nisu li ona međusobno ovisna? Priznajući zapravo da misli epohalnu bit građanskog svijeta (kozmosa) ili svjetskog poretka kao onog postojećeg, koje je podloga i uvjet revolucionarnog prevladavanja u mediju novog mišljenja, Petrović priznaje i da ta dva načina mišljenja spadaju zajedno. Mišljenje postojećeg građanskog sistema slobode, koje ima svoju istinu u suglasju s njim, i mišljenje revolucije kao prevladavanja u smjeru mogućnosti čovjekova prebivanja u svijetu, jesu dva krajnje  međusobno suprotstavljena načina mišljenja, ali ipak nužno međusobno pripadajuća. Prvo potvrđuje i čuva postojeći (građanski) kozmos, drugo ga subvertira i ukida, usmjereno na prevladavanje u smjeru otvorenih mogućnosti koje se tek s njime otvaraju. Ta dva načina mišljenja, raz-lučivanje kojih je obzor Petrovićeva mišljenja, naposljetku se pokazuju kao nešto nužno istodobno. Između njih nema nikakve vremenske granice. Naprotiv, jedno ne može bez drugog, jer je jedno drugome uvjet. Preciznije rečeno: epohalno međusobna ovisnost tih načina mišljenja jest ono jednoepohalno jedinstveno, no u sebi samome krajnje rasporno, dakle „dijalektičko“ mišljenje koje se očituje u permanentnom iznošenju te svoje spornosti.

Petrović naime presuđuje da je svekoliko metafizičko-filozofsko mišljenje, vrhunac kojeg je, prema njegovu uvjerenju, dosegnut kod Hegela, mišljenje koje potvrđuje i čuva, odnosno ono je znanje građanskog kozmosa i njegova je istina suglasna (podudarna) s tim kozmosom („svijetom“). To je, prema Petroviću, „logika“ starog svijeta. Mogućnost budućnosti, mogućnost novog svijeta perpetuiranjem te „logike“ nije moguće dosegnuti. Dosadašnje mišljenje („logika“) je znanje o postojećem svijetu, a novo, revolucionarno, mišljenje je razumijevanje čovjekovih mogućnosti.

Za Petrovićevo promišljanje je upravo fatalno to da svodi, reducira metafiziku (svekoliku metafizičku filozofiju) na mišljenje koje potvrđuje i čuva postojeće (građanski kozmos), a post-metafizičko, novo, revolucionarno mišljenje na prevladavanje (transcendiranje) tog postojećeg u smjeru još ne objektiviranih mogućnosti. Time naime Petrović epohalno metafizičko-filozofsko mišljenje posvema samovoljno degradira i tako promašuje njegovu bit. Jer epohalno dovršeno metafizičko-filozofsko mišljenje je u obzorju svojeg dovršenja upravo radikalno sjedinjenje oba prije spomenuta mišljenja. Sjedinjenje u jedinstveno, samo sebi krajnje rasporno i u toj sporni jedno mišljenje. I upravo kao takvo ono je – dovršenametafizika. To i upravo to se događa s Nietzscheovom filozofskom mišlju (koje promišljanje očibodeće nedostaje u Petrovićevim filozofskim naporima). Ona naime otvara obzor radikalnog dovršenja europske metafizike zaključivanjem bivanjai bivstvovanja(des Werdens und des Seins) u – jedno. Gajo Petrović za to nije imao sluha. Pred tom činjenicom, pred tim epohalnim događajem naprosto je začepio uši. Zato obzor dovršene metafizike (dakle Nietzsche i Marx) još uvijek nosi mogućnosti postojećeg (građanskog kozmosa) kao i način kretanja svakog revolucionarnog prevladavanja postojećeg u smjeru njegovih (a to znači upravo: ljudskih) mogućnosti i projekcija.

Nije li upravo „prevladavanje“ metafizike na takav (kod Petrovića, prema samorazumijevanju, Marxov) način zapravo već prvi korak u totalitarizam? Zato se moramo odviknuti lakonskog podcjenjivanja metafizike i prazna hvalisanja s njezinim „prevladavanjem“.  U tome se naposljetku sastoji i ono Sutlićevo „samo“, ono „samo“ koje bi se, s druge strane, moglo pokazati i u samom Sutlićevom „povijesnom mišljenju“. No to je neka druga i duga tema.

Bilo kako bilo, izvjesno je tek da se napuštanjem ograde (ethosa) metafizike upućujemo u besputnu divljinu neznanog, gdje ne možemo unaprijed znati kamo će nas odvesti utiranje puta u toj divljini. No samo ta i takva neiscrpna divljina hrani našu slobodu.

 

 

Žudnja i stremljenje Marija Kopića

Nenad Obradović:

KRHOTINE, OŽILJCI

(uz knjigu Žudnja i stremljenje Marija Kopića)

U prestižnoj filozofskoj ediciji Parnas, u izdanju Matice hrvatske, pojavila se nedavno knjiga Žudnja i stremljenje samozatajnog dubrovačkog filozofa i prevoditelja Marija Kopića. Posredi je knjiga fenomenološkog usmerenja čija pitanja ne samo da zadiru u tradicionalne metafizičke probleme čisto filozofske prirode, nego se autorovim uvidima pred čitaocima otvara radikalno novo, postmoderno promišljanje realnosti i savremenih fenomena poput erosa, seksualnosti, ljubavi, kritike, religije, odnosa nauke i vere, ali i pitanja ekonomije i rada. Kopić u ovoj knjizi nastavlja stvaralački put na izvorištu fenomenologije i hajdegerijanskih stranputica, on neumorno istrajava na putu gde se ukazuje raznovrstan horizont pogleda na svet u odnosu na stvari takve kakve one odista jesu, bez naslaga tradicionalnih i dogmatskih svetonazora.

Kopić je filozof čija je produktivnost neupitna. Autor je desetina članaka i eseja na filozofske teme, preveo je gotovo većinu značajnih filozofskih članaka i eseja sa engleskog, francuskog, nemačkog i slovenačkog jezika. Pritom je oduvek i zauvek ostao veran iskušavanju mišljenja i dela Martina Hajdegera kao filozofa koji je svojim mišljenjem ontološke diferencije o razlici između bivstvovanja kao bivstvovanja i bivstvujućeg kao bivstvujućeg napravio radikalan rez u savremenoj filozofiji. Kopić se u knjizi Žudnja i stremljenje više puta vraća Hajdegeru, on je u neprestanom dijalogu sa njegovim delom, a čini se da ga posebno zaokuplja Hajdegerova teza o tome da je ,,filozofija ušla u svoj kraj”.

Na tome tragu, Kopić ne nastupa nihilistički, niti kraj filozofije vidi kao njeno ukinuće. Naprotiv, on preko Hajdegerovih uvida o biti filozofije, čuđenju pred time da smo kao bića u neprestanoj potrazi za autentičnom egzistencijom čiji je temeljni egzistencijal briga pred neupitnom konačnošću, zaključuje da se sva filozofija sabrala u jedno novo bivstvovanje ograničeno naučno tehničkim paradigmama. Ako je filozofija prispela do svog kraja, piše Kopić, to onda znači da se našla na svom mestu. Filozofija se, ako sledimo Hajdegera, ,,izvila iz metafizike, napustila svoju trans-empiričnost i postala empirijska nauka o čoveku”. Tome nasuprot, cilj filozofije bio bi taj da se ,,ono o čemu raspravlja filozofija tiče nas samih, da nas dodiruje u našoj biti.” U tome se sastoji Hajdegerova kritika tehnike koja je sve ono svojstveno čoveku kao čoveku podredila jednom idejnom konceptu predaje i zaborava čovekovog bitka.

U značajnom eseju Oproštaj od kritike Kopić ulazi u dijalog sa Kantovim kritikama naglašavajući već na početku da je horizont uma, tragom Kantovog ishodišnog pitanja o egzistenciji čoveka, horizont delovanja i mogućnosti. Horizont je, prema Kopiću, granica koja se pomera zajedno sa nama. Filozofija se iz horizonta uma vidi kao ,,mudrost koja nam očituje krajnje, odnosno zadnje svrhe ljudskoga uma”. Mi se, dakle, u filozofiji kritički odnosimo prema svetu, potom prema nama samima, preko filozofiranja filozofije ispitujemo granice naše spoznaje, moralnosti i specifične određenosti čoveka u svetu. Prelazeći granicu, ocrtavamo lice čoveka kao čoveka. Kopić je u tom smislu fenomenolog koji zastupa postmodernistički pogled na svet. On nije izričit, nego je sugestivan i otvoren za kritičke mogućnosti našeg uma. U njegovom mišljenju neprestano se zalazi na plodno filozofsko tlo koje se misaono ,,zaliva” kako bi porodilo nove plodove i prinose.

U centralnom i filozofski najbolje utemeljenom eseju Ideološki i spolni eros Kopić pojašnjava smisao pojmova žudnje i stremljenja. Polazeći od mitologije i Platona, ali i klasičnih antičkih pisaca, Kopić erotičnoj podlozi filozofije, svemogućem Erosu, pripisuje označitelje – čežnju i žudnju. Dok je čežnja u stalnoj potrazi za celinom, žudnja je po svojoj prirodi simbolička. Budući da žudnju opseda svagdana dijaboličnost, u njenoj je biti simboličnost koja otvara ponor između celine i jednine. Žudnja se, piše Kopić, ,,rađa iz dijaboličkog reza u simbolu, odnosno iz spolne dijafore kao izvorišta spolnosti, kao što s druge strane znači da se dijaboličnost kao uvjet simboličnosti posvedočuje upravo u žudnji”. Platon Eros tumači kao stremljenje, izvestan od-skok, demon, nešto što pripada božanskom biću. Eros je u stremljenju uvek posrednik između smrtnosti i besmrtnosti, između slike i ideje. Otuda često tumačena ideja Erosa kao ljubopitljivog demona koji je po prirodi nužno filozof. Ako je po prirodi Eros filozofičan, zaključuje Kopić, onda je filozof kao filozof nužno erotičan. ,,Pravi eros je u ljubavi prema znanju, rado-znalosti, ljubo-pitnosti”. Ali dok žudnja nalazi ishodište u ljubavi, prekoračujući granice čiste ugođajnosti, stremljenje je u blizini volje za moć, ono prelazeći u svet ideja, dakle metafizički horizont, podređuje sve druge u objekte i time instrumente svoje požude.

Neke od Kopićevih prethodnih knjiga – Nezacjeljiva rana svijeta, Sekstant – skice o duhovnim temeljima svijeta, Otkucaji drugoga, Prozori – ogledi o umjetnosti – zadržavaju njemu svojstvenu nit dijaloških perspektiva na temelju fenomenološkog pogleda na svet, budući da se najrazličitiji problemi – od filozofskih do čisto praktičnih pitanja ekonomije, etike i politike – tretiraju kao čisti fenomeni neuprljani prisustvom bilo kakve ideologije ili dogmatizma. Kako je to definisao u svom autoportretu, štampanom u knjizi Prozori, zastupani fenomenološki stav znači ,,svakoputni povratak samim stvarima”, što podrazumeva ,,ostaviti predsrasude i pretpostavke, sva prethodna uvjerenja o stvarima i pustiti da nam se stvari očituju takve kakve jesu”. Ispitujući šumske puteve fenomenologije Kopić zalazi u post-modernizam koji vidi kao usmerenje čoveka prema čoveku u svim njegovim dimenzijama. Čovek nije subjekt, nego čovek, pa se svi Kopićevi radovi mogu utemeljiti kao odbrana od sveprisutnog objektivizirajućeg čoveka koji pokušava da sve stvari tretira ,,kao predmete manipulacije i upotrebe”, pritom ne dopuštajući drugom da bude drugi u svojoj drugosti.

Knjiga Žudnja i stremeljenje pisana je kao čista filozofska knjiga, sa obiljem referenci i pojašnjenja, pa svojim uvidima spada u vrhunce filozofske literature štampane na našim prostorima.

//Žudnja i stremljenje, Mario Kopić, prideđivač izdanja Damir Barbarić, edicija Parnas, Matica hrvatska, 2018.//