O revoluciji (Lenjinu)

Mario Kopić:

 

Buđenje revolucije ili sve je javno

 

I nedavno, prigodom stotinu i pedeset godišnjice Lenjinova rođenja, neki su zapadnjački intelektualci postavili pitanje oživljavanja komunističke revolucije, dakle one prave, istinske, radikalne, na svjetskoj ravni. Taj tko zna koji opetovani pokušaji komunističkih intelektualaca da probude revoluciju (Revolutionserwachen) posvema su u skladu s Marxovim zahtjevom prema kojem se proleterske revolucije svagda nanovo vraćaju polovičnosti, slaboći i kukavnosti svojih prvih pokušaja eda bi započele opet iznova: ”Proleterske revolucije… ismijavaju nemilosrdno temeljito polovičnosti, slabosti i kukavnosti svojih prvih pokušaja , one kao da svojega protivnika obaraju samo zato da bi on iz zemlje crpio nove snage i gigantskije se ustremio prema njima, one neprestano iznova uzmiču pred neodređenom gorostasnošću svojih vlastitih ciljeva.” (MEW 8: 118). Čine to one, kaže dalje Marx, sve dok nije stvorena situacija koja onemogućuje svaki povratak i dok same okolnosti ne uzviknu: Hic Rhodus, hic salta. Jedan od posljednjih recepata kako započeti opet iznova (a nije neposredno vezan za pandemiju korona virusa, budući da je i ona kod intelektualaca izazvala ”viremiju” revolucionarno komunističkih ideja) jest da se spoje ideje velikih boljševika Lenjina i Trockog s digitalnom super-inteligencijom. Revolucija  bi tako započela radikalnom intervencijom komunističkih hakera u Internet, preuzimanjem nadzora nad komunikacijama, odnosno informacijama.

Godine 1919. Lenjin je ustanovio Treću internacionalu, boljševičku međunarodnu organizaciju proletarijata. Godinu dana nakon toga, 11. decembra 1920, u pismu Ernstu Nobsu, uredniku švicarskog radničkog časopisa Volksrecht, Narodno pravo (Soč. IV, sv. 31, str. 364-368), Lenjin je ovako sažeo svjetski odaziv na oktobarsku revoluciju i na način njegova vođenja internacionale: ”Mi koji smo preživjeli tri godine diktature proletarijata imamo pravo reći da je u cijelom svijetu najpopularniji i najčešći rabljen prigovor protiv diktature proletarijata kršenje slobode i jednakosti. Cijeli građanski tisak svih zemalja, sve do tiska malograđanskih demokrata, to jest socijaldemokrata i socijalista, kao što su Kautsky, Hilferding, Martov, Černov, Longuet itd. itd. oštro napada boljševike upravo zbog kršenja slobode i jednakosti. S teorijskog stajališta, to je posve razumljivo. Čitatelj neka se sjeti znamenitih Marxovih riječi iz Kapitala punih sarkazama”.

Koje su to znamenite Marxove riječi? Posrijedi je Marxov kandidni napad na ljudska prava i građanske (državljanske) slobode iz prvog poglavlja Kapitala: ”Sfera cirkulacije ili robne razmjene, u granicama koje se kreće kupovanje i prodaja radne snage, bila je zapravo istinski raj prirođenih čovjekovih prava (eine wahres Eden der angeborenen Menschenrechte.). U njoj vladaju jedino sloboda, jednakost, vlasništvo i Bentham! Sloboda! Jer kupac i prodavač neke robe, na primjer radne snage, određeni su samo svojom slobodnom voljom. Oni zaključuju ugovore kao slobodne, pravno jednake ličnosti. Ugovor je krajnji rezultat u kojem njihove volje daju sebi zajednički pravni izraz. Jednakost! Jer se jedan prema drugome odnose samo kao vlasnici robe i razmjenjuju ekvivalent za ekvivalent. Vlasništvo! Jer svaki raspolaže samo svojim. Bentham! Jer i jedan i drugi vode računa samo o sebi. Jedina moć koja ih spaja i dovodi u odnos jest moć njihove sebičnosti, njihove posebne koristi, njihovih privatnih interesa” (MEW 23, 189). Lenjin je te navode komentirao na ovaj način: parole (slogani) o slobodi i jednakosti su ”laž i licemjerstvo građanskog društva, koje formalnim priznanjem slobode i jednakosti prikriva zbiljsku ekonomsku neslobodu i nejednakost radnika, svih radnih ljudi i onih koje iskorištava kapital, to jest za veliku većinu stanovništva u svim kapitalističkim zemljama”. Zato treba najprije uništiti demokraciju, eliminirati je, a onda ćemo dalje ”razgovarati”.

Ukratko, Lenjin je htio ono što je smatrao zbiljskom (ekonomskom) slobodom i jednakošću ostvariti likvidacijom formalne (pravne) jednakosti i demokracije. Danas bismo rekli: umjesto formalne htio je uspostaviti sadržajnu (iliti supstancijalnu) demokraciju. Ali ne samo to. Lenjin je bio protiv svake demokracije, kako formalne tako i sadržajne. Umjesto da bi tražio dopunu formalne demokracije sadržajnom, zahtijevao je ukidanje i jedne i druge. Zahtijevao je njihovu zamjenu diktaturom proletarijata, odnosno diktaturom komunističke partije i njezina vodstva, s njim samim na čelu. No diktature proletarijata nema bez totalne države i totalitarnog društva!

Otkuda ova Lenjinova zabluda? Opet i jedino iz Karla Marxa, iz njegove posvema promašene radne teorije vrijednosti.

Po toj teoriji, postoji eksploatacija radnika u tome da radnici kao vlasnici svoje radne snage tu snagu prodaju po njenoj razmjenskoj vrijednosti. Svaki je dan daju kapitalistu na određeno vrijeme na raspolaganje. A budući da u tom radnom vremenu radnici proizvedu više vrijednosti, recimo duplo više, nego što su plaćeni, kapitalist ih navodno ”pljačka”, ”krade” im pošteno zarađenu plaću. Pljačka i krade dakako u zagradama. Jer je, tržišno gledano, kapitalist radnika platio pošteno. Osim toga je potplaćenost radnika zbog robnog fetišizma prikrivena. Zaključak: ”nepravdu” možemo ukinuti samo ukidanjem tržišta rada, ukidanjem tržišta i robnih odnosa uopće.

Zato Lenjin nije bio samo protiv kapitalista, nego i protiv onih radničkih voditelja koji su bili za demokraciju, koji su se, recimo, zauzimali za ”radničku demokraciju”, za radničku participaciju i radničke sindikate. ”Svatko tko govori o slobodi i jednakosti u okvirima radničke demokracije – u okolnostima kad su kapitalisti odstranjeni, a ostaje privatno vlasništvo i sloboda trgovine – zagovornik je eksploatatora, mora s takvim zaštitnicima postupati kao s eksploatatorima, pa makar taj zaštitnik sebe sama smatrao socijaldemokratom, socijalistom ili čak čovjekom koji je svjestan gnjilosti druge internacionale itd.” Nije nipošto slučajnost da su uz kapitaliste žrtve likvidacija u ime diktature proletarijata uskoro postali i socijalisti, socijaldemokrati i čak komunisti koji su bili protiv bezobzirnog, nemilosrdnog revolucionarnog nasilja.

A prva žrtva je dakako postao međunarodni radnički pokret i oni njegovi voditelji koji su bili protiv Lenjinove diktature unutar treće, komunističke internacionale: ”Kominterna ni u kojem slučaju ne može dopustiti slobodu i jednakost za sve one koji bi željeli potpisati određenu izjavu. Neovisno o njihovu političkom postupanju. To bi za komuniste značilo isto takvo samoubojstvo kao dopuštanje slobode i jednakosti ‘u okviru radničke demokracije’ i tome slično”. Svakome tko zna čitati i tko želi razumjeti što čita može biti jasno da sve odluke, teze, rezolucije, dekreti, uvjeti komunističke internacionale dopuštaju slobodu i jednakost za one koji žele u Kominternu. Ali ne bezuvjetno! Tako je govorio Lenjin, nakon što je u okviru po njemu ustanovljene Kominterne i svoje apsolutne vlasti u njoj pisao ne nekim kapitalistima ili njihovim političkim strankama nego švicarskoj stranki socijalista. Na njih je preslikao svoju strategiju i taktiku spram kapitalista. Aplicirao je na socijaliste, na socijaldemokrate i ostale sve metode revolucionarnog nasilja, dakako u ime diktature proletarijata.

Pa ako nije bezuvjetno, pod kojim je onda uvjetima dopuštena unutarnja ”demokracija” Kominterne? Pod uvjetima posvemašnje poslušnosti i pokornosti. One kojima to još nije jasno, Lenjin opominje: ”Vi, druže Nobs, imate ‘slobodu’ braniti stajališta koja zastupate. I mi imamo slobodu reći da su ta stajališta malograđanske predrasude, štetne za stvar proletarijata i korisne za kapital”. U nastavku Lenjin ”drugu” prebacuje da zapravo ne govori o slobodi i jednakosti općenito, nego o ”slobodi neizvršavanja odluka Kominterne”. Da dakle svojim ”oportunizmom  potkopava i sabotira diktaturu proletarijata”.

Nije posrijedi samo pretenciozni sarkazam, nego i ekstremni cinizam. Jer po Lenjinu je sada dopuštena samo ona i onakva ”jednakost” koja postoji između onih koji su na vrhu diktature i onih koji su na dnu njezine partijske birokratske mašinerije, između vladara i podanika unutar Vlasti Kominterne. Njezin generalni sekretar profesionalnim funkcionarima na ljevici međunarodne diktature proletarijata dodjeljuje sebi odanima takve ili drukčije partijske feude, a drugi su ionako isključeni, odnosno, često na Lenjinov osobni ukaz – likvidirani. Kad je revolucija pojela svoje protivnike, počela je jesti vlastitu djecu, proglasivši ih neprijateljem radničke klase.

Vrhunac Lenjinova sarkastičnog cinizma je kraj pisma prijatelju, ”drugu” Nobsu: ”Glavni i temeljni uvjet za uspjeh u predvečerje proleterske revolucije jest sloboda, koja je u tome da se partija revolucionarnog proletarijata oslobodi oportunista i ‘centraša’, njihova upliva, njihovih predrasuda, slabosti, oklijevanja”. Po potrebi – likvidacijom.

Još oštrije nego na međunarodnoj razini, odnosno na razini Kominterne, Lenjin je djelovao kod kuće. Kao predsjednik sovjetske vlade, Savjeta narodnih komesara, 20. februara 1922. godine vođi Narodnog komesarijata za pravosuđe Dmitriju Ivanoviču Kurskom u strogo tajnom pismu (pod prijetnjom likvidacije) zapisao je: ”Narodni komesarijat za pravosuđe je ‘zaboravio’ da je sam kriv ako ne zna privući, prodrmati, protresti narodne sudove i naučiti ih da kažnjavaju – nemilosrdno, sve do strijeljanja, i to brzo, za zloupotrebe nove ekonomske politike; to je dužnost Narodnog komesarijata za pravosuđe”. Još oštriji, ako je to uopće moguće, bio je Lenjin prema vodećim komunistima. Zahtjev za učinkovitom evidencijom aretiranih i/ili likvidiranih dopunio je sljedećom rečenicom: ”Takva je evidencija i to – trostruka kazna za komuniste u odnosu na kaznu za nepartijce”. Kako je došlo do takva ludila?

Lenjin je zapravo realizirao Marxovu uputu o ukidanju (formalne) demokracije. Ta uputa je doduše bezumna, ali može se realizirati. Druga pak Marxova uputa, zahtjev za ostvarenjem takozvane prve faze komunizma odmah nakon revolucije, ne može se realizirati. Prije nego što je pobliže pogledamo, imajmo na umu činjenicu da je taj Marxov nemogući zahtjev Lenjina dovodio do očaja. Demokraciju možemo ukinuti, možda čak i kapital, ali tržište kao takvo? E to nije išlo. Lenjin  je doduše pronašao izlaz, ali putem koji je vodio u ponor.

Najprije se, unatoč postojećoj državnoj represiji i snažnom zatiranju demokracije, odlučio za još goru represiju. Kurskom je napisao: ”Jačanje represija protiv političkih neprijatelja sovjetske vlasti i agenata buržoazije (naročito menjševika i esera); izvršavanje ove represije preko revolucionarnih i narodnih sudova u najbržem i revolucionarno najsvrhovitijem vidu; obavezno organiziranje svih egzemplarnih (po brzini i represivnoj sili; po objašnjavanju njihova značenja narodnim masama, preko suđenja i tiska) procesa u Moskvi, Petrogradu, Harkovu i u nekolicini drugih najznačajnijih središta; utjecaja na narodne suce i članove revolucionarnog suda preko Partije u smislu poboljšanja djelatnosti sudova i pojačanja represije. Sve to treba činiti sistematski, uporno i nepopustljivo, s obaveznim obavještavanjem (u što kraćem, telegrafskom stilu, a realnom i točnom, s obaveznom statistikom o tome kako Narodni komesarijat za pravosuđe kažnjava i kako se uči kažnjavati ‘komunističku’ kopilad koja dominira kod nas, koja zna čavrljati i praviti se važnom, a ne zna raditi)”. Sada, pri upravo oktroiranoj novoj ekonomskoj politici, treba ovladati dvjema stvarima istodobno: usmjeravati i nadzirati, s jedne strane, revolucionarne magazine nabavkom na priznanice, a na drugoj strani, novom ekonomskom politikom djelomično iznova oslobođeno tržište i njemu pripadajuće tržnice robnom prodajom i kupnjom. Što je dakako još više povećalo postojeću birokraciju i korupciju.

Iz te slijepe ulice Lenjin nalazi izlaz u nečemu što je nazvao državni kapitalizam: ”Ne izgleda da smo i da ćemo prihvatiti samo državni kapitalizam, a država smo mi, mi svjesni radnici, mi komunisti. Zato treba smatrati vrlo lošim komunistima one komuniste koji nisu razumjeli svoje zadatke, naime da ograničavaju, koče, kontroliraju, zatvaraju kršitelje na licu mjesta, strogo kažnjavaju svaki kapitalizam koji se širi izvan okvira državnog kapitalizma. Koji nisu razumjeli kako Mi razumijemo pojam i zadatke države”. I još jednom, dodatno naglašeno, i to na način huškanja jednog ministarstva na drugo: ”Ne smijemo prihvatiti, točnije rečeno, ne smijemo dopustiti staro, buržoasko razumijevanje civilnog prava, nego treba stvoriti novo. Ne smijemo popuštati pred Narodnim komesarijatom za vanjske poslove koji zastupa liniju, nego se moramo boriti protiv te linije, stvarati novo civilno pravo, novi odnos prema privatnim ugovorima itd.”. Ništa privatno nećemo priznati, na području privrede za nas je, naglašava Lenjin, sve javnopravno, a ne privatno. ”Dopuštamo samo državni kapitalizam, a država smo mi, kako je rečeno već gore. Otuda proizlazi da treba državnu intervenciju proširiti na privatno-pravne odnose, proširiti pravo države na anuliranje ‘privatnih’ ugovora: upotrebljavati u civilno-pravnim odnosima naša revolucionarna saznanja, a ne corpus iuris romani; nizom egzemplarnih procesa sistematski, uporno i nepopustljivo pokazati kako to učiniti umom i energijom; pomoću Partije žigosati i isključiti one članove revolucionarnih i narodnih sudova koji to ne nauče i ne žele razumjeti”. Ukratko, državni kapitalizam treba razumjeti kao oblik diktature proletarijata, kao nastavak revolucije drugim, još oštrijim i nemilosrdnijim sredstvima.

Uzor djelovanja državnog kapitalizma kao kapitalizma pod nadzorom partijske države, njezina sudstva i tužiteljstva, Lenjin je našao u načinu carskog vladanja: ”Za vrijeme cara su javne tužitelje premještali i unaprjeđivali u odnosu na procent dobivenih procesa. Od carske Rusije smo uzeli ono što je najlošije, birokratizam i oblomovštinu, u kojima se doslovno gušimo, a ono što je pametno nismo znali uzeti. Svakog člana kolegija Narodnog komesarijata za pravosuđe, svakog funkcionara te uprave, morali bismo ocjenjivati u odnosu na službeni list, nakon ispitivanja: koliko si komunista strpao u zatvor triput strožije u odnosu na nepartijce za iste prekršaje?”

Rezultat je bio dakako suprotan od željenog. Funkcionari su u strahu, preplašeni od svega, sve više tonuli u administriranje, odlagali su odluke na sutrašnji dan ili druge, izmicali odgovornosti. Birokracija je rasla, kadrovski sve više bujala. Oblomovština, lijenost, sve je više cvjetala. A Lenjina je sve više hvatala panika. Naposljetku je zapao u duboku depresiju, premda se dakako ni udio sifilisne bolesti pritom ne može isključiti.

Lenjin je, drugim riječima, zapao u ono što danas nazivamo staljinizmom. ”Ako Narodnom komesarijatu za pravosuđe ne uspije kapitalizam izdresirati, učiniti ga primjerenim, ako taj narodni komesarijat nizom egzemplarnih procesa ne dokaže da zna zatvarati zbog kršenja tog načela i kažnjavati, i to ne sa sramno smiješnim kaznama od 100 do 200 milijuna, nego strijeljanjem – tada nije vrijedan ništa i smatrat ću svojom dužnošću da od Centralnog komiteta zahtijevam zamjenu svih odgovornih radnika Narodnog komesarijata za pravosuđe”. Gdje će to Lenjin skloniti zamijenjene funkcionare, bilo je manje ili više svima jasno, pa i na podlozi ovog pisma. Onoga koga nisu strijeljali, toga su deportirali. Za mjesec dana, u pismu od 31. marta 1922, Lenjin od Kurskog zahtijeva već i progon slobodnih mislioca i samostalnih umjetnika. Deportacijom ljudi kulture, koji se nisu odrekli istraživačke ljubopitljivosti i etičkog načela u izvornom smislu riječi. Tako je po Lenjinovom nalogu Komisija za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaže (ČEKA) (rad koje je dosad najbolje dokumentirao George Legget u knjizi ČEKA – Lenjinova politička policija) započela ”istragu o kriminalnoj nemarnosti, birokratizmu i lijenosti” u Znanstveno-tehničkom odjelu i u Komitetu za izume. Rezultate istrage dobio je Moskovski revolucionarni vojni sud, koji je, protestirao je Lenjin, umjesto da kažnjava krivce, te ”učene lopove i lijenčine”, postupao ”izvanredno naklonjeno, sudio bez tužitelja i na koncu presudio da optužba nije dokazana i oslobodilo sve optužene”. Lenjin je od Kurskog zahtijevao da se sa stvarima osobno upozna, posveti im posebnu pažnju, prikupi dopunsko gradivo, sastavi revizijsku komisiju, u kojoj nipošto ne smiju biti neki ”mekušci i birokrati”, nego ljudi koji će doista biti kadri stvar pretresti kako treba i odrediti krivce. ”Nužno je da se na Revolucionarnom sudu organizira politički proces koji će tako kako treba prodrmati tu močvaru”. I: ”Predlažem da se Moskovski revolucionarni sud zbog oportunizma i birokratsko formalističkog odnosa spram rada kazni strogom opomenom”. Dakle, ukorom pred strijeljanje.

Ujedno je Lenjin već 19. maja iste godine od Feliksa Dzeržinskog, šefa ČEKE, pismeno zahtijevao ”sistematske podatke o političkom stažu” i o ”stvaralačkoj djelatnosti univerzitetskih profesora i književnika”. Zašto? Zbog predviđene deportacije intelektualaca u inozemstvo: ”To treba što temeljitije pripremiti. Bez pripreme činit ćemo gluposti”. Konkretni Lenjinov ukaz o sudbini petrogradskog časopisa Ekonomist, publikacije Ruskog tehničkog društva, glasio je: ”Po mojem mišljenju, to je očiti belogardejski centar. U trećem broju (samo treći!!!  – to je nota bene) na koricama je objavljen spisak suradnika. Mislim da su takoreći svi posve opravdani kandidati za deportaciju u inozemstvo”. A ta izjava Lenjinu još nije bila dostatna, zato je nastavio: ”To su svi otvoreni kontrarevolucionari, pristaše Antante, organizacija njenih slugu, špijuna i trovača školske mladeži. Stvar treba organizirati tako da te ‘vojne špijune’ uhvatimo na djelu i neprestano ih sistematski hvatamo i deportiramo u inozemstvo”. [Na osnovu ovog Lenjinovog zahtjeva, odgovarajuće odluke Politbiroa boljševičke partije i neposrednog sudjelovanja Dzeržinskog do kraja 1922. oko tri stotine poznatih ruskih književnika, filozofa, historičara i univerzitetskih profesora prognano je iz sovjetske Rusije]. Slijedilo je još obavezno zaključno upozorenje: ”Molim da s ovim strogo povjerljivo, bez umnožavanja, upoznate članove Politbiroa, tako da to vrate Vama i meni i da im prenesete njihovo mišljenje i svoje stajalište”. Stajališta i mišljenja su dakako već unaprijed jasna. Jedino pitanje koje se pritom postavljalo: Zašto ih progoniti u inozemstvo? Možda se neki baš tomu vesele? Zato su ih počeli progoniti u Sibir. I tako je nastao GULAG (akronim Glavne uprave radnih logora)… A povod tomu ludilu bila je Marxova posve nedomišljena, infantilizirana utopija.

Pogledamo li samo malo preciznije Marxov nacrt dviju faza komunizma, vidjet ćemo da je lakše  uvesti utopijsku drugu fazu (”Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama”) nego posve irealnu prvu fazu. Najveća zabluda je već Marxov prvi zahtjev koji se tiče te faze komunizma. Posrijedi je zahtjev za uvođenjem tzv. radnih priznanica (Schein) odmah nakon izvedbe revolucije. Zahtjev sadrži njegov spis Kritika gothskog programa iz 1875. godine, autoritarni napad na njemačku socijaldemokraciju. I dok je ova zagovarala ”radničku demokraciju”, upotrijebimo li Lenjinov izraz, odnosno radničku participaciju i radničke sindikate, Marx je nastupio s ideologijom o komunističkoj individui.

Najprije je postavio retoričko pitanje: Što individua može dati komunističkom društvu i što ono može dati individui? Odgovor: individua društvu može dati, odnosno mora dati ”svoj individualni kvantum rada”. Društvo kojeg se ”društveni radni dan sastoji od sume individualnih radnih sati”, individui vraća jednakovrijedni dio. ”Od društva individua dobiva priznanicu (Schein) da je dala toliko i toliko rada (nakon odbitka njegova rada za zajedničke fondove) i na temelju te priznanice dobiva iz društvenih zaliha sredstava potrošnje (aus dem gesellschaftlichen Vorrat von Konsumtionsmitteln) onu količinu predmeta potrošnje na koju je utrošeno (kostet) jednako toliko rada. Isti kvantum rada koji je dao društvu u jednom obliku, dobiva ona natrag u drugom obliku” (MEW 19: 20).

Kako se to konkretno događalo i što je faktički donijelo?

Na priznanici (potvrdi), recimo, imam zapisano da sam radio pet sati. Polagano ili brzo, marljivo ili šlampavo, nije važno. Radio sam pet sati. Budući da pripremam zimnicu, volio bih za tih pet sati dobiti primjerenu količinu jabuka, odnosno onu količinu jabuka u koju bi trebalo biti uloženo pet sati rada. Koliko ću jabuka dobiti? Koliko rada je uloženo u svaku jabuku? Piše li i to na priznanici, možda na listiću nalijepljenom na jabuci? Dakle na naljepnici koju bi svaka jabuka trebala imati. Tko je nalijepio tu naljepnicu, odnosno odredio i napisao na nju upotrijebljeno radno vrijeme? Tko je dakle to vrijeme izračunao i kako? Je li uključeno samo radno vrijeme što ga je netko upotrijebio da jabuku ubere sa stabla? Ili  pak vrijeme koje je upotrijebljeno za obradu voćnjaka? I kako da potom ustanovimo koliko je vremena potrebno za pojedinačnu jabuku? A što je s prijevozom, dostavom jabuka u društveni magazin? U Marxovo vrijeme to bi sve bilo nemoguće uključiti. Osim toga, više bi vremena otpalo na obračunsko-administrativnu djelatnost, Lenjin bi rekao birokraciju, nego na samu proizvodnju jabuka. Samo jabuka, a kamoli za tisuće i tisuće ostalih proizvoda, među njima i veoma kompliciranih, s mnogo ulaznih komponenata. Uz današnje kompjutorske mogućnosti postupak bi zacijelo bio nešto brži, no unatoč svemu neekonomičan i nikada se ne bi okončao. Drugim riječima, nemoguć postupak.

No na prikazanoj se Marxovoj irealnoj fantazmi tada nitko nije zaustavio. Tek je Lenjin iz prakse dobio gorku lekciju da taj put nikamo ne ide. I da je tržište, s nevidljivom rukom ukrštanja ponude i potražnje, mnogo učinkovitije od svih pametnih birokratskih glava u komunističkim magazinima, tim Marxovim dvorcima ”društvene zalihe”. No s obzirom na to da je Lenjin kao vođa revolucije htio sve imati pod kontrolom, dakle i trg i tržnice, nije mogao pristati na ”tržišnu stihiju”. Tako se uhvatio u zamku nerješive dileme koju je, slijedeći Marxa, sam sebi postavio. Na kraju ništa više nije bilo u njegovim rukama, naprotiv, sve mu je iz njih počelo izmicati. Diktatura proletarijata – navodna vlast radničke klase – razvila se u tiraniju Partije, u teror njezine militarizirane birokracije, a on sam postao ubilački Vođa ”udruženog rada”, odnosno Nadzornik ”državnog kapitalizma”, Staljin prije Staljina.

Staljin je samo razriješio ono što su svezali Marx i Lenjin. Staljin je morao, ne toliko zbog vanjskih okolnosti, koliko zbog unutarnjih kontradikcija komunističke ideologije – odstupiti kako od Marxovih tako i Lenjinovih fikcija, inače bi se društvo samoubilački pretvorilo u radni logor, u Robinzonov Otok očaja (Island of Despair), na koji se Marx tako rado volio pozivati.

I zato je danas svako buđenje komunističke revolucije posvema neodgovorno, dapače, zločinsko. Budući da su apologeti komunizma često bistroumni ljudi, nipošto nije jasno jesu li najzagriženiji od njih odista ludi ili prave ludima sve i svakoga.