700 godina Dantea

Mario Kopić:

 

Danteova topografija zagroblja

(5)

 

Danteova uobrazilja je iznadprosječna, vrlo bujna i razbarušena, no nije bes-konačna. Drugim riječima, koliko god se rasteže, nikada ne prekoračuje/transcendira metafiziku Svjetlosti. Uobrazilja je to s mnogo tranzicije, ali bez transcendencije. Jer na njezinom nevidljivom obzorju su samo tišina i tama, ali ne i zamuknuće, budući da tamo nema nikoga tko bi zamuknuo. Zamuknuće je samo muk onoga tko zastane pred tom bezglasnošću i bezbojnošću, pa i bezumnošću. Pod nebom Želje za Slašću[1], koje dakako nema bez bivstvovanja; kao što je bez bivstvovanja (sans l’être), prema današnjem vodećem kršćanskom filozofu Jean-Luc Marionu, sam Bog[2].

No predmet Želje nije ništa drugo nego projekcijska Točka (punto)[3]. Iz nje sijeva tako oštra svjetlost da se oči, koje ona zabliješti, moraju zaklopiti radi silnoga sjaja:

E com’ io mi rivolsi e furon tocchi
li miei da ciò che pare in quel volume,
quandunque nel suo giro ben s’adocchi,

un punto vidi che raggiava lume
acuto sì, che ’l viso ch’elli affoca
chiuder conviensi per lo forte acume;

(Par., XXVIII, 13-18)

[I kako se okrenuh, te se stoči/ u moje ono što kroz prozor sine, // kad god u vrtnji dobro se uoči, // ugledah točku tolike svjetline/ da žeženom se vidu motrit ne da/ koji od silne sklapa se oštrine;]

Tu  je Točku Dante u posljednjim stihovima Komedije identificirao kao Ljubav što pokreće sunce i ostale zvijezde[4]:

ma non eran da ciò le proprie penne:
se non che la mia mente fu percossa
da un fulgore in che sua voglia venne.

A l’alta fantasia qui mancò possa;
ma già volgeva il mio disio e ’l velle,
sì come rota ch’igualmente è mossa,

l’amor che move il sole e l’altre stelle.

(Par., XXXIII, 139-145)

[Al ne bijahu za to moja krila: / kadli u razbor moj sa trijesom slijeće/ blistavost gdje se njeg’va žudnja zbila.// Visoku maštu izda tu umijeće; /al pogna želju i volju da jezde, /kao što kotač jednako se kreće, // ljubav što giba sunce i sve zvijezde.]

Naime, Ljubav (amor) kao aristotelovski Telos (svrha svih svrha) moje ljubavi[5], inače kao treća osoba trojednog Boga, kao Sveti Duh. Vječno Svjetlo koje samo u sebi počiva, koje sebe spoznaje i od sebe sama je spoznano, istodobno sebe spoznajući ono ljubi i milo se smiješi:

O luce etterna che sola in te sidi,
sola t’intendi, e da te intelletta
e intendente te ami e arridi!

(Par., XXXIII, 124-125)

[O vječno svjetlo što se samo rubiš, /samo se pojmiš, sobom razumljeno, / i pojmivši se smiješiš se i ljubiš!]

Prema teološkom tumačenju, posrijedi je usklik koji je klasičan izražaj skolastičke teologije o izlaženju triju božjih osoba: Bog, vječni samobitni Um (Svjetlo), posvema spoznaje („poima“) samoga sebe i tako začinje beskonačnu Ideju u kojoj se izriče (Logos) („sobom  razumljen“); spoznajući sebe u spoznanoj Ideji kao beskonačno Dobro on ljubi beskonačnom Ljubavlju (Amor); Ljubav, treća Božja osoba, ovdje se imenuje i mili smiješak (riso)[6].

Bog dakle nije samo mišljenje mišljenja ili umovanje umovanja Oca ili pak volja za voljom Sina, nego kao Sveti Duh on je i – ljubav za ljubavlju.

No već je u judaizmu, potom u kršćanstvu, na prvom mjestu Moć. Bog Otac je kao Stvoritelj i Zakonodavac prije svega i iznad svega svemoćna Moć, s jasnom izraženom voljom za posvemašnjim ovladavanjem svim što jest[7]. U kršćanstvu je iza njega, na drugom  mjestu, Bog Sin kao Logos[8]. Na trećem je pak mjestu Sveti Duh kao Ljubav, jedinstvo uma i čuvstva. U trojednom Bogu su dakle sjedinjeni volja (iz moći, za moć), misao (uma) i (čuvstvena, prema Danteu čak i čulna) ljubav[9].

Upravo radi te impregniranosti, neodvojive međusobne spregnutosti čuvstva, misli i moći, odnosno želje, uma i volje, ljubav kao ljubav, kao eros, u kršćanstvu je potisnuta, a uzdignuta je ljubav kao agape, ljubav kao dobro-činstvo, odnosno milosrđe s voljom za moć na čelu. Jer caritas nikada ne znači samo dobročinstvo, nego svagda i očitovanje crkvene, odnosno klerikalne moći. U njezinu je središtu vazda stremljenje, nikada žudnja[10]. Izvorna diferencija između ljubavi i rada zato tone, a eros kao izvorno čuvstvo postaje sredstvom nečega drugog. A ljubav kao rad i dužnost nije više ljubav.

 

[1] Usp. Lino Pertile, La punta del disio: Semantica del desiderio nella „Commedia“, Fiesole (Firenze) 2005.

[2] Jean-Luc Marion, Dieu sans l’être, Paris 1991.

[3] Usp. Elena Lombardi, Language and Love in Augustine, The Modistae, Dante, Toronto – Buffalo – London 2007, str. 121-173. Pritom valja naglasiti da je matematički pojam točke, koja nema dimenzije, Danteu najviše odgovarao kao sim-bol Boga, beskonačne sublimacije i nad-vremenosti. Vidi Georges Poulet, Le symbole du cercle infini dans la littérature et la philosophie, Revue de métaphysique et de morale, 64, 1959, str. 257–275.

[4] Vidi o tome Alberto di Giovanni, La filosofia dell’amore nelle opere di Dante, Roma 1965.

[5] Prema Aristotelu, bog je najviši predmet ljubavi, prema njemu kao telosu teži sve što jest, neovisno o tome što se ta žudnja pojavljuje u raznim vidovima i za koju nema odgovarajućeg imena. Ukratko, odnos između boga i svijeta Aristotel je zamislio kao nekovrsni ljubavni odnos, prema znamenitoj frazi koja je našla na snažan odjek kod kršćanskih mislilaca: bog pokreće kao ljubljen (kinei hos eromenon, Met. 1072b 3). Bog pokreće svijet tako što ga privlači sebi, a njegova privlačna snaga posljedica je njegova savršenstva. Tim je shvaćanjem o bogu kao pokretalu svega što jest Aristotel obnovio Platonovu ideju o Erosu, premda tu ima i novih momenata. Vidi klasično djelo: Andreas Nygren, Eros und Agape: Gestaltwandlungen des christlichen Liebe, sv. 1, Gütersloh 1930, napose str. 160-163. Vidi također Thomas Jay Oord, The Nature of Love: A Theology, St. Louise 2010.

[6] O Danteovoj kristologiji, vidi: Giovanni Fallani, Dante: poeta teologo, Milano 1965, str. 211-225; Giovanni Montanari, Socrate, Cristo, Dante e la Bibbia, Ravenna 2002, str. 93-123; Antonio D’Elia, La cristologia dantesca logos-veritas-caritas, Cosenza 2012; Emmanuele Rotondo, Umanesimo cristologico: Reflessioni a partire da una lettura teologica della ‘Divina Commedia’ di Dante Alighieri, Roma 2016.

[7] Usp. Dieter Henrich, Selbstverhältnisse, Stuttgart 1982, str. 87-93.

[8] Činjenice da je Logos u grčkom jeziku muškog spola naši su prevoditelji Biblije premalo svjesni. Nije bila na početku Riječ, dakle ženski entitet, nego je bio Logos taj, naime kao sin, koji je bio pri Bogu (Ocu) i bio Božji: „U početku bijaše Logos, i Logos bijaše pri Bogu, i Božji bijaše Logos (en arche en ho logos, kai ho logos en pros ton theon, kai theos en ho logos)“. Ne, dakle, „Riječ bijaše Bog“, nego „Božji bijaše Logos“, posrijedi je adjektiv (theos, bez člana), a ne supstantiv (to theos). Logos je božji, odnosno božanski, dioništvuje u naravi/biti Boga, postoji iz bogosti Boga i u tom je značenju identičan s njim. Usto je na prijevodu Logos kao Riječ naglasak na izgovorenosti. Prije svega, Krist pod židovskim nebom nipošto ne bi mogao biti ženskog spola, odnosno žena, a izgovorena riječ je riječ/nalog: Budi!, a ne Krist kao Božji plan pred-objave. O tomu više Folker Siegert, Das Evangelium des Johannes in seiner ursprünglicher Gestalt, Göttingen 2008, napose str. 183; Markus Enders, Rolf Kühn, Christoph Bruns, „Im Anfang war der Logos…“, Freiburg 2011.

[9] Usp. Klaus Hemmerle, Thesen zu einer trinitarischen Ontologie, Einsiedeln 1976; Franz Courth, Der Gott der dreifaltigen Liebe, Paderborn 1993; Markus Mühling-Schlapkohl, Gott ist Liebe: Studien zum Verständnis der Liebe als Modell des trinitarischen Redens von Gott, Marburg 2000; Alexandre Ganoczy, Der dreieinige Gott: Trinitätstheologie und Synergie, Darmstadt 2001.

[10] O tome više, Mario Kopić, Žudnja i stremljenje, Zagreb 2018.