Heidegger

Mario Kopić:

 

Fenomenologija krivnje

 

Prema Heideggerovoj analitici krivnja (Schuld) je način čovjekova bivstvovanja kao tu-bivstvovanja (Da-sein). Ljudski biti, biti tu, u svijetu, znači biti kriv. Čovjekovo biti-kriv (Schuldigsein) proizlazi iz njegove ek-sistencije, njegove izloženosti u svijetu u odnosu na moguće načine bivstvovanja. Ta izloženost, razotkrivenost u svijet, očituje se kao briga (Sorge). Krivnja je krivnja iz brige, iz brige kao bivstvovanja tubivstvovanja. Ta krivnja zato nije neki dug u odnosu spram nekog drugog, nego u odnosu spram sebe sama, spram vlastitog bivstvovanja:

U tu svrhu mora biti ideja ”krivnje” toliko formalizirana da otpadnu vulgarni fenomeni krivnje koji se odnose na brigajuće (besorgende) subivstvovanje s drugima (Mitsein mit Anderen). Ideja krivnje mora biti ne samo izdignuta nad područje proračunavajućog briganja (Besorgen), nego također da bude i razriješena od odnosa spram nekog trebanja (Sollen) i zakona, ogrješujući se o koje netko navlači krivnju na sebe. To stoga što i ovdje krivnja još biva nužno određena kao nedostatak (Mangel), kao nedostajanje (Fehlen) nečega što treba i može biti. A nedostajanje ne znači nepostojanje (Nichtvorhandensein: ne-predručnost). Nedostatak kao nepostojanje nečega potrebnog (Gesollten) jedno je određenje bivstvovanja (Seinsbestimmung) nečega što postoji (Vorhandenes: predručno). U tom smislu egzistenciji bitno ne može ništa nedostajati, ne zato što bi ona bila savršena, nego zato što karakter njezinog bivstvovanja ostaje različit od svakog postojanja (Vorhandenheit: predručnost).

Formaliziranje krivnje znači fenomenološku redukciju na fenomen u smislu stvari same. Krivnja kao čisti fenomen, kao stvar sama, kao stvar kako se pokazuje sama od sebe, dakle neovisno o odnosu spram nečega drugoga, proishodi iz čovjekove eksistencije. Krivnja je dakle egzistencijal, način bivstvovanja čovjeka kao tu-bivstvovanja. Zato je afirmativno, a ne privativno određenje. Čovjek je konačno biće; tu, na svijetu, dakle kao tu-bivstvovanje, jest samo ako je svagda već smrtno biće: čovjekovo bivstvovanje kao bivstvovanje tu-bivstvovanja je bivstvovanje ka smrti (das Sein zum Tode) i zato briga. Svagda, neprestano smo pred mogućnošću svoje smrti (mogućnošću svoje ne-mogućnosti), zato se brige za svoje bivstvovanje ne možemo nikad otresti. Iz te brige za vlastito bivstvovanje izviru savjest i krivnja, izvire zov mojih mogućnosti i odgovornost spram tih mogućnosti, koje me u bivstvovanju ka smrti svagda već pretječu ili anticipiraju, dok konačno ne budem imao više nikakve mogućnosti… Ne proishodi briga iz krivnje, nego krivnja iz brige. Krivnja nije krivnja zbog neispunjenja nekog zahtjeva, neke zapovijedi, nego krivnja zbog prethodne odgovornosti za vlastito bivstvovanje, egzistencijalne odgovornosti.

Odgovornost spram vlastitog bivstvovanja označuje odgovor na to da čovjek kao tu-bivstvovanje ne raspolaže, ne disponira svojim bivstvovanjem. Bivstvovanje nije čovjekov projekt/nabačaj, nego je čovjeku dano. Čovjek nije utemeljitelj svojih mogućnosti, on ih jedino i samo preuzima; sloboda nije u tim mogućnostima kao takvima, nego u biranju među njima. Odabrati neku mogućnost svagda znači odabrati jednu mogućnost, dakle odreći se druge, odbaciti sve druge. Svaki čovjekov DA uključuje ili pretpostavlja već i NE. No taj NE nije nekakav manjak, nego punina, bolje reći: prepunjenost. Pred čovjekom ne stoji Ideal, nekakav ideal kao skup svih mogućnosti, koji bi čovjeku bio nedokučiv i u odnosu spram kojeg bi zato osjetio svoj manjak, svoju manjkavost (nedostatnost). Pred čovjekom je smrt, pred čovjekom su mogućnosti čovjeka kao konačnog  bića, odnosno tu-bivstvovanja.

Čovjekovo postupanje u odnosu na ove ili one zakone spada zato već u njegov egzistencijski izbor, označuje jednu od njegovih egzistencijskih mogućnosti, a ne njegovo egzistencijalno određenje. Isto vrijedi i za čovjekov odnos spram drugih. U brizi za druge, u skrbi (Fürsorge) za su-bivstvovanje s njima, čovjek postupa tako kako postupa, kako bi trebao postupati. Kako prvo tako i drugo postupanje ubraja Heidegger zato u vulgarne fenomene, uobičajene svakidašnje pojave. A krivnju u vezi s njima, odnosno naknadnu krivnju, ubraja u vulgarne fenomene krivnje.

Vulgarni fenomeni krivnje su fenomeni faktičke krivnje, krivnje u koju zapada čovjek unutar svojeg faktičnog egzistiranja. Čovjek pak kao tu-bivstvovanje nije tek skup svojeg faktičnog egzistiranja.

Bivstvujuće čije je bivstvovanje briga ne može preuzimati na sebe samo faktičku krivnju, nego ono jest  krivo u temelju svojeg bivstvovanja, pa to biti-kriv (Schuldigsein) prije svega drugog daje ontološki uvjet za to da tu-bivstvovanje kao faktičko egzistirajuće može postati krivo. To bitno (wesenhafte) biti-kriv je ujedno egzistencijalni uvjet mogućnosti za ‘moralno’ dobro i zlo, a to znači za moralnost uopće (Moralität überhaupt) i njezine faktičke moguće varijacije. Izvorno biti-kriv ne može biti određeno moralnošću, zato što ga ona za samu sebe već pretpostavlja.

Egzistencijalni uvjet mogućnosti – ne već ovog ili onog moralnog sistema – moralnosti, dakle i kategoričkog imperativa kao zakona moralnosti, jest bitno biti-kriv, izvorna krivnja. Drugim riječima, ontološki temelj etike je krivnja kao egzistencijal, kao element u ontološkoj strukturi (čovjekove) egzistencije. Eksistencija, prema Heideggeru, ne znači opstanak, nego samo bivstvovanje spram kojeg je čovjek kao tu-bivstvovanje svagda već u takvom ili drukčijem odnosu.

Heidegger govori o ”moralno” dobrom i zlom koji spadaju u područje faktičnosti, tvore dakle fakticitet (Faktizität), dok njihovim uvjetom (”temeljem”) smatra egzistencijalitet (Existenzialität), cjelokupnost struktura koje čine eksistenciju. Uvjetno bismo dakle mogli govoriti o ”predmoralnom”, ontološkom, odnosno egzistencijalnom dobru i zlu. Dok je egzistencijalni uvjet mogućnosti ”moralno” dobrog i zlog bitno biti-kriv, egzistencijalno ”dobro” je identično s autentičnošću. No to dobro je tada pred-etičko, odnosno dobro koje etiku i time sve moralne sisteme utemeljuje. Dobro ne u odnosu spram drugih, nego u odnosu spram sebe sama. Dobro tu-bivstvovanja, a ne su-bivstvovanja. Posrijedi je dobro koje je s ovu stranu dobra i zla u uobičajenom moralnom, pa i u strogom etičkom značenju. S ovu stranu, a ne s onu stranu. Zato Heideggerove analize egzistencijalnih uvjeta moralnosti ne možemo smatrati meta-etikom. Ontološko-egzistencijalni temelj etike ne znači zasnivanje, faktičko utemeljenje etike, odnosno utemeljenje faktičke etike. Ne sadrži nikakvu zbirku etičkih vrijednosti, nikakav etički kodeks i nikakav Zakon moralnosti.

Pred faktičkim pitanjem kako biti nahodi se egzistencijalni odgovor: tako jesam. Egzistencijali, načini čovjekova bivstvovanja, prethode razmišljanju o faktičnim oblicima opstanka, to jest djelovanja. Izvorno biti-kriv (Schuldigsein) prethodi krivnji (Schuld) zbog ovog ili onog prekršaja, odnosno neispunjavanja ove ili one zapovijedi.

Ali koje iskustvo nam govori o tomu izvornom biti-kriv tubivstvovanja? Neka se, ipak, ne zaboravi protupitanje: da li ”je” krivnja ”tu” (da), postoji li, samo ako postoji budna svijest o krivnji (Schuldbewuβtsein) ili ne objelodanjuje li se upravo izvorno biti-kriv u tome što krivnja ”spava”? Da to biti-kriv najprije i ponajčešće ostaje nerazotkriveno (unerschlossen), da se propadajućim bivstvovanjem tu-bivstvovanja ono drži skrivenim (verschlossen), to samo otkriva (enthüllt) navedenu ništost (Nichtigkeit). Izvornije od svakog znanja (Wissen) o tome jest to biti-kriv. I samo zato što je tu-bivstvovanje u temelju svojeg bivstvovanja krivo i što se kao bačeno propadajuće bivstvovanje skriva (verschlieβt) samom sebi, savjest (Gewissen) je moguća, samo ako zov (Ruf) daje da se razumije to biti-kriv u temelju.

Egzistencijalna krivnja prethodi znanju, prethodi svakoj samosvijesti. S točke gledišta svijesti, ona je zato nešto nesvjesno. Svjesna krivnja, prethodna ili naknadna, jest tek neka faktična krivnja. Drugim riječima, premda postupamo po najboljoj savjesti, imamo tzv. čistu savjest, izvornog se biti-kriv, krivnje kao egzistencijala, nećemo osloboditi. Svagda nas čeka ”navedena ništost (Nichtigkeit)”, odnosno ”mogućnost ne-mogućnosti eksistencije”, prijetnja da ćemo sa smrću konačno izgubiti sve svoje mogućnosti.

Savjest je posrednik između egzistencijalne i faktične krivnje. Egzistencijalno htijenje da se ima savjest nema ništa s težnjom za čistom savješću (koja bi potvrđivala da ispunjavam zakone, dosežem postavljene ciljeve i da uopće nisam nikome ništa dužan) ili težnjom da se oslobodimo krivnje (nekakvog neporavnatog duga).

To htjeti-imati-savjest (Gewissen-haben-wollen) je naprotiv najizvornija egzistencijalna pretpostavka mogućnosti faktički postati kriv. Razumijevajući zov, tubivstvovanje pušta najvlastitije sebstvo (Selbst) da djeluje u sebi iz svog izabranog moći-biti (Seinkönnen). Samo tako ono može biti odgovorno. Svako je pak djelovanje faktički nužno ”besavjesno” (gewissenlos), ne samo zato što ono ne izbjegava faktičko moralno skrivljenje (Verschuldung), nego zato što je ono na svom ništavnom temelju svojeg ništavnog projektiranja svagda već u subivstvovanju s drugima postalo krivo za njih. Tako ono htjeti-imati-savjest postaje preuzimanje (Übernahme) bitne besavjesnosti unutar koje jedino opstoji egzistencijelna mogućnost za biti ”dobar”.

Zov egzistencijalne krivnje izražava se kao glas savjesti. Čovjeka doziva iz zapalosti ili propalosti (Verfallenheit), iz izgubljenosti u svakidašnjem (vulgarnom) opstanku. Iz svakodnevnih zaduženosti i zaduživanja. Iz podvrgnutosti moralnim zapovijedima, iz savjesti koja opominje i kara. Iz područja sankcija normativne etike. Prema Heideggeru, Kantova se interpretacija savjesti ne oslanja slučajno na predstavu o sudištu kao vodećoj ideji, nego je savjest kao sudac (koji mjeri krivnju i određuje kaznu) neposredno povezana s idejom o moralnom Zakonu.

U pozadini leži račun, utilitarizam. Tome nasuprot, glas savjesti koji proizlazi iz egzistencijalne krivnje i slijedi njezin zov, ne poznaje račun. Zato ne može dati ”praktične” upute.

Upravo zato egzistencijalna interpretacija savjesti, iz koje proishodi ”kritika” vulgarnog tumačenja i vulgarnog razumijevanja savjesti, ne daje i ne nameće kriterije moralnog djelovanja. Jer ih nema. Ne prosuđuje dakle o egzistencijalnim ”moralnim kvalitetama”, o tome što je dobro i što nije dobro u svakidašnjem životu. Razotkriva, egzistencijalnom analitikom, samo egzistencijalne uvjete mogućnosti, egzistencijalnu strukturu tih mogućnosti.

Razotkrivanje egzistencijalne strukture kao analiza autentičnosti tubivstvovanja otvara istinu eksistencije, eksistencije kao ”esencije” čovjeka. To nas vodi do odgovora na pitanje o smislu bivstvovanja tog bivstvujućeg, odnosno bivstvujućeg u čiju eksistenciju spada razumijevanje bivstvovanja. Tu-bivstvovno samorazumijevanje oslobađa čovjekove mogućnosti, oslobađa čovjeka u svijetu i za svijet.

Tek odlučnost (Entschlossenheit) za samoga sebe dovodi tubivstvovanje u mogućnost da pusti subivstvujuće druge da ”jesu” u svojem najvlastitijem moći-biti (Seinkönnen) i da njihovo moći-biti zajedno s ostalima surazotkriva u unaprijed-oslobađajućoj skrbi (vorspringend-befreinden Fürsorge mitzuerschlieβen). Odlučno tu-bivstvovanje može postati ”savjest” drugih.

Premda Heidegger ne daje praktične upute, iz tih formulacija možemo razabrati iduću poruku, čak svojevrsno ”načelo” hajdegerovskog etosa: osloboditi se u vlastitom bivstvovanju i pustiti drugome da bude iz njegova bivstvovanja.

Ishodište Heideggerove egzistencijalne analitike je čovjek kao smrtno biće. To ishodište sam ja sam u svojem konačnom bivstvovanju. No to nije nikakvo moje, u mene sama zatvoreno bivstvovanje, nego bivstvovanje u svijetu. Heidegger na podlozi čovjekova (konačnog) smrtnog bivstvovanja ne priznaje neku ontičku transcendenciju (jedina transcendencija bivstvujućeg je bivstvovanje samo!), no to ne znači da se zatvara u imanenciju. Ek-sistiranje kao in-sistiranje u svijetu je izvan opreke, prije opreke između imanancije i transcendencije. U horizontu čovjekova bivstvovanja kao tu-bivstvovanja zato se pitanje besmrtnosti ili Boga uopće ne može postaviti. A time niti pitanje grijeha.

Ono biti-kriv, koje izvorno pripada ustrojenosti bivstvovanja (Seinsverfassung) tu-bivstvovanja, doista treba razlikovati od teološki razumljenog status corruptionis. Jedan ontološki uvjet svoje faktičke mogućnosti teologija može naći u egzistencijalno određenom biti-kriv. U ideji tog statusa uključena krivnja jedno je faktički skrivljenje posve vlastite vrste. Ona ima svoje vlastito osvjedočenje koje načelno ostaje zabravljeno svakom filozofskom iskustvu. Egzistencijalna analiza toga biti-kriv ne dokazuje ništa ni za ni protiv mogućnosti grijeha. Ne može se, strogo uzevši, čak ni kazati da ontologija tubivstvovanja polazeći od same sebe uopće pušta tu mogućnost otvorenom, utoliko što ona kao filozofsko ispitivanje načelno ništa ne ”zna” o grijehu.

Drugim riječima, ontologija kao egzistencijalna analitika tu-bivstvovanja, koje razumije svoje (konačno) bivstvovanje, ne zna ništa o beskonačnosti (vječnosti!), besmrtnosti ili Bogu.

Izvjesno je da se Heideggerova razlika između egzistencijaliteta i fakticiteta ne može pomiriti. Za njega nema pomirenja. Pomirenje nije potrebno, ali nije ni moguće, jer razlika između egzistencijaliteta i fakticiteta nema prirodu konflikta ili konfrontacije. Niti u vrijeme (odnosno u okviru) Bivstvovanja i vremena, niti nakon ”preobrata”, kad se diferencija između egzistencijaliteta i fakticiteta izoštrava u ontološku diferenciju i naglasak od tu-bivstvovanja prenosi na tu-bivstvovanje. Spuštanje prema bivstvovanju, prebolijevanje zaborava bivstvovanja, ne vodi do pomirenja između bivstvovanja i bivstvujućeg, ukidanja diferencije između njih. Konačnost i dalje ostaje čovjekovo jedino ”dobro”, jer drugog naprosto nema. Dobro je ono što je dobro za čovjeka kao konačno, smrtno biće.

Ima li ova Heideggerova analitika tu-bivstvovanja neko svoje neposredno današnje očitovanje u okolnom javnom prostoru? Itekako ima. Susrećemo se naime svakodnevno s ideološkom histeričnošću raznih denominacija, ponajčešće s histeričnošću bivših komunista i sadašnjih antikomunista. A ta njihova histeričnost ima isto izvorište, proishodi naime iz bijega pred vlastitom savješću. Dakako, ne savješću u psihološkom smislu, ta je sekundarna, nego savješću u ontološkom, egzistencijalnom značenju. Jer ako savjest spada u samu ontološku bit čovjeka kao eksistencije, ako izvire iz krivnje, koje je porijeklo u čovjekovoj konačnosti, zbog koje je čovjek svagda već u brizi za vlastito bivstvovanje, tada je jasno da spomenuta histeričnost ne izvire iz neke naglo probuđene savjesti, nego upravo iz potisnute savjesti. Zato je svatko onaj tko je na bilo koji način i bilo kada ”pozdravio” ubijanje kao kršenje temeljnog zakona bivstvovanja – kriv. Ne pravno, pa ni moralno, ali negdje duboko (na razini religioznosti, rekao bi Kierkegaard) grist će ga savjest. Nema dakle čistu savjest, kolikogod se pravio da je čovjek bez (rđave) savjesti.