Krunska pisma (101, MK)

Mario Kopić:

 

Nietzsche i socijalizam

 

Frapantna je bila Nietzscheova prognostička moć. Sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća on ovako ocrtava sudbinu socijalizma:

”Socijalizam – kao dokraja promišljena tiranija najneznatnijih (Geringsten) i najglupijih, površnih, zavidnih i svih tročetvrtinskih glumaca – zaista je povlačenje zaključaka (Schlußfolgerung: slijepa posljedica) iz ‘modernih ideja’ i njihova latentnog anarhizma: ali u mlakom zraku demokratskog blagostanja uspavljuje se sposobnost da se dođe do zaključivanja ili uopće do kraja (zu Schlüssen oder gar zum Schluß zu kommen). Slijedi se (man folgt), – ali se više ne zaključuje (man folgert nich mehr). Zato je socijalizam u cjelini nešto beznadno, uskiselo (hoffnungslose, säuerliche Sache): i ništa nije veselije nego gledati proturječje između otrovnih i očajnih lica što ih danas prave socijalisti – a o kakvim li tek samilosnim zgnječenim osjećajima svjedoči njihov stil! – i bezazlene janjeće sreće (Lämmerglück) njihovih nada i poželjnosti. Pritom na mnogim mjestima Europe može s njihove strane prigodice ipak doći do nasilnih udara (Handstreichen) i prepada (Überfällen): idućem će stoljeću tu i tamo temeljito ‘kruliti’, i Pariška komuna, koja i u Njemačkoj ima svojih branitelja i zagovornika, bila je možda samo lakša probavna smetnja u usporedbi s onim što tek dolazi. Svejedno će uvijek biti odviše posjednika a da bi socijalizam mogao značiti više no kakav napad bolesti: a ti su posjednici poput Čovjeka Jedne Vjere (Ein Mann Eines Glaubens), ‘nešto se mora posjedovati da bi se nešto bilo’. To je međutim najstariji i najzdraviji od svih instinkata: dodao bih ‘mora se htjeti imati više no što se ima, da bi se više postalo‘. Tako naime zvuči nauk što ga svemu što živi propovijeda život: moral razvića. Imati i htjeti imati više, jednom riječju rast – to je sam život. U nauku socijalizma loše se skriva ‘volja za nijekanjem života’ (Wille zur Verneinung des Lebens): samo neuspjeli (mißratene) ljudi ili rase moraju izmisliti takav nauk. Želio bih zaista da se pomoću nekoliko velikih pokušaja dokaže kako u socijalističkom društvu život niječe sam sebe (das Leben sich selber verneint), sebi reže vlastito korijenje. Zemlja je dovoljno velika i čovjek je još uvijek dovoljno neiscrpljen a da mi se takva praktična pouka (praktische Belehrung) i demonstratio ad absurdum, čak i kad bi se stekla i platila neizmjernim žrtvovanjem ljudskih života, ne bi morala činiti poželjnom. Ipak, već kao nemirna  krtica ispod tla jednog društva koje se valja u gluposti (in der Dummheit rollenden Gesellschaft), socijalizam će moći biti nešto korisno i ozdravljujuće (Heilsames): on odgađa ‘mir na zemlji’ i posvemašnje dobroćudnjenje (Vergutmütigung) demokratske životinje stada (Herdentier), sili Europejce da zadrže duh, naime lukavost i oprez (List und Vorsicht), da ne raskinu dokraja zavjet s muškim i ratničkim vrlinama te da zadrže neki ostatak duha, jasnoće, suhoće i hladnoće duha, – štiti zasad Europu od onoga što joj prijeti, od marasmus femininus (ženskog marazma, ženske ustajalosti).”

Pratičan pouk socijalizma (komunizma) o kojem govori Nietzsche odista je bio dovoljno poučan i demonstratio ad absurdum nije mogla biti dosljednija. Napad bolesti je minuo, ostali su komunizmu (socijalizmu) žrtvovani životi i u svim zemljama preživjelog realnog socijalizma život se i dan danas pokušava izviti iz svojeg samonegiranja. Uspostaviti se iznova.

Nietzscheov odnos spram socijalizma je dvostruk. Na jednoj strani socijalizam smatra nihilističkim pokretom u smislu pokreta upravljena protiv volje za životom, a na drugoj pak strani u njemu vidi sredstvo koje bi svojom nihilističnošću imalo prodrmati Europu i tako omogućiti prevrednovanje (dosadašnjih) vrijednosti na svim razinama života.

Socijalizam kao do kraja domišljena tiranija najneznantijih i najglupljih, kao realizirana sekularizacija kršćansko-platonističkih vrijednosti za ponižene i uvrijeđene, jest dovršeni nihilizam. Označuje krajnji stupanj nihilizma, odnosno nagona za destrukcijom. Ujedno ta nasilna snaga razaranja, čija je neposredna realizacija proleterska revolucija, svojom totalnošću i totalitarnošću (Pariška komuna je odista bila tek lakša probavna smetnja u usporedbi s Lenjinovom Oktobarskom revolucijom) izaziva buđenje duha i Europljane prisiljava da taj duh i zadrže. Kako one Europljane koji su potpali pod samu komunističku tiraniju tako i one koji su tu tiraniju izbjegli, no izbjegli samo tako da su se pred njom zaštitili. Zaštitili čak i kandidnim pripremama na vojni otpor i posvjedočenjem bezuvjetne odlučnosti za sukob na život i smrt.

Nietzsche u toj odlučnoj spremnosti da se brani modus svojeg života dakako ne bi prepoznao ništa drugo nego upravo oživljavanje same volje za životom, odnosno volje za moć. Ukratko, Europljani u (unutrašnjem i izvanjskom) sukobu sa socijalističkim idejama i eksperimentima štite svoje virilne i ratničke vrline (naspram kršćanskih efeminiranih vrijednosti i/ili vrijednosti demokratske efeminiranosti), prije svega vrijednosti poput lukavosti i opreznosti, koje su, prema Nietzscheu, sama srž europskog duha. Naime, duha europske aristokracije, odnosno duha imoralizma, onoga duha koji je s onu stranu dobra i zla, odnosno razlike između njih. Pritom je dakako posrijedi dobro (i njegov negativni korelat) kako ga određuje kršćanski moral stada, moral krda, moral čandale (bijednog stvorenja osuđena na beznadnost).

No sporan pritom ostaje Nietzscheov odnos spram demokracije, spram svega onoga što danas smatramo temeljnim ljudskim pravima i državljanskim slobodama. Poraz totalitarnog komunizma imao bi značiti pobjedu liberalne demokracije. I ona bi trebala danas imati planetarnu dimenziju. Dakle, planetarnu dimenziju danas bi trebalo imati i ono što Nietzsche naziva europski nihilizam i kojeg bi otrovni lijek bio prethodno razdoblje (”patološka međustanica”) socijalizma. ”Ti dobri Europljani (guten Europäer), koji smo mi: što nas odlikuje pred domovinskim ljudima (Menschen der Vaterländer)? Prvo: mi smo ateisti i imoralisti, ali isprva podržavamo religije i morale instinkta stada (Herden-Instinkt): s njima se naime priprema vrsta čovjeka koja nam jednom mora pasti u ruke, koja mora žudjeti za našom rukom. S onu stranu dobra i zla, ali zahtijevamo bezuvjetno poštovanje morala stada (Herden-Moral). Za sebe pridržavamo brojne vrste filozofije, potrebne za poduku: u danim okolnostima pesimističku, kao čekić; možda neće biti moguće izbjeći nekakav europski budizam. Vjerojatno podržavamo razviće i dozrijevanje demokratske biti: ona oblikuje slabost volje (die Willens-Schwäche): u ‘socijalizmu’ vidimo žaoku (Stachel) koja štiti od udobnosti (Bequemlichkeit)”.

Za Nietzschea je socijalizam kao tiranija suprotnost demokracije, ali u svojoj biti je njezino dovršenje. Sužnji komunizma su istina demokratske životinje stada. Socijalizam kao protupokret demokraciji ujedno je njezina konsekvencija. A kako demokracija tako i socijalizam protivnici su aristokratskog, elitnog duha, aristokratizma nastrojenosti: ”Aristokratizam nastrojenosti (der Aristokratismus der Gessinung) je najdublje pokopan pomoću laži o jednakosti duša (Seelen-Gleichheits-Lüge).”

Nietzscheov elitizam, projekt elitnog imoralizma, odbacuje kako komunističku tiraniju tako i liberalnu demokraciju. Totalitarizam Nietzsche smatra neizbježnom posljedicom težnje za jednakošću svih ljudi. U provedbi temeljnih ljudskih prava i državljanskih sloboda Nietzsche bi zato prepoznao posljednji i najopasniji ustanak protiv prevrednovanja vrijednosti: kamuflažu istinskog (platonističkog) izvorišta nihilizma, reproduciranje otjelovljene laži (kršćanskog morala) i blokadu prevrednovanja vrijednosti. Vrijednosti koje su uzrok pesimističkog nihilizma održavaju se i dalje. Njihovo obezvrjeđenje, koje tvori pozitivnu stranu inače destruktivnog nihilizma, bilo bi zapriječeno, što znači da bi izlaz iz nihilizma, a taj je u prevrednovanju vrijednosti, i dalje ostao zatvoren.

Što tada znači pohod u komunizam? Za Nietzschea socijalizam kao do kraja domišljena tiranija dosadašnjih vrijednosti, dakle kao dovršenje europskog nihilizma, ne znači neizbježnu varijantu tog dovršenja. Moguća bi bila i neka posve miroljubiva varijanta. No ona bi, a u tome i jest Nietzscheova ironija, bila čak i gora od agresivne.

Agresivni, ”revolucionarni” socijalizam, prema Nietzscheu, bar nehotice izaziva reakciju (revolucionari su to zvali kontrarevolucijom) i ta reakcija znači zapravo neočekivano buđenje pravog, istinskog duha Europe. Dresura demokratske životinje se doduše nastavlja, čak zaoštrava, a ta činjenica, uključujući silna žrtvovanja ljudskih života, naširoko otvara vrata muževima volje za moć: ”Nisam našao još nijednog razloga za malodušnost (Entmuthigung). Onome tko je sačuvao i usvojio jaku volju (starken Wille), istodobno sa širokim duhom, izgledi su pogodniji nego ikad (hat günstigere Chancen als je). Jer u ovoj je demokratskoj Europi uvelike narasla podložnost ljudi dresuri (die Dressir barkeit der Menschen), ljudi koji lako uče, lako se pokoravaju, pravilo su: životinja stada (Heerdenthier), čak krajnje inteligentna, preparirana je.”

Posrijedi je dakle razdoblje u kojem se pri najvećoj gluposti i utučenosti masa oblikuju suverene individue koje će biti kadre negativne posljedice nihilizma preokrenuti u svoju korist, iskoristiti ih dakle za razviće svoje plemenite moći.

Komunizam je posljednja prevara na podlozi starih, nihilističkih vrijednosti. Ujedno i, dok ne dođe do trenutka njegove realizacije, samoobmana demokratske životinje (iz) stada: ”Koga najviše mrzim među današnjim ološem? Socijalistički ološ (das Sozialisten-Gesindel). Čandala-apostle koji su pokopali instinkt, nasladu, osjećaj zadovoljenosti radnika s njegovim malim bivstvovanjem – koji ga čine zavidnim i uče ga osveti… Nepravda ne leži nikada u nejednakim pravima, nego u zahtjevu za ‘jednakim’ pravima.” Kao demonstratio ad absurdum komunizam dakako ne znači najsavršeniji (najelegantniji) oblik dovršenja nihilizma, ali kao dokazana slijepa ulica bijega iz nihilizma, jer ga na kraju krajeva posvjedočuje na najkrvaviji način, potvrđuje nužnost njegova radikalnog prevladavanja.

A nihilizam nije moguće prevladati ublažavanjem i otklanjanjem njegovih posljedica; pri očuvanju vrijednosti na kojima se zasniva, unatoč otklanjanju posljedica, širit će se i dalje. Pustinja raste i rast će sve dok nisu iskorijenjeni korijeni nihilizma, dakle obezvrijeđene vrijednosti koje uspostavljaju nihilizam i postavljene antinihilističke vrijednosti, vrijednosti koje čuvaju volju za životom (volju za moć) i razvijaju je.  Nietzscheu je dakle jasno da socijalizam (komunizam) nije ni jedina ni najbolja varijanta dovršenja europskog nihilizma.

Označuje li dakle poraz komunizma i planetarna pobjeda liberalne demokracije pobjedu europskog nihilizma?

Polazimo li od Nietzscheove eksplikacije europskog nihilizma, odgovor mora biti potvrdan. Za Nietzschea je demokracija, kakva je proizišla iz temeljnih načela (sloboda, bratstvo i jednakost) francuske revolucije, nasljednik platonizma, odnosno kršćanstva, koji su svojom podjelom svijeta na dvoje, na visoki, uzvišeni onostrani i ovostrani prizemni, niski svijet, svijet ne samo rascijepili i raskolili, nego ga, ukoliko je čovjekov svijet uistinu jedan sam svijet, i obezvrijedili. Ovaj, ovdašnji svijet, jedini u kojem čovjek živi, sam po sebi je bez vrijednosti. Svoj smisao ima u onostranom, transcendentnom svijetu, iz kojega dolazi i Smisao čovjekova života: smisao čovjekova svjetovnog, smrću obilježena života jest u vječnom (besmrtnom) životu. Zato život ovdje i sada sam po sebi nije ništa vrijedno, tako da ga se moramo, kada dođemo u dilemu, ovostrani ili onostrani život, odreći. Zanijekati ga. Životni nihilizam je unatoč tobožnjem optimizmu (”vesela” vijest o onostranstvu) zato neodvojiv od kršćanstva. I čim nestane vjera u onostrani svijet, taj tobožnji optimizam neizbježno se preokreće u duboki pesimizam. Tada se nihilizam kršćanstva razotkriva u svoj svojoj goloći i djelovati započinje s podvojenom moći.

Na društvenoj razini kršćanstvo predstavom da smo, unatoč svim razlikama u svjetovnom životu, pred vječnim životom svi jednaki, s jedne strane zadržava poniznost već poniženih (slabih, nemoćnih) i, s druge strane, pobuđuje težnju poniženih da na poniznost, odnosno izjednačenje sa sobom, prisili i moćne i iznimne ljude. Kršćanstvo nastoji iz svih ljudi načiniti jedno samo ljudstvo, stado međusobno posve izjednačenih, ujednačenih, glajhšaltovanih kreatura. Zato Nietzsche kršćanski etos denuncira kao moral stada. ”Kršćanstvo je ustanak (Aufstand) svega onoga što gmiže po tlu (Am-Boden-Kriechenden) protiv svega onoga što je uzvišeno: Evanđelje ‘poniženih’ ponižava… (das Evangelium der ‘Niedrigen’ macht niedrig)”. Komunizam je u tome smislu tek sekularizirano kršćanstvo: ”I kada kršćanin osuđuje, kleveta ‘svijet’ i baca se blatom na njega (beschmutzt), onda on to čini uslijed jednakog onog instinkta uslijed kojeg socijalistički radnik osuđuje, kleveta i blati društvo: sam ‘strašni sud’ je još slatka utjeha osvete (Trost der Rache) – revolucija kakvu očekuje i socijalistički radnik, samo nešto dalje zamišljena… Sama ‘onostranost’ (Jenseits) – čemu onostranost kada ona ne bi bila sredstvom da se ovostranost uprlja!”

Iz morala stada proizlaze i demokratska načela francuske revolucije. Budući da svako stado zahtijeva Pastira, nije nikakva slučajnost da demokratske revolucije zahtijevaju i svagda proizvode Vođe. Volja za moć, koja je raspodijeljena i u slabim voljama, u masi se nagomila i konačno koncentrira u ono što ima toliko volje za moć da se može uspeti nad druge i nagomilanu moć sabrati oko sebe i u sebi. Tiranstvo (diktatura) i demokracija zato su sijamski blizanci:

”Neka se pak to u čemu se sad traži odlika Europljana nazove ‘civilizacijom’ ili ‘uljuđivanjem’  (Vermenschlichung) ili ‘napretkom’; neka se to, a da se ne hvali i ne kudi, jednostavno političkom formulom nazove demokratskim pokretom Europe. Iza svih moralnih i političkih prednjih planova na koje se takvim formulama ukazuje odvija se neizmjeran fiziološki proces koji se sve više pokreće – proces u kojemu Europljani postaju uzajamno slični, u kojemu se odvija njihovo rastuće razrješavanje od uvjeta pod kojima nastaju rase vezane uz klimu i stalež, njihova rastuća neovisnost o svakoj određenoj sredini koja se stoljećima željela s jednakim zahtjevima upisati u tijelo i dušu – u kojemu se dakle odvija polagano uzdizanje bitno nadnacionalne i nomadske vrste čovjeka, koja, govoreći fiziološki, kao svoju tipičnu odliku posjeduje maksimum umijeća i snage prilagođavanja (Maximum von Anpassungskunst und -kraft). Taj proces Europljana koji postaju (Prozess des werdenden Europäers), koji se može odugovlačiti velikim padovima u tempu, ali možda upravo time dobiva i raste na vehementnosti i dubini – tu spadaju bura i poriv ‘nacionalnog osjećaja’ (Sturm und Drang des ‘National-Gefühls’), koji još i sad bijesne jednako kao i anarhizam koji se upravo uzdiže – taj se proces vjerojatno kreće prema rezultatima na koje najmanje žele računati njegovi naivni pospješitelji i panegiričari, apostoli ‘modernih ideja’. Isti novi uvjeti pod kojima će se u prosjeku razvijati ujednačavanje i uprosječivanje čovjeka (Ausgleichung und Vermittelmässigung des Menschen) – korisna, radina, mnogostruko upotrebljiva i okretna životinja stada čovjek (Heerdenthier Mensch) – u najvišem su stupnju podesni za stvaranje iznimnih ljudi najopasnije i najprivlačnije kvalitete. Naime, dok ona snaga prilagođavanja koja svagda okušava promjenljive uvjete i koja sa svakim pokoljenjem, gotovo sa svakim desetljećem, započinje novi rad, uopće ne omogućuje moćnost (Mächtigkeit) tipa: dok će ukupan dojam o takvim budućim Europljanima vjerojatno biti dojam o mnogostrukim, brbljavim, voljom slabim i krajnje upotrebljivim radnicima koji naredbodavca trebaju kao svakidašnji kruh; dok dakle demokratizacija Europe ide prema stvaranjau tipa na najfiniji način spremnog za ropstvo (Sklaverei), dotle će, u pojedinačnom i iznimnom slučaju, snažan čovjek morati postajati jačim i bogatijim no što je to dotada možda ikada postajao – zahvaljujući školovanju oslobođenom predrasuda, zahvaljujući velikoj raznolikosti vježbe, umijeća i maske. Htio sam reći: demokratizacija Europe ujedno je nedobrovoljna priprema za uzgajanje tirana (Züchtung von Tyrannen), pri čemu se ta riječ razumije u svakom smislu, također i u duhovnom.”

Te je misli Nietzsche zapisao nakon prognoze socijalizma s početka ovog zapisa. Do njih je mogao doći samo na podlozi tadašnjeg temeljnog svog uvjerenja o ”prafaktumu svekolike povijesti (Ur-Faktum aller Geschichte)”: da život kao takav znači prisvajanje, ozljeđivanje, svladavanje tuđeg i slabijeg, tlačenje, okrutnost, nametanje vlastitih oblika silom, gutanje (asimiliranje) drugih i bar u najblažem obliku izrabljivanje (eksploatacija). ”Izrabljivanje” (Ausbeutung) ne pripada nekom pokvarenom, nesavršenom ili primitivnom društvu, pripada ono biti živog kao temeljna organska funkcija, ono je posljedica prave volje za moć koja je upravo volja života (Wille des Lebens). A ona ne poznaje nikakvu sentimanetalnu slabost, nikakvu sućut ili obzirnost. Suzdržavati se od međusobna nasilja, ranjavanja, iskorištavanja, svoju volju izjednačiti s voljom drugog, moglo bi se u stanovitom grubom smislu razviti u dobar običaj pojedinaca, ako su za to ispunjeni uvjeti: istinska sličnost u količinama snage i mjerilima vrijednosti te njihova povezanost unutar ”jednog tijela”, na primjer u društvu aristokrata (elite). No čim bismo to načelo htjeli proširiti i postaviti ga kao temeljno načelo društva u cjelini, prema Nietzscheu, odmah bi se pokazalo što je to: načelo rastvaranja (Auflösung) i propadanja (Verfall), volja za nijekanjem života. I iznutra jedinstveno društvo elite mora zato prema vani, u odnosu spram drugih društava činiti, želi li se održati kao živ a ne odumirući organizam, sve ono čega se pojedinci u njemu jedni spram drugih suzdržavaju: mora postati utjelovljena volja za moć, mora rasti, obuhvaćati oko sebe, privlačiti k sebi i htjeti pridobiti premoć (Übergewicht). Društvo se zato neizbježno dijeli na dva tipa čovjeka, jakog i slabog, višeg i nižeg, otmjenog i prostog, odnosno na robove i gospodare. U društvu ne može biti nekog jedinstvenog morala, jer suočavaju se ”moral gospodara” (Herren-moral) i ”moral roba” (Sklaven-Moral), koji je oblikovan tako da služi gospodarima, odnosno (s točke gledišta robova) tiranima.

U odnosu na Nietzscheovu definiciju socijalizma kao do kraja domišljene tiranije najneznatnijih i najglupijih, dakle robova (sluga), pri naglašavanju tiranstva gospodara (elite), nalazimo se tako pred određenom slijepom ulicom. Uzmemo li socijalističku tiraniju (komunističku diktaturu proletarijata) kao sredstvo dodatne dresure radnog naroda pomoću robova (sluga), dakle kao pad unatrag koji bi imao konačno s još većom silovitošću dovesti do uspona pravih gospodara ili elite (elite ne samo po privrednoj, nego i duhovnoj moći), ne možemo mimo pitanja o razlici između te dvije vrste gospodara, odnosno tirana. Napose ako znamo da su se nacional-socijalisti identificirali s Gospodarima u Nietzscheovom značenju riječi.

Duhovni tirani su dakako Platonovi kraljevi-filozofi, samo što platonske vrijednosti postavljaju na glavu, odnosno s glave postavljaju iznova na noge. Prate ih umjetnici i političari velikog stila. Socijalistički tirani (komunistički diktatori) spadaju u voditelje čandale, voditelje stada, oni su izbojci pobune masa. To su sluge na vlasti. Uspeli su se na mjesto gospodara, ali i sada, kad su zavladali, utemeljuju se na vrijednostima morala stada, morala robova.

Ta je Nietzscheova prognoza zapanjujuće precizna. Sjetimo se samo da je (komunistička) Partija govorila svagda u ime naroda. Da je govorila o oslobađanju (emancipaciji), uvodeći društveno i duhovno sluganstvo. Proglašavala je i jednakost i bratstvo. Pozivala se dakle na vrijednosti francuske revolucije, samo ih je oslanjala na širu podlogu: ne samo na treći (buržoaski) stalež, nego na četvrti stalež, proletersku klasu. Tako je došlo do pleonazma ”narodna demokracija”, sintagme koje znači narodnu vlast naroda. Paradoks je u tome da je ta Vlast, premda je zavladala narodom, zapravo vladala u ime naroda i njegovih vrijednosti. To je bio diktat demokratskih vrijednost. No ne možemo reći da je posrijedi bila demokratska diktatura. Jer tu sintagmu još uvijek razumijemo kao contradictio in adjecto.

S Nitzscheom je pak drukčije. Jer već unaprijed svako društvo tretira kao tijelo, tijelo rascijepljeno na gospodare i sluge, demokraciju može predstavljati kao diktaturu, kao diktaturu sluganske mase nad elitom. No pritom Nietzsche predviđa i samoraspad, ako već ne i samouništenje tako izgrađena, dakle na demokratskoj diktaturi zasnovana društva. Naime, prema logici da sluga ne može biti gospodar i da bi zbog svoje izvorne nesposobnosti prije ili kasnije sve upropastio. To na čemu Nietzsche zasniva svoj pogled na svijet (društvo) smo već vidjeli: kako u životu tako i u društvenom životu neizbježno vladaju natjecanje i iskorištavanje. Jer u suprotnom život se uništava, život koji ”jest upravo volja za moć”. Volja za moć kao bit volje (veselja) spram života zato isključuje sućut. Želimo li se održati, drugome ne možemo pustiti da bude ono što jest ili želi biti, a ako se tome odupire, moramo ga silom podrediti, odnosno prisiliti. Je li onda uopće moguća bilo kakva vlast koja ne bi proizlazila iz nasilja? Nije li i demo-kracija moguća jedino i samo kao takva nasilna vlast? U tom slučaju nad iznimnim i veoma rijetkim ljudima. Ne isključuje li sućut tada i demokracija?

Nietzsche sućut smatra temeljnim, najopasnijim nihilističkim čuvstvom. Čistim čuvstvom nemoći i bezvoljnosti. Ukoliko je život identičan s voljom za moć, volja za moć je prisutna i u sućuti kao određenom životnom čuvstvu. A budući da je u oprečnosti s voljom za moć, dakle i samim sobom kao minimalnim oblikom volje za moć, to jest volje za bivstvovanjem, nužno se preokreće u svoju opreku: volju za ništinom (Wille zum Nichts). Volja za ništinom nije volja za uništenjem (na primjer destruktivna volja koja se usmjerava na stare vrijednosi), nego je istovjetna sa željom za samouništenjem (s autodestruktivnom voljom). Zato je pokadšto dopuštena i velikodušna gospodareva milosrdnost, čime on posvjedočuje samo svoju premoć i nadmoć, ali sućut je već unaprijed nešto nedopustivo.

Čini se da sućut isključuje i liberalna demokracija, budući da je njezino načelo upravo natjecateljsko načelo ”slobodne” konkurencije. Dakle, tržišno načelo, koje danas uključuje i konkurenciju ideja, profit na podlozi intelektualnog vlasništva itd. Gdje onda spada, gledano dakako Nietzscheovim očima, liberalna demokracija? Zacijelo ne u pasivni nihilizam, nihilizam u kojem i kroz kojega dolazi do ”popuštanja i nazadovanja moći duha”, dakle nihilizam koji slijedi sućut. Ne spada ni u oblik nihilizma kakav predstavlja socijalizam. Znači li liberalna demokracija jasno priznanje volje za moć kao vrhovnog načela i možemo li je uvrstiti u aktivni nihilizam, znak ”povećane moći duha”? U kretanje što ga zahtijeva upravo Nietzsche? Kretanje dakle koje obezvrjeđuje stare vrijednosti i afirmiranjem novih vrijednosti obavlja prevrednovanje vrijednosti kao takvih i u cjelini?

Možemo li u tok sklopu razlikovati staru i novu demokraciju? Masovnu i elitnu? No je li elitna demokracija uopće još demokracija? Ne znači li takva demokracija prikrivenu tiraniju? U tom slučaju pobjeda parlamentarne demokracije nad komunizmom nije dokaz širenja europskog nihilizma nego svjedočanstvo njegova prevladavanja. Dakako, prevladavanja u pejorativnom, Nietzscheovu smislu. Ujedno to nije istinska demokracija, nego zapravo povijesno lukavstvo, u Hegelovu smislu.

No nije li sama Nietzscheova sintagma ”europski nihilizam” promašena? Nije li sam pogled kojim je Nietzsche otkrio postojanje nihilizma u Europi zapravo zavedeni pogled? ”Što znači nihilizam?” To i takvo pitanje postavio je sam Nietzsche i nitko drugi do on i odgovorio na nj: ”Da se obezvrjeđuju vrhunske vrijednosti. Manjka cilj; manjka odgovor na ono ‘čemu”’. Dakle, ne postoji odgovor na pitanje o smislu postojanja (života). Bog je mrtav, zato više nema Smisla. Prema Nietzscheu, smisao je u životu samom, dakle u vječnom ponovnom vraćanju volje za moć. Ona sama postavlja ciljeve i time određuje smisao življenja. Osvrnemo li se naposljetku kako na Nitzscheovo dijagnosticiranje nihilizma tako i na njegovo istodobno prevladavanje nihilizma, možemo reći da nihilizma u čistom (izoliranom ili dekantiranom) obliku zapravo nikada nije ni bilo. Postojala je više ili manje velika odnosno snažna nihilistička inklinacija, ali sam nihilizam svagda je bio ispostavljen kao nihilizam i samim tim već i zaustavljen. Drugim i završnim riječima, bit nihilizma nije ništa nihilističko.