Marksomanija

Mario Kopić:

 

Produkcija i organizacija

 

Mnogo je, odveć mnogo, danas priče o kapitalizmu i globalnom kapitalizmu. Larifari iliti trla baba lan, da joj prođe dan. Kapital i kapitalizam su stvar 19. stoljeća, stoljeća u kojem je glavnu riječ imala produkcija zasnovana na radu. Riječju, devetnaesto je stoljeće bilo stoljeće produkcije. Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće organizacije. Zato radničke i komunističke revolucije uopće nisu bile radničke revolucije. Bile su to revolucije koje su proveli partijski funkcionari, odnosno profesionalni organizatori. A iza toga, iza organizacije, ne stoji Marx sa svojim ustrajavanjem na radu i produkciji (”rad je sve”, MEW 26.3, str. 256), nego Nietzsche sa svojom voljom za moć, politički rečeno, voljom za vlašću (Wille zur Macht). Radništvo je tu bilo samo upotrijebljeno i potom iskorišteno, kao danas u Kini. Dakako, to ne znači da kapitala, novca ili tržišta više nema. Znači samo da nisu ono glavno, da su, drugim riječima, sredstva, a ne cilj. Organizacijom vlada volja za moć, posrijedi je ovladavanje svijetom. I to je ono što je dominantno u 20. stoljeću. Fundamentalna je greška vidjeti u kapitalistu samo vlasnika i eksploatatora, a previdjeti njegovu glavnu ulogu, ulogu organizatora (rada). Bez prave organizacije, koja seže od proizvodnje do prodaje, unatoč možebitnom krajnjem izgaranju, rad ne znači mnogo. Zato je sadašnje vraćanje Marxu, podgrijavanje marksizma i oživljavanje marksomanije, kad smo već s onu stranu produkcije, pa čak i organizacije, posvemašnja samoobmana.

Do 19. stoljeća kao glavni produkcijski činitelj ne slovi rad nego priroda (physis).  U 18. stoljeću rad kao takav još nitko ne spominje. Za fiziokrate (Quesnay, Turgot) rad je funkcija prirode, a zbiljski rad je rad u polju, dakle poljodjelstvo, odnosno poljoprivreda. Izvor vrijednosti je dakle zemlja. Rad kao takav započinje naglašavati tek klasična politička ekonomija (Smith, Ricardo), a konačno ga afirmira Marx, proglašavajući, kao ergokrat, rad jedinim aktivnim izvorom (tvorcem) svega bogatstva: konkretan rad je tvorac upotrebne vrijednosti, a apstraktni rad supstancija i jedina mjera (razmjenske) vrijednosti. Tako se sredinom 19. stoljeća rad ne nalazi samo u ulozi temelja individualne i kolektivne produkcije, nego i u ulozi posrednika društvene reprodukcije.

Kad rad postane glavnim produkcijskim činiteljem, značenje se produkcije mijenja. Identificira se s radnim procesom, procesom što ga Marx razumije kao ”proces između čovjeka i prirode” (MEW 23, str. 192), pri čemu je čovjek subjekt, a priroda objekt procesa. Budući da se sada čovjek ne smatra slikom i prilikom Boga, nego autonomnim subjektom, u prirodi on više ne vidi božji poredak i božju svrhovitost, nego predmet vlastite svrhovite (teleološke) djelatnosti. U zadnjoj instanci priroda se pokazuje samo još kao pasivna materija (Stoff), odnosno vosak, jer prirodne se stvari svojom samoniklošću ne mogu oduprijeti moći čovjekova rada kao oblikodavne djelatnosti. Čovjek naspram prirodne materije (Naturstoff) (i naspram svojega tijela) nastupa kao prirodna moć (Naturmacht) (MEW 23, str. 192), kao apsolutni gospodar. Jer radni je proces, prema Marxu, takav proces između čovjeka i prirode u kojem čovjek svoju razmjenu materije s prirodom ne samo posreduje (vermittelt), nego i upravlja/regulira (regelt) i nadzire/kontrolira (kontrolliert) (MEW 23, str. 193). Naime, upravo svojim radom kao svrhovitom djelatnošću.

Produkcija, temelj koje je postao rad, produkcija kao radni proces, implicira redukciju prirode na opći predmet rada, odnosno na materiju. Upravo zato jer je rad kao svrhovita/svrsishodna djelatnost svagda već i oblikodavna djelatnost. Reduktibilna bit produkcije kao radnog procesa koincidira s reduktibilnom metodom novovjekovne znanosti. Novovjekovna znanost kao analitičko-eksperimentalna znanost svoj predmet proizvodi tako da stvar koje se lati najprije reducira na njezine elemente. Predmet kemije nije voda, neka stvar iz prirode, nego H2O, dakle nešto što je bilo najprije rastavljeno (reducirano) na vodik i kisik, potom pak u precizno određenom razmjeru iznova sastavljeno. Predmet političke ekonomije kao znanosti nije ova ili ona pojedinačna stvar, nego roba kao jedinstvo uporabne vrijednosti (Gebrauchswert) i razmjenske vrijednosti (Tauschwert). Predmeti znanosti prema tome nisu nešto osjetilno opipljivo, nego nešto inteligibilno, rezultat analize i apstrakcije.

Uvjet znanosti u novovjekovnom smislu, znanosti kao produktivne znanosti, jest redukcija. No novovjekovne znanosti nisu produktivne, odnosno produktibilne zato jer su analitične, nego su analitične (reduktibilne) zato jer hoće biti produktibilne. Jer hoće, kao što je zapisao već Francis Bacon, preko znanja pridobiti moć nad stvarima (Novum organum, I. 129). Redukcija stvari u njihovom šarenilu na apstraktne ireduktibilne elemente označuje racionalizaciju svijeta. Na filozofskoj razini su tu racionalizaciju proveli Descartes i Leibniz. Prirodu su preko fizike racionalizirali Galilei i Newton, potom su postupno nastajale druge novovjekovne znanosti. Najprije prirodoslovne. Društvene znanosti su ih pratile s popriličnim zakašnjenjem, a prva od njih je upravo politička ekonomija. Još sporije su bile duševne znanosti, jer je dušu uspio racionalizirati, odnosno reducirati duševne pojave na želju, tek Freud početkom 20. stoljeća.

Znanstveno-tehnološka revolucija ima svoju višestoljetnu povijest, ali to vrijedi samo za njezinu ekspanziju, dočim je do promjene paradigme znanja došlo tek početkom novoga vijeka. Descartesovo načelno utemeljenje znanosti kao produktibilnog znanja omogućilo je ne samo Marxovu redukciju robe na apstraktni rad, nego i Marxovo legitimiranje znanosti kao produktivne sile. Marxovo tretiranje prirode kao općeg predmeta rada, odnosno materije, ne bi bilo moguće ako već Descartes ne bi reducirao prirodu na protežnu stvar (res extensa). Ekonomičnost, pa i ekonomski aspekt znanosti kao posredne ili neposredne produktivne sile, praktična je konsekvenca teorijske racionalizacije. Racionalizacija svijeta i znanja (o svijetu) su nešto korelativno. Korelativni su i rad kao temelj produkcije i priroda kao opći predmet rada, svrhovita djelatnost kao moć i priroda kao materija.

Moć znanosti proishodi iz moći svrhovite djelatnosti kao racionalnog planiranja. Čovjek kao subjekt radnog procesa na početku postavlja svrhu, prethodnu predstavu (Vorstellung) rezultata, koju potom, za vrijeme radnog procesa, pomoću sredstva za rad, realizira (ozbiljuje) na radnom predmetu, odnosno opredmećuje u materiju. Svrha znači plan, nacrt, nacrt za čovjekove tjelesne i umne snage, za predmet rada, za materiju oblikodavne djelatnosti. Svrhovito-oblikodavna djelatnost ne reducira samo prirodu, naime na materiju, nego reducira i čovjeka, reducira ga na radnu snagu (Arbeitskraft). U radnom procesu čovjek zato mora svrsi podrediti (MEW 23, str. 193), odnosno porobiti, sve svoje snage, jer svrha djeluje kao zapovijest, ima valjanost zakona. Kao izvođač čovjek je sužanj sebe sama kao projektanta, planera. Premda je svrha izražaj čovjekove slobode, zamisli subjekta, ona djeluje u ulozi zakona kao spoznata nužnost. Čovjek može nastupiti spram prirode kao moć i oblikovati je kao moć samo ako je ujedno samoga sebe reducirao na radnu snagu i izvršitelja plana, na onoga tko opredmećuje svrhu.

Drugim riječima, čovjek ne može biti subjekt radnog procesa, a da ujedno samoga sebe ne pretvara u objekt tog istog procesa. Marxovim riječima: mijenjajući prirodu izvan sebe, čovjek ujedno mijenja i svoju vlastitu prirodu. Moći mijenjanja svrhovite djelatnosti, najviši i najučinkovitiji oblik koje je znanost, priroda se ne može odupirati. Šume ne napadaju i ne bježe. Šume umiru. Pod motornom pilom ili zbog otrova što ih kao nusprodukt izbacuje industrija. Ako je uvjet novovjekovne produktibilne znanosti metodološka reduktibilnost, njezin su-učinak je ekološka destruktivnost. Što je tješnja povezanost između radnog procesa i znanosti, što je direktnija i intenzivnija produktivna snaga znanosti, tim je veća i njezina destruktivna snaga.

Na radu zasnovane produkcije nema bez destrukcije! U (komunističkim) zemljama u kojima se model radnog procesa prenosio na društvo, gdje se svrhovitost (racionalnost) cjelokupnosti svrhovite djelatnosti izvodila iz podređivanja (porobljavanja) ljudi generalnom planu, pored destrukcije izvanjske prirode širila se progresivno i destrukcija čovjekove prirode. No glavni destruktivni učinci pritom nisu proishodili tek iz prijenosa, iz aplikacije instrumentalne znanosti na društvo, nego iz samog radnog procesa (u smislu Marxove definicije). Dakle, nisu primarno posljedica kapitalističkog načina proizvodnje (kapitalistische Produktionsweise) (MEW 23, str. 528), nego su posljedica na radu zasnovane produkcije, odnosno produktivnog rada. Društvo se, naime, Marxu pokazuje kao jedinstven Subjekt i taj je jedinstven Subjekt u nekakvom neposrednom odnosu s prirodom kao predmetom društvene, sada automatizirane, produkcije. U takvu paradigmu pretvoreni radni proces Marxu je ishodište analize društvene produkcije. Ako je na razini jednostavnog radnog procesa subjekt čovjek kao radnik, a objekt priroda, tada na razini društvene produkcije u ulozi subjekta nastupa cjelokupni radnik (Gesamtarbeiter):

”Dok je proces rada čisto individualan, isti radnik sjedinjuje sve funkcije koje se kasnije razdvajaju. U individualnom prisvajanju prirodnih predmeta za svoje životne svrhe (Lebenszwecken) on sam sebe kontrolira. Kasnije ga kontroliraju. Pojedinačni čovjek ne može djelovati na prirodu bez aktivnosti vlastitih mišića pod kontrolom vlastitog mozga. Kao što u sistemu prirode glava i ruka idu zajedno, tako i proces rada sjedinjuje umni i tjelesni rad. Kasnije se oni rastavljaju do neprijateljske protivnosti. Od neposrednog proizvoda individualnog proizvođača/producenta proizvod se uopće pretvara u društveni, u zajednički proizvod cjelokupnog radnika (das gemeinsame Produkt eines Gesamtarbeiter), to jest kombiniranog radnog osoblja, čiji su udovi bliži i daljnji od rukovanja predmetom rada. Stoga se samim kooperativnim karakterom procesa rada nužno proširuje i pojam proizvodnog rada i njegova nositelja, proizvodnog radnika. Da bi produktivno radio, on sad više ne mora sam fizički raditi; dostatno je da bude organ cjelokupnog radnika, da ispunjava bilo koju njegovu podfunkciju” (MEW 23, str. 572).

Podfunkcija (Unterfunktion) nije po definiciji kontrolna, nego kontrolirana funkcija. Vrhovna kontrola pripada glavi cjelokupnog radnika, onom organu koji postavlja ciljeve (svrhe) društvene produkcije i potom skrbi za njihovu realizaciju, za to da im se različiti drugi organi, to jest pod-organi cjelokupnog radnika sve do izvedbe subordiniraju kao njihovoj volji superordiniranom zakonu. Kao i rad svih organa cjelokupnog radnika, tako je i rad  vrhovnog, odnosno kontrolnog organa produktivan rad. Po svojoj funkciji nije neki podređen ili manje vrijedni, nego čak najviši i najznačajniji rad. A zapravo nije posrijedi neposredan rad, nije posrijedi odnos čovjeka prema prirodi, nego organizacijski rad, posredovanje, reguliranje i kontrola članova, organa cjelokupnog radnika, dakle posrijedi je odnos spram ljudi u radnom procesu. Pri organizacijskom radu čovjek nastupa kao moć naspram drugog čovjeka. Neposredno ne oblikuje više prirodnu materiju, nego oblikuje kao materiju (u Marxovoj prispodobi kao vosak) produkcijske odnose, odnose među ljudima. Premda Marx tretira organizacijsku djelatnost kao produkcijski rad i izvodi je iz prirode radnog procesa, organizacija nipošto nije produkcija. Nije organizacija funkcija produkcije, nego je produkcija funkcija organizacije. Produkcija je jedan od elemenata u strukturi organizacije. Komponente radnog procesa, posredovanje, upravljanje/reguliranje i nadziranje/kontrola, pridobivaju u okviru organizacije zato posve drugo značenje. Kontrola kao organizacijska djelatnost jest nadzor na drugu potenciju, nadzor nad neposrednom posredovanjem, upravljanjem i nadziranjem razmjene materije između čovjeka i prirode. Organizacijska kontrola nad produkcijskom kontrolom. I nad onim što produkcijskoj kontroli izmiče, nad destruktivnim posljedicama produkcije.

Kontrolu nad destruktivnim posljedicama produkcije i njihovo ograničavanje preuzima zato ekologija. Ekologija temeljno ekonomsko načelo, proizvesti što više sa što manjim troškovima, ograničuje sljedećim načelom: biti što ekonomičniji pri što manjoj destrukciji prirode. Predmet ekologije zato nije rad kao takav, supstancija i mjera (ekonomske) vrijednosti, nego radni proces kao podloga društvene produkcije, kao funkcija organizacije. Sadržaj organizacije je struktura funkcija, ne struktura elemenata kao takvih. Zato analitičko-reduktibilne znanosti postaju sada sekundarne, odnosno pretvaraju se u funkciju organizacijskih znanosti. Istraživački rad dakako još uvijek postoji, čak je sve značajniji, ali s točke gledišta organizacije i organizacijskih znanosti to nije više rad kao takav, nego zadatak. Istraživački rad je odsad moguće obavljati, naime na ravni društva, samo u okviru istraživačke zadaće. Istraživačke zadaće su dio istraživačkih projekata itd.

Ishodište organizacije nije dakle produkcija, nego ovladavanje produkcijom. Organizacija ne proizlazi iz rada, nego iz moći. Težnja za znanjem je u funkciji volje za moć. Ako se u radnom procesu svrhovita volja (zweckgemäβe Wille) očituje kao pažnja (Aufmerksamkeit), ako rad kao svrhovita djelatnost znači realizaciju radnikove predstave (Vorstellung), ako radnik mijenjajući prirodu u onom prirodnom ”ozbiljuje (verwirklich) svoju svrhu koju poznaje, koja poput zakona (Gesetz) određuje način (Art und Weise) njegova činjenja (Tun) i kojoj mora podrediti (unterordnen) svoju volju” (MEW 23, str. 193), u organizacijskoj se djelatnosti volja osamostaljuje od podređenosti i iz svrhovite se volje transformira u zakonodavnu volju. U produkciji je volja sredstvo svrhovite djelatnosti, dočim u organizaciji svrhe postaju sredstvima volje. Cilj organizacije kao volje za moć nisu realizirane (ozbiljene) svrhe same po sebi, nisu produkti kao takvi, nego ovladavanje uvjetima produkcije. Drugim riječima, konačni cilj organizacije jest povećanje vlastite moći. Zato i produkcija viška vrijednosti postaje sredstvom volje za moći, što se očituje u borbi među različitim središtima volje za moć za dominaciju na tržištu, ponajprije domaćem, potom na svjetskom. Borba za novi ekonomski poredak nije prije svega ekonomska borba, nego političko-organizacijska borba. Uostalom, upućuje na to i ime Svjetska trgovinska organizacija. Bez prave organizacije, rad ne znači mnogo.

Stvar organizacije nisu pojedinačne kompetencije, nego kompetencija dodjele kompetencije. Marx je koncepcijom klasne borbe problem otvorio na globalnoj razini.  Nietzsche je pojam volje za moć precizno razgraničio od drugih pojmova, pa i od pojma rada. U 20. stoljeću oblikovale su se organizacijske znanosti kao takve, razvila se sistemska teorija, pored makro-studija o moći (Parsons) nastaju podrobnije analize moći, primjerice Foucaultova mikro-fizika moći. Preko anglosakonske tradicije (Locke), što ju je u svoj sistem apsolutnog znanja preuzeo i Hegel, Habermas naspram rada kao instrumentalnog odnosa između čovjeka i prirode postavlja problem interakcije među ljudima, naspram etike rada (Weber) postavlja komunikativnu etiku. Na razini sistemske teorije Luhmann pak otvara pitanje odnosa među djelomičnim društvenim sistemima, pitanje independencije odnosno interpenetracije među funkcijama u strukturi društvene organizacije.

Društvena organizacija u smislu strukture nije isto što i organizacija društva. Nije samo ili prije svega rezultat svrhovite djelatnosti. Društveno usmjeravanje znanosti nije identično sa znanstvenim usmjeravanjem društva. Suvremene organizacijske znanosti, koje proizlaze iz policentrične strukture volje za moć, na te razlike posebno su obazrive. Monocentrizam vrhovne kontrole, koji se oslanja na centralnu i centralističku ulogu svrhovite djelatnosti u radnom procesu, umiče se, zajedno s koncepcijom planiranja na podlozi algoritama monokauzalnih društvenih znanosti, determinističkih društvenih znanosti. Nije posrijedi samo postupno planiranje i mrežno programiranje, nego prije svega respektiranje imanentnih i zato ireduktibilnih posebnosti pojedinačnih područja (djelatnosti) u društvu. Zahtjev istraživačke djelatnosti, primjerice, nije moguće reducirati na zahtjeve istraživalačke politike, jer znanstveno-istraživačka djelatnost spada, osvrnemo li se na društvene djelomične sisteme, najprije u kulturu, a tek onda u politiku. I premda zahtjev za invencijom proishodi iz inovacijskih potreba industrije i ekonomije, inovacije nema bez invencije, a invencije nema bez intuicije. Učinkovita organizacija ne isključuje, nego pretpostavlja autonomiju različitih društvenih djelatnosti i zahtjeva što iz njih proishode. Višak moći proizlazi iz sposobnosti koordiniranja zahtjeva, a ne iz subordinacije potreba. Prava moć je u formiranju relativno autonomnih središta volje za moć, u transformiranju ljudi u subjekte, a ne u deformiranju čovjeka u radnu životinju ili pukog izvođača. Tko je tek na tom stupnju razvića, na stupnju discipliniranja i uniformiranja, nužno zaostaje.

No problem najrazvijenih u ovom stoljeću sve je manje organizacija, a sve više nešto drugo. Sve se jasnije pokazuje da zapravo manjka odgovor na pitanje: zašto? Zašto tako, a ne drukčije? U središte izbija pitanje smisla. I ukoliko nemamo odgovora na to pitanje smisla, ukoliko ne znamo u čemu je smisao, štoviše ukoliko ne znamo ni gdje tražiti i posljedično naći smisao, nahodimo se posred nihilizma. Njegov je puni razmah navijestio Nietzsche, a vrhunac postavio upravo u naše vrijeme. U toj posljednjoj etapi njegova dozrijevanja iz pasivnog u aktivni nihilizam vodeće geslo postaje: bolje htjeti ništa nego ništa ne htjeti. Naše 21. stoljeće zato postaje stoljeće traženja smisla, odnosno orijentacije. Jezgro prezentne krize nije zato ni gubitak rada ni nestanak srednje klase, nije ni slabljenje volje za moć i organizacijska neučinkovitost, nego upravo dezorijentiranost u odnosu na smisao.  Jer bez orijentacije gube smisao kako produkcija tako i organizacija, kako rad, princip produkcije, tako i volja za moć/vlast, princip organizacije. Preduvjet orijentacije je razumijevanje. I ako su filozofi svijet dosad samo tumačili, a revolucionari mijenjali, stvar je sada u tome da svijet razumijemo. Razumjeti svijet, odnosno razumjeti sve i svako bivstvujuće u njegovu bivstvovanju, znači otvoriti se orijentaciji koja nije podvrgnuta radnoj svrsi ili cilju volje za moć, nego pada u jedno sa smislom bivstvovanja.