Hans King (1928-2021)

Mario Kopić:

 

OSTAVŠTINA HANSA KÜNGA

(1928-2021)

 

Prošao je Hans Küng trnovit put od priznatog crkvenog koncilskog teologa, preko inkvizicijske zabrane da predaje crkveni nauk, do svjetski znanog ekumenskog teologa, kritičnog spram katoličke hijerarhije i njezine dogme.

Rođen je u Švicarskoj 1928. godine, demokratskoj zemlji s četiri jezika, gdje žive katolici i protestanti Luterove, Calvinove i Zwinglijeve reforme. Blizu njegove domovine, ali u Njemačkoj, rođen je godinu dana ranije i Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI. Dok je bio poslušan, Küngova je karijera, kako univerzitetska tako i ona unutar crkvene hijerarhije, bila mnogo uspješnija od Ratzingerove. Početkom šezdesetih godina postao je koncilski teolog iz prvog reda, dok je Ratzinger spadao tek u drugi. Zbog toga mu je, kako nas obavještava i sam Ratzinger, mogao neposredno pomoći pri njegovu napretku: ”Tako nisam mogao odoljeti iskušenju, kad me je univerzitet u Tübingenu, koji mi je već 1959. godine ponudio katedru za fundamentalnu teologiju, sada pozvao na novoustanovljenu katedru za dogmatiku. Hans Küng se snažno zauzeo za taj poziv i za to je našao suglasnost ostalih kolega”.

Vatikan je, kao što je znano, Hansu Küngu 1979. godine zbog njegove kritike papinske nepogrešivosti (nezabludivosti), odnosno katoličkih dogmi uopće, uskratio dopuštenje da predaje na Katoličkom teološkom fakultetu u Tübingenu, na kojemu je predavao dvadeset godina. Sam Küngov dosje otvoren je još 1957. godine zbog njegove disertacije o teologiji milosti protestantskog teologa Karla Bartha, ali prvi istražni postupak pokrenut je nakon objavljivanja njegove knjige Strukture Crkve, a nakon izlaska knjige Crkva 1967. godine rimska inkvizicija, odnosno sveta kongregacija za nauk vjere (Sacra Congregatio pro Doctrina Fidei), započela je službeni postupak svojim uobičajenim metodama: nakon anonimne denuncijacije slijedi tajni postupak, zabrana uvida u akte, a branitelja, takozvanog relator pro auctore, određuje sama kongregacija. Na donesenu odluku ne postoje mogućnosti žalbe. I sve se do 1979. godine činilo da će Rim i njemački biskupi na kritičku teologiju Hansa Künga reagirati samo na ravni dijaloga, a ne na ravni administracije. No stvar se stubokom promijenila kad je, vjerojatno zaslugom financijski snažnog fašistoidno-katoličkog tajnog saveza Opus Dei, 1978. godine na čelo Papinske države (Patrimonium Sancti Petri, očevine svetog Petra), došao baštinik ”agresivnog papinstva” (Thomas Cahill), krakovski nadbiskup Karol Wojtyla kao Ivan Pavao II, tako da je 18. decembra 1979. godine uslijedila definitivna zabrana. U to je doba prefekt kongregacije za nauk vjere, odnosno glavni inkvizitor, bio kardinal Franjo Šeper, bivši zagrebački nadbiskup, koji je o ”nebirokratskom” rješavanju nepodobnih imao vlastite ideje. Primio je tako Künga jednom prigodom u vlastitu audijenciju i ponudio ga čašicom domaće šljivovice: ”Šteta, šteta što niste svećenik moje dijaceze Zagreb. Znate li što bih ondje kao biskup učinio s Vama? Poslao bih Vas u najzabačeniji kut moje zemlje, u hrvatsku seosku zajednicu. Ondje biste mogli naučiti što je vjera katoličkog puka.” Na to mu je Küng uzvratio: ”Kako je dobro što sam slobodan švicarski građanin i što mi je dijaceza Basel, a ne Zagreb!”

Njegov ga univerzitetski kolega Joseph Ratzinger, dakako, tada nije podupro. Kad je izabran za papu, primio ga je u četverosatnu audijenciju, ali ne kako bi išta od njega čuo. Küng je to odmah shvatio i nakon prve oprezne potpore novom papi, uspostavio je prema njemu kritičan, s vremenom sve kritičniji odnos. Čini se da je ovim riječima ponajbolje opisao podlogu njihova razilaženja: ”Nemoguće je pisati o povijesti Evrope, a ne posvetiti primjerenu pažnju ulozi kršćanstva; to bi morala imati u vidu i današnja evropska politika. Pritom pak upravo s ulogom Rimokatoličke crkve ne bi trebalo pretjerivati, što čine neki rimokatolički hijerarhi u znaku ponovne evangelizacije ili čak ponovne katolizacije. Takva nazadnjačka crkvena politika samo jača prikriveno i djelomično javno suprotstavljanje kršćanstvu uopće, napose katoličkoj crkvi.”

Nakon inkvizicijskog uskraćivanja dopuštenja da predaje, za Künga se veoma zauzima njegov univerzitet u Tübingenu omogućujući mu da zadrži katedru i da dalje vodi Institut za ekumenska istraživanja, sada već neovisan i odvojen od Katoličkog teološkog fakulteta i direktno podređen senatu univerziteta. Oslobođen mnogih administrativnih i birokratskih zadataka na fakultetu, Küng se sve predanije posvećuje novom ekumenskom izazovu: izazovu ekumenizma ad extra – velikim nekršćanskim svjetskim religijama. Glavno mu geslo postaje: učiti, a ne suditi. Dijalog, a ne konfrontacija. Postaje spiritus movens i spiritus rector projekta pod nazivom Projekt Weltethos, Projekt svjetski etos, zasnovanom njegovim istoimenim programskim spisom. Religije svijeta, glasi teza, mogu doprinijeti miru u svijetu jedino putem zajedničkog etosa koji čini temeljni konsenzus u pogledu njihovih zajedničkih vrednota. Projekt svjetski etos nošen je uvjerenjem da nema mira među narodima bez mira među religijama, da nema mira među religijama bez dijaloga među religijama i da nema preživljavanja bez svjetskog etosa. Ako takvog dijaloga među religijama nema, odnosno ako se prekine, nasilje postaje jedinom alternativom. Kad ljudi više ne razgovaraju međusobno, nije daleko čas kad će započeti pucati jedni na druge. Ne samo u islamu, nego i u judaizmu i kršćanstvu, pa i u azijskim religijama postoji realna opasnost instrumentalizacije religije u političke svrhe. Kad se to dogodi, dobivamo visoko eksplozivnu smjesu religije i politike. Takva fanatična religija postaje opasnošću za svjetski mir.

Küngov projekt konkretizirao se u Deklaraciji o svjetskim religijama koju je u septembru 1993. proglasio Parlament svjetskih religija u Chicagu. Deklaracija postulira da nema novog svjetskog poretka bez svjetskog etosa; obavezuje na kulturu nenasilnosti i poštivanja svakog života (prastara mudrost: ne ubij!); obavezuje na kulturu solidarnosti i pravednosti svjetskog privrednog poretka (prastara mudrost: ne kradi!); obavezuje na kulturu ravnopravnosti i partnerstva muškarca i žene (prastara mudrost: ne bludniči!); obavezuje na kulturu tolerancije i života u istinoljubivosti (prastara mudrost: ne laži!). Današnja epoha, kaže se u uvodu, kao nijedna dosad, obilježena je svjetskom politikom, svjetskom tehnologijom, svjetskom ekonomijom i svjetskim civilizacijama i kao takvoj potreban joj je svjetski etos. Pritom svjetski etos ne znači ni novu svjetsku ideologiju ni jedinstvenu svjetsku religiju s onu stranu svih postojećih religija, a ponajmanje znači vladavinu jedne religije nad ostalima. Čovječanstvo se umorilo od ideologija. Projekt svjetski etos želi istaknuti ono što je, unatoč svim (dogmatskim) različitostima, religijama svijeta sada već zajedničko u pogledu postojećih, obavezujućih vrednota, čvrstih, stalnih mjerila i ličnih, temeljnih držanja. Drugim riječima, svjetski etos ne svodi religije na nekakav etički minimalizam, nego ističe minimum onoga što je svim svjetskim religijama već sada zajedničko.

U razgovoru s Jürgenom Hoerenom Hans Küng ističe da je svjetski etos prije svega etički koordinatni sistem: ”Ako imate samo kompas i geografsku kartu, trebate još i koordinate da nađete put. U tom smislu mogli bismo govoriti o običajnim koordinatama za kompas savjesti. Dakako, te koordinate treba formulirati. Gotovo da ne postoji tekst o kojem sam toliko razmišljao, o malo stvari sam toliko dugo raspravljao i izmjenjivao mišljenja kao kada sam pisao nacrt za izjavu Parlamenta svjetskih religija 1993. godine u Chicagu. U toj izjavi možete naći u velikoj mjeri prihvaćen pokušaj da etos čovječanstva, kako se razvijao otkad ljudi pamte, obuhvatimo u šest velikih pravila, dva temeljna načela i četiri uputstva. Ne zato da bismo nadomjestili deset Božjih zapovijedi, nego da bismo izrazili ono što tih deset zapovijedi u biti već sadrže, što ne nalazimo samo u sinajskim zapovijedima, u govori u gori ili u Kuranu, nego i već kod Patanđalija, ustanovitelja joge, u budističkom kanonu ili kod Konfucija i drugih velikih tekstova religije čovječanstva.”

Iz te je izjave razvidna ne samo Küngova uloga, nego i infrastruktura etičkog koordinatnog sistema na kojem gradi svjetski etos i globalnu etiku koja iz njega proishodi. Pritom naglašava kako razliku između religije i etosa tako i razliku između etosa i etike. Etika mu znači ”nauk o moralnom postupanju (Lehre vom moralischen Verhalten)”, etički sistem kakav donose etike filozofa, od Aristotela preko Tome Akvinskog i Kanta do Levinasa. Etos pak nije prvenstveno nauk ili sistem, nego označuje ”unutarnje moralno, običajno temeljno držanje čovjeka (innere moralische, sittliche Grundhaltung eines Menschen)”, koje u biti određuje cjelokupno čovjekovo djelovanje. To da ne smijemo lagati, nego govoriti istinu, da ne smijemo ubijati i krasti, a spolnost ne zloupotrebljavati, nego se moramo poštivati i voljeti, jesu norme koje mi diktira savjest i zato se tiču mojeg unutarnjeg temeljnog držanja, dakle pretpostavljaju moju dobrovoljnu vezanost, odnosno obavezu. Ključna je, kad je posrijedi etos, naša sloboda i vlastita odgovornost koja iz nje proishodi. Svakoga od nas, pa i voditelja država.

Iza Küngova razlikovanja svjetskog etosa i religioznih zapovijedi/zabrana, kakve sadrži dekalog, skrivaju se neke, na prvi pogled neuočljive i zato neočekivane razlike. O svjetskom etosu svagda govorimo u jednini, a o svjetskim religijama u množini. Sve svjetske religije sadrže svjetski etos, ali ujedno sadrže i zapovijedi koje ne spadaju u svjetski etos. Zato ih nije moguće uključiti u svjetski etos, no ako bi ih zastupnici pojedinih religija na svaki način unatoč tome htjeli uključiti, nastupali bi protiv svjetskog etosa. I ako religije ne mogu biti etički kriterij svjetskog etosa, nego svjetski etos etički kriterij religija, tada religije moraju, ako se ne žele isključiti iz svjetske zajednice, i na ravni globalne etike slijediti etiku u singularu. Moraju raznovrsnost svojih Istina uskladiti s istinom istinske etičnosti. U tom smislu Küng naglašava: ”Iskreno rečeno, nastanka jedne svjetske religije odista se ne bismo trebali plašiti, jer su religije za nešto takvo odveć različite. Isto tako nema potrebe ni priželjkivati svjetsku religiju, jer sadašnji položaj ne nudi nikakve oslonce za pretpostavku da bi ona uopće ikada mogla nastati. No u svakom slučaju valja osnaživati uvjerenje da temeljna životna uputstva trebaju vrijediti za cijelo čovječanstvo… Ostavim li apstraktnu formulaciju po strani i kažem li konkretno, primjereno današnjem vremenu: Što znači ne ubijaj, odnosno imaj poštovanje prema svemu živome? Što znači ne laži, odnosno govori istinu? Što znači ne kradi, odnosno trudi se oko pravednog privrednog poretka? Što znači ne zloupotrebljavaj spolnost, odnosno zauzimaj se za poštivanje žene i partnerstva između muškarca i žene? To su norme koje spajaju sve religije i koje mogu prihvatiti i nevjernici. A za to nije potrebna zajednička religija, nego samo zajednički temeljni moral”.

Takav je bio Küngov odgovor na Hoerenovo pitanje skriva li se iza svjetskog etosa namjera uspostavljanja nove svjetske religije ili bar nekakve geografske karte svjetskih religija. No Küng ništa od toga ne želi, želi samo priznanje etosa koji spaja kako teiste tako i raznovrsne ateiste i agnostike. Ključan je njegov stav koji ocrtava razliku između moguće zajedničke religije i zajedničkog temeljnog morala, odnosno svjetskog etosa i globalne etike koja iz njega proishodi. Naglasak je na tome što je potrebno, a što ne. Više od svega potreban je svjetski etos, otuda njegov prioritet, njegova značenjska prednost pred religijama, ali i pred ateizmom, odnosno agnosticizmom. Ukratko: postoji svjetski etos bez religija, ne postoje religije bez svjetskog etosa.

Ostvarenje svojih snova Küng je dosegao kada je Generalna skupština OUN prihvatila dokument kojeg je bio idejnim inicijatorom, sudjelujući pritom neposredno u skupini od dvadeset reprezentativnih intelektualaca iz cijelog svijeta u njegovoj pripremi. Zato je imao čast da 9. 11. 2001. neposredno nastupi pred skupštinom i navedeni dokument poprati posebnom izjavom pod naslovom Izjava pred Generalnom skupštinom OUN. Time je projekt svjetskog etosa, što ga je Küng zasnovao 1990. godine, u velikoj mjeri bio ostvaren.

U svojim posljednjim nastupima, već obolio od Parkinsonove bolesti, odbijao je oštro Hans Küng svako veličanje patnje. Ne tražiti patnju, nego je, ako ne ide drukčije, samo podnositi. Ali najbolje je boriti se protiv patnje. Pa čak i eutanazijom. Mjerilo odnosa spram eutanazije je evanđelje, a ne još uvijek dominantna srednjovjekovna teologija i crkveno pravo koje na njoj počiva. U intervju s Markusom Grillom iz 2013. godine za magazin Spiegel, Küng potvrđuje da vjeruje u Boga i nebesa, ali poriče postojanje ”vječnog pakla”. U paklu živimo sada i ovdje ako smo izgubili smisao života ili ako smo uključeni u krvave ratove. I nada se da će prispjeti u nebesa, što je samo drugo ime za neposredni susret s Bogom: s onu stranu vremena i prostora. Što se pak tiče života i smrti, Küng ističe: ”Za mene je život dar Boga. No taj je dar Bog izručio meni, mojoj vlastitoj odgovornosti. To vrijedi i za zadnju fazu života, fazu umiranja. Biblijski Bog je Bog milosrdnosti (Barmherzigkeit), a ne okrutni despot koji želi čovjeka što duže gledati u paklu muka. Pomoć pri smrti može dakle biti ultimativna, posljednja moguća životna pomoć.”

Na podlozi tog uvida Küng je izričito podupirao ne samo pasivnu, nego i aktivnu eutanaziju. Štoviše, za nju se odlučio i sam i kao švicarski državljanin upisao se u društvo Exit. Bio je, naime, svjedokom teške patnje svojeg brata, koji je umro u 23 godini od tumora na mozgu. Njegovu patnju, koja je uključivala više no samo nesnosnu bol, sam ne bi želio podnositi. I zašto bi se grčevito hvatao (zemaljskog) života do zadnjeg ako smrt znači prijelaz u drugi, vječni život? Stupanje sebe kao konačnog bića u beskonačnost Boga? U stanje ”vječnog mira i vječne blaženosti”? U eutanaziji kao dostojanstvenoj smrti, posljednjem dahu čovjekova dostojanstva, Küng zato ne vidi suprotnost vjeri, nego upravo njezin doživljaj, čovjeka dostojan konac života na zemlji, ali ne i života kao takvog, koji se, prema njemu, ne okončava (verendet), nego dovršava (vollendet). Nitko nije obavezan da predan Bogu podnosi i ono nepodnošljivo kao bogomdano! Ne smije se dogoditi ono što se dogodilo u Goetheovu romanu Patnje mladog Werthera, u kojem glavni junak oduzme sebi život, a zadnja rečenica glasi: ”Nikakav ga svećenik nije pratio”. U tom Goetheovu stavu Küng vidi jasnu optužbu još uvijek važeće crkvene pozicije. Ujedno naglašava da njegovu eutanazijsku smrt nipošto ne treba uzimati kao inscenirani protestni čin protiv crkvenog autoriteta. Također svoju smrt, samousmrćenje (Selbsttötung) ili smrt kao slobodan izbor (Freitod), a ne samoubojstvo (Suizid), ne želi proglašavati općim pravilom, nekakvim Kantovim kategoričkim imperativom. Neka svatko odluči sam za sebe, autonomno, dobrovoljno i po svojoj savjesti. U tome ga ne bi trebao sprječavati nikakav svećenik, medicinar ili sudac.

Taj će svoj etički stav Küng produbiti u knjizi Umrijeti sretno. Još jednom naglašava da nikome ne želi ništa propisivati i nametati, samo želi umrijeti dok je još čovjek u punom smislu te riječi: ne bez tuge i boli odlaska, ali unutarnje zadovoljan i na čisto sam sa sobom. ”Koliko će mi dugo dakle biti moguće živjeti život dostojan čovjeka? Sada živim svjesnije no ikad: znam da je to dragocjeno, darovano vrijeme. Ali jedno također znam: Ne želim nastaviti postojati kao sjena samoga sebe”.

To nije značilo da će Küng u svojoj odluci ustrajati do kraja. Palijativna briga omogućuje umiranje bez nesnosne patnje. Tako se i dogodilo. Hans Küng umro je u snu u svojem domu. No na načelnoj ravni to nije ni bilo bitno. Bitno je bilo i ostalo ne biti unaprijed osuđen na ponižavajuću patnju, na podvrgnutost mučenju. Etički gledano, to znači da nam ljudsko dostojanstvo pripada sve do smrti.

 

*

 

Iz mora razgovora s Hansom Küngom na svim stranama svijeta odabiremo na ovom mjestu onaj s novinarom Benjaminom Ivryjem za magazin Newsweek iz jula 1991. godine.

Ivry: Njujorška štampa je s velikim publicitetom pratila vašu debatu s kardinalom Johnom O’ Connorom povodom poznate dileme: kojeg je spola Bog?

Küng: Nije bitno raspravljati je li Bog on ili ona. Ukoliko ne vidite da božanstvo podrazumijeva i muške i ženske karakteristike, i da ih u isto vrijeme nadmašuje, onda slijedi loš ishod. Rim i kardinal O’ Connor isključenje žene-svećenika temelje na ideji da je Bog otac, a Isus njegov sin, da je bilo samo muškaraca učenika, i tako dalje. Oni brane patrijarhalnu crkvu uz pomoć patrijarhalnog Boga. Moramo se boriti protiv patrijarhalnog pogrešnog shvaćanja Boga.

Ivry: Papa Ivan Pavao II je u Poljskoj usporedio ”novo i beskrajno groblje nerođene djece” s židovskim i ciganskim žrtvama nacističkog genocida.

Küng: To je samo jedno od nekoliko zapažanja što ih je Papa dao u vezi s Židovima. Papa je specijalist jedino za rimski katolicizam. Zbog toga pravi gafove kada je riječ o drugim stvarima. Usporediti abortus s prinošenjem žrtava predstavlja uvredu za Židove i pogrešno shvaćanje abortusa. Papa se sada jasno otkriva. U Poljskoj, on se pojavljuje kao krstaš s križem. On ponovno pokrštavanje Evrope ne shvaća kao Vatikan II (Drugi vatikanski koncil, 1962-65), koji donosi otvaranje prema protestantima, Židovima i nevjernicima. Umjesto toga, on želi ponovno uspostavljanje kršćanstva, u osnovi na antireformacijski i nesuvremen način. To je zbog toga što nema razumijevanja za druge religiozne skupine.

Ivry: U proteklih osam godina 25 tisuća svećenika je napustilo Katoličku crkvu i zaređivanje je ispod pedeset posto u nekim oblastima?

Küng: Jedan od razloga je ponašanje koje podrazumijeva celibat. Svi se slažu da je celibat crkveni zakon iz 11. vijeka, a ne božanska zapovijest. Celibat je bio običaj za monahe, koji je kasnije nametnut svećenicima. Do kraja vijeka trećina svijeta bit će bez župnika, što je katastrofa.

Ivry: Slažete li se s francuskim biskupom Jacquesom Gaillotom koji kaže da zabrana sredstava za kontracepciju u vrijeme AIDS-a postoji da ne bi pomogla osobi koja je u opasnosti, što predstavlja zločin u većini zemalja?

Küng: Kontradiktorno je boriti se protiv abortusa i sredstava za kontracepciju u isto vrijeme. Pogledajte Poljsku, gdje imate 600.000 abortusa godišnje, mnogo više nego u Francuskoj ili Njemačkoj. To je zbog toga što Papa i biskupi čine sve da uvjere da je u Poljskoj abortus osnovno sredstvo kojim se kontrolira rađanje. Mislim da je neophodno smanjiti broj abortusa svuda, a osnovni način da se to provede jest kontracepcija.

Ivry: Svoju novu knjigu Mozart – tragovi transcendencije nazivate ”teološkim divertimentom”.

Küng: Opće je znano da je Mozart imao velikih problema s crkvenim vlastima, što je jedan od razloga, premda ne i osnovni, što osjećam simpatije prema njemu. No Mozart je ostao katolik u svojim vjerovanjima, na veoma poučan način. Svoju kolebljivost prema racionalnom protestantskom pristupu religiji iskazao je ovim riječima: ”Protestanti imaju svoju religiju također, ali više u glavi”. U mogućnosti smo doživjeti tragove transcendencije, na primjer Adagio iz Koncerta za klarinet. Čak se i stari ateist George Bernard Shaw složio da je Začarana frula ”jedina muzika do sada napisana koja ne bi zvučala deplasirano u Božjim ustima”.

Ivry: Kažete da ne bi trebalo minimizirati ateizam, jer se često događa da ateisti žive časnije od samih katolika?

Küng: Suprotstavljam se pogledima protestantske fundamentalističke, ili Katoličke crkve, koji vide ateiste kao naše protivnike. U mojoj knjizi Projekt svjetski etos (na engleskom pod naslovom Globalna odgovornost: U potrazi za novom svjetskom etikom) pokušavam naći zajednički temelj svim religijama. Potrebna nam je globalna etika (global ethic)! Uvidjeli bismo golemu promjenu kada bismo otklonili ono što nije ljudsko u religiji. Sve što je ljudsko treba njegovati. Religije bi same trebale otpočeti ovo istraživanje. Svaka religija ima nešto što bi se moglo promijeniti. Progoniti teologe, kao što to u dvadesetom vijeku čini Vatikan, jest krajnje neljudski. Sve religije imaju zajedničke etičke zapovijesti, kao što su: ne ubijati, ne lagati, ili ne krasti. Vidjeli smo da religije koje su djelovale ugnjetački u prošlosti danas mogu biti oslobodilačke snage, bilo u Istočnoj Evropi, Latinskoj Americi, na Filipinima ili u Južnoj Africi.

Ivry: Na što mislite kada citirate svetog Augustina: ”Ljubi i čini što hoćeš”?

Küng: Neki ljudi, religiozni ili ne, kažu: ”To je po zakonu”, bilo da je riječ o poslu ili o crkvi. U stanju su uništiti druge u trgovini ili religiji samo zato što je to po zakonu. U kršćanstvu, središnje mjesto zauzima ljubav koja nas vodi. Ponekad činite više nego što to zakon zahtijeva, neki put manje.