Hajdeger i tehnika

Martin Heidegger:

 

Govor predanja i govor tehnike

Prethodna napomena

Stanja stvari, koja su u temelju ove teme, toliko su mnogostruka da je u predavanju moguće o njima reći samo nešto malo. Predavanje treba poslužiti samo kao povod za razgovor. A on ne bi trebao poučavati [belehren], nego učiti [lehren]: to jest dopustiti naučiti [lernen lassen]. Teže je učiti [Lehren] nego naučiti [Lernen]. Pravi učitelj ima pred učenicima samo tu prednost da ima mnogo više učiti nego učenici, naime dopustiti naučiti [Lernenlassen]. (Naučiti: činjenje i dopuštanje [Tun und Lassen] dovesti u odgovaranje [Entsprechung] onome što nam se od bitnoga svagda dosudi [was sich uns jeweils an Wesenhaftem zuspricht]).

*

Naslov predavanja: „Govor predanja i govor tehnike“ [Überlieferte Sprache und technische Sprache][1] čini se može začuditi [befremden]. Takav i treba biti, budući da ima naznačiti [anzudeuten] to da u njemu spomenuta imena – govor, tehnika, predanje – imenuju ono čemu manjka odgovarajuće određenje. Odgovarajuće čemu? Odgovarajuće onome što, u promišljanju [Durchdenken] navedenih pojmova, iskušavamo, onome što danas jest, što pogađa [angeht] naš opstanak [Dasein], što ga ugrožava [bedroht] i pritišće [bedrängt]. To iskustvo je nužno. Jer, postavimo li se pred ono što jest, kao slijepci, i ukočeni [starr] stojimo uhvaćeni u uhodane [geläufigen] predstave o tehnici i o govoru, mi sebi na taj način uskraćujemo [entziehen] ili odrezujemo [beschneiden] školu, njezinu zadaću i posao [Arbeit], njezinu određujuću snagu [die bestimmende Kraft] koja joj pripada.

„Škola“ – pod time se mnije na čitav školski pogon [Schulwesen] od pučke/osnovne škole do univerziteta. On je danas izgleda najkruća, u svojoj strukturi zaostala [zurückgebliebene] škola. Njegovo ime „univerzitet“ još se dalje vuče kao ime privida [Scheintitel]. Primjereno se i ime „obrtna škola“ [Gewerbeschule] vuče za onim na što je svojom djelatnošću [Arbeit] vezana u industrijsko doba. Posumnjati je moguće i na to pogađa li besjeda [Rede] o profesionalnoj školi, o općem obrazovanju, općenito o obrazovanju [Bildung], još ona stanja stvari što bivaju obilježena [geprägt] dobom tehnike. Dakako, moglo bi se prigovarati [einwenden]: Što uopće još znače ta imena, budući da je riječ o stvari. Svakako. No kako, ako za nas nema nijedne stvari i nijednog odnosa spram stvari bez njoj primjerenog govora i obratno: nijednog pravog govora bez ispravnog odnosa spram stvari? Čak i tamo gdje dosegnemo neizgovorivo [Unaussprechliche], ako takvoga uopće ima, njegova nas značajnost [Bedeutsamkeit] dovodi do granice govora. Pa i granica je još nešto govorno [etwas Sprachliches] i čuva u sebi odnos [Bezug] riječi i stvari.

Prema tome, nije svejedno što nam kazuju imena „tehnika“, „govor“, „predanje“ i kako ih čujemo; i izriče li se s njima ono što danas jest, ali i također što nas pogađa [trifft] sutra i što nas je pogodilo [anging] jučer? Zato ćemo se sada odvažiti na jedan pokušaj, dati jedan mig za osmišljavanje [einen Wink zur Besinnung zu geben]. U čemu je ta odvažnost [Wagnis]? Zašto se imenuje osmišljavanjem [Besinnung]?[2] Pobuditi bi imala smisao [Sinn] za nekorisno [Nutzlose]. U svijetu u kojem vrijedi samo takvo neposredno korisno i koji goni samo razviću potreba i upotreba, taj napredak prema nekorisnom vjerojatno će pasti u prazno. Ugledni američki sociolog David Riesman u djelu Usamljena masa ustanovljava da moderno industrijsko društvo mora za sigurnost svoje postojanosti [Bestand] prihvatiti prednost moći konzumerizma pred ovladavanjem sirovinama i radnom snagom [Arbeitspotential]. A potrebe se određuju po onome što je neposredno korisno[3]. Što bi moglo i što još može nekorisno pri toj premoći [Vormacht] korisnog? Nekorisno na taj način da se iz njega neposredno praktično ne može ništa načiniti upravo je smisao stvari. Zato osmišljavanje, koje je svjesno nekorisnog, ne daje doduše nikakvu praktičnu korist, no unatoč tome je smisao stvari ono najnužnije [das Nötigste]. Jer bez njihova smisla ostalo bi bez smisla i sve korisno i zato ne bi niti bilo korisno. Umjesto raspravljanja  i odgovora na to pitanje osluhnimo riječi iz spisa starog kineskog mislioca Čuang- cea[4], učenika Lao-cea.

Nekorisno drvo

Hui-ce je besjedio Čuang-ceu i rekao: Ja imam jedno veliko drvo. Ljudi ga zovu božjim drvetom. Ono ima deblo toliko kvrgavo i grbavo da se ne dade ispiliti po potegnutoj grančici. Njegove grane su tako iskrivljene i savijene da ih se ne dade preraditi šestarom i kutnjakom. Tu stoji uz put, ali nijedan tesar ga ne gleda. Takve su vaše riječi, o Gospodine, velike, ali neupotrebljive, i svi se jednodušno okreću od njih.

Čuang-ce je govorio: Zar još niste vidjeli kunu [Marder] što pokunjeno vreba i čeka hoće li što proći? Tu i tamo skače preko stabala i ne boji se visokih skokova, sve dok jednom ne padne u stupicu ili u zamku i ugine. A sada imamo i vola koji kruli [Grunzochsen]. Velik je kao olujni oblak; snažno stoji tu. Ali miševe ne može loviti! No, vi imate jedno takvo veliko drvo i žalite što je nekorisno. Zašto ga ne presadite na neku pustu golet ili na neko široko prazno polje? Ondje bi mogli jurcati oko njega i u dokolici spavati pod njegovim granama. Ni tesla [Beil] ni sjekira mu ne pripremaju prijevremeni kraj; i nitko mu ne može štetiti. Da nešto nije korisno: to neka nas ne brine!

Dva slična teksta nalazimo na drugom mjestu spisa Knjiga istine iz Zemlje južnog cvijeća.[5] Ti zapisi dopuštaju uvid: Za nekorisno ne trebamo brinuti. Snaga njegove nekorisnosti [Nutzlosigkeit] daje mu nedodirljivost i trajnost. Zato je naopako ako nekorisno mjerimo prema mjerilu korisnosti. Time što se iz njega ne dade ništa načiniti, nekorisno ima svoju vlastitu veličinu i određujuću moć. A takva nekorisnost je smisao stvari.

Odvažimo li se sada na osmišljavanje stvari i stvarnih odnosa što ih imenujemo „tehnika“, „govor“, „predanje“, tada takav pokušaj ne doprinosi neposredno ništa onim premišljanjima [Überlegungen] koji su u tom pedagoškom načinu poduka [Lehrgang] postavljeni za praktičko oblikovanje nastave [Unterrichtsgestaltung]. No, unatoč tome, bilo bi moguće da se u uvidu otvori obzorje nekorisnog koje neprestano i posvuda određuje svekolika pedagoško-praktična premišljanja, pa i tada ako nismo na to pozorni.

Taj odvažni pokušaj osmišljavanja onoga što „tehnika“, „govor“ i „predanje“, svako za sebe i u njihovoj međusobnoj ovisnosti, jesu, sada se čini samo kao preciznije/točnije [genauere] određenje tih pojmova. No osvještavanje zahtijeva više, naime preosmišljavanje [Umdenken] uhodanih predstava o spomenutim stvarima („tehnici“, „govoru“, „predanju“). To preosmišljavanje ne zbiva se za ljubav neke posebne „filozofije“. Proizlazi naime iz nastojanja da naše mišljenje i kazivanje [Sagen] takvih temeljnih riječi kao što su „tehnika“, „govor“ i „predanje“ odgovara onome što danas jest. Jedno samo predavanje može dakako raspraviti [erörtern] samo nešto malo od svega toga i možda primjereno samo nešto posebno odabrano. Postupak je pritom jednostavan. Pojasnit ćemo najprije uhodane predstave o tehnici, govoru i predanju. Potom ćemo pitati kako te predstave dosežu ono što danas jest. Naposljetku ćemo iz tih pojašnjenja preuzeti uvid u ono što kazuje začuđujući naslov našeg predavanja. On očito imenuje neku oprečnost [Gegensatz] dvaju oblika govora. Nameću se pitanja kakve je vrste [Art] ta oprečnost, u kojem području [Bereich] vlada, kako pogađa naš vlasti opstanak [Dasein].

Mnogošto od toga što će biti u nastavku rečeno vama je vjerojatno poznato. No na polju mišljenja i osmišljavajućeg pitanja nikada ništa nije već poznato [Bekannte]. Sve naizgled poznato postaje uskoro upitno [Fragwürdigen], što znači dostojno mišljenja [Denkwürdigen].

 

Tehnika

Tehniku treba iscrpnije razmatrati, jer – ispravno pojmljena – vlada cjelokupnim područjem našeg osvještavanja. Ako danas govorimo o tehnici, tada podrazumijevamo modernu strojnu tehniku industrijskog doba. Međutim, i ta je oznaka postala nepreciznom [ungenau]. Jer u okviru novovjekovnog industrijskog doba spominju prvu i drugu tehničku revoluciju. Prva je u prijelazu manufakturne tehnike [handwerklichen Technik] i manufakture u industrijsku strojnu tehniku [Kraftmaschinentechnik]. Druga revolucija tehnike je prodor najviše moguće „automatizacije“, koje je temeljna crta određena kao regulatorna i kormilareća tehnika [Regler- und Steuerungstechnik], kibernetika. Što pri svemu tome mnije ime tehnika, nije samo po sebi jasno. Tehnika može značiti: cjelina nastajućih strojeva i aparata, samo kao postojeći/predručni [vorhanden] predmeti – ili u pogonu [Betrieb]. Tehnikom se može zvati: ispostavljanje/proizvođenje [Herstellung] tih predmeta, a tome proizvođenju prethodno jest projektiranje i proračunavanje [Entwurf und die Berechnung]. Tehnika također može kazati: međusobno pripadanje nabrojenog zajedno s ljudima i ljudskim grupama, koje rade na konstrukciji, produkciji, uređivanju, posluživanju i nadzoru cjelokupnog strojno-aparaturnog rada. Što tako ugrubo opisana tehnika zapravo jest, to takvim prikazom ne doznajemo. No polje o kojem govorimo je – bar približno – ocrtano, da bismo sada mogli pokušati nizom od pet teza ustanoviti današnje mjerodavne predstave o modernoj tehnici.

Teze će najprije biti nabrojene. A njihovo pojašnjenje neće pratiti njihov nabrojeni slijed, nego će ih pojasniti u njihovoj povezanosti.

Uhodane predstave mniju [meint]:

  1. Moderna tehnika je od strane ljudi izumljeno i načinjeno sredstvo, to jest instrument za ozbiljenje od strane ljudi postavljenih, u najširem smislu industrijskih, svrha.
  2. Moderna tehnika je kao spomenuti instrument praktična upotreba novovjekovne znanosti.
  3. Ta, od strane moderne znanosti zasnovana industrijska tehnika, jest posebno područje u okviru novovjekovnog sklopa kulture.
  4. Moderna tehnika je postojan [stetige], stupnjevito razvijen razvoj stare manufakturne tehnike [gradweise gesteigerte Fortentwicklung der alten Handwerkstechnik] prema mogućnostima što ih nudi moderna civilizacija.
  5. Moderna tehnika zahtijeva – kao spomenuti ljudski instrument – da je pod ljudskim nadzorom, da bi čovjek s njom – kao vlastitim proizvodom – izišao na kraj [fertig wird].

Nitko ne može zanijekati pravilnost navedenih teza o modernoj tehnici, budući da je svaku od ovih izjava moguće dokazati. No upitnim ostaje doseže li takva pravilnost samosvojnost [eigenste] moderne tehnike, odnosno ono što je unaprijed i sveudilj određuje. Ta tražena samosvojnost moderne tehnike mora dopustiti spoznaju, kako, to jest da li i kako ono – u pet teza izrečeno – međusobno pripada.

Istina, pozornom se pogledu već u navedenim tezama pokazuje da se uhodane predstave o modernoj tehnici sabiru u jednoj temeljnoj crti. Ta se temeljna crta dade označiti dvjema međusobno ovisnim momentima.

Moderna tehnika važi, kao i svaka nekadašnja tehnika, za nešto ljudsko, od čovjeka za čovjeka iznađeno, izvršeno, razvijeno, upravljano i osigurano. Da bismo potvrdili antropološki karakter moderne tehnike, dovoljan je osvrt na njezinu zasnovanost/utemeljenost u novovjekovnoj prirodoslovnoj znanosti [Naturwissenschaft]. Znanost razumijemo kao jednu od ljudskih zadaća i postignuća [Aufgabe und Leistung]. Isto važi u proširenom i opsežnom smislu za kulturu, djelomično područje [Teilbezirk] kojeg je tehnika. Kultura pak ima svoj cilj u njegovanju, razvoju i čuvanju ljudskosti čovjeka, dakle humanosti. Tu pak nalazi svoje mjesto mnogo razmatrano pitanje: doprinosi li uopće, i ako da, u kojem smislu, izobrazba [Ausbildung] u tehnici i s njom ona sama nešto tvorenju ljudskosti [Menschheitsbildung] ili je pak ugrožava i dovodi u konfuziju.

S antropološkom predstavom tehnike ujedno je postavljen drugi moment. Imenujemo ga instrumentalnost [das Instrumentale]. Latinski glagol instruire kazuje: slagati jedno na drugo, izgraditi, urediti, primjereno opremiti. Instrumentum je priprema [Gerät] i pribor [Werkzeug], pomoćno i ubrzavajuće sredstvo – općenito sredstvo. Tehnika važi kao ono pomoću čega čovjek nešto obavlja, što upotrijebi s obzirom na neku korist. Instrumentalna predstava o tehnici dopušta na razvidan način prosuđivanje dosadašnje povijesti tehnike u cjelini njezina razvića. Tome primjereno možemo u obzorju antropološko-instrumentalne predstave o tehnici opravdano tvrditi da između kamenita kipa i najnovijih proizvoda moderne tehnike – „Telstar-a“ – zapravo nema nikakve bitne razlike. Oboje su instrumenti, proizvedena sredstva za određene svrhe. Da je kamenita tesla [Steinbeil] primitivni pribor, a „Telstar“ visoko komplicirana aparatura, pokazuje doduše znatnu razliku u stupnju, no ništa ne mijenja na njihovu instrumentalnom, to jest tehničkom karakteru. Kamenita tesla služi za cijepanje i otesavanje manje tvrdih tijela što se nalaze u prirodi. Dalekovidni satelit služi kao stjecište za direktnu transatlantsku izmjenu televizijskih programa. Dakako, svatko će požuriti s izjavom da značajna različitost obaju instrumenata jedva dopušta njihovo međusobno uspoređivanje, ili se pak zadovoljavamo time da se oboje, u posve općenitom i praznom instrumentalnom karakteru, podudaraju. Time je već odano priznanje da karakter instrumentalnosti nije dovoljan da bismo odrediti samosvojnost [das Eigene] moderne tehnike i njezinih proizvoda. Pa ipak ostaje antropološko-instrumentalna predstava o tehnici tako dostupna i tako ustrajna da svi i dalje tumače – neporecivu različitost oba instrumenta – uobičajenim napretkom moderne tehnike. No antropološko-instrumentalna predstava o tehnici ne ostaje samo vladajuća, jer se najprije i očevidno nameće, nego jer je u svom okrugu [Umkreis] pravilna. Ta pravilnost se još potkrepljuje time da antropološko predstavljanje ne određuje samo tumačenje tehnike, nego se gura u središte na svim područjima kao mjerodavni način mišljenja. Tim manje se dade neposredno prigovoriti pravilnosti antropološko-instrumentalne predstave o tehnici. Pa i ako bi to bilo moguće, time ne bismo mogli iznijeti na čistac pitanje o tehnici. Jer to što je pravilno, još nije istinito, odnosno takvo koje nam pokazuje i čuva samosvojnost stvari.

No kako da dosegnemo samosvojnost moderne tehnike? Kako bismo mogli promisliti uhodanu predstavu o modernoj tehnici? Očigledno samo tako da stvar koja se naziva moderna tehnika namjerno ugledamo iz onoga što danas jest.

Takvo odlučno preosmišljavanje [Umdenken] predstave moderne tehnike mora se zadovoljiti time da ostane samo pretpostavkom [Vermutung]. Ali i kao pretpostavka ono je za uobičajeno mnijenje drskost [Zumutung].

Da bismo s tom nakanom [Vorhaben] prispjeli na primjeren put, potrebno je najprije kratko osmišljavanje [Besinnung] riječi „tehnika“. To osmišljavanje pripada vladajućem načinu mišljenja, koje osvještavanje riječi o nekoj stvari smatra nečim izvanjskim i zato suvišnim – što nije dovoljan razlog da osvještavanje odbacimo ili čak napustimo.

Riječ „tehnika“ je izvedena iz grčke riječi technikon. Ta mnije nešto što pripada techne. Ta riječ već u ranom grčkom govoru označuje isto što što i episteme, to jest stajati pred [vorstehen] stvari, razumjeti je. Techne znači: znati se snaći [Sichauskennen] u nečemu, i to u ispostavljanju/proizvođenju nečega [Herstellen von etwas]. Za autentičan uvid u grčko mišljenje techne, kao i za primjereno razumijevanje kasnije i moderne tehnike, sve je na tome da grčku riječ mislimo u grčkom smislu i izbjegnemo tumačeće unošenje [hinzeinzudeuten] kasnijih i današnjih predstava u nju. Techne: znati se snaći u ispostavljanju. Znati se snaći jest jedan način spoznaje, imanja-spoznaje [Erkannthaben] i znanja. Temeljna crta spoznaje je prema grčkom iskustvu u otvaranju, raskrivanju onoga što leži ispred kao prisutno [als Anwesendes vorliegt]. Ujedno grčki mišljeno ovamo-postavljanje/is-postavljanje [Her-stellen] ne otkriva samo zgotovljavanje [Verfertigen], rukovanje [hantieren] i izrađivanje [Operieren], nego ono što naša (njemačka) riječ doslovno kazuje: ovamo-postaviti/us-postaviti [her-stellen], naime u očigledno [Offenbare] postaviti [stellen] kao nešto što prije toga nije bilo prisutno.

Ukratko i zaoštreno rečeno: techne nije pojam pravljenja [Begriff des Machens] nego pojam znanja [Begriff des Wissens]. Teche, a time i tehnika, zapravo mniju: da je nešto postavljeno u očigledno [Offenbare], da je dostupno i raspoloživo [Zugängliche und Verfügbare] i da se kao prisutno dovelo u svoje stanje. Ako dakle u tehnici vlada temeljna crta znanja, ona sama od sebe pruža mogućnost i zahtjev da se ono njoj svojstveno znanje još i samo oblikuje, čim se razvije i ponudi neka njemu odgovarajuća znanost. To se zbiva i zbiva [geschieht und geschieht] tokom cjelokupne povijesti čovječanstva, a samo u okviru povijesti europskog Zapada na početku ili, bolje rečeno, kao početak epohe što je imenujemo Novi vijek.

Zato promislimo sada funkciju i karakter novovjekovne prirodoslovne znanosti u modernoj tehnici i pokušajmo ugledati samosvojnost moderne tehnike u tome što danas jest. Druga pojava, koja se pokazuje zajedno s prioritetnom ulogom prirodoslovne znanosti, jest nezadrživost neograničene vladavine moderne tehnike. Vjerojatno obje pojave spadaju zajedno, jer oboje ima isto podrijetlo.

U smislu uhodane antropološko-instrumentalne predstave o modernoj tehnici, tehnika važi kao praktična upotreba moderne prirodoslovne znanosti. Dakako, kako sa strane fizičara, tako i sa strane tehničara množe se glasovi koji označavanje moderne tehnike kao primijenjene prirodoslovne znanosti smatraju nedovoljnim. Umjesto toga, sada se govori o odnosu „međusobne potpore“ [„gegenseitiger Unterstützung“] prirodoslovne znanosti i tehnike (Heisenberg). Napose se nuklearna fizika našla u situaciji koja goni na zaprepašćujuće [bestürzende] konstatacije: da naime tehnička aparatura koju promatrač koristi u eksperimentu suodređuje [mitbestimmt] ono što je svagda na atomu, to jest na njegovim pojavama, dostupno, a što nije. A to pak ne kazuje ništa manje nego:  tehnika suodređuje spoznaju. To joj je pak moguće samo ako ono što joj je najsvojstvenije ima samo po sebi karakter spoznaje. No toliko daleko nisu išli, nego su se zadovoljili konstatacijom nekog uzajamnog međusobnog odnosa znanosti i tehnike. Oboje su imenovali „blizancima“, čime se ništa ne kazuje dok se ne promisli njihovo zajedničko podrijetlo. Upućivanjem na njihov uzajamni odnos dospijevamo doduše bliže stanju stvari, i to tako da taj odnos postaje tek sada upravo zagonetnim i zato dostojnim pitanja. Uzajamni odnos između prirodoslovne znanosti i tehnike moguć je samo ako su oboje jednakoga reda; ako znanost nije podloga tehnike i tehnika nije samo upotreba znanosti. Crveno i crno su jednaki ako se podudaraju u istom, naime da su odista boje.

Što je to u čemu se moderna prirodoslovna znanost i moderna tehnika podudaraju i na taj su način ono isto [das Selbe]? Što je ono samosvojno jedne i druge?  Da bi se to barem približno uvidjelo, potrebno je promisliti ono novo novovjekovne prirodoslovne znanosti. Novovjekovna prirodoslovna znanost je više ili manje svjesno određena pitanjem: Kako mora biti unaprijed zasnovana priroda kao predmetno područje da bi prirodni procesi bili već unaprijed određeni kao proračunljivi [berechenbar]? U tom je pitanju uključeno dvoje: prvo – odluka o karakteru zbiljnosti [Wirklichkeit] prirode. Max Planck, utemeljitelj kvantne fizike, tu je odluku izrekao kratkom rečenicom: Zbiljsko je ono što se dade izmjeriti. Samo ono što je unaprijed mjerljivo važi kao bivstvujuće [seiend]. Drugo – vodeće pitanje prirodoslovne znanosti sadrži temeljni stav prednosti metode, to jest postupanja s onim što jest u takvom postupku naspram prirode svaki put zajamčeno kao identificirani predmet [als ausgewiesener Gegenstand]. Znak raspoznavanja te prednosti metode jest u tome da su u teorijskoj fizici unaprijed mjerodavni neprotuslovni iskazi i simetrije temeljnih jednadžbi. Prema matematičkom nacrtu prirode u teorijskoj fizici i tom nacrtu primjerenom eksperimentalnom ispitivanju [Befragen] prirode, priroda je izazvana odgovoriti, ona je takoreći pozvana na odgovornost [zur Rede gestellt]. Priroda je tako postavljena da se pokaže u nekoj mjerljivoj predmetnosti (Kant).

No upravo je to izazivajuće postavljanje [das herausfordernde Stellen] ujedno temeljna crta moderne tehnike. To izazivajuće postavljanje iziskuje od prirode da isporuči energiju. I to doslovno u smislu: do-stavi i pri-pravi, napravi je raspoloživom [bei- und her-zustellen, verfügbar zu machen]. To izazivanje koje vlada kao moderna tehnika razvija se u različite, međusobno povezane, faze i oblike. U prirodi zapretenu [verschlossene] energiju izazove se u dostupnu, tako dostupnu se preoblikuje [ungeformt], preoblikovanu pojačava [verstärkt], potenciranu pohranjuje [gespeichert], pohranjenu raspodijeli [verteilt]. Ti su načini izazivanja, prema kojima je zajamčena energija prirode, upravljivi (kibernetični), a to upravljanje [Steuerung] opet treba zajamčiti.

Rečenom je blizu misao da bi novovjekovna prirodoslovna znanost, njezino promatrajuće-deskriptivno postavljanje prirode u mjerljivu predmetnost, mogla biti neka vrst moderne tehnike. Pa ako je tako, tada bi uhodanu predstavu o međusobnom odnosu prirodoslovne znanosti i tehnike trebalo preokrenuti s glave na noge: nije prirodoslovna znanost podloga [Grundlage] tehnike, nego je moderna tehnika noseća temeljna crta [Grundzug] moderne prirodoslovne znanosti. Premda se to preokretanje približava stvari, ono ne pogađa njezino jezgro. S obzirom na odnos moderne prirodoslovne znanosti i moderne tehnike treba pomisliti [bedenken] da se upravo samosvojnost obojega, njihovo zajedničko podrijetlo, skriva u onom što smo imenovali izazivajuće postavljanje [das herausfordernde Stellen]. Što je samo to izazivanje? Očito naime neko ljudsko činjenje [Tun], naime predstavljajuće, proizvodeće postupanje čovjeka naspram prirode. Sa sada pridobivenim tumačenjem moderne tehnike dobila bi antropološka predstava o tehnici ne samo potvrdu svoje opravdanosti, nego ujedno potkrepljenje [bekräftig]. Ili bi pak ta predstava, sa sada pokazanim [Gewiesene], postala posve upitna? Odgovor moramo zadržati sve dok ne promislimo jednu drugu pojavu moderne tehnike: to je nezadrživost [das Unaufhaltsame] njezine bezgranične vladavine.

Još nedavno često izražavani poziv u pomoć, poziv da treba ukrotiti pohod tehnike, držati pod kontrolom njezinu sve silovitiju težnju za novim razvojnim mogućnostima – sve to jasno posvjedočuje da se time oglašava bojazan da bi moderna tehnika mogla zahtijevati nešto, postizanje [Durchsetzung] čega čovjek ne bi mogao više zadržati niti samo u cjelini shvatiti i njime ovladati. U međuvremenu su – i to je prije svega znakovito – ti pozivi u pomoć sve više zašutjeli, što nipošto ne znači da je čovjek sada ovladao tim pohodom tehnike. Ta šutnja prije odaje to da se čovjek radi zahtjeva tehnike za vladavinom vidi odbačenim u zbunjenost i bespomoćnost; to jest u nužnost da tu nezadrživost vladavine tehnike direktno potvrđuje, bilo izričito, bilo neizričito. Ako se pak radi potvrđivanja neizbježnog povrh toga još držimo uhodane instrumentalne predstave o tehnici, tada to kazuje: potvrđujemo vladavinu onog postupanja koje je ograničeno na neprestano dobavljanje raspoloživih sredstava, ne vodeći pritom računa o bilo kakvom postavljanju svrha.

U međuvremenu se pak pokazalo da predstava svrha-sredstvo uopće ne pogađa samosvojnost tehnike. Njezina samosvojnost jest u tome da se u njoj izražava zahtjev [Anspruch spricht] poticanja i izvlačenja [herauszufodern] prirode na dobavljanje [Beistellung] i osiguravanje [Sicherung] prirodne energije. Taj je zahtjev moćniji od svakog ljudskog postavljanja svrha. Potvrđivati taj zahtjev ne znači ništa manje nego: priznati tajanstvenost [Geheimnis] vladavine onoga što danas jest; znači odgovarati zahtjevu koji je iznad čovjeka, iznad njegova planiranja i činjenja [Planen und Betreiben]. Samosvojnost moderne tehnike nije samo ono od čovjeka napravljeno [Gemächte]. Današnji čovjek i sam je izazvan [herausgefordert] na to da prirodu potiče i izvlači [herauszufordern] na raspoloživost [Bereitstellung]. Sam je čovjek postavljen, oslovljen tako da odgovara spomenutom zahtjevu.

Tajni se onoga što danas u tehnički određenom svijetu uistinu jest približavamo ako jednostavno priznamo zahtjev izazivanja prirode na poticanje i izvlačenje [herauszufordern] njezine energije, umjesto da ga izbjegavamo nemoćnim postavljanjem ciljeva koji bi se ograničili na čuvanje humanosti.

No – što ima sve to zajedničko s govorom? Kolika je nužnost govorenja o govoru tehničara, odnosno tehničkom govoru određenom onim navlastitim tehnike? Što jest govor, da je upravo on na poseban način izložen zahtjevu tehnike za vladavinom [Herrschaftsanspruch der Technik]?

 

Govor

Oduvijek važi nauk da je čovjek – za razliku od biljke i životinje – biće sposobno za govor [das sprachfähige Wesen]. Taj stav ne mnije samo da je čovjeku pored drugih sposobnosti svojstvena i sposobnost govora. Stav hoće kazati: tek govor osposobljuje čovjeka da jest ono živo biće koje je kao čovjek. Kao onaj koji govori [der Sprechende] je čovjek: čovjek. No tko i što je čovjek? I što znači govoriti? Dovoljno je da samo spomenemo ta dva pitanja kako bismo spoznali kako se tu otvara nepregledno obilje upitnog. No još više nego to obilje uznemiruje okolnost da manjka pouzdana smjernica [Leitfaden] za – toj stvari primjereno – razviće spomenutih pitanja. Zato ćemo se i kod govora, kao i kod tehnike, najprije držati uhodanih predstava.

Govorenje je: 1. čovjekova sposobnost, djelovanje i učinak [Leistung].

Govorenje je: 2. djelovanje [Betätigung] oruđa glasa i sluha.

Govorenje je: 3. izražavanje i saopćavanje [Mitteilung] duševnih kretanja vođenih mislima u službi sporazumijevanja.

Govorenje je: 4. predstavljanje i oblikovanje zbiljskog i nezbiljskog.

Ta četiri tumačenja govora, koja su sama po sebi višeznačna, Wilhelm von Humboldt zasnovao je na dubljem tumačenju i tako opsežnije odredio cjelokupnu govornu bit [Sprachwesen]. Iz njegovih razmatranja o govoru neka bude dovoljan navod jedne jedine rečenice:

„Ako se u duši odista probudi osjećaj da govor nije samo sredstvo razmjene međusobnog sporazumijevanja, nego i istinski svijet što ga duh mora nutarnjim radom svoje snage postaviti između sebe i predmeta, tada je duša na pravom putu da u njemu (naime govoru kao svijetu) sve više nalazi i da u nj sve više stavlja“.[6]

Humboldtova rečenica sadrži negativni i pozitivni iskaz [Aussage]. Pozitivni kaže: svaki govor je pogled na svijet [Weltansicht], naime ljudstva koje ga govori. Govor je međusvijet [Zwischenwelt] između čovjekova duha i predmeta. Govor je izražaj tog između [Zwischen] subjekta i objekta. Tek u novije vrijeme je Humboldtov presudni uvid u bit govora postao učinkovit u znanosti o govoru i znanosti o književnosti. Spomenut ću samo istraživanja Lea Weisgerbera i njegovu školu, kao i značajnu knjigu ministra kulture Gerharda Storza: Govor i pjesništvo (1957)[7].

Negativni iskaz u Humboldtovoj rečenici naglašava: Govor nije samo puko sredstvo razmjene i sporazumijevanja [Austauschungs- und Verständigungsmittel]. No upravo ta uhodana predstava o govoru ne dobiva vladavinom moderne tehnike samo novi život, nego učvršćenje i jednostrano razvijanje do krajnosti. Upisuje se u rečenicu: Govor je informacija.

Sada bi bilo moguće mniti [meinen] da je tehničko tumačenje govora kao sredstva za saopćavanje [Mitteilung] i obavještavanje [Benachrichtigung] samorazumljivo, ako tehniku razumijemo kao sredstvo i sve predstavljamo u tom pogledu. No u svjetlu dosad objašnjene samosvojnosti tehnike i govora to objašnjenje ostaje na površini. Umjesto toga moramo pitati: Koliko se samosvojnost moderne tehnike potvrđuje također i upravo preoblikovanjem [Umprägung] govora u puku informaciju tako da čovjeku postavlja zahtjev, odnosno izaziva ga na pripravljanje i osiguravanje prirodne energije? Koliko je u samoj govornoj biti mjesto napada [Angriffsfläche] i mogućnost preoblikovanja govora u tehnički govor, to jest u informaciju?

Da bismo na ta pitanja i samo ugrubo odgovorili, nužne su dvije stvari: najprije treba na zadovoljavajući način odrediti samosvojnost govora, to jest ono što čovjekov govor zapravo jest. Potom treba na zadovoljavajući način ograničiti što u strogo tehničkom smislu mnije informacija.

Premda je Humboldtovo tumačenje govora kao pogleda na svijet [Weltansicht] donijelo plodnu spoznaju, ono je unatoč tome ostavilo u neodređenosti samosvojnost govora, dakle ono što govorenje [das Sprechen] samo jest. Zbog razlogâ, raspravljanje kojih ovdje moramo preskočiti, ostaje Wilhelm von Humboldt pri označivanju govora kao izražaja, naime onog nutarnjeg, to jest duše [Gemüt], u nečem izvanjskom, naime u glasu [Verlautbarung] i pismu.

Govoriti [Sprechen] je zapravo kazati [Sagen]. Netko neprestance govori, a njegovo govorenje ne kazuje ništa. Tome nasuprot, šutnja [Schweigen] može mnogo kazati. Ali što imenuje/znači [heißt] kazati [sagen]? To iskušavamo ako smo pozorni na ono što nam vlastiti govor tom riječju („kazati“) daje misliti? Kazati [sagan][8] znači pokazati [zeigen]. A što znači riječ pokazati? Znači: nešto pustiti vidjeti i čuti, nešto dovesti do pojavljivanja [zum Erscheinen bringen]. To nekazano [Ungesagte] je još-ne-pokazano [das noch nicht Gezeigte], ono još ne prispjelo u pojavljivanje [noch nicht ins Erscheinen Gelangte]. Kazivanjem se pojavljuje kao prisutno [Anwesendes], da i kako prisustvuje [anwest]; kazivanjem se pojavljuje također i odsutno [Abwesende] kao takvo. Autentično kazati, to jest pokazati, to jest pustiti prikazati, može čovjek samo ono što mu se samo pokazuje, što mu se prikaže samo od sebe, što mu se razotkriva i što mu se pri-kaže [zuspricht].

Moguće je također da se kazati kao pokazati tako predstavi i sprovede da „pokazati“ znači „dati znak“ [Zeichen geben]. Znak [Zeichen] time postaje javkom [Meldung] i obaviješću [Nachricht] o nečem što se samo ne pokazuje. Kada neki ton zazvoni, neka svjetlost osvijetli itd., sve takvo samo po sebi još nije znak. Znak kao takav biva ispostavljen i uspostavljen [hergestellt und bestellt] ako je već unaprijed dogovoreno, odnosno kazano što svaki znak treba značiti. Pomislimo na primjer na Morseove znakove, koji su ograničeni na točku i crticu, broj kojih i uređenost su ograničeni i priređeni [zugeordnet] zvučnim govornim glasovima [Lautgebilden der Sprachlaute]. Pojedinačni znak ima svaki put samo jedan od dva oblika: točku i crticu. Tu se slijed znakova svodi na Da-Ne-odluku; za njihovo proizvođenje su predviđeni i dobavljeni strojevi, kojih električni sljedovi i električni impulsi izvode shemu pružanja apstraktnih znakova i odašiljanja tome odgovarajućih javki [entsprechenden Meldungen liefern]. Da bi takav način obavještavanja bio moguć, mora svaki znak biti jednoznačno [eindeutig] definiran. Isto tako mora svaki sklop tih znakova jednoznačno značiti određen iskaz [Aussage]. Jedini karakter govora, koji preostaje informaciji, jest apstraktni oblik pisma koji se prenosi u obrasce logičkog proračuna [Logikkalkül]. Pritom nužno zahtijevana jednoznačnost znakova i obrazaca jamči mogućnost pouzdanog i brzog saopćavanja.

Na tehničko-računalnim principima takvog znakovnog preoblikovanja [Umformung] govora kao kaze u govor kao puku znakovnu javku počiva gradnja [Bau] i učinak [Leistung] računalnih velenaprava [Großrechenanlagen]. Ono što je pritom za naše osvještavanje odlučno, jest u tome da tehničke mogućnosti stroja propisuju kakav još može biti i kakav bi trebao biti govor. Način i karakter govora određeni su tehničkim mogućnostima formalnog tvorenja znakova [Zeichengebung] koje s najvećom mogućom brzinom izvodi Da-Ne-odluke. Koje je programe moguće postavljati u računalni stroj, čime ih se – kako kažu – puni [gefüttert], to se usklađuje prema gradnji i učinkovitostima [Leistungsfähigkeit] stroja. Način govora određuje tehnika. No ne vrijedi li i obrnuto: orijentira li se gradnja takvog stroja na govorne zadaće, na takve kao što je, primjerice, prevođenje? No i tako su zadaće govora unaprijed i načelno vezane uz stroj, koji posvuda zahtijeva jednoznačnost znakova i znakovnih nizova. Zato pjesmu načelno nije moguće programirati.

S bezuvjetnom vladavinom moderne tehnike razvija se moć – razvija se zahtjev [Anspruch] kao i učinak [Leistung] – za najveću moguću informacijsku širinu opremljenog tehničkog govora. Budući da se odvija u sistemima formaliziranog saopćavanja i odašiljanja znakova, tehnički je govor najoštriji napad na samosvojnost govora, onaj koji ga najviše ugrožava: „kazati“ kao „pokazati/otkriti“ i „pustiti prikazati“ prisutno i odsutno, dakle zbiljnost u najširem smislu.

Ako pak ljudski odnos spram bivstvujućeg, koje ga okružuje i nosi, kao i bivstvujućeg koje je on sam, ako taj čovjekov odnos počiva u dopuštanju pojavljivanja [Erscheinenlassen] u govornom i negovornom kazivanju, napad tehničkog govora na samosvojnost govora ujedno je ugrožavanje najsamosvojnije biti čovjeka.

Ako smatramo – u smislu sveodređujuće vlasti tehnike – informaciju najvišim oblikom govora zbog njezine jednoznačnosti, pouzdanosti i brzine posredovanja obavijesti i uputa, tada iz toga proizlazi i primjereno shvaćanje ljudskosti i čovjekova života. Tako čitamo kod Norberta Wienera, jednog od utemeljitelja kibernetike, što znači najdalekosežnije discipline moderne tehnike: „Vidjeti cijeli svijet i cijelom svijetu dijeliti zapovijedi, gotovo je isto što i biti posvuda“[9]. I na drugom mjestu: „Djelatno živjeti znači živjeti s primjerenom informacijom“[10].

U obzorju predstave teorije informacija o govoru i čovjeku i takva djelatnost kao što je učenje objašnjava se tehnički. Tako piše Norbert Wiener: „Učenje je po svojoj biti oblik povratne veze [eine Form der Rückkopplung] pri kojoj se shema ponašanja [das Verhaltensschema] mijenja prema prethodnom iskustvu“. „Povratna veza … je veoma opća karakteristika oblika ponašanja“. „Povratna veza je kormilarenje [Steureung] nekog sistema povratnim uključivanjem njegovih radnih dosega natrag u sistem“[11].

Tehnički proces povratne veze, obilježen krugom upravljanja, stroj obavlja isto tako dobro – ako ne čak i tehnički nadmoćno – kao i sistem javljanja [Meldesystem] ljudskog govora. Zato treba objasniti zadnji korak, ako ne čak i prvi, svih tehničkih teorija govora, „da govor nije neka isključivo čovjeku svojstvena osobina, nego takva osobina koju čovjek do određenog stupnja dijeli sa strojevima što ih on sam razvija“[12]. Takva rečenica je moguća uz pretpostavku da je samosvojnost govora reducirana na puko odašiljanje znakova, na javljanje [Melden], dakle osiromašena.

Pa ipak, ta informacijska teorija govora nužno udara o neku granicu. Jer „svaki pokušaj da bismo dio govora (s formalizacijom u znakovni sistem) načinili jednoznačnim već pretpostavlja upotrebu prirodnog govora, premda on nije jednoznačan“[13]. Svagda iza leđa svega tehničkog preoblikovanja govorne biti [Umformung des Sprachwesens] ostaje još očuvan prirodni govor, to jest onaj govor koji još tehnički nije iznađen i postavljen.

Ono što tu imenujemo „prirodni“ govor – još ne tehnizirani razgovorni govor [Umgangssprache] – u naslovu se ovog predavanja imenuje govorom predanja [die überlieferte Sprache]. Predanje nije samo predavanje dalje, nego je i očuvanje početnog, pohrana [Verwahrung] novih mogućnosti već govorenog govora [schon gesprochenen Sprache]. Taj govor sam sadrži i daruje ono negovoreno [das Ungesprochene]. Predanje se govora sprovodi samim govorom, naime tako da za to zahtijeva čovjeka, da iz očuvana govora [aufbehaltenen Sprache] iznova iskazuje svijet i time pokazuje još-ne-viđeno [Noch-nicht-geschautes zum Scheinen zu bringen]. A to je poziv [Beruf] pjesnika.

Naslov predavanja „Govor predanja i govor tehnike“ ne imenuje dakle samo nekakvu oprečnost. Iza naslova predavanja skriva se upućivanje [Hinweis] na neprestano rastuću opasnost koja ugrožava čovjeka u onom najdubljem njegove biti – naime u njegovu odnosu spram cjeline svega što je bilo [was gewesen], što dospijeva [was im Kommen] i što sada jest [was gegenwärtig ist][14]. Ono što najprije izgleda kao razlika dvaju načina govora, pokazuje se kao nad čovjekom vladajuće zbivanje koje nije nimalo neznatnije od onoga što čovjeka pogađa i potresa u njegovu odnosu sa svijetom. To je svjetsko življenje [Weltleben], kojeg udarce današnji čovjek jedva zamjećuje, budući da je neprestano zastrto sve novijim informacijama.

Zato bi valjalo promisliti [überlegen]: nije li poučavanje [Unterricht] u materinjem jeziku, radi snažnih snaga industrijskog doba, nešto posvema drukčije nego samo opća izobrazba naspram stručne izobrazbe [Fachausbildung]. Trebalo bi promisliti [bedanken] ne bi li to poučavanje govora trebalo umjesto izobrazbe biti prije svega osvještavanjem [Besinnung], naime osvještavanjem opasnosti koja ugrožava govor i koja ugrožava čovjekov odnos prema govoru, ujedno i osvještavanje onoga spasonosnog [das Rettende] koje je zastrto u tajni govora, budući da nas svagda približava neizgovorenom i neizrecivom.

 

S njemačkog preveo Mario Kopić

 

[Martin Heidegger, Überlieferte Sprache und technische Sprache (18. Juli 1962), u: isti, Vorträge: Teil 2: 1935 bis 1967 (= Gesamtausgabe, sv. 80. 2), Frankfurt/M. 2020, str. 1173-1196.]

 

Napomene:

[1] S našom riječju jezik za njemačku riječ Sprache ne može se pri prevođenju Heideggera ništa započeti jer joj manjka glagolski oblik. Za Heideggerov pojam Rede ponajbolja je pak opcija besjeda, dok se za pojam Sage već uvriježila riječ kaza ili kaža. (Prim. prev.)

[2] Polje značenja riječi Besinnung šire je od onog naše riječi osmišljavanje i uključuje značenje: podsjetiti se na nešto, postati nečega svjestan. Heidegger pritom počesto naglašava i aspekt djelatnosti, na primjer Besinnung vollziehen, provesti ili izvršiti osmišljavanje. (Prim. prev.)

[3] David Riesman, Die einsame Masse. Rowolths Deutsche Enzyklöpedie, Nr. 72/73, Hamburg 1958, mit einer Einführung in die deutsche Ausgabe von Helmut Schelsky. Usp. str. 13.

[4] Dschunag Dsï, Das wahre Buch vom südlichen Blütenland. Aus dem Chinesichen verdeutscht und erlautert von Richard Wilhelm, Eugen Diederichs, Jena 1923, str. 7.

[5] Čuang-ce živio je u 4. i početkom 3. stoljeća prije Krista (suvremenik Platona). Bio je iz pokrajine Meng. Njegov je zavičaj kasnije dobio počasni naslov Nan hua ili Zemlja južnog cvijeća, a i njegovo opsežno djelo naziva se (u 8. stoljeću poslije Krista, za vladavine dinastije Tang) „Knjiga istine iz Zemlje južnog cvijeća“ (Nan hua čen čing). To se djelo, u verziji pohranjenoj u knjižnici dinastije Han (na prijelazu iz stare u našu eru), sastojalo od 52 poglavlja i preko 100.000 znakova. Danas postoje samo 33 poglavlja, svrstana u tri dijela: „nutarnji“, kao najdublji i najautentičniji, „vanjski“, koji se osniva na usmenom predanju učenika, i „mješoviti“, koji sadrži i nešto naknadnih dodataka. (Prim. prev.)

[6] Wilhelm v. Humboldt, Über die Verschiedenheit des menschlichen Sprachbaues und ihren Einfluß auf die geistige Entwicklung des Menschengeschlechtes, Berlin 1836. Faksimile-Druck nach Dümmlers Original-Ausgabe von 1836. Ferd. Dümmlers Verlag, Bonn 1960, § 20, str. CCXXI.

[7] Gerhard Storz, Sprache und Dichtung, Kösel Verlag, München, 1957.

[8] Heidegger spominje staronjemačku riječ sagan, koje je smisao pokazujuće puštanje da se vidi, pokazujuće iznošenje na vidjelo. (Prim. prev.)

[9] Norbert Wiener, Mensch und Menschmaschine, Metzner Verlag, Frankfurt am Main 1952, str. 95.

[10] Ibid., str. 114.

[11] Ibid, str. 63 i 65.

[12] Ibid., str. 78.

[13] Carl Friedrich von Weizsäcker, „Sprache als Information“, u: Die Sprache, Fünfte Folge des Jahrbuchs Gestalt und Gedanke. Verlag R. Oldenbourg, München 1959, str. 70.

[14] Posrijedi su tri ekstaze vremena: bilost (Gewesenheit), budućnost (Zukunft kao dolaženje, prispijevanje), sadašnjost (Gegenwart). Misao o ekstazama vremena Heidegger je razvio u prvom velikom djelu Sein und Zeit. Pritom spominje grčku riječ ekstatikon i kaže da je vrijeme izvorno „po sebi samom iz sebe“ (Außer-sich). Zato fenomene bilosti, sadašnjosti i budućnosti imenujemo ekstazama vremena. Grčka riječ ekstasis označuje ushit, zanos, ludilo – ukratko načine bivstvovanja iz sebe: izvan sebe u ekstazama vremena. (Prim. prev.)

 

 

 

Martin Heidegger: Gradnja obitavanje mišljenje

Martin Heidegger:

 

Gradnja obitavanje mišljenje

 

Pokušat ćemo misliti o obitavanju (Wohnen) i gradnji (Bauen). Mišljenje o gradnji nipošto ne umišlja da je našlo zamisao gradnje ili čak da gradnji postavlja pravila. Ovaj misaoni pokušaj uopće ne predstavlja gradnju iz graditeljstva i tehnike, nego ide za tim da gradnju vrati u područje u koje spada sve što jest.

Pitamo: 1. Što je obitavanje? 2. U kojoj mjeri gradnja spada u obitavanje?

1.

Do obitavanja (Wohnen), tako se čini, prispijevamo tek preko gradnje (Bauen). Gradnja ima za cilj obitavanje. Ipak, sve građevine nisu istodobno obitavališta (Wohnungen). Most i hangar, stadion i elektrana su građevine, no nisu nikakva obitavališta; željeznička stanica i autoput, ustava i tržnica su građevine, no nikakva obitavališta. Ipak, spomenute građevine stoje u području našeg obitavanja koje seže dalje od ovih građevina, no svejedno nije ograničeno na stanovanje (Wohnung). Vozač kamiona je na autoputu kod kuće (zu Hause), ali on ipak ondje nema svoje prenoćište (Unterkunft); radnica je u predionici kod kuće, ali ondje ipak ne obitava; glavni inženjer je u elektrani kod kuće, ali on ondje ne obitava. Spomenute građevine okućuju (behausen) čovjeka. On ih naseljava (bewohnt), a ipak u njima ne obitava (wohnt), ako obitavanje znači samo to da imamo neko prenoćište. Pri današnjoj oskudici stanova (Wohnungsnot) već ovo djeluje zapravo umirujuće i razvedrujuće; stambene zgrade odista pružaju utočište (Unterkunft); stanovi mogu danas biti dobro raspoređeni (gegliedert), laki za gospodarenje, pristupačni cijenom; otvoreni uzduhu, svjetlu i suncu, no ipak: da li stanovi u sebi već jamče da će se zbivati (geschiecht) obitavanje? Sve građevine, koje uopće nisu nikakvi stanovi, ostaju sa svoje strane određene obitavanjem ukoliko služe obitavanju ljudi. Tako bi obitavanje u svakom slučaju bilo cilj koji predstoji (vorsteht) svakoj gradnji. Obitavanje i gradnja stoje jedno spram drugog u odnosu cilja i sredstva. Ali sve dok mislimo (meinen) samo to, uzimamo obitavanje i gradnju kao dvije razdvojene djelatnosti (Tätigkeit) i pritom predstavljamo nešto ispravno. Unatoč tome,  shemom cilj-sredstvo zastiremo (verstellen) bitne odnose.

Gradnja, naime, nije samo sredstvo i put do obitavanja, gradnja je u sebi samoj već obitavanje. Tko nam ovo kazuje? Tko nam uopće daje neku mjeru kojom ćemo bit obitavanja i gradnje premjeriti? Riječ koja nam govori (Zuspruch) o biti neke svari dolazi nam iz govora (Sprache), pretpostavimo li da poštujemo njegovu (govora) vlastitu bit (eigene Wesen achten). U međuvremenu tutnji zemljinom kuglom jedno neobuzdano, no ujedno spretno besjeđenje, pisanje i odašiljanje iskazanog. Čovjek se ponaša kao da je on tvorac (Bildner) i gospodar (Meister) govora, dok je zapravo govor taj koji ostaje gospodarom čovjeka. Od strane čovjeka isforsirani odnosi gospodarenja možda su prije svega ono što bit govora nagoni u ono neudomaćeno (ins Unheimische). Dobro je da držimo do brižljivosti govora, ali nam to ne pomaže sve dok nam govor služi samo kao sredstvo izražavanja. Među svim pozivima (Zusprüchen) kojima mi, ljudi, sa svoje strane, možemo pomoći da prispiju do govorenja (Sprechen), govor (Sprache) je najviši i posvuda prvi poziv.

Što zapravo znači gradnja? Starovisokonjemačka riječ za graditi bauen, buan znači obitavati wohnen, obitavati. To će reći: ostajati (bleiben), boraviti (aufhalten). Pravo smo značenje drevne riječi bauen, naime wohnen, obitavati, zagubili. Jedan zaostali trag još je sačuvan u riječi Nachbar, susjed. Susjed je Nachgebur, Nachgebauer, što je zapravo onaj koji obitava u blizini (in der Nähe wohnt). Drevne riječi buri, büren, beueren, beuron – sve označuju obitavanje, mjesto obitavanja, obitavalište (Wohnstätte). Stara riječ buan sada nam zapravo ne kazuje samo da je bauen autentično wohnen, nego nam daje najprije jedna mig kako moramo misliti s njezine strane imenovano obitavanje. Kada je posrijedi obitavanje, obično predstavljamo neko zadržavanje (Verhalten) što ga čovjek izvršava kao i mnoge druge načine zadržavanja (Verhaltungsweisen). Ovdje radimo, a ondje obitavamo. Mi ne obitavamo puko, tako da bi to bila maltene nedjelatnost, nego smo u nekoj službi, obavljamo poslove, putujemo i stanujemo na putu naizmjenično, čas ovdje, čas ondje. Graditi izvorno znači obitavati. Gdje riječ bauen (graditi) slovi još izvorno, ona ponajprije kaže: koliko daleko seže bit obitavanja. Bauen, buan, bhu, beo je njemačka riječ „jesam“ („bin“) u promjenama: ja jesam, ti jesi, sve do forme imperativa: budi! Što onda znači ja jesam? Stara riječ bauen, kojoj ono „jesam“ pripada, glasi: „ja jesam“, „ti jesi“ – to će reći: ja obitavam, ti obitavaš. Način (die Art) kako ti jesi i ja jesam, način po kojem mi ljudi na zemlji jesmo, jest das Buan, das Wohnen, obitavanje. Biti čovjekom znači: biti na zemlji kao smrtnik, odnosno obitavati. Stara riječ bauen kaže da čovjek jest ako obitava, dakle ovdje riječ bauen znači ujedno: gajiti i njegovati, naime obrađivati njivu (Acker bauen), gajiti vinovu lozu (Reber bauen). Takva gradnja ovdje čuva (hütet), naime rast, koji od sebe u svojim plodovima sazrijeva. Graditi u smislu gajiti i njegovati nije nikakva izrada (Herstellen). Brodogradnja i gradnja hrama naprotiv izrađuju na određen način sami svoje djelo. Gradnja je ovdje, za razliku od njegovanja, neko podizanje (Errichten). Oba načina gradnje – graditi kao njegovati, latinski colere, cultura i graditi kao podizati građevinu – aedificare – obuhvaćena su u autentičnoj gradnji, obitavanju. Gradnja kao obitavanje, to jest biti na zemlji, unaprijed ostaje nešto „uobičajeno“ („Gewohnte“) za svakidašnje iskustvo ljudi, kako to govor već kaže. Time ona zakoračuje iza različitih načina na koje se obitavanje ispunja, iza djelatnosti njegovanja i podizanja. Ove djelatnosti uzimaju potom ime bauen i s njim stvar gradnje za sebe same u posjed. Autentični smisao gradnje, naime obitavanja, pada u zaborav.

Ova prigoda (Ereignis) se najprije čini kao da je posrijedi samo neki proces unutar puke promjene značenja riječi. No u tome se uistinu krije nešto odlučujuće, naime: obitavanje se više ne iskušava kao bivstvovanje (Sein) čovjeka; obitavanje nije mišljeno ni kao temeljna crta ljudskog bivstvovanja.

Da govor u neku ruku opoziva autentično značenje riječi bauen, naime obitavanje (Wohnung), svjedoči izvornost ovog značenja: jer kod bitnih riječi govora pada lako u zaborav njihovo autentično/navlastito kazano (eigentlich Gesagtes) u korist onoga u prvom planu predmnijevanog (Gemeinten). Tajnu tog procesa (Vorgang) čovjek jedva da je još mislio. Govor uskraćuje čovjeku svoje  jednostavno i visoko govorenje. Ali time ne zanjemljuje (verstummt) njegov začetni nagovor   (anfänglicher Zuspruch), on samo šuti (schweigt). Čovjek dakako propušta osvrnuti se na tu šutnju.

Slušamo li pak ono što govor u riječi bauen kazuje, tada čujemo troje:

  1. Gradnja je zapravo obitavanje
  2. Obitavanje je način na koji jesu smrtnici na zemlji
  3. Gradnja kao obitavanje razvija se u gradnju koja njeguje, naime raslinje (Wachstum), i u gradnju koja podiže građevine.

Promislimo li to troje, tad ćemo razaznati mig i uočiti sljedeće: što je gradnja građevina u njezinoj biti, ne možemo dovoljno pitati, uopće stvari primjereno odlučiti, toliko dugo dok ne mislimo na to da svaka gradnja jest u sebi neko obitavanje. Mi ne obitavamo zato što smo gradili, nego gradimo i gradili smo zato što obitavamo, što znači da smo kao obitavatelji (die Wohnenden). Ali u čemu počiva bit obitavanja? Poslušajmo još jednom što nam govori govor: starosaksonsko wunon, gotsko wunian, znači isto kao i stara riječ bauen, ostajati (bleiben), boravljenje (das Sich-Aufhalten). No gotsko wunian nam jasnije kaže kako ovo ostajanje iskušavamo. Wunian znači: biti zadovoljan (zufrieden sein), umiriti se (zum Frieden gebracht), u njemu ostati. Riječ Friede (mir) znači das Freie (ono slobodno), das Frye, a fry (slobodan) znači: sačuvan od šteta i opasnosti, sačuvan pred/od…tj. zaklonjen/sačuvan (geschont). Slobodan zapravo znači biti sačuvan. Čuvanje ne počiva samo na tome da mi zaklonjeno ničemu ne izlažemo. Pravo čuvanje je nešto pozitivno i događa se onda kada mi nešto unaprijed u njegovoj biti ostavimo, kada nešto naročito u njegovu bit natrag sklonimo – ono odgovara riječi osloboditi (freien): ograditi (einfrieden). Obitavati, umiriti se, znači: ostati ograđen u slobodno (Frye), tj. u slobodno (Freie), što svako pojedino u njegovoj biti uščuva. Temeljna crta obitavanja jest ovo čuvanje (Schonen). Ono prožima obitavanje u svoj njegovoj oštrini. Ta nam se širina pokazuje čim pomislimo na to da bivstvovanje čovjeka (Menschsein) počiva u obitavanju, u smislu boravljenja (Aufenthalt) smrtnika na zemlji.

No „na zemlji“ znači već „ispod neba“. Pod oboje zajedno mišljeno je „ostajanje pred božanstvenicima“ i uključuje „zajedničko pripadanje ljudi“. Iz izvornog jedinstva  (aus einer ursprünglichen Einheit) pripadaju u jedno (gehören … in eins) četvoro: zemlja i nebo, božanstvenici i smrtnici.

Zemlja je ona koja služeći nosi, cvatući daje plodove, koja je raširena u stijenje i vode, izbija u raslinje i zvjerinje. Kažemo li zemlja, tada s njom već pomišljamo ostalo troje, čak i ako ne mislimo jednostrukost/jednostavnost (Einfalt) tih četvero.

Nebo je nadsvođujući sunčev hod, mjesečev tok što mijenja lik, lutajuće sjajenje zviježđa, doba godine i njihova mijena, svjetlo i suton dana, tama i jasnoća noći, gostoljublje i negostoljublje vremena, ptičje jato u letu i plavetna dubina etera. Kažemo li nebo, tada s njim već mislimo ostalo troje, čak i ako ne mislimo jednostrukost tih četvero.

Božanstvenici (die Göttlichen) su navješćujući vjesnici božanstva (Gottheit).  Iz svetog vladanja ovih pojavljuje se bog u svojoj nazočnosti (Gegenwart) ili se pak uskraćuje u svojem skrivanju. Imenujemo li božanstvenike, tada mislimo i na ostalo troje, čak i ako ne mislimo jednostrukost tih četvero.

Smrtnici su ljudi. Nazivaju se smrtnicima jer mogu umrijeti. Umrijeti znači uzmoći (vermögen) smrt kao smrt. Samo čovjek umire, i to neprestano, sve dok ostaje na zemlji, pod nebom, pred božanstvenicima. Imenujemo li smrtnike, tada mislimo i na ostalo troje, čak i ako ne mislimo jednostrukost tih četvero.

Ovo jedinstvo imenujemo četvorstvo (das Geviert). Smrtnici su u četvorstvu ako obitavaju. Temeljna crta obitavanja je čuvanje (Schonen). Smrtnici obitavaju tako da čuvaju (schonen) četvorstvo u njegovoj biti. Primjereno tome je obitavajuće čuvanje četverostruko.

Smrtnici obitavaju ako spašavaju (retten) zemlju – riječ retten, spasiti, uzimamo u starom smislu što ga je još Lessing poznavao. Spašavanje nije samo otrgnutost od opasnosti, spasiti izvorno znači: nešto u njegovoj vlastitoj biti osloboditi (freilassen). Spasiti zemlju je nešto više nego iskoristiti ili čak namučiti. Spašavanje zemlje ne znači obrađivanje niti podređivanje, odakle je samo jedan korak do neobuzdana iskorištavanja.

Smrtnici obitavaju ako nebo prihvaćaju (empfangen) nebo kao nebo. Oni ostavljaju sunce i mjesec njihovoj kretnji, zviježđe njegovoj putanji, doba godine njihovu blagoslovu i nepravdi, oni ne čine noć danom, a dan hajkaškim nemirom.

Smrtnici stanuju ako očekuju (erwarten) božanstvenike kao božanstvenike. Nadajući se, oni božanstvenike sučeljavaju (entgegen… halten) s onim nenadanim (das Unverhoffte). Oni čekaju znake njihova došašća (Ankunft) i ne prepoznaju znake njihova manjka. Oni ne mare za njihove bogove i ne obavljaju službu kumirima. U nesvetom oni još čekaju uskraćeni spas.

Smrtnici obitavaju ako svoju vlastitu bit, naime da uzmažu smrt kao smrt, i provode je upotrebu te mogućnosti, tako da je smrt dobra (guter Tod). Privoditi (geleiten) smrtnike u bit smrti nipošto ne znači postaviti smrt za cilj kao praznu ništinu; to također ne znači pomračiti obitavanje nekim slijepim piljenjem u kraj.

U spašavanju (Retten) zemlje, u prihvaćanju (Empfangen) neba, u iščekivanju (Erwarten) božanstvenika, u provođenju (Geleiten) smrtnoga prigađa se (ereignet sich) obitavanje kao četverostruko čuvanje četvorstva. Čuvati znači: štititi (hüten) četvorstvo u njegovoj biti. Što je uzeto u zaštitu (Hut) mora biti skriveno (geborgen werden). Gdje pohraniti (verwahrt) obitavanje, kada ono čuva četvorstvo, njegovu bit? Kako smrtnici ispunjavaju obitavanje kao čuvanje? Smrtnici ovo nikako ne mogu ako je obitavanje samo boravljenje (Aufenthalt) na zemlji, ispod neba, pred božanstvenicima, sa smrtnicima. Obitavanje je štoviše već neko boravljenje pri stvarima (Dingen). Obitavanje kao čuvanje pohranjuje četvorstvo u onom pri čemu smrtnici borave: u stvarima.

Boravljenje pri stvarima nije prikačeno spomenutoj četverostrukosti čuvanja kao nešto peto, nego naprotiv: boravljenje pri stvarima je jedin(stven)i (einzige) način kako se četverostruko boravljenje u četvorstvu svagda jedinstveno ispunjava. Obitavanje čuva četvorstvo ako unosi njegovu bit u svari. Same stvari spašavaju četvorstvo samo onda kada su one same opuštene (gelassen) kao stvari u svojoj biti. Kako se to zbiva (geschiecht)? Tako da smrtnici brižljivo njeguju (hegen und pflegen) rastuće stvari, a da one koje ne rastu, osobito podižu (eigens errichten). Njegovanje i podizanje jest gradnja u užem smislu. Obitavanje je, ako pohranjuje četvorstvo u stvari, kao ovo pohranjivanje – gradnja. Time smo na putu da postavimo drugo pitanje:

2.

U kojoj mjeri gradnja spada u obitavanje?

Odgovor na ovo pitanje pojašnjuje nam što je zapravo gradnja mišljena iz biti obitavanja. Ograničujemo se na gradnju u smislu podizanja stvari i pitamo: što je izgrađena stvar (ein gebautes Ding)? Primjer našeg razmišljanja (Nachdenken) neka bude most.

Most se izvija „lako i snažno“ iznad rijeke. Ne spaja već prisutne (vorhandene) obale. Tek u prijelazu mosta susreće se obala kao obala. Most ih pušta ležati jednu naspram druge. Druga strana je mostom postavljena naspram prve. Obale se također ne protežu kao ravnodušne granice duž tvrde zemlje obala rijeke. Most s obalama svagda donosi oba rastojanja pozadinskog obalnog krajolika prema rijeci. Most donosi rijeku, obalu i zemlju u međusobno susjedstvo. Mosta sabire (versammelt) zemlju kao krajolik oko rijeke. Tako je on provodi (geleitet) cvjetnom livadom (Auen). Potpornji mosta nose, počivajući u koritu rijeke, zamah luka, koji vodi rijeke ostavlja njezin put. Moći vodu mirno i bodro prepuštati, moći bujicu za oluje ili otapanja snijega zatvoriti u trgajućem zibanju ispod gotičkog luka – to znači da je most spreman za vrijeme neba i njegovu ćudljivu bit. Također, ondje gdje most natkriva rijeku (Strom), on ipak usmjeruje njezino strujanje (Strömen) nebu, jer je za trenutak uzima u okrilje kapije luka i iz toga opetovano oslobađa.

Most ostavlja rijeci njezin put (Bahn), jamčeći istodobno smrtnicima njihov put (Weg), da bi od zemlje do zemlje išli i putovali. Mostovi provode (geleiten) na različite načine. Gradski most vodi od utvrde do crkvenog trga, riječni most nosi automobile i kolsku zapregu od središnjeg pokrajinskog grada do okolnih sela. Neznatni potočni prijelaz starog kamenog mosta pruža žetvenim vozilima njihov put od poljane do sela i nosi drvena kola od poljske staze (Feldweg) do zemaljskog puta. Mostovi na autoputu su upregnuti u linijsku mrežu proračunljivog, najbržeg prometa na velike udaljenosti. Svagda i svaki put drukčije most provodi, tamo i ovamo, oklijevajuće i nagle ljudske putove, kako bi oni stigli na drugu obalu i, najposlije, kao smrtnici, prispjeli na drugu stranu. Most nadvija čas visoko, čas nisko rijeku i sutjesku: zadržavaju li ili zaboravljaju smrtnici to nadvijajuće mosta, da – oni su svagda već na putu posljednjem mostu – ustvari streme prekoračiti svoju običnost i nesretnost da bi sebe doveli pred sveto (Heile) božanskog. Most sabire kao nadilazeći prijelaz (überschwingende Übergang) pred božanstvencima (vor die Göttlichen). A njegovo prisustvo (Anwesen) se može promišljati (bedacht) i vidno mu se može biti zahvalan (bedankt), kao u figuri sveca mosta, a može ostati i zastrto ili čak odbačeno.

Most sabire kod sebe na svoj način zemlju i nebo, božanstvenike i smrtnike.

Sabiranje (Versammlung) znači, po jednoj staroj riječi našeg jezika „stvar“ („thing“). Most jest – i to kao označeno (gekennzeichnete) sabiranje četvorstva – neku stvar, ein Ding. Misli se, dakako, da je most najprije i zapravo neki puki most. Naknadno i prigodno mogao bi još štošta izražavati. Kao takav izražaj on postaje naknadno simbolom, na primjer za sve ono što je prije izrečeno. Svejedno, most nikada nije,  ako je pravi most, najprije puki most i potom neki simbol. Most je isto tako malo samo neki simbol u smislu da izražava nešto što, strogo uzevši, njemu ne pripada. Uzmemo li most strogo, on se nikada ne pokazuje kao izražaj. Most je stvar (Ding), samo to. Samo? Kao stvar on sabire četvorstvo.

Naše je mišljenje, dakako, od davnina naviknuto da bit stvari postavi odveć oskudno (zu dürftig). Ovo je tokom zapadnjačkog mišljenja imalo za posljedicu predstavljanje stvari kao nekog nepoznatog X, koji se može karakterizirati zamjetnim (wahrnehmbaren) svojstvima. Odatle gledano, pokazuje nam se dakako sve što već pripada sabirućoj biti ove stvari kao naknadno tumačenjem upisani (nachträglich hineingedeutete) dodatak. Naprotiv, most nikada ne bi bio puki most ako ne bi bio stvar.

Most je dakako stvar osobite vrste; jer on sabire četvorstvo na takav način da mu dopusti neko stanište (eine Stätte verstattet). Ali jedino nešto što i samo jest neko mjesto (Ort) može uprostoriti (einräumen) neko stanište. Mjesto (Ort) nije već prisutno pred nekim mostom. Ono doduše pruža, predstojeći mostu, mnogo položaja (Stellen) duž rijeke koji se nečim mogu popuniti. Jedno se od njih uzvisuje kao neko mjesto (Ort) i to mostom. Tako na primjer most ne pridolazi da bi stajao na nekom mjestu (Ort), nego mjesto od samog mosta tek nastaje (entstehen). Most je stvar, on sabire četvorstvo, ali ga sabire na taj način da mu ustupa stanište. Iz tog se staništa određuju trgovi i putevi (Plätze und Wege) kojima se prostor uprostoruje.

Stvari, koje su na ovakav način mjesta (Orte), svagda tek dopuštaju prostor. Ono što ova riječ „prostor“ („Raum“) imenuje kaže njezino staro značenje. Raum, rum znači oslobođeni prostor (Platz) za naseobinu i tabor.

Prostor je nešto uprostoreno (etwas Eingeräumtes), oslobođeno, naime u neku granicu – grčki peras. Granica  nije ono pri čemu nešto prestaje (aufhört), nego, kako su Grci spoznali, granica je ono odakle nešto započinje (beginnt) svoju bit. Zato je pojam (der Begriff), horismos, što znači granica. Prostor je bitno ono uprostoreno, ono prepušteno (Eingelassene) u svoju granicu. Uprostoreno je svagda dopušteno (gestattet) i tako sklopljeno (gefügt), to jest sabrano preko nekog mjesta (Ort), to jest preko stvari takve vrste kao što je most. Prema tome prostori (Räume) dobivaju svoju bit iz mjesta (Orten), a ne iz „prostora“.

Stvari, koje kao mjesta dopuštaju (verstatten) neko sjedište (Stätte), imenujemo sada – pretječući tok rasprave – građevinama (Bauten). One se tako zovu jer su proizvedene (hervorgebracht) podižućom gradnjom (errichtende Bauen). Koje vrste mora biti to proizvođenje, naime gradnja, iskušavamo tek kada smo promislili bit svake stvari koje iz sebe za svoje pravljenje (Herstellung) zahtijevaju gradnju kao proizvođenje. Ove stvari su mjesta koja dopuštaju neko sjedište četvorstvu, koje sjedište svagda uprostoruje neki prostor. U biti (Wesen) ovih stvari kao mjestâ leži odnos mjesta (Ort) i prostora (Raum), a također i odnos mjesta spram čovjeka koji se na njemu zaustavlja. Stoga ćemo sada pokušati objasniti bit ovih stvari, koje se imenuju gradnjom, tako da ukratko promislimo sljedeće:

Prvo: u kojem su odnosu mjesto (Ort) i prostor (Raum)? I drugo: kakav je odnos čovjeka i prostora?

Most je neko mjesto (Ort). Kao takva stvar on dopušta (verstattet) neki prostor u koji su pripušteni (eingelassen) zemlja i nebo, božanstvenici i smrtnici. Od strane mosta dopušteno prostor sadrži mnoštvo lokacija (Plätze) na različitoj blizini i daljini od mosta. Ove lokacije puštaju da se postave kao puke pozicije (Stelle) između kojih postoji izmjerljiv razmak; neki razmak – grčki: stadion – jest svagda uprostoren, i to pukim pozicijama. Na taj način uprostoreni položaj jest prostor (Raum) posebne vrste. On je kao razmak, kao stadion, ono što nam ta ista riječ stadion latinski kazuje: spatium, međuprostor. Tako mogu blizina i daljina između ljudi i stvari postati pukim daljinama, razmacima međuprostora. U prostoru, koji se predstavlja kao spatium, pojavljuje se sada most kao puko nešto (Etwas) na nekoj poziciji (Stellen), koji svagda može biti zauzet od strane bilo čega drugoga ili može biti nadomješten pukom markacijom. Nije dovoljno iz prostora kao međuprostora ostaviti da se izdignu puka isprezanja (Ausspannungen) po visini, širini i dubini. Tako ovo apstrahirano, latinski abstractum, predstavljamo kao čistu raznovrsnost triju dimenzija. Ono što ova raznovrsnost uprostoruje ne biva više određeno razmakom, nije više nikakav spatium, nego još samo extensio, protežnost (Ausdehnung). Prostor kao extensio se dade pak još jednom svesti, naime na analitičko-algebarske relacije. Ono što ove uprostoruju jest mogućnost čisto matematske konstrukcije različitosti, s proizvoljno mnogo dimenzija. Može li se ovo matematsko uprostorenje imenovati  „nekim određenim“ prostorom. No „neki određeni“ prostor u ovom smislu ne sadrži nikakve prostore (Räume) i površine (Plätze). U njemu ne nalazimo nikakva mjesta, to jest stvari od vrste kakva je most. Naprotiv, u prostorima (Räumen), koji su uprostorenim mjestima (Orte), svagda leži prostor (Raum) kao međuprostor, a u ovom opet prostor kao čista protežnost. Spatium i extensio svagda daju mogućnost da se stvari i ono što stvari uprostoruje izmjerimo po razmacima, dužinama i pravcima i te mjere proračunamo. No numeričke mjere i njihove dimenzije, samo zato što su na sve protegnuto opće primjenljive, nipošto nisu temelj za bit prostora i mjesta, koji bi uz pomoć matematičkog bili izmjerljivi (durchmeβbar). Ovdje ne možemo razmatrati u kojem je smislu, međutim, moderna fizika bila prisiljena preko same stvari predstaviti prostorni medij kozmičkog prostora kao jedinstveno polje koje je određeno tijelom kao dinamičkim središtem.

Prostori, koje svakodnevno prolazimo, uprostoreni su od strane mjestâ (Orte), kojih se bit temelji u stvarima takve vrste kao što su građevine. Obratimo li pažnju na ove odnose između mjesta (Ort) i prostora (Räumen), između prostorâ i prostora, tada stječemo uporište za promišljanje odnosa čovjeka i prostora (Raum).

Besjedimo li o čovjeku i prostoru, tada je posrijedi to kako čovjek stoji na jednoj, a prostor na drugoj strani. Ipak, prostor nije nikakva nasuprotnost (Gegenüber) čovjeku. On nije ni izvanjski predmet ni nutarnji doživljaj. Nema ljudi i pokraj njih izvanjskog prostora (Raum), jer kada kažem: „neki čovjek“ i tim riječima mislim na onoga koji jest na ljudski način, što znači da obitava, tada ja već imenom „neki čovjek“ imenujem boravljenje u četvorstvu, pri stvarima. Također, i kada se odnosimo spram stvari, koje nisu u dohvatljivoj blizini, boravimo pri stvarima samim. Udaljene stvari ne predstavljamo – kako se to uči u školi – puko nutarnje, tako da se predstave same od sebe odmotavaju kao nadomjestak u  našoj nutrini i u glavi. Kada mi sada – svi mi – mislimo ovdje na stari most u Heidelbergu, onda upućivanje mišljenja (Hindenken) prema nekom mjestu nije puki doživljaj ovdje prisutnih osoba; štoviše, pripada biti našeg pomišljanja na spomenuti most da to pomišljanje u sebi izdržava daljinu ovom mjestu (die Ferne zu diesem Ort durchsteht). Mi odavde smo ondje kod mosta, a ne pri nekom sadržaju predstave u našoj svijesti. Mi čak odavde možemo biti bliže svakom mostu nego onaj komu se on svakodnevno nudi kao bezbrižan prijelaz preko rijeke. Prostori i s njima neki „određen“ prostor svagda su već uprostoreni u boravljenju smrtnika. Prostori se otvaraju time da su pripušteni u obitavanje ljudi. Smrtnici jesu, to znači: obitavajući izdržavaju prostore (wohnend durchstehen sie Räume) na temelju njihova boravljenja pri stvarima i mjestima. I samo dok smrtnici izdržavaju (durchstehen) prostore primjereno svojoj biti, mogu oni kroz njih prolaziti (durchgehen). Ipak pri idenju (Gehen) ne prestajemo nikad (geben wir jenes… nicht auf)  sa stajanjem (Stehen). Štoviše, mi uvijek idemo tako prostorima da ih pri tome već podnosimo (ausstehen) neprestanim boravljenjem pri bližim i daljim mjestima i stvarima. Kada idem prema izlazu dvorane već sam ondje i ne bih uopće mogao tamo ići kada ne bih tako bio da sam već ondje. Ja nisam nikada samo ovdje kao ovo začahureno tijelo, nego sam ondje, što znači već izdržavam (durchstehend) prostor i samo tako ga mogu prolaziti (durchgehen).

Čak i onda kada smrtnici „idu u sebe“ („in sich gehen“) ne napuštaju svoju međusobnu pripadnost (Zugehörigkeit) četvorstvu. Kada sebe – kako se kaže – osmišljavamo (besinnen) na samima sebi, pridolazimo u povratnom putu od stvari nama, pritom ne žrtvujući boravljenje pri stvarima. Štoviše, gubitak odnosa spram stvari, koji nastupa u depresivnim stanjima, gotovo da ne bi bio moguć kada bi ovo stanje ostalo ono što kao ljudsko stanje jest, naime boravljenje pri stvarima. Samo ako to boravljenje već određuje bivstvovanje čovjeka, mogu nas stvari pri kojima jesmo više ne osloviti (ansprechen), mogu nas se više ništa ne ticati.

Odnos čovjeka prema mjestima (Orten) i preko mjesta prema prostorima počiva u obitavanju. Odnos čovjeka i prostora nije ništa drugo nego bitno mišljeno obitavanje.

Kada mi pomišljamo, na traženi način, odnos između mjesta i prostora, kao i odnos čovjeka i prostora, svjetlo pada na bit stvari, koje su mjesta i koje zovemo građevine.

Most je stvar takve vrste. Mjesto (Ort) dopušta jednostrukost (Einfalt) zemlje i neba, božanstvenika i smrtnika u jedno sjedište (Stätte), uređujući (einrichtet) to sjedište u prostor. Mjesto (Ort) uprostoruje četvorstvo u dvostrukom smislu. Mjesto dopušta četvorstvo i mjesto uređuje četvorstvo. Oboje, naime, uprostorenje kao dopuštanje i uprostorenje kao uređenje, pripadaju skupa. Kao dvostruko uprostorenje, mjesto (Ort) je neka zaštita četvorstva ili kako ta ista riječ kaže: ein Huis (kuća), ein Haus (dom). Stvari koje su od vrste takvih mjesta okućuju (behausen) boravljenje čovjeka. Stvari ove vrste su okućenja (Behausungen), ali ne nužno i obitavališta (Wohnungen) u užem smislu.

Gradnja je proizvođenje (Hervorbringen) takvih stvari. Njezina bit počiva u tome da ona odgovara vrsti tih stvari. Te stvari su mjesta koja dopuštaju prostore. Stoga je gradnja, budući da je uređenje mjesta, začinjanje i sklapanje (Fügen) prostora. Budući gradnja proizvodi mjesta, sa slaganjem (Gefüge) njihovih prostora nužno dolazi prostor kao spatium i extensio u stvarne sklopove građevina. Sama gradnja nikada ne uobličuje „neki određeni“ prostor. Ni neposredno ni posredno. Ipak je gradnja, jer proizvodi stvari kao mjesta (Ort), bliža biti prostora i bitnom podrijetlu „nekog određenog“ prostora nego svekolika geometrija i matematika. Gradnja podiže mjesta (Ort) koja četvorstvu uprostoruju sjedišta (Stätte). Iz jednostrukosti, u kojem zemlja i nebo, božanstvenici i smrtnici jedni drugima pripadaju, prima gradnja upute (Weisung) za svoje podizanje mjesta (Ort). Iz četvorstva gradnja preuzima (übernimmt) mjeru za svako mjerenje (Durchmessen) i svako planiranje (Ausmessen) prostora koji su svagda uprostoreni zasnovanim  mjestima. Građevine zaštićuju četvorstvo. One su stvari koje na svoj način čuvaju četvorstvo. Čuvati četvorstvo – spašavati zemlju (die Erde zu retten), osjećati nebo (den Himmel zu empfangen), prihvaćati božanstvenike (die Göttlichen zu erwarten), provoditi smrtnike (die Sterblichen zu geleiten) – ovo četvorostruko čuvanje je jednostavna bit obitavanja. Tako onda prave građevine iskivaju (prägen) obitavanje u njegovu bit i okućuju (behausen) ovu bit.

Tako označena gradnja jest neko odlikovano dopuštanje obitavanja (Wohnenlassen). Ako odista to jest, tada je gradnja već odgovorila nagovoru (Zuspruch) četvorstva. U tom odgovaranju (Entsprechen) utemeljeno je svekoliko planiranje, koje sa svoje strane projektima otvara primjerena okružja za orise (für die Risse die gemaßen Bezirke öffnet).

Čim pokušavamo bit podižuće gradnje misliti iz dopuštanja obitavanja, iskušavamo jasnije na čemu počiva svako proizvođenje (Hervorbringen), što se obavlja kao gradnja. Uobičajeno je da proizvođenje uzimamo kao neku radinost (Tätigkeit), učinci koje za posljedak imaju neku zgotovljenu građevinu. Može se proizvođenje tako predstavljati: nešto je time zahvaćeno, ali ipak nije pogođena njegova bit, da je pronošenje (Herbringen) koje iznosi (vorbringt). Gradnja, naime, pronosi (herbringt) četvorstvo u neku stvar – most – i iznosi (vorbringt) stvar kao neko mjesto (Ort) u ono već prisutno (Anwesende) koje je tek sada preko ovog mjesta uprostoreno.

Proizvođenje se grčki naziva tikto. Korijenu tec ove drevne riječi pripada riječ techne, tehnika. Ovo za Grke ne znači ni umjetnost/umijeće ni ručni rad, nego: (do)pustiti da se pojavi nešto među prisutnim stvarima (in das Anwesende) kao ovo ili ono, tako ili drukčije. Grci misle techne, pro-izvođenje (Hervorbringen) polazeći od dopuštanja pojavljivanja (Erscheinenlassen).  Ovo techne, koje se ima tako misliti, od davnina se krije u tektonskom elementu (im Tektonischen) arhitekture. Ono se iznova skriva, opet i odlučnije, u tehničnosti tehnike pogonskih strojeva. No bit se građevinskog proizvođenja ne dade dovoljno misliti ni iz umijeća gradnje ni iz inženjerskog posla u gradnji, a ni iz spajanja obaju. Građevinsko proizvođenje ne bi bilo također ni onda primjereno određeno ako bismo ga htjeli misliti u smislu izvornog grčkog techne: samo kao dopuštanje pojavljivanja koje nešto proizvedeno kao prisutno (Anwesendes) dostavlja (anbringt) u već prisutno.

Bit gradnje je dopuštanje obitavanja (Wohnenlassen). Izvršavanje biti (Wesensvollzug) gradnje znači podizanje mjesta usklađivanjem (Fügen) njihovih prostora. Samo kada smo kadri obitavati, možemo graditi. Pomislimo učas na jedan dom u Schwarzwaldu, koji je još prije dva stoljeća izgradilo seljačko obitavanje. Ovdje je ustrajnost mogućnosti (Inständigkeit des Vermögens) jednostruko (einfältig) pripustila (einzulassen) zemlju i nebo, božanstvenike i smrtnike u stvari, podigla kuću. Postavila je (gestellt) konak (Hof) prema jugu na padinu gore, zaštićenu od vjetra, usred pašnjaka i u blizini izvora. Dala mu je široko izbočit krov od šindra, koji svojim prikladnim nagibom nosi teret snijega i nisko se spuštajući čuva sebe od oluje u dugim zimskim noćima. Nije zaboravila ni kutak s nabožnim slikama i svetim predmetima (Hergottswinkel) iza zajedničkog stola, kao i uprostoriti posvećene površine za kolijevku i drvo umrlih (Totenbaum) – tako se ondje zove mrtvački sanduk – da time naznači različitim pokoljenjima kovanje (Gepräge) njihova puta kroz vrijeme pod jednim krovom. Neki je zanat (Handwerk) podigao taj dom, a taj zanat i sam izvire iz obitavanja koristeći se njegovim alatima (Geräte) i skelama (Gerüste) kao stvari.

Samo kada smo kadri obitavati, možemo graditi. Upućivanje na švarcvaldski dom nipošto ne znači da se možemo i trebamo vratiti gradnji ovakvih domova, nego on predočuje na jednom bivšem (gewesenen) obitavanju kako je ono znalo (moglo) graditi (zu bauen vermochte).

No obitavanje je temeljna crta bivstvovanja, primjereno kojem smrtnici jesu. Možda nešto jasnije izlazi na svjetlo, preko ovog pokušaja promišljanja (nachzudenken) obitavanja i gradnja, da gradnja pripada obitavanju i kako gradnja od njega pridobiva vlastitu bit. Već bi dostatno bilo kada bi obitavanje i gradnja prispjeli u dostojanstvo upitnosti (Fragwürdig) i tako ostali među stvarima dostojnim mišljenja (denkwürdig).

Da pak samo mišljenje pripada obitavanju u istom smislu kao i gradnja, samo na jedan drugi način, može posvjedočiti ovdje iskušani misaoni put.

Gradnja i mišljenje su svagda, svatko na svoj način, prijeko potrebni (unumgänglich) obitavanju. Oboje su pak nedostupni (unzulänglich) obitavanju, dok odvojeni tjeraju svoje, umjesto da jedno drugo slušaju. To su kadri kada oboje – gradnja kao i mišljenje – pripadaju obitavanju, ostaju u svojim granicama i znaju da jedno kao i drugo dolaze iz radionice dugog iskustva i neprestana vježbanja.

Pokušali smo misliti bit obitavanja. Idući korak na tom putu bio bi pitanje: kako stoji s obitavanjem u našem problematičnom vremenu (unserer bedenklichen Zeit)? Posvuda se govori, ne bez razloga, o oskudici stanova (Wohnungsnot), i ne samo govori, nego i pristupa poslu. Oskudica se nastoji otkloniti stvaranjem stanova, potporom stambenoj gradnji, planiranjem svekolikog graditeljstva. No ma kako da manjak stanova bio tvrd i gorak, preprečujući i prijeteći – navlastita nevolja obitavanja ne počiva tek u manjku stanova. Navlastita nevolja obitavanja starija je od svjetskih ratova i razaranja, starija od povećanja broja stanovnika (Bevölkerungszahl) na Zemlji i položaja industrijskog radnika. Navlastita nevolja obitavanja počiva u tome da smrtnici bit obitavanja tek imaju iznova potražiti, da oni tek moraju naučiti obitavati. Što onda (činiti) kada se neudomaćenost (Heimatlosigkeit) čovjeka sastoji u tome da čovjek navlastitu nevolju (Not) obitavanja još ne pomišlja kao nevolju? Čim čovjek pomišlja (bedenkt) neudomaćenost, ona više nije nikakva bijeda. Ona je, pravilno pomišljena (bedacht) i dobro uščuvana (behalten), jedinstveni poziv (Zuspruch), koji poziva (ruft) smrtnike na obitavanje.

Kako bi pak drukčije smrtnici mogli odgovoriti ovom pozivu nego tako da sa svoje strane pokušaju od sebe samih dovesti obitavanje do punine njegove biti? Oni to ispunjaju gradeći iz obitavanja i misleći za obitavanje.

S njemačkog preveo Mario Kopić

[Martin Heidegger, Bauen Wohnen Denken, u: isti, Vorträge und Aufsätze, Gesamtausgabe, sv. 7, Frankfurt/M. 2000.]

Esej ”Gradnja Obitavanje Mišljenje” nastao je kao zapis predavanja što ga je Martin Heidegger imao u  Darmstadtu na konferenciji Čovjek i prostor (Mensch und Raum) 5. avgusta 1951. godine. Diskusiju je nakon predavanja moderirao Otto Bartning, a slušatelji i diskutanti su bili većinom arhitekti, poput Paula Bonatza i Richarda Rimerschmidta. Među njima je bio i budući arhitekt Berlinske filharmonije i Njemačke nacionalne knjižnice Hans Scharoun, ali i sociolozi poput Alfreda Webera, filozofi poput Hansa-Georga Gadamera i José Ortege y Gasseta.

Posrijedi je jedan od filozofski najrelevantnijih zapisa o arhitekturi i, ponajprije zbog svoje kompleksnosti, značajno je utjecao na cijela pokoljenja arhitekata, od Christiana Norberg-Schulza i Franka Llyoyda Wrighta, preko Kennetha Fremptona i Louis Kahna, do Reima Pietiläe i Paola Portoghesija. Arhitekt Aalvar Aalto držao je čak ovaj esej, s Heideggerovom posvetom, na svom radnom stolu. (Mario Kopić)