700 godina Dantea

Mario Kopić:

 

Danteova topografija zagroblja

(4)

 

 

Dantolog August Buck, autor priloga o Danteu u impozantnoj (36 sveska) Teološkoj realnoj enciklopediji, priznaje da je Dante „prenosio povijesnu zbilju ovostranstva (Diesseits) u onostranstvo (Jenseits)“, no problem očito ima s njegovim prenošenjem religioznog imaginarija u nebesku zbilju. „Iz bludnih sjena antičkog Hada i blijedih figura prethodnih kršćanskih predstava onostranstva stupaju kroz dramatičnost Danteovih susreta na dan ljudi od mesa i krvi, kojih riječi kod putnika bude kako sućut tako i srdžbu… Pokojni, koji se Danteu predstavljaju sad šutnjom, sad razgovorom, djelomice su suvremenici, djelomice likovi iz profane povijesti i Biblije, a djelomice tvorbe kaže (Sage) i pjesnikovanja (Dichtung)… Analogno caru i papi, voditeljima čovječanstva, postupaju i oba Danteova vodiča: Vergilije i Beatrice. Vergilije simbolizira filozofsku pouku (philosophische Unterweisung), Beatrice teološku objavu (theologische Offenbarung)“[1]. No što je s teološkom objavom?

Na koji se način kod Dantea prepliću vjerska fantastika i upravo politička vizija, razvidno je iz njegova pisma talijanskim kardinalima iz 1314. godine, dakle iz godine prije nego što je započeo pisati Raj, posljednju kantiku Komedije: „A upravo se vi, koji ste stjegonoše crkvene vojske, niste pobrinuli da bi kola križeve nevjeste ostala na zacrtanom putu, nego ste zašli s puta slično kao lažni kočijaš Faeton. Vaša je zadaća bila i da stado, koje pod vašim vodstvom hodočasti pašnjacima, dovedete do svjetla, a umjesto toga doveli ste ga na rub propasti (ad precipitium traduxistis). Ne namjeravam se zadržavati na primjerima, jer ste okrenuli svoja leđa nevjestinim kolima, a ne lica, zato bi se moglo reći da ste bili licem okrenuti proroku, a leđima hramu. Vi koji prezirete vatru, poslanu s neba, i na čijem oltaru svijetle tuđi plamenovi, vi koji ste iz Crkve učinili trgovinu i na štetu onih koji je posjećuju, prodajete ono što nema cijene! A pazite se biča i pazite se vatre i ne iskušavajte strpljenje onoga koji čeka na vašu pokoru. A ako sumnjate u ambis koji vas čeka, mogu vam za objašnjenje reći da ćete biti kažnjeni jer ste se kao Demetrij spojili s Alkimom“[2].

Premda je bila većina talijanskih kardinala istoga mišljenja kao i Dante, pobijedili su, pa i pomoću oružja, francuski kardinali i izabrali papu Ivana XXII. Danteov su pak latinski traktat Monarhija (Monarchia) 1329. osudili javno na lomaču[3]. Budući da se Dante zauzimao za odvajanje, dakako u tadašnjem smislu, Crkve (papatus) od države (imperiatus)[4], firentinski dominikanci, nasljednici Tome Akvinskog, nakon Danteove smrti zabranili su čak čitanje i proučavanje Komedije. Monarhija će pak ostati na indexu sve do 1740. godine

Moglo bi se reći da je Dante za tadašnje vrijeme bio napredan mislilac, no unatoč svemu bio je čedom svojega vremena, premda je politološke vizije[5] pretvarao u teološke, proglašavao ih i razumijevao kao ostvarenje teologije, „svete teologije“, kao najviše mudrosti i znanja, na podlozi bezuvjetne vjere u posmrtni život i time u postojanje zagroblja. No sve to mu nije smetalo da vjerske „istine“ tumači na navlastit način. Toga je bio svjestan, što znači da njegove poetske vizije ne možemo smatrati fantazmama, odnosno pjesnikovim fikcijama. Iako one proishode iz literarnih tradicija[6], posljedak su i navlastitih, autentičnih osobnih doživljaja.

Naravno, Danteova je mašta unaprijed bila ograničena tadanjom (ptolomejskom) predstavom svemira[7]. U središtu svemira je fiksna zemlja, njezino podzemlje završava u središtu zemlje, srž koje čini led (vjerojatno u skladu s iskustvom posred ljeta, spuštanja u podzemne špilje, u kojima hladnoća raste proporcionalno s dubinom spuštanja). Ponad zemlje se uzdiže nebo, prvo, potom drugo, sve do desetog kao obitavališta Boga. Na tom mjestu započinje djelovati Danteova mašta. U srži zemlje, na dnu podzemlja, nahodi se deveti krug pakla, na vrhu desetog neba su nebesa u najčišćem obliku. Tu je Bog Otac kao svjetlo svjetla, svjetlost kao takva. Na dnu pakla je u gnusnu pošast preinačeni i u led ukovani Lucifer, prvi pobunjenik neba, odnosno svemira, proglašen zlim anđelom, zlim duhom, dakle Sotonom[8].

Time simetrija između dna i vrha svemira još nije zaključena. Barem prema Danteu. Antipod trojednog Boga je Đavo s trojednom glavom. Ružan je kao što je Bog lijep, taman je kao što je Bog svijetao. Nekoć najblistaviji i najljepši anđeo, sad je najgroznija crna nakaza.

S’el fu sì bel com’elli è ora brutto,
e contra ’l suo fattore alzò le ciglia,
ben dee da lui procedere ogne lutto.

Oh quanto parve a me gran maraviglia
quand’io vidi tre facce a la sua testa!
L’una dinanzi, e quella era vermiglia;

l’altr’eran due, che s’aggiugnieno a questa
sovresso ’l mezzo di ciascuna spalla,
e sé giugnieno al loco de la cresta:

e la destra parea tra bianca e gialla;
la sinistra a vedere era tal, quali
vegnon di là onde ’l Nilo s’avvalla.

***

Con sei occhi piangëa, e per tre menti
gocciava ’l pianto e sanguinosa bava.

Da ogne bocca dirompea co’ denti
un peccatore, a guisa di maciulla,
sì che tre ne facea così dolenti.

(Inf., XXXIV, 34-45, 53-57)

[Bješe li lijep ko ružan što je sada, / pa protiv tvorca diže vjeđe svoje, / moro je postat uzrok svakog jada. // O, što se oči začudiše moje/ tri lica na njem smotriv iz blizine! / Jedno je sprijeda, rumene je boje,// a od dva druga, što iznad sredine/ ramena svakog s obje strane glede,/ te navrh glave sva cjelinu čine, // desno je bilo boje žuto-blijede, / a lijevo boje onih koji s Nila // stižu, gdje njegve vodopade slijede… Iz šest očiju plače; na tri brade// kaplju mu suze krvavom sa slinom. // U svakim ust’ma grešnika imade / drobeć ga zubma ko trlica kaka, // da trojici najednom bol zadade.]

Središnja žrtva Lucifera kao užasnog netopira (vispistrello) s tri žvale ili ždrijela (bocca) u glavi s tri raznobojna lica (kao antiteza trojednog Boga: naspram Moći, Mudrosti i Ljubavi, sada su to Nemoć, Neznanje i Mržnja, odnosno Zavist[9]) jest izdajica nad izdajicama Juda Iškariotski, koji je Isusa izdao svojim izdajničkim poljupcem, a sada glavu ima u Luciferovu ždrijelu, a nogama vani mlati (capo ha dentro e fuor le gambe mena), on koji najstrožu kaznu ima platiti (quell’anima là sù c’ ha maggior pena). Ždrijelo je naime dno od dna, bezdan.

Tomu nasuprot, u nebesima, na drugoj naspramnosti opreke između Boga i Đavla, jest Krist.

Quella circulazion che sì concetta
pareva in te come lume reflesso,
da li occhi miei alquanto circunspetta,

dentro da sé, del suo colore stesso,
mi parve pinta de la nostra effige:
per che ’l mio viso in lei tutto era messo.

(Par., XXXIII, 127-132)

[Kruženje to što tako zamišljeno/ u tebi svjetlom odbitim se javi, / kad mojim okom bješe razmotreno, // kanda se u istom bojom zavi, /i našom slikom obojenom rudi; / stog pogled moj se čitav u njeg stavi.]

Kao što su kao najveći protivnici suprotstavljeni Bog i Lucifer, Otac i pali/odbačeni Anđeo, tako su raspoređeni i Isus Krist i Juda Iškariotski (Giuda Scariotto)[10].

Uza sve to Dante ustrajava da je odista bio, premda samo vizijom, u nebesima, odnosno vječnosti, odnosno da je došao k božanskom od ljudskog (svijeta), k vječnom od vremenitog:

ïo, che al divino da l’umano,
a l’etterno dal tempo era venuto,
e di Fiorenza in popol giusto e sano,

(Par., XXXI, 37-39)

[Ja, što k božanskom od ljudskog odavde, / k vječnosti sam iz vremena se vio,/  i iz Firence k zdravu puku pravde]

S epistemološkog aspekta posrijedi je dakako čista fikcija[11], čega je svjestan i sam Dante. Budući da je vizija kao fikcija prazna, poziva se na jednoj strani na posvemašnju nemogućnost riječi, a s druge na strahovitu ograničenost sjećanja. Uostalom ostaju mu jedino i samo riječi i jedino i samo sjećanje čovjeka kao per naturam suam konačnog, vremenu i smrti izručena bića[12]. I zato Dante pribjegava postupcima što ih je razvio i proširio Dionizije Areopagit[13]. A oni su u temelju dvostruki: ili uzmeš znanu ljudsku riječ i pred nju postaviš negaciju, dakle bes-mrtnost, ne-umrljivost, bes-konačnost itd., ili pak upotrijebiš sebe sama transcendirajući superlativ (transsuperlativ) pomoću riječca poput naj (naj-više, naj-veće, naj-ljepše…) ili nad (nad-bivstvovno, nad-bivstvujuće…), što u posljednjem koraku još možemo stupnjevati ovako: lijepo, ljepše, najljepše, prelijepo. Za riječ vječnost se na prvi pogled čini da već sama po sebi označuje nad-vremenost, no do toga privida nas je dovela naknadna značenjska pozicija, budući da sama riječ proistječe iz kraće riječi vijek, koja označuje ljudski vijek, vijek čovjekova života, koji može biti vrlo dug, no koji je vazda određen vremenskom dimenzijom. Premda kažemo na vijeke vjekova, to je još uvijek vremenita (temporalna), a ne nad-vremenska (supratemporalna) oznaka[14].

I tako dobivamo stihove poput idućih, stihove što zbore da je moć Danteova vida, postajući sve čišćom, ulazila (sve više i više, dublje i dublje) u zraku onoga Visokog Svjetla koje je samo po sebi istinito:

ché la mia vista, venendo sincera,
e più e più intrava per lo raggio
de l’alta luce che da sé è vera.

(Par., XXXIII, 52-54)

[Jer moć mog vida, postavši čistija, / sve više i više k zraci lijeće/ svjetlosti višnje istinom što sija.]

Prema načelu transcendiranja: sve više i više, još i još[15]. Premda ne znamo što bi to Više osim samoga sebe još moglo značiti. I premda se pritom pomažemo prividnom analogijom. Kao što onome koji sanjajući vidi, pa mu kad se probudi ostaje samo dojam slasti (passione), a ostalo što je sanjao ne vraća se u pamćenje, tako je i Danteu: svekoliko njegovo viđenje mu je skoro posvema nestalo, a još mu kaplje u srce slatkoća koja se rodila iz njega:

Qual è colüi che sognando vede,
che dopo ’l sogno la passione impressa
rimane, e l’altro a la mente non riede,

cotal son io, ché quasi tutta cessa
mia visïone, e ancor mi distilla
nel core il dolce che nacque da essa.

(Par., XXXIII, 58-63)

[Kakav je onaj sanjajuć što gleda, / pa tek mu dojam ostane od sanja/ i ničem drugom u sjećanje ne da, // takav sam ja, jer skoro svo se sklanja/ viđenje moje, ali još mi curi/ slast što je rodi, i k srcu prianja.]

Taj prijenos slasti/užitka seksualnih snova svejednako ostaje prijenosom, prijenosom u prazni prostor onoga što nazivamo nebesa; prostor tako prazan da u njemu nema ni platna na kojem bi se projekcija mogla zaustaviti i vratiti nam se u kakvoj novoj, nenadanoj, neočekivanoj slici.

Na djelu je svagda iznovice samo tranzitno superlativni „pogon“:

O somma luce che tanto ti levi
da’ concetti mortali, a la mia mente
ripresta un poco di quel che parevi,

e fa la lingua mia tanto possente,
ch’una favilla sol de la tua gloria
possa lasciare a la futura gente;

(Par., XXXIII, 67-72)

[O višnje svjetlo što se dižeš tako / nad poimanjem smrtnim, daj nagradi/ malo me onim čim zasja onako,// i tako moćan jezik mi usadi,/ da samo jednu iskru mogu dati/ od tvoje slave budućoj čeljadi.]

 

[1] August Buck, Dante, Theologische Realenzyklopädie, sv. VIII, Berlin – New York 1981, str. 352.

[2] Dante, Tutte le opere, sv. 2, Opere minori, Epistole, ur. Angelo Jacomuzzi, Torino 1997, str. 423-424.

[3] Moglo bi se otprilike reći da je Dante zastupao teokratizaciju političkog autoriteta koja istodobno uključuje njegovu deklerikalizaciju. Naime, Danteov krucijalni problem u Monarhiji (vidi Dante, Tutte le opere, sv. 2, Opere minori, Monarchia, ur. Pio Gaia, Torino 1997) jest pitanje ovisi li autoritet rimskog monarha, koji je po pravu monarh svijeta, neposredno o Bogu ili o nekom Božjem namjesniku, odnosno službeniku (pod kojim Dante razumijeva Petrova nasljednika) (III, 1). Rješenje toga problema Dante vidi u tomu da autoritet svjetovnog monarha ima biti neposredno ovisan o Bogu i na taj način osamostaljen naspram autoriteta pape (III, 15). I na kraju Monarhije izričito naglašava da se njegovo zalaganje za neovisnost cara naspram pape „ne smije uzeti tako strogo (stricte) kao da rimski vladar u ponečemu ne bi bio podložan rimskom prvosvećeniku, jer je zemaljska sreća usmjerena (ordinetur) prema besmrtnoj sreći. Neka dakle car odaje ono štovanje Petru što ga prvorođeni sin duguje ocu: da bi obasjan svjetlom očinske milosti zračio kreposnije svom svijetu, gdje ga stavlja na čelo onaj koji je upravitelj sveg duhovnog i svjetovnog (qui est omnium spiritualium et temporalium gubernator)“ (III, 15). Za temeljitije razmatranje, vidi Ernst H. Kantorowicz, The King’s Two Bodies: A Study in Medieval Political Theology, Princeton 1957, str. 451-495; Gustavo Vinay, Interpretazione della „Monarchia“ di Dante, Firenze 1962;  Anthony K. Cassell, The „Monarchia“ Controversy, Washington, DC 2004.

[4] Prema Vladanu Desnici, posrijedi je borba protiv papinstva u ime papinstva: „Dante je za papinstvo, ali za papinstvo moralno pročišćeno, vraćeno evanđeoskoj priprostosti, siromaštvu, poniznosti, za papinstvo koje se strogo ograničava na duhovo polje, koje se potpuno povlači sa svjetovnog i političkog područja, koje se potpuno odriče svjetovne moći, za strogu rastavu crkve od države – to jest za jedno papinstvo koje nije papinstvo“ (Vladan Desnica, Dante danas, Republika, 11-12, 1997, str. 13).

[5] Minuciozni prikaz Danteove političke misli donosi Francesco Ercole, Il pensiero politico di Dante, I-II, Milano 1927. Od novijih radova, vidi Giusepe Lumia, Aspetti del pensiero politico di Dante, Milano 1965; Jacques Goudet, Dante et la politique, Paris 1969; Peter Herde, Dante als Florentiner Politiker, Wiesbaden 1976.

[6] Vidi Ernst L. Fortin, Dissent and Philosophy in the Middle Ages: Dante and His Precursors, Lexington 2002.

[7] Podrobnije vidi u: Richard Kay, Dante’s Christian Astrology, Philadelphia 1994; Attillio Ferrari, Donato Pirovano, Dante e le stelle, Roma 2015.

[8] Opširnije o tome, vidi Alain Boureau, Satan hérétique: Naissance de la démonologie dans l’Occident médiéval, Paris 2004.

[9] Usp. Bruno Nardi, Dante e la cultura medievale, Bari 1949, str. 309-335; Annalisa Pirastu, Il diavolo nei primi secoli della letteratura italiana, Cosenza 2004, str. 45-89. Da je Dante zapravo prikazao Lucifera pribijena na križ, odnosno da su tri boje njegova lica tri boje duda (candor, nigror, rubor) što ih je egzegetska tradicija protumačila kao figuru križa (tzv. tricoloratum vexillum), vidi John Freccero, Dante: The Poetics of Conversion, Cambridge 1986, str. 167-179.

[10] Vidi Peter Armour, The Door of Purgatory: A Study of Multiple Symbolism in Dante’s „Purgatorio“, Oxford 1983, napose 144-185.

[11] O tome podrobnije, vidi Patrick Boyde, Perception and passion in Dante’s Comedy, Cambridge 2003.

[12] Čovjeku nije poput anđela dano da čistom duhovnom vizijom prodre u drugog jer je duh čovjekov prekriven masom i maglom smrtnog tijela, kaže Dante u raspravi De vulgari eloquentia. Iz toga proizlazi „obrnuto“ pitanje: može li onaj tko živi u vječnom svjetlu steći moć govora koja je nužda i sreća samo onih koji žive u vječnom mraku i njihov je pokušaj obračuna s njim? Drugim riječima: može li se otkriti ono što nije bilo prikriveno? Može li imati riječ onaj tko ne može imati tajnu? Da je time kod Dantea načeto jedno od najkrupnijih pitanja fenomenologije jezika, ukazuje Jean-Louis Chrétien, La voix nue, Paris 1990, str. 674-689. Da je Danteu uspjelo dramu ljudskog opstanka sa stajališta vječnosti zaokružiti s dramom ljudskog pamćenja i zaborava,  vidi Harald Weinrich, La memoria di Dante, Firenze 1994.

[13] Usp. Edith Stein, Wege der Gotteserkenntnis: Die Symbolische Theologie des Areopagiten und ihre sachlichen Voraussetzungen, u: ista, Wege der Gotteserkenntnis: Studie zu Dyonisius Areopagita und Übersetzung seiner Werk, Gesamtausgabe 17, Freiburg – Basel – Wien 2003, str. 22-77; Tine Hribar, Nesmrtnost in neumrljivost, sv. 2, Ljubljana 2017, str. 276-307, 366-368.

[14] Usp. Martin Heidegger, Metaphysische Anfangsgründe der Logik, Gesamtausgabe, sv. 26, Frankfurt/M. 2004, str. 274: „Budući da je prigoda (Ereignis) ulaska bivstvujućeg u svijet praprigoda (Urereignis), a ta u svojoj biti vremenovanje (Zeitigung), već je pred-filozofskom ponašanju i predontološkom vulgarnom razumijevanju bivstvovanja blizu da je izvodi s obzirom na vrijeme (mit Rücksicht auf die Zeit zu vollziehen). U nipošto slučajnoj tendenciji, koja je po sebi čista zagonetka, da se bivstvujuće razumije kao unutarvremeno, izvanvremeno ili nadvremeno, dokumentira se metafizička prapovijest tu-bivstvovanja kao vremenitosti“. Drugim riječima, uvjet razumijevanja vječnosti i beskonačnosti jest razumijevanje vremena i konačnosti. Usp. Tine Hribar, Nesmrtnost i neumrljivost I-III, Ljubljana 2016-2018.

[15] U tom će smislu Gaston Bachelard i nazvati Dantea „najvertikalizirajućim pjesnikom (le plus verticalisant des poètes)“.  Vidi Gaston Bachelard, L’Air et les songes, Paris 1990, str. 53.