700 godina Dantea

 

Mario Kopić:

 

Danteova topografija zagroblja

 

1.

 

U Danteovoj Božanskoj komediji (La divina commedia)[1], sa stajališta topografije zagroblja, iznenađuju prije svega i iznad svega dvije stvari. Jedna je to da je u njoj dodijeljen jednak prostor kako paklu tako i čistilištu i raju, svakome od njih po 33 pjevanja (canto)[2]. I, drugo, da se na dnu pakla susrećemo s vječnim paklenim ledom, a na vrhu raja s vječnom rajskom vatrom. Najdonji i najuži deveti krug (cerchio) pakla imenuje se Kokit (od grčke riječi kokytos, jaukanje, kukanje), a najviše deseto nebo raja Empirej (od grčke riječi empyros, vatren, spaljen). Dakako ni u paklu ne manjka različitih oblika mučenja vatrom i vrelim kupkama, no već nas u prvom od četiri pojasa (zona) devetog kruga pakla zvanom Kaina dočekuje ledena muka (ulednuće do bokova), a u zadnjem, četvrtom pojasu, zvanom, po Judi, Giudecca, s izdajicama dobročiniteljâ i onima koji su izdali najveću vlast neba i zemlje (Judom Iškariotskim, koji je izdao Krista, i Brutom i Kasijom, koji su izdali ideju o rimskom carstvu), posred sveprisutna debela leda, obitava više no paradoksni anđeo Lucifer (Svjetlonoša), nekoć, u vrijeme prije vremena, Anđeo, odnosno anđeo nad anđelima[3].

Iz Danteove Božanske komedije, koja se shematski dijeli na tri jednaka dijela, odnosno tri kantike (cantiche), s naslovima Pakao (Inferno), Čistilište (Purgatorio) i Raj (Paradiso) (obuhvaća ne samo nebesa, nego cjelokupan svemir, od mjeseca nagore)[4], razvidno je što znači biti čedom svojega vremena i svojega grada. Dante je živio[5] posred srednjovjekovnog katoličanstva, bio je uključen u građanski rat između gibelina (ghibellino) i gvelfa (guelfo) u Firenci,[6] odnosno Bijelih i Crnih gvelfa[7], sukobljavao se s tadanjim papinstvom i prepirao se s redovnicima, izražaj čega su njegovi obračuni s protivnicima i neprijateljima iz konsolidiranih konflikata u sve tri kantike, dakle čak i u Raju. Danteov nosivi klero-politički algoritam, barem u vrijeme pisanja Pakla, jest: Tko nije s nama, taj je protiv nas. A tko nije s nama, taj spada u – pakao. Onaj pak tko ostaje neodlučan, neopredijeljen, tko se krzma, taj spada u pred-pakao (anti-inferno) ili čistilište[8]. Dante odbacuje centripetalno načelo: tko nije protiv nas, taj je s nama. Posrijedi je načelo koje dopušta da se u određenoj situaciji ne odlučujemo ni za ni protiv. Prema Danteu, dopušteno je samo jedno jedino bezuvjetno – DA.

Tako se u pred-paklu, odnosno predvorju pakla, o kojem pripovijeda treće pjevanje, uz tu bačene neopredijeljene anđele iz sukoba između Boga i Lucifera (odnosno Luciferove pobune protiv Stvoritelja), nalazi i kolebljivi, neodvažni papa Celestin V[9]. On se u nećkanju između DA i NE već nakon nekoliko mjeseci odlučio za abdikaciju s papinskog trona koji mu je bio povjeren kada ga je Crkva ponajviše trebala. Što bi vjerojatno imalo značiti da bi Dante danas u pred-pakao poslao i zaslužnog papu Benedikta XVI., odnosno teologa Josepha Ratzingera, u svoje vrijeme zagrižena „inkvizitora“, progonitelja teologije oslobođenja i u konačnici zagovaratelja Mojsijeva masakra (masakra idolopoklonika zlatnog teleta)[10]. Dante je kao jedan od priora (gradskih poglavara) Firence (bilo ih je inače šest, a služba im je trajala samo dva mjeseca) zamjerio Celestinu da je svojom slaboćom i neodgovornošću omogućio izbor kardinala Gaetanija, pape Bonifacija VIII. (1294-1303), koji je svojom bulom Unam Sanctam (1302)[11] započeo nepopustljivo protežirati vlast Crkve nad katoličkim vladarima, a u sukobu između Bijelih (s firentinskom duhovnom elitom na čelu) i Crnih (gvelfa) podupro potonje i na Bijele poslao vojsku Karla Valoisa, brata francuskog kralja Filipa IV. Lijepog. Kada je, naime, Dante s još dva poslanika dospio 1301. u Rim kako bi zaštitio Firencu pred stranom intervencijom[12], papa Bonifacije VIII. zadržao ga je kao taoca. Nakon „pobjede“, Crni ga, kao jednog od vođa Bijelih, osuđuju u odsutnosti na visoku novčanu kaznu (5000 forinta), zapljenu imetka i na dvogodišnje izgnanstvo iz Toskane. Pozvan je da se u roku od tri dana prikaže svojim sucima. Budući da se nije prikazao, osudili su ga 1302. na doživotno progonstvo. Ako bi kojim slučajem bio zatečen na teritoriju Republike, bio bi živ spaljen na lomači. Još je gora prijetnja Dantea pogodila 1315. godine, budući da je otklonio ponižavajuću amnestiju. Uhvate li ga, bit će dekapitirani on i njegova djeca. Zato ne iznenađuje da je Dante papu Bonifacija VIII. kao prakrivca za svekoliko zlo poslao ne u pred-pakao, nego neposredno u pakao.

Vječni usud pape Celestina u pred-paklu opisan je tako da njegova kukavička sjenka lebdi, slijedeći bijelu zastavu, zato što je za života odbio poduzeti što je trebao, odnosno zato što je svojom neodgovornom mlitavošću prouzrokovao zlo. Neprestano ga bodu obadi i ose i njegova se krv miješa sa solju njegovih suza, a sve to podno njegovih nogu prikupljaju odurni crvi[13]:

Poscia ch’io v’ebbi alcun riconosciuto,

vidi e conobbi l’ombra di colui

che fece per viltade il gran rifiuto.

 

Incontanente intesi e certo fui

che questa era la setta d’i cattivi,

a Dio spiacenti e a’ nemici sui.

 

Questi sciaurati, che mai non fur vivi,

erano ignudi e stimolati molto

da mosconi e da vespe ch’eran ivi.

 

Elle rigavan lor di sangue il volto,

che, mischiato di lagrime, a’ lor piedi

da fastidiosi vermi era ricolto.

(Inf., III, 58-69)

[I kad sam neke prepoznavat stao,/ sjen onog vidjeh, što ko slabić znani/ iz svojih ruku visok čin je dao.// Razabrah odmah da se u toj strani/ rod onih sinjih kukavica krio/ što Bog ih mrzi i njegovi dušmani.// Taj jad, što nikad ni živ nije bio,/ sav gol od mnoštva osa, što tu vrvi// i obada je ljute suze lio.// Ovo im lice šarahu do krvi,/ a krv i suze kaplju im do nogu,/ gdje sve to beru neki gadni crvi.]

Ta sjenka koja je dakle ignorirala život, koja nikad nije bila živa, mora i u smrti ostati ignorirana, dok je bez prestanka muče najbeznačajniji i bijedni stvorovi. To je zapravo njezin contrapasso[14], njezina vječna kazna i muka.

Papu Bonifacija Dante šalje u predzadnji, 8 krug pakla, zvan Malebolge (Zle jaruge), dakle u krug tik pred Luciferove ledene pojaseve, šalje ga u treću (od deset) koncentričnu izdubinu ili jarugu (bolgia), od kojih je svaka niža i niža i sve uža i uža, među simoniste, to jest pape svetotržnike[15], trgovce crkvenim dobrima i službama, u kojoj u sredstva mučenja još uvijek spada i vatra. Među simoniste Dante osim Bonifacija situira i papu Nikolu III. i papu Klementa V. Raspoređeni su u špilju u obličju pješčanog sata, potonji je u gornjem dijelu, a svi ini u donjem. Zaglavljeni su po „uzoru“ na tadašnje plaćene ubojice koje su žive zakopavali u zemlju s glavom prema dolje, u tlu, a pete su im ostajale gore.

Le piante erano a tutti accese intrambe;
per che sì forte guizzavan le giunte,
che spezzate averien ritorte e strambe.

Qual suole il fiammeggiar de le cose unte
muoversi pur su per la strema buccia,
tal era lì dai calcagni a le punte.

(Inf., XIX, 25-30)

[Tabani gore svih tih nesretnika,/ pa gležnjevima vrte, da bi speta/ užeta pukla od vrbe i lika.// Kod masnih stvari kao što se sreta,/ da plamen samo površinom gmiže,/ tako i ovdje od prsti do peta.]

Papa Nikola III., iz znamenite rimske patricijske kuće Orsini („orsa“, latinski ursa, medvjedica), upravo je u središtu, na križištu, tako da mu glava visi prema donjem dijelu, gdje već leže ostali svetotržnici.

Di sotto al capo mio son li altri tratti
che precedetter me simoneggiando,
per le fessure de la pietra piatti.

Là giù cascherò io altresì quando
verrà colui ch’i’ credea che tu fossi,
allor ch’i’ feci ’l sùbito dimando.

(Inf., XIX, 73-78)

[Još drugi leže ispod glave moje,/svi prije mene krivci simonije; /u šupljoj stijeni ukliješteni stoje.// I ja ću dolje, kad ta rupa skrije/ onog, kog mišljah da pozdravit mogu,/ kada te ono naglo pitah prije.]

On je naime u svojoj jaruzi Dantea zamijenio za svojeg nasljednika (na prijestolju i u korupciji) Bonifacija VIII., pa nakon što je otkrio zabludu, nastavlja ovako:

Ma più è ’l tempo già che i piè mi cossi
e ch’i’ son stato così sottosopra,
ch’el non starà piantato coi piè rossi:

ché dopo lui verrà di più laida opra,
di ver’ ponente, un pastor sanza legge,
tal che convien che lui e me ricuopra.

(Inf., XIX 79-84)

[Al’ ja već dulje snosim kaznu strogu/ na glavi stojeć, ovoj vatri predan, /no što će on tu stat crvenih nogu; // jer za njim pastir sa zapada jedan/ bez zakona će stići i još gori,/ njega i mene sobom pokrit vrijedan.]

Kad u pakao bude bačen novi papa, najprije Bonifacije VIII., on će Nikolu sa sredine potisnuti na dno, a njega će potisnuti idući, po svemu još gori. Dante ima u mislima papu Klementa V., Gaskonjca („od zapada“), koji će za prijestolnicu odabrati Avignon, gdje će pape ostati sve do 1377. godine[16], tako da će se ondje dolje zajedno naći svi ti gadovi, svi ti zločinci protiv Boga i čovještva[17].

[1] Djelo je Dante naslovio samo kao Komedija (Commedia), što znači djelo pisano u nižem, prostom stilu, pučkim svakidašnjim jezikom, kojeg je početak tužan i strahovit, a konac sretan i veseo, protivno tragediji, u kojoj je početak miran i veseo, a konac žalostan, stil odabran i uzvišen, a jezik (prema ondašnjem mišljenju) samo klasični, latinski. Epitet divina, „božanska“, odnosno „božanstvena“, dodan je naknadno, od strane njegovih čitatelja i tumača, ponajprije Boccaccia (vidi Giovanni Boccaccio, Vita di Dante (1477), Roma 1965, str. 99), a potom i ostalih, i isprva se odnosio na Dantea kao autora (il divino poeta fiorentino Dante Aleghieri, stoji tako u izdanju iz 1481), da bi nakon Lodovica Dolcea, od jednog mletačkog izdanja iz 1555. godine, djelo bilo često označavano kao La divina commedia. Pakao je inače nastao između 1306-1309, Čistilište nakon 1309, a Raj nakon 1316. Pobliže o svemu tome, u jednom od posebno inspirativnih uvoda u djelo, vidi Carlo Ossola, Introduzione alla „Divina Commedia“, Venezia 2012.

[2] Pakao ima doduše 34 pjevanja, tako da cjelokupna Komedija sadrži 100 pjevanja s 14.233 stiha, ali prvo pjevanje nije pjevanje o (pred)paklu, nego uvodno pjevanje, pjevanje o pripremama za spuštanje u nj. Analizirajući Božansku komediju, povjesničar književnosti Francesco de Sanctis se upitao kojem zapravo literarnom rodu pripada ovo djelo i zaključio: „Ima epske materije, a nije epopeja; ima lirskih situacija, a nije lirika; ima dramski zaplet, a nije drama. To je jedna od onih gigantskih i iskonskih (primitive) konstrukcija koje su prave enciklopedije, nacionalne biblije; ne ovaj ili onaj rod, nego cjelokupnost (il tutto), koja u svojem krilu, nehotice, sadrži sve pjesničke motive i sve pjesničke oblike, klicu sveg daljnjeg razvića“ (Francesco de Sanctis, Storia della letteratura italiana, Firenze 1965, str. 180). Struktura epopeje najprisutnija je u Paklu, drame u Čistilištu, a lirike u Raju, no sve tri strukture nerazdvojivo prožimlju cijelo djelo. Moglo bi se reći da Božanska komedija istodobno pjeva, poučava i opominje.

[3] Usp. Ernst Osterkamp, Lucifer: Stationen eines Motivs, Berlin – New York 1979.

[4] O strukturi Božanske komedije vidi nezaobilazno djelo: Charles S. Singleton, Dante’s Commedia: Elements of Structure, Baltimore 1977. Također, Mark Cogan, The Design in the Wax: The Structure of the ‘Divine Comedy’ and Its Meaning, Notre Dame 1999.

[5] O Danteovu životu vidi solidne biografije: Horst Heintze, Dante Alighieri, Bürger und Dichter, Berlin –  Weimar, 1965; Paget Jackson Toynbee, Dante Alighieri: His Life and Works, New York 1965; Jacqueline Risset, Dante: Une vie, Paris 1995; Giorgio Petrocchi, Vita di Dante, Roma- Bari 2008; John Took, Dante, Princeton – Oxford 2020.

[6] Naspram gvelfa, gibelinska „partija“ se, ugrubo govoreći, zalagala da se država oslobodi papskog utjecaja i miješanja crkve u svjetovne poslove. Na taj način se suprotstavljala skolastici koja se zalagala za neograničenu moć pape, uključujući njegovo pravo kažnjavanja i svrgavanja svjetovnih vladara i, prema potrebi, oslobađanja vjernika poslušnosti svjetovnoj vlasti. Podrobnije o tomu, vidi Sergio Raveggi, L’Italia dei Guelfi e Ghibellini, Milano 2009.

[7] Bijeli i Crni, prvotno nazvani prema imenima obitelji koje su ih vodile, Cerchi i Donati, frakcije su gvelfske partije, borba kojih se vodila u Firenci nakon poraza gibelina 1289. godine. Ona nije bila ništa manje žestoka no što je bila borba između gvelfa i gibelina, postojala je čak stanovita sličnost političkih lozinki. Crni gvelfi su bili za savez s papskom kurijom, koja je potpomagala porast firentinske trgovine i bankarskih poslova, a bijeli su se, bojeći se kako brza uzdizanja bankarskih kuća i trgovačkih kompanija tako i narodnih pokreta, orijentirali ne prema papskoj, nego prema carskoj vlasti. Više o tome, vidi Pierre Antonetti, L’Histoire de Florence, Paris 1973.

[8] Usp. Joan M. Ferrante, The Political Vision of the Divine Comedy, Princeton 1984.

[9] O svim potankostima uz njegov lik i djelo, vidi Peter Herde, Papst Cölestin (Peter vom Morrone), Stuttgart 1981.

[10] Vidi Joseph Ratzinger Benedikt XVI, Gott und Welt: Glauben und Leben in unserer Zeit, Stuttgart – München 2005, str. 157. Za šire razmatranje, iz različitih perspektiva, vidi Dag Tessore, Introduzione a Ratzinger: Le posizioni etiche, politiche, religiose di Benedetto XVI, Roma 2005; Vincenzo Ferrone, Lo strano illuminismo di Joseph Ratzinger: Chiesa, modernità e diritti dell’uomo, Roma – Bari 2013.

[11] U navedenoj buli je proglasio da najviša vladavina na svijetu mora biti u rukama jedne same vlasti. Tu od Boga danu vlast kraljevi bi imali pitati za savjet i slušati je, budući da je njoj podređena i kraljevska vlast. Bula je završavala s posvema nedvosmislenom izjavom da je posluh prema rimskom papi prijeko potreban svakom ljudskom stvorenju za njegovo spasenje. Za šire razmatranje, vidi Agostino Paravicini Bagliani, Bonifacio VIII, Torino 2003.

[12] Dokumenti o Danteovoj političkoj djelatnosti skupljeni su u: Codice Diplomatico Dantesco, ur. Renato Piattoli, Firenca 1940.

[13] Navodimo prema izdanju: Dante Alighieri, Tutte le opere, sv. 1, La Divina Commedia, uredio Siro A. Chimenz, Torino 2003. U uglatim zagradama donosimo i prijevod Mihovila Kombola (Dante, Božanstvena komedija, Zagreb 2004). Prijevod je inače hvaljen, no pokadšto upada u nonsense zbog sebi nametnute rime. Pri studijskom čitanju je zacijelo korisno konzultirati i Enrico Malato (ur.), Dizionario della Divina Commedia, Roma 2018.

[14] Contrapasso (doslovno: protupatnja, od latinskog contrapassum, contra, protiv, patior, patiti) je izraz koji se teško može prevesti i precizno odrediti, jer je sam izraz autologičan, u samome sebi sadrži vlastito određenje. Posrijedi je Danteova ideja da svaki grešnik mora biti kažnjen tako da se njegov grijeh okrene protiv njega, onako kao što su, primjerice, sijači nesloge (shizmatici) razrezani. Posrijedi je dakle kazna i muka odmjerena prema zakonu odmazde, slična ili suprotna naravi grijeha. Mihovil Kombol contrapasso prevodi kao „odmazda i muka“ (Inf., XXVIII, 142). O samom pojmu kod Dantea, vidi Steno Vazzana, Il contrapasso nella Divina Commedia, Roma 1959. Niz dragocjenih opažanja donose i djela: Anthony Kimber Cassell, Dante’s Fearful Art of Justice, Toronto 1984; Justin Steinberg, Dante and the Limits of Law, Chicago 2013.

[15] O simonistima, vidi Joseph H. Lynch, Simoniacal Entry into Religious Life from 1000 to 1260, Columbus 1976.

[16] Villanijeva Kronika (LIX) o Klementu V. izvještava da je bio simonist i odveć lakom na novac, budući da se za novac na njegovu dvoru dobivala svaka crkvena služba (ogni beneficio per danari s’avea in sua corte). O njemu iscrpno, vidi Sophia Menache, Clement V, Cambridge 1998.

[17] Usp. Georges Holmes, Dante and the Popes, u: Cecil Grayson (ur.), The World of Dante: Essays on Dante and His Times, Oxford 1980, str. 18-43. Također, Paolo Acquaviva, Jennifer Petrie (ur.), Dante and the Church: Litterary and Historical Essays, Dublin 2007, napose str. 39-59.