Niče o “Raspetom”

 Mario Kopić:

 

Geneza ”Raspetog”

 

Prvi uobličeniji nagovještaj Nietzscheove kritike apostola Pavla kao prikrivena Isusova protivnika, odnosno kao utemeljitelja povijesnog, post-kristovskog kršćanstva, što za Nietzschea znači antikršćanstva, može se susresti već u fragmentu br. 68 njegova spisa Jutarnje rumenilo (Morgenröte) iz 1881. godine, naslovljenom ”Prvi kršćanin (der erste Christ)”. U njemu Nietzsche ističe da cijeli svijet još uvijek vjeruje u spisateljstvo (die Schriftstellerei) ”svetog Duha” ili je pod utjecajem tog uvjerenja: otvorimo li Sveto pismo, to činimo zato da bismo se ”oduševili” (erbauen), da bismo u svojoj osobnoj, većoj ili manjoj nevolji našli neki kažiput utjehe (Fingerzeig des Trostes). Ukratko, projiciramo se u Sveto pismo i iz njega. No tko uopće zna, izuzev nekoliko rijetkih učenjaka, pita se Nietzsche, da je u njemu opisana i povijest (Geschichte) jedne od najčastohlepnijih i najnametljivijih duša i jednog kako praznovjernog tako i prepredenog čovjeka, naime povijest apostola Pavla? Bez te neuobičajene povijesti, bez pomutnji i kovitlaca takva čovjeka, takve duše, prema Nietzscheu, ne bi bilo kršćanstva. Jedva bismo išta znali o maloj židovskoj sekti, učitelj koje je umro na križu. Da smo u pravo vrijeme shvatili tu povijest, da Pavlove spise nismo čitali kao objave ”svetog Duha”, nego da smo ih čitali pošteno i slobodno vlastitim duhom i ne misleći pritom na svoju osobnu nevolju, da smo ih dakle zbilja čitali (wirklich gelesen), jer tisuću i po godina nije bilo takva čitatelja, kršćanstvo bi već odavna prestalo postojati, uvjeren je Nietzsche. Pavlove poslanice, poslanice tog ”židovskog Pascala”, razotkrivaju naime pravi izvor (Ursprung) kršćanstva, kao što pisma francuskog Pascala razotkrivaju sudbinu kršćanstva, pa i ono zbog čega je propalo:

”To što je brod kršćanstva dobar dio židovskog tereta bacio u more, što je on otišao i bio kadar otići među pogane (Heiden) – to ovisi o povijesti tog jednog čovjeka, vrlo izmučena, sućuti vrlo dostojna, vrlo neugodnog i samome sebi vrlo neugodnog čovjeka. On je patio od fiks-ideje ili, jasnije, od stalno prisutna, nikad mirujućeg fiks-pitanja: kako stoje stvari sa židovskim zakonom? I to s ispunjenjem tog zakona? U mladosti, i sam ga se želio pridržavati, žudeći za tom najvišom odlikom koju su Židovi uopće mogli zamisliti – taj narod koji je fantaziju ćudoredne uzvišenosti uzdigao više nego bilo koji drugi narod i koji je jedini uspio stvoriti svetoga Boga zajedno s idejom grijeha kao ogrješenja o tu svetost. Pavao je postao fanatični branitelj i počasni stražar (der fanatische Vertheidiger und Ehrenwächter) tog Boga i njegova zakona, neprekidno se borio protiv onih koji su taj zakon kršili i dovodili u pitanje, bio prema njima nepopustljiv i nemilosrdan, sklon najstrožem kažnjavanju. A onda je otkrio da – neobuzdan, čulan, melankoličan, u mržnji zloban, kakav je bio – ni sam nije kadar ispunjavati zakon, čak ga – što mu je izgledalo najčudnije – njegovo pretjerano vlastohleplje (Herrschsucht) neprestance potiče da krši zakon i da tom trnu (Stachel) mora popustiti. Je li zbilja ‘putenost’ (Fleischlichkeit) ono što ga nagoni na stalno kršenje zakona? A ne prije, kao što je kasnije sumnjao, iza nje sam zakon, koji neprekidno mora dokazivati svoju neispunjivost i koji neodoljivo mami na kršenje? No u to vrijeme on još nije nije imao taj izlaz. Štošta je imao na savjesti – aludira na mržnju, ubojstvo, vračanje (Zauberei), idolatriju, blud, pijančenje i uživanje u gozbama – i ma koliko pokušavao tu savjest, a još više svoje častohleplje ublažiti krajnjim fanatizmom u poštovanju i obrani zakona, bilo je časova u kojima je sebi zborio: ‘Sve je uzalud! Tortura neispunjena zakona ne može se prevladati’. Vjerojatno je i Luther imao sličan osjećaj kad je u svojem samostanu htio postati savršenim čovjekom duhovnog ideala: i ono što se dogodilo Lutheru, koji je jednoga dana počeo mrziti duhovni ideal i papu i svece i cjelokupno svećenstvo, da ih utoliko više mrzi istinski i smrtno ukoliko je manje smio priznati sebi da ih mrzi, to se isto dogodilo i Pavlu.”

Nietzscheovo povezivanje Luthera i Pavla nipošto nije slučajno, budući da se preko Augustina, koji se također snažno oslanjao na Pavla, Luther u svojem protestantizmu, odnosno reformaciji najviše pozivao upravo na Pavlove poslanice. Pri situiranju Pavla u judaizam Nietzsche, na jednoj strani, naglašava biblijski monoteizam i ulogu božjih zapovijedi što iz njega proizlaze, dakle ulogu,  u cjelini gledano, Zakona, a na drugoj strani Pavlov religiozni, monoteistički fanatizam, njegovu fanatičnost pri ispunjavanju, prije svega pri afirmaciji i obrani Zakona, Zakona koji je izazivao najviše poteškoća upravo njemu samome.  Pavao je bio već zbog toga od samog početka raspet u samome sebi, raspet između težnje za životom u skladu sa Zakonom i želje za prekoračenjem Zakona. I što je ta želja za prekoračenjem bila snažnija, tim je silnije mrzio prijestupnike, prekršitelje Zakona, a time i vlastitu želju za prijestupom, kršnjem Zakona. Sve dok se u njemu nije prelomilo, dok mu se nije dogodio preobrat i ”ljubav” spram Zakona postala kandidnom mržnjom. Budući da se Pavao nije mogao približiti idealu Ja, preko predstave o idealnom Ja (luterovskom savršenom čovjeku) spojiti se s idealom Ja (samostansko-luterovskim duhovnim idealom), nije zamrzio samo taj ideal, nego i nad-ja, Zakon sam (luterovska Crkva). Nije zamrzio običnom mržnjom, nego mržnjom na smrt. Posrijedi je apsolutna mržnja spram Apsoluta.

Tako židovski Zakon, Tora, postaje Pavlovljevim križem na koji se osjetio pribijen: ”Kako ga je mrzio! Kako je bio kivan na njega! Kako je tražio sredstva da ga uništi – i da ga se više ne pridržava! Naposljetku mu se javila spasonosna misao (rettende Gedanke), zajedno s vizijom, a drukčije se i nije moglo dogoditi kod tog epileptičara: njemu, bijesnom fanatiku zakona (wüthenden Eiferer des Gesetzes), u svojoj nutrini smrtno umornom od zakona, na pustoj stazi ukazao se Krist s božjim sjajem na licu i Pavao je čuo riječi: ‘Zašto me goniš?‘ Ono bitno što se tada dogodilo jest, međutim, sljedeće: njegov duh odjednom se prosvijetlio; ‘nerazumno je‘, rekao je sebi, ‘progoniti upravo tog Krista! Pa tu je izlaz, tu je savršena osveta (die vollkommene Rache), tu i nigdje drugdje imam razoritelja zakona (Vernichter des Gesetzes)!‘ Bolesnik s najizmučenijim ponosom odjednom se osjeća oporavljen, moralni očaj kao da je otpuhan (fortgeblasen), jer je moral otpuhan, razoren – to jest ispunjen, tamo na križu! Dosad je on onu sramnu smrt smatrao glavnim argumentom protiv ‘mesijanstva’ (Messianität) o kojem su zborile pristaše novog učenja: a što ako je ona bila potrebna za ukidanje zakona? – Strašne posljedice te pomisli, tog rješenja zagonetke vrte mu se pred očima, on je odjednom najsretniji čovjek – čini mu se da je sudbina Židova, ne, svih ljudi povezana s tom pomišlju, s tim časom njegova iznenadnog prosvjetljenja (seines plötzlichen Aufleuchtens), on ima ideju nad idejama, ključ nad ključevima, svjetlost nad svjetlostima; odsad se povijest vrti oko njega! Jer odsad on je učitelj razaranja zakona! Biti mrtav za zlo – to znači biti mrtav i za zakon; biti u tijelu – to znači biti i u zakonu! Postati jedno s Kristom (mit Christus Eins geworden) – to znači postati s njim i razoritelj zakona; s njim umrijeti – to znači biti mrtav i za zakon! Čak i ako bi bilo još moguće ogriješiti se, ipak ne bi više bilo moguće ogriješiti se o zakon, ‘ja sam izvan zakona’. ‘Ako bih sada opet prihvatio zakon i zakonu se podčinio, ja bih Krista učinio suučesnikom u grijehu (Mithelfer der Sünde)’, jer je zakon bio tu da bi se činili grijesi, on je uvijek proizvodio grijeh, kao što ljuti sok proizvodi bolest; Bog se nikad ne bi opredijelio (beschliessen) za Kristovu smrt, da je bez te smrti bilo moguće ispunjenje zakona; sada ne samo da je svaka krivnja (Schuld) uklonjena (abgetragen), nego je krivnja po sebi uništena (vernichtet); sada je zakon mrtav, sada je tjelesnost u kojoj on stanuje mrtva – ili bar neprestance odumire, takoreći raspada se (gleichsam verwesend). Još neko vrijeme biti usred tog raspadanja (Verwesung)! – to je kršćaninova sudbina prije no što, postavši jedno s Kristom, uskrsne zajedno s Kristom, zajedno s Kristom uzme učešća u božanskoj slavi i postane ‘Sin Božji’, kao Krist. – Pavlovo pijanstvo (Rausch), dakle, na svom je vrhuncu, a i nasrtljivost (Zudringlichkeit) njegove duše; s idejom o bivanju jedno s Kristom, iz duše je uklonjen svaki stid, svako podčinjavanje, svaka granica, i neobuzdana volja vlastohleplja (Wille der Herrschsucht) očituje se kao anticipativno uživanje (vorwegnehmendes Schwelgen) u božjoj slavi. – To je prvi kršćanin, izumitelj kršćanstva (der Erfinder der Christlichkeit)! Prije njega bilo je samo nekoliko židovskih sektaša.”

Knjižica Antikrist, koju je Nietzsche napisao posljednjeg godišta svoje prisebnosti i od koje je toliko očekivao, jest kao nekakav prethodni sinopsis već sva u navedenom fragmentu. No do njezine kristalizacije valjalo je učiniti još nekoliko ključnih koraka.

U proljeće godine 1888. Nietzsche zapisuje znamenitu sentencu pod naslovom Dva tipa: Dionis i Raspeti. U cjelini ona glasi:

”Ustrajati na tome: tipični religiozni čovjek – je li oblik décadence? – Veliki su novatori svi skupa bolesni i epileptični – ; ali ne izostavljamo li tu jedan tip religioznog čovjeka, onaj poganski? Nije li tu poganski kult oblik zahvale i potvrde života (Danksagung und Bejahung des Lebens)? Ne bi li njegov najviši reprezentant morala biti apologija i deifikacija (Vergöttlichung) života? Tip uspjela i ushićenjem preplavljena duha (vollgerathenen und entzückt-überströmenden Geistes) … Tip kakva tipa koji u sebe uzima i otkupljuje protuslovlja i upitnosti opstanka (die Widersprüche und Fragwürdigkeiten des Daseins)? – Tu stavljam Dionisa grčkog: religioznu potvrdu života, čitava, ne poreknuta i raspolovljena života (nicht verleugneten und halbirten Lebens); – tipično: da spolni akt budi dubinu, tajnu, strahopoštovanje (Ehrfurcht).

Dionis nasuprotv ‘Raspetomu’: tu evo imate protivštinu. Nije to razlika s obzirom na mučeništvo, – ono ima samo drugi smisao. Sam život, njegova vječna plodnost i ponovno vraćanje (Wiederkehr) uvjetuje muku, razaranje, volju za uništenjem (die Zerstörung, den Willen zur Vernichtung)… u drugom slučaju patnja (Leiden), ‘Raspeti kao Nevini’ (‘Gekreuzigte als der Unschuldige’), slovi kao prigovor ovome životu, kao formula njegove osude. – Pogodit će se: problem je to o smislu patnje: da li kršćanski smisao, da li tragičan smisao… U prvom slučaju treba to biti put k blaženom bivstvovanju (der Weg sein zu einem seligen Sein), u potonjem pak bivstvovanje slovi kao dostatno blaženo (selig) da opravda svu neizmjernost patnje (um ein Ungeheures von Leid noch zu rechtfertigen). – Tragičan čovjek potvrđuje i najtrpkiju patnju: dostatno je za to jak, pun, bogotvoran (vergöttlichend).- Kršćanski niječe i najsretniju sudbinu na Zemlji (Los auf Erden): dostatno je slab, siromašan, razbaštinjen (enterb), da u svakom obliku pati još za života…’Bog na križu’ kletva je na život (Fluch auf Leben), kažiput da se iz njega valja izbaviti (erlösen); – Dionis razrezan na komade obećanje je u život (Verheißung ins Leben): a on se vječno nanovo rađa i iz razaranja vraća kući (heimkommen).”

Raspeti, zapisan i kao ”Raspeti”, jest Krist kakvog je s ponovnim i definitivnim, simboličkim pribijanjem Isusa na križ zacrtao apostol Pavao. To je tip s kojim je Pavao tipizirao i institucionalizirao kršćanstvo kao religiju, kao crkvenu konfesiju.

No je li ”Raspeti” kao Pavlova fantazma odista tip u Isusovu značenju? Može li se reći da je Isus u ”Raspetog” ne samo privučen nego i zbiljski uključen? Je li ”Raspeti” zbiljski nasljednik, produžetak i nastavljač Isusa? Teško. Jer ”Raspeti” je, kako će naglasiti Nietzsche u Antikristu, totalna protivnost Isusa.  Možemo li onda govoriti uopće o dva tipa? O dva temeljna ili glavna tipa, u odnosu na koja bi Isus bio samo pod-tip?

Odmah iza navedene sentence u Nietzscheovoj ostavštini nalazimo i fragment koji govori o ”anemičnom svecu iz Nazareta (anämischen Heiligen von Nazareth)”. A nakon njega i sentencu pod naslovom  ”Buda protiv ‘Raspetog” (Buddha gegen den ‘Gekreuzigten’), s podnaslovom ”religija kao décadence” i sa sljedećom eksplikacijom: ”Unutar nihilističkog pokreta još je uvijek moguće oštro lučiti između kršćanskog i budističkog”. Budizam je, prema Nietzscheu, aristokratski, podrijetlo mu je u najvišim kastama i njihovu iskustvu. Izražava, prožet visokom duhovnom ljubavlju, lijepu večer, neku dovršenu slatkoću i blagost (vollendete Süßigkeit und Milde), zahvalnost prema svemu (Dankbarkeit gegen alles), bez gorčine, razočaranja i zavisti. Kršćanstvo je pak degenerescentni pokret (Degenerescenz-Bewegung), izvire iz svakovrsnih elemenata otpada i izlučina (aus Abfalls- und Ausschuß-Elementen aller Art), bolesna tvorevina, puno je gorčine prema svemu što je uspjelo i što vlada, gluho za duhovna kretanja, za svaku filozofiju, ukratko, mrzi nadarene, učene, duhovno neovisne. Zato zagovara stranku idiota (Partei der Idioten) i baca kletvu na duh. Isus kao anemični svetac iz Nazareta tu je očito uvršten u kršćanstvo, a ne – kao što će se dogoditi za nekoliko mjeseci kad Nietzsche proglasi Isusa europskim Budom – u budizam. Tako da bismo sada mogli reći ne samo implicitno (što i čini) nego i eksplicitno: Isus protiv ”Raspetoga”.

Već u ljeto 1888. godine, jedva dva ili tri mjeseca nakon navedenih sentenca, Nietzsche je već posve načistu: ”Kršćanstvo kao historijsku realnost ne valja zamjenjivati s onim Jednim korijenom, na koji podsjeća svojim imenom: drugi su korijeni iz kojih je izraslo bili daleko moćniji; neusporediva je zloraba kad se takve tvorevine propasti i nakaza (Verfalls-Gebilde und Mißformen) što se zovu ‘kršćanska crkva’, ‘kršćanska vjera’ i ‘kršćanski život’ hoće istaknuti tim svetim imenom. Što je negirao Krist? – Sve što se danas zove kršćanskim.”

Kršćanstvo je kao postojeća zbirka konfesija antikršćansko. Ono je institucionalizirani Antikrist. S te točke gledišta, ”Raspeti” ne predstavlja Krista, nego zastupa Antikrista. ”Raspeti” i Krist nisu jedno te isto, naprotiv, između njih je totalna razlika, ekstremna protivština. Drugim riječima, ime Krista kao sveto ime nije identično s anemičnim svecem iz Nazareta, sa svecem što ga Nietzsche nalazi pod nebom ”Raspetog”. Isus kao anemični svetac iz Nazareta je uzvratna projekcija ”Raspetog”, odnosno Pavlova Krista, dakle kršćanstva kao antikršćanstva.

Sa stajališta genetičkog izlaganja Nietzscheove misli to dakle znači da razliku između Isusa i ”Raspetog” Nietzsche u svoj oštrini nije shvatio tek u vrijeme pisanja Antikrista. Isusa i ”Raspetog” Nietzsche jasno razlučuje već u sentenci iz 1887. godine:  ”Crkva je točno ono protiv čega je propovijedao Isus – i protiv čega je učio da se bore njegovi učenici”. Najprije ih razlučuje pri čitanju Dostojevskog, a potom pri čitanju Tolstoja (njegovih spisa o religiji: Ma religion par la comte Léon Tolstoi, Paris 1885). Nietzsche tako čita Demone i uspoređuje Dostojevskog s Renanom, njegovim djelom Život Isusa: ”Poznajem samo jednog psihologa koji je živio u svijetu u kojem je kršćanstvo moguće, gdje Krist može nastati svaki čas… To je Dostojevski. Pogodio je Krista (er hat Christus errathen): – i instinktivno je bio zaštićen pred tim da tog tipa predstavlja s Renanovom vulgarnošću… U Parizu pak misle da je Renan prepun finesa!… No je li moguće više pogiješiti nego time da iz Isusa, koji je bio idiot, načinimo genija? Ako iz Krista, koji predstavlja protivštinu herojskog osjećaja, izlažemo junaka (einen Helden herauslügt)?” No, unatoč svemu, Isus i ”Raspeti” kod Nietzschea se prepliću. Pa i u Antikristu, koji,  sadržajno gledano, nije bio napisan posve nanovo. U njega su, naime, uz djelomične preinake, uključene sve ključne sentence što su nastale na podlozi Tolstojeva razumijevanja, odnosno njegova odbacivanja apostola Pavla i na podlozi Isusa kao idiota kako ga opisuje Dostojevski. To je taj Isus koji Nietzschea privlači, no ujedno i odbija, tako da je njegova konačna ocjena upravo takva: ”Isus iz Nazareta kao zavodnik (Verführer)”. Dakle, Isus kao tip koji nas privlači, no kojemu ne smijemo nasjesti. Najoštrija (oštrija nego u 29. sentenci Antikrista, koja je dosta milija) je s tog gledišta sljedeća Nietzsheova karakterizacija ”Isusa” iz zaostavštine:

”Isus je protivnost genija: on je idiot. Osjećamo njegovu nesposobnost da razumije realnost: kreće se u krugu pet, šest pojmova, što ih je čuo prije i postupno razumio, odnosno razumio pogrešno – u njima ima svekoliko svoje iskustvo, svoj svijet, svoju istinu, – ostatak mu je stran. Govori riječi kako ih upotrebljava svatko – ali ih ne razumije kao svatko, razumije samo pet, šest svojih lebdećih pojmova (schwimmenden Begriffe). To da se navlastiti muški instinkti – ne samo seksualni, nego i instinkti borbe, ponosa, heroizma – kod njega nisu probudili, da je zaostao i ostao dječji u dobu puberteta (kindhaft im Alter der Pubertät geblieben ist): to pripada tipu nekih epileptičnih neuroza.

U svojim najdubljim instinktima Isus je neherojski: nikada se ne bori. Tko hoće iz njega načiniti junaka, kao Renan, vulgarizirao je taj tip do nespoznatljivosti.

Ujedno osjećamo njegovu nesposobnost da razumije nešto duhovno: riječ duh postaje u njegovim ustima nesporazum (Mißverständniß)! Niti najudaljeniji dah znanosti, ukusa, duhovne odgojenosti, logike nije dopro do toga svetog idiota: kao da ga nije dodirnuo život. – Priroda? Zakoni prirode? – Nitko mu nije rekao da postoji priroda. Poznaje samo moralne učinke: znamenja najniže i najapsurdnije kulture. Ustrajati pritom moramo: on je idiot posred veoma lukavog ljudstva… Samo njegovi učenici nisu bili takvi – Pavao nipošto nije bio idiot! – u tomu je povijest kršćanstva.”

To je posljednja od Nietzschevih sentenci pod naslovom Tip Isus što ih je pribilježio početkom 1888. godine. Najopsežnija ima naslov Moja teorija o tipu Isusa. Sve su te sentence rekapitulirane u Antikristu, no zanimljivo je da u taj spis nije uvrstio sentencu čija je druga rečenica naslovljena pitanjem: ”Je li ga moguće realizirati? (Ist es realisirbar?)” Naime, kršćanski ideal, točnije, Isusa kao idealni tip. U toj sentenci nalazimo i jednu od najzajedljivijih misli: ”Nepolitičan, antinacionalan, ni agresivan ni defanzivan, – moguć samo u najčvršće uređenu državnom i društvenom životu, koji dopušta da ti sveti paraziti lihvare za opći trošak…”. Slast (die Lust) je sve. Blaženstvo: slast radi slasti. Dokaz koji dokazuje samoga sebe i zato više ne treba opravdanja. Živjeti i pustiti živjeti, samo sredstvo uživanja u uživanju.

Iz ovog genetičkog izlaganja Nietzscheovih pogleda na Isusa kao Isusa, odnosno na Isusa kao ”Raspetog”, jasna je i središnja oštrica njegove kritike kršćanstva.

Istina je da kršćanstvo osuđuje, prepoznajući ga kao nepravednu patnju (zajedno sa smrću) nedužne žrtve. No ujedno tu patnju, promatrajući je pod nebom vječnog Veselja i/ili Života, posvećuje kao sredstvo, prikazuje kao put prema blaženom/svetom bivstvovanju. Zato ne stoji često navođena teza da Nietzsche opravdava patnju. Patnju opravdava, dodjeljujući joj posebnu misiju, kršćanstvo. Istina je da i Nietzsche opravdava patnju, ali opravdava je naknadno, aposteriori, ne opravdava dakle patnju, što čini kršćanstvo, apriori. Jer Nietzsche opravdava život kao život, življeni život, zajedno s patnjom, dočim kršćanstvo najprije slavi Život i tek uvjetno pristaje na život, ako se naime taj život posveti Cilju s onu stranu života kao života. Za Nietzschea je sveto i blaženo življenje kao takvo, dočim za kršćanstvo, napose od Pavla nadalje, život kao takav nije ništa blaženo ni sveto. Zato zahtijeva neprestane žrtve, neprestana žrtvovanja. Kao što je Bog otac, prema novozavjetnom imaginariju žrtvovao svojega Sina, tako kršćanstvo u ime Raspetog zahtijeva svoje žrtve; takoreći veseli se mučenicima za kršćansku vjeroispovijed, unatoč obećanju da je Isusova (dobrovoljna) smrt posljednja, spasonosna žrtva. Danas je ta žrtva priznata i prepoznata kao nedužna žrtva, ali užasna ambivalentnost tog priznanja jest u tome da kršćanstvo pod zahtjevom za imitacijom Krista (imitatio Christi) slavi ponavljanje (dobrovoljnog) žrtvovanja, naime kao oblik najučinkovitijeg crkvenog samoobnavljanja, samoregeneriranja: neka bude volja Tvoja, prvotno navodno volja Boga Oca, a danas isključivo volja Majke Crkve. Klerikalna volja.