700 godina Dantea

Mario Kopić:

 

Danteova topografija zagroblja (3)

 

3.

 

Raj započinje stihovima da slava onoga koji sve pokreće prodire kroz svemir i sja na jednoj strani više, na drugoj manje:

La gloria di colui che tutto move
per l’universo penetra, e risplende
in una parte più e meno altrove.

(Par., I, 1-3)

[Sav svemir puni slava Onog čija/ ruka sve kreće te ponegdje krati/ svoj puni sjaj, dok drugdje jače sija.]

I već nakon nekoliko stihova što se tiču događaja još u području Čistilišta, povrh njegove gore, na kojoj Dante stoji s Beatrice, susrećemo se s temeljnom intonacijom i melodijom što nas potom prati sve do kraja:

Fatto avea di là mane e di qua sera
tal foce, e quasi tutto era là bianco
quello emisperio, e l’altra parte nera,

quando Beatrice in sul sinistro fianco
vidi rivolta e riguardar nel sole:
aguglia sì non li s’affisse unquanco.

E sì come secondo raggio suole
uscir del primo e risalire in suso,
pur come pelegrin che tornar vuole,

così de l’atto suo, per li occhi infuso
ne l’imagine mia, il mio si fece,
e fissi li occhi al sole oltre nostr’uso.

Molto è licito là, che qui non lece
a le nostre virtù, mercé del loco
fatto per proprio de l’umana spece.

Io nol soffersi molto, né sì poco,
ch’io nol vedessi sfavillar dintorno,
com’ ferro che bogliente esce del foco;

(Par, I, 43-60)

[S tog ušća prijeko dan, tu noć se zače, / i hemisfera ona bješe bijela, / dok ova druga u crno zamače, // kad vidjeh gdje se Beatrice cijela/ okrenu lijevo uprijev k suncu oči, / gdje bi i zjena orlova se smela. //I ko što druga zna da skoči/ iz prve pa se gore vrati vično, / ko romar koji natrag kroči, // tako joj djelo rodi moje slično, /kad na oči do moje svijesti stiže, / te gledah sunce više neg obično. // Gore se može mnogo što tu niže / prelazi moć nam, hvala mjestu što se/ baš za rod ljudski stvoreno tu diže.// Kratko ga podnijeh, al’ da okolo se/ iskri još vidjeh, slično usijanu/ željezu kad ga iz plamena nose;]

Oprečnosti poput dan – noć, svjetlo – tama, bijelo – crno potom se neprestano ponavljaju. Tu su i nadnaravne sposobnosti za koje je kadra Beatrice kao blažena, kao uzvišeno biće, sposobnosti što ih već pridobiva i sam Dante. No u puno manjoj mjeri, jer unatoč mijenama on svejednako ostaje čovjekom. I dok Beatrice ima moć da svojim žarkim pogledom čak zatoči sunce, Dante na pragu pridobivanja nadnaravnih sposobnosti može neposredno tek kontemplirati sunce, njegovu vatrenost, ali jedino i samo za kratko vrijeme.

Kad pogleda Beatrici u oči, Danteu se započinje događati preobrazba, ono što izražava vlastitim neologističkim glagolom trasumanar, ići preko ljudskog, uzvisiti se preko ljudske naravi, što, na primjer, Mihovil Kombol prevodi kao nadljudsko stanje, a nahodi se na početku 70. stiha prvog pjevanja Raja, koji ima 142 stiha, dakle posred samog pjevanja. No takav Kombolov prijevod odveć aludira na Nietzschea, na njegova nad-čovjeka (Übermensch)[1]. Pri ovom Danteovu izrazu zacijelo moramo obratiti pažnju na dvije stvari. Prvo da uz izraz trasumanar postoji i izraz disumanar[2]. I drugo, da trasumanar ne treba razumjeti u Nietzscheovu smislu prevrednovanja vrijednosti, pri čemu je posrijedi preokretanje opstojećih protivnosti, poput oprečnosti između tijela i uma[3]. Možda bi najbolje bilo talijanski izraz zamijeniti latinskim izrazom transhumanizirati, pri svijesti da značenje tog izraza ne smijemo reducirati na dehumaniziranje, još manje na od-tjelovljenje ili čak na ras-tjelovljenje. Pa čak niti na ras-tjelovljenje u uobičajenom značenju (komadanje tijela) ili pak u sublimnom značenju (pretvorbe tijela u duh). Pritom je dovoljno sjetiti se samo toga kako su se Isusovi učenici prestrašili kada su ugledali Isusa nakon njegove smrti/uskrsnuća, naime pri pomisli da pred sobom nemaju živa Isusa, nego samo njegov duh, stanovito strašilo.

Pogledajmo sada sam početak priče o transhumanizaciji, učesnik koje je Dante:

Beatrice tutta ne l’etterne rote
fissa con li occhi stava; e io in lei
le luci fissi, di là sù rimote.

Nel suo aspetto tal dentro mi fei,
qual si fé Glauco nel gustar de l’erba
che ’l fé consorto in mar de li altri dèi.

(Par. I, 64-69)

[Sva zagledana Beatrice staja/ u vječne kruge, a ja gled oborih/ ozgo i na njoj oči sad napajah.//Gledajući nju u sebi se pretvorih/ ko Glauko kad kušav travu svjema/ bozima morskim sudrugom se stvori.]

Glauko je figura iz Ovidijevih Metamorfoza (XIII, 898-968). Posrijedi je mitološki ribar koji je nekoć vidio kako su mu već ulovljene ribe oživjele i poskakale u more nakon što su pojele neku morsku travu. Kad ju je i sam pojeo, pretvorio se u morsko božanstvo. Trava ga je dakle preobrazila iz umrljiva čovjeka u neumrljiva boga. Postao je besmrtnikom, stanovnikom onostranosti, premda u nju nije stupio svojom smrću, niti pak kao besmrtna duša, odvojena od tijela. Nešto takvo osjeća i Dante. Osjeća se, premda nije postao bogom, božanski[4]. Što mu se dogodilo?

Trasumanar significar per verba
non si poria; però l’essemplo basti
a cui esperïenza grazia serba.

S’i’ era sol di me quel che creasti
novellamente, amor che ’l ciel governi,
tu ’l sai, che col tuo lume mi levasti.

Quando la rota che tu sempiterni
desiderato, a sé mi fece atteso
con l’armonia che temperi e discerni,

parvemi tanto allor del cielo acceso
de la fiamma del sol, che pioggia o fiume
lago non fece alcun tanto disteso.

La novità del suono e ’l grande lume
di lor cagion m’accesero un disio
mai non sentito di cotanto acume.

(Par., I, 70-84)

[Za nadljudsko to stanje riječi nema, / stog nek je primjer dovoljan da znaju/ kojima milost to iskustvo sprema. // Bjeh li tek s onim što stvori na kraju, / Ljubavi, ti znaš, što me gore diže/ svjetlošću svojom i vladaš u raju. //Kad okreti su što te vječno dvore, / željeni, moju pažnju izazvali/ skladom, gdje zvuk i red o tebi zbore, // mnjah da toliko neba oganj pali/ sunčev da kišne ne stvoriše vode/ jezera takva niti riječni vali.// Novost mi zvuka i taj sjaj podbode/ toliko žeđ da znam njin uzrok pravi, / da žešće ne znah ni za jedne zgode.]

Ljubav kojoj se obraća Dante jest božanska Ljubav. Posrijedi je reminiscencija na Pavlovu prigodu (2 Kor 12, 1-4)[5]: „Hvaliti se treba? Ne koristi doduše ali – dolazim na viđenje i objave Gospodnje. Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela – ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećeg neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti“.

Dante dakle spaja antiku i kršćanstvo, Ovidija i Pavla. Doživljuje metamorfozu i uznesenje u nebo, no isprva to još ne zna, a nekmoli da bi doživljeno mogao iskazati. Ne zna je li bio stvoren nanovo, kao novi čovjek, ili je pak preobražen, odnosno preinačen, promijenjen. Antika je već prije Pavla i inih kršćana, pa i prije Ovidija, poznavala viđenja, teofanije i preinačenja, kako u vjeri tako i kod pjesnika i njihovih tekstova. Primjerice, možemo spomenuti samo naslove triju humanističkih poema: Nikandar iz Kolofona, Heterouioumena (Preobrazbe)[6], Partenije iz Nikeje, Metamorfoze[7] i Boj (Boios, latinski Boeus) Ornitogonija (Preobrazbe ptica). Potonjeg je nasljedovao i neki Ovidijev prijatelj, latinski pjesnik iz Verone, Emilije Macer, u svojoj poemi Volucres[8]. Ovidijeve Metamorfoze započinju ovako: In nova fert animus mutatas dicere formas/ corpora (Duh me sili da opjevam promjene oblika u obnovljena tijela)[9]. Homer i Stari zavjet poznaju uzlaženja ili ushođenja u ovo ili ono nebo. I još danas poznajemo ispovijed ushićenosti, radosna oduševljenja doživljenim, izreku: „Bio sam u sedmom (inačica: devetom) nebu“. Treće nebo, odnosno treća nebesa u judaizmu, kako naglašava Pavao, podudaraju se s rajem. Ujedno Pavao dvaput ponavlja: Bog, ne ja, zna, jesam li bio u raju s tijelom ili bez njega, odnosno izvan tijela: samo kao šamanska svijest ili kao duh. Dante ga preuzima, samo što se ne poziva neposredno na Boga, nego na Vječnu Ljubav, što je naposljetku isto: „jer Bog je ljubav (hoti ho theos agape estin)“ (1 Iv 4, 8). Dante ne zna u kakvom je obličju, tjelesnom ili bestjelesnom, bio uzdignut, no zna da ga je uzdigla, uzela, odnosno ponijela Ljubav, dakle Bog kao izvorište zlatne nebeske svjetlosti, ukratko: Svjetlosti. Nove boje i novi zvuci, s nebeskim, nadzemaljskim intenzitetom.

U nastavku se pokazuje da se Dante od jednog do drugog neba uzdiže kao tjelesno biće, što iznenađuje, budući da posred devetog neba izjavljuje da su u nebesima tjelesno nazočni jedino i samo Isus i Marija. Usto je tjelesnost tijela već na prvom nebu poprilično apartna. Toga je, gotovo do sumnje, svjestan i  Dante sam, sve dok ga Beatrice ne poduči:

Tu non se’ in terra, sì come tu credi;
ma folgore, fuggendo il proprio sito,
non corse come tu ch’ad esso riedi…

on dei più ammirar, se bene stimo,
lo tuo salir, se non come d’un rivo
se d’alto monte scende giuso ad imo.

Maraviglia sarebbe in te se, privo
d’impedimento, giù ti fossi assiso,
com’a terra quïete in foco vivo.

(Par., I, 91-93, 136-142)

[Nisi na zemlji, ko što ti to shvaćaš,/ al’ munja s mjesta svojega ne bježi/brzinom kojom ti se k njemu vraćaš… Ja mnim da čudit ne smiješ se sada/svom uzašašću više no zbog tijeka/potoka koji s brijega dolje pada.// Čudo bi bilo da, lišen zapreka,/ ostaneš dolje, ko kad bi bez mijene/ uz zemlju legla živa vatra neka.]

Početnu nejasnoću Beatrice pobija drugom, još većom nejasnoćom. Pravovjerni se u takvu slučaju svagda pozivaju na Tajnu. Posrijedi je nejasnoća koju moramo prihvatiti kao nešto samorazumljivo, pretvoreno u nedokučivo. Dante zbori o duši. Njezina silna žudnja prema Bogu/Dobru imala bi dati volji takvu moć da tijelo odvede vrhuncu. Nema odgovora kako.

U drugom pjevanju Dante neposredno pribjegava tajni kao vjerskoj tajni:

S’io era corpo, e qui non si concepe
com’una dimensione altra patio,
ch’esser convien se corpo in corpo repe,

accender ne dovria più il disio
di veder quella essenza in che si vede
come nostra natura e Dio s’unio.

Lì si vedrà ciò che tenem per fede,
non dimostrato, ma fia per sé noto
a guisa del ver primo che l’uom crede.

(Par. II, 37-45)

[Bijah li tijelo (a tu shvatit neće,/ da jedan prostor trpje prostor ini,/ što mora kad kroz tijelo s’ tijelo kreće),// žeđ bi nas veća morala da kini/ da znamo bivstvo, po kom jasno biva/ kako nam narav s Bogom se sjedini// Što je tu vjera, ondje se otkriva, /ne dokazom već ko stvar sobom znana,/ ko što je prva istina nam živa.]

Ukratko, Bog je svemoćan. I zato je s točke gledišta vjere, u vjerskoj viziji, moguće sve. Moguća je koegzistencija protuslovlja. Prirodno se mora podrediti nad-prirodnom, ono fizičko meta-fizičkom. Ljudsko tijelo se započinje vladati kao um/duh i u čas leti vrhuncu kao vatra Vatri: u empirej[10].

Otuda nadalje, već na razini prvog neba pa do najvišeg, desetog, nižu se, zapravo opetuju jedne te iste stvari, samo sve gušće. Sve što spada u metafiziku Vatre odnosno Svjetlosti[11]. Sve do kraja Komedije:

ma non eran da ciò le proprie penne:
se non che la mia mente fu percossa
da un fulgore in che sua voglia venne.

A l’alta fantasia qui mancò possa;
ma già volgeva il mio disio e ’l velle,
sì come rota ch’igualmente è mossa,

l’amor che move il sole e l’altre stelle.

(Par., XXXIII, 139-145)

[Al ne bijahu za to moja krila: / kadli u razbor moj sa trijesom slijeće/ blistavost gdje se njeg’va žudnja zbila.// Visoku maštu izda tu umijeće; al pogna želju i volju da jezde, /kao što kotač jednako se kreće, // ljubav što giba sunce i sve zvijezde.]

Preostaje samo još povratak na zemlju, o kojem Dante izvještava već na početku prvog pjevanja:

La gloria di colui che tutto move
per l’universo penetra, e risplende
in una parte più e meno altrove.

Nel ciel che più de la sua luce prende
fu’ io, e vidi cose che ridire
né sa né può chi di là sù discende;

perché appressando sé al suo disire,
nostro intelletto si profonda tanto,
che dietro la memoria non può ire.

Veramente quant’io del regno santo
ne la mia mente potei far tesoro,
sarà ora materia del mio canto.

(Par., I, 1-12)

[Sav svemir puni slava Onog, čija / ruka sve kreće te ponegdje krati / svoj puni sjaj, dok drukčije jače sija.// U nebu što ga sjaj najveći zlati/ bijah i vidjeh stvari što ih rijeti / nit zna nit može tko se ozgo vrati,// jer prilazeći k svojih želja meti, / naš um toliko u dubinu roni/ da se može sve slijedit u pameti. // Ipak koliko blaga svetih onih/ kraljevstva dijelom sjećanja mi posta, / nek sad ko predmet moje pjesme zvoni!]

Sarà ora materia de mio canto. Bit će sada predmetom mojega pjevanja. Zapravo je posrijedi puno više, neizmjerno više nego što je iz raja donio sveti Pavao.

 

[1] Među mnogim prijevodima tog izraza najnesretniji se ipak čini njemački Entkörperung, od-tjelovljenje, znanog dantologa Karla Vosslera (Dante Alighieri, Die Göttliche Komödie, Leipzig 2001, str. 402).

[2] Upućujemo na nadasve instruktivnu studiju: Bodo Guthmüller, Trasumanar significar per verba / non si poria. Zu Dantes erstem Gesang des Paradiso, u: Deutsches Dante Jahrbuch, sv. 82, 2007, str. 67-82.

[3] O odnosu Nietzschea spram Dantea, vidi Eugen Biser, Nietzsche und Dante: Ein werkbiographischer Strukturvergleich, u: Nietzsche-Studien 5, 1976, str. 146-177.  Iako je zacijelo najpoznatiji Nietztscheov stav o Danteu kao „hijeni koja sačinja pjesme u grobnicama“ (die Hyäne, die in Gräbern dichtet), valja također naglasiti Nietzscheovo navođenje, bez ikakva komentara, Danteova stiha iz petnaestog pjevanja Pakla, stiha come l’uomo s’eterna (kako se čovjek vjekovječi), iz njegove ostavštine (Nachgelassene Fragmente, November 1887-März 1888, 11(22)). Tumačenje tog Nietzscheova navoda Danteova stiha tek čeka svojega pronicljivog tumača. Inače, prijevod tog stiha kod Mihovila Kombola glasi: kako se vječna zaslužuje dika, što je posve neprimjereni provincijalizam.

[4] Usp. John Freccero, Dante’s Firm Foot and the Journey without a Guide, u: Rachel Jacoff (ur.), Dante: The Poetics  of Conversion, Cambridge, Mass. 1986, str. 29-54. Također, Diskin Clay, The Metamorphosis of Ovid in Dante’s Divine Commedy, u: Michelangelo Picone, Tatiana Crivelli (ur.), Dante: mito e poesia, Firenze 1999, str. 65-85.

[5] O prisuću Pavla u Danteovu djelu, vidi Giuseppe Di Scipio, The Presence of Pauline Thought in the Works of Dante, Lewinston – Queenston – Lamperer 1995.

[6] Vidi Heather White, Studies in the Poetry of Nicander, Amsterdam 1987

[7] Opširnije o njemu, vidi Christopher Francese, Parthenius of Nicaea and Roman Poetry, Frankfurt/M. 2002.

[8] Pobliže o tomu, vidi Paul Forbes Irving, Metamorphosis in Greek Myths, Oxford 1990, str. 19-37.

[9] Ovide, Les Métamorphoses, texte établi et traduit par Georges Lafaye, Paris 1966, str. 7.

[10] O svemu tomu pomnije, vidi Christian Moevs, The Metaphysics of Dante’s Comedy, Oxford 2005.

[11] Termin metafizika svjetlosti (Lichtmetaphysik) uveo je u uporabu Clemens Beaumker 1908. godine kako bi filozofsko-teološko razmatranje svjetlosti razlučio od fizikalne teorije svjetlosti. Vidi Werner Beierwalter, Lichtmetaphysik, u: Historisches Wörterbuch der Philosophie, sv. 5, 1980, str. 289. Opsežnije o figuraciji svjetla kod Dantea, vidi Guido Di Pino, La figurazione della luce nella „Divina Commedia“, Firenze 1952; Egidio Guidubaldi, Dante europeo, sv. 2, Il Paradiso come universo di luce (la lezione platonico-bonaventuriana) Firenze 1965; Didier Ottaviani, La philosophie de la lumière chez Dante, Paris 2004; Ada Ruschioni, Dante e la poetica della luce, Novara 2005; Mauro Gagliardi, Lumen gloriae: Studio interdisciplinare sulla natura delle luce nell’Empireo dantesco, Vaticano 2010; Marco Ariani, ‘Lux inaccessibilis’: Metafore e teologia della luce nel „Paradiso“ di Dante, Roma 2010.