Krunska pisma (100, MK)

Mario Kopić:

 

Zadnji i viši ljudi

 

Jedna od najupečatljivijih Nietzscheovih figura zacijelo je zadnji čovjek (der letzte Mensch). Svojega zadnjeg čovjeka Nietzsche smatra užetom (Seil) napetim između životinje i nadčovjeka, užetom nad ponorom, nad bezdanom (Abgrund). Njegova je inače temeljna karakteristika, uzmemo li u obzir navod iz prvog, uvodnog dijela Zaratustrina govora, sljedeća: ”Nijedan pastir i jedno jedino stado! Svatko hoće jednako, svatko je jednak: tko drukčije ćuti ide svojom voljom u ludnicu.” Zadnji čovjek je čovjek stada, čovjek mase. Jer se već posvema navikao na poopćujuće, ujednačujuće, glajhšaltujuće načelo jednakosti, prema kojemu se nitko ne smije isticati, zadnji čovjek ne treba ni voditelje. Ako ih ima, oni su samo prvi među jednakima: ”Tko još hoće vladati? Tko još pokoravati se? Oboje je prenaporno.” Pri vrednotama kao što su drskost, hrabrost i čast, on ni očima neće trepnuti, samo se podsmjehuje. Ono čega je zadnjeg čovjeka ponajviše strah, to je sloboda. ”Što je ljubav? Što je stvaranje? Što je čeznuće? Što je zvijezda? – tako pita zadnji čovjek i trepće (blinzelt).” Jer ta pitanja on ne uzima kao pitanja, naprotiv, treptanjem očima hoće reći da ga ona uopće ne dotiču, uopće ne zanimaju. Zadnji čovjek je čovjek bez pitanja. Čovjek bez posebnosti (Mann ohne Eigenschaften), kako kaže Musil, čovjek bez lica, prosječan čovjek, čovjek prosječnosti.

Ali Nietzsche ne govori samo o zadnjem čovjeku. On govori i o višem čovjeku (der höhere Mensch), o višim ljudima s višim vrijednostima i ciljevima, ljudima ”velikog čeznuća”, velikog gađenja, velike prezasićenosti postojećim. To su ljudi čiji su ciljevi kriterij kritike svega postojećeg, ljudi vrijednosti, poznajemo ih danas i kao ”šezdesetosmaše”, na obzorju kojih se u svoj oštrini ocrtava moralni pad i propast današnjeg svijeta.

No Nietzscheov nadčovjek ne ukida samo zadnjeg, ”egocentričnog” čovjeka, nego i te više, ”altruistične” ljude: ”Pa i ako jest uzvišene i uzvišenije vrste: puno je toga u vama pogrešno i nakazno. Nema kovača u svijetu koji bi vas prekovao da mi budete pravi i valjani.” ”Vi ste samo mostovi (Brücken): neka viši koračaju preko vas! Vi značite stube (Stufen): pa zato ne srdite se na onoga tko se preko vas penje u svoje visine”. Ljute se dakle oni na onoga koji ide preko njih naprijed, koji hodi u svoju visinu. Na ravan nadčovjeka, u visine s onu stranu viših ljudi i zadnjeg čovjeka, s onu stranu dobra i zla.

Za Nietzschea su tako zadnji čovjek iz prvog dijela i viši čovjek iz četvrtog dijela knjige Tako govoraše Zaratustra samo dvije slike jednog te istog čovjeka, točnije rečeno, dvije slike čovjeka, odnosno samo predslike nadčovjeka. S gledišta nadčovjeka kao cilja su kako zadnji čovjek tako i viši čovjek jedino i samo sredstva, zadnji čovjek uže nad bezdanom između životinje i nadčovjeka, a viši ljudi mostovi. Jer nadčovjek je na razini koju ne dosežu ni zadnji ni viši ljudi.

A viši ljudi su odista ljudi viših ciljeva i vrijednosti. Sebični zadnji čovjek im se gadi. To su čuvstveni ljudi, nisu podređeni nagonima i nisu suhe račundžije. To su ljudi velike čežnje (Menschen der grossen Sehnsucht), dakle nositelji svega onoga što je nakon smrti Boga preostalo kao njegov preostatak. Kao zasićenost opstankom, kao svjetska bol, koja se upravlja na neku novu nadu, na neke nove i više ciljeve. A budući da su lišeni prave moći, bez istinskog zaleta i zanosa, prema Nietzscheu, i oni su osuđeni na propast. Nadčovjek će prevladati i njih.

Kad mu rukama žele odati poštovanje, Zaratustra te više ljude gura od sebe sljedećim riječima: ”Viši, snažniji, pobjedonosniji, raspoloženiji, oni kojima su tijela i duše pravokutno sazdani (rechtwinklig gebaut): morali bi doći nasmijani lavovi”. Nadčovjek nije biće svjetske boli, nije biće zasićenosti opstankom, nego biće radosti opstanka, biće veselja spram života, neovisno o boli i patnji, bez kojih živog života uopće nema. I neovisno o prolaznosti kojom je obilježeno sve što živi. Jer neovisno o svim smrtima, Život, život kao jedinstvo rođenja i smrti, sebe sama čuva. Vječno se vraća, zato je s onu stranu vremena i prolaznosti. Upravo zato nadčovjek, koji je toga svjestan, ostavlja čovjeka i sve njegove tegobe iza sebe. Čovjeka kao takvog, bez žalovanja, čak bez sućuti nadčovjek prevladava. Jer Über-mensch nije samo nad-čovjek nego i preko-čovjek. Ponad ljudi se nadčovjek ne samo uspinje, nego i stupa preko njih i prepušta ih prošlosti.

Nietzscheovo prevladavanje čovjeka nije hegelovsko ukidanje (Aufhebung), koje uz ukinuće (tollere) i nadilaženje (elevare) uključuje i očuvanje (conservare). Lik nadčovjeka kao lik volje za moć nije povijesni lik, nego lik usuda. Kao takav označuje uprizorenje Dionisa, ponovno rođenje, zapravo novo oblikovanje toga starog grčkog boga. To je Niezscheova vesela vijest. Drugim riječima, i evanđelje (vesela vijest) po Nietzscheu sadrži uskrsnuće od mrtvih. I ono je evanđelje ljubavi. Samo ne ljubavi spram bližnjeg, nego ljubavi koja se imenuje amor fati, usudna ljubav spram usuda. Usudna ljubav spram usuda koji je usud nadčovjeka pod nebom boga Dionisa, boga volje za moć, ali ne volje za moć kao stremljenja za moći, kao volje iz pomanjkanja moći, nego volje kao volje iz preobilja moći, volje kao strasti, želje za razdjeljivanjem, za rasipanjem, za samodarivanjem.

Na toj točki dolazi do neuobičajenog, posve neočekivana susreta, ako već ne i preplitanja između Dionisa i Krista. I kršćanstvo prevladava čovjeka, naime starog čovjeka, čovjeka mesa. Neki tvrde da je Nietzscheov gubitak uma rezultat njegova bezbožništva, njegova suočavanja s posvemašnjom prazninom, s čistom ništinom nakon proglašenja smrti (kršćanskog) Boga. Bolje htjeti ništa nego ništa ne htjeti (lieber will noch der Mensch das Nichts wollen, als nicht wollen). Je li to zapisao Nietzsche u djelu Uz genealogiju morala? Jest. I izručio se time ništini? Nipošto. Nietzsche nije bio bez boga. Uopće nije bio. Naprotiv, uspostavio je, nakon gotovo dvije tisuće godina suše u odnosu na bogotvorstvo, svojega boga. Iz mrtvih je probudio boga Dionisa. Nije dakle bezbožništvo bilo ono što je Nietzschea raskolilo.

Nietzsche je izgubio um zbog svoje vjere u umnost nadčovjeka pri prevladavanju čovjeka. Od samoga početka riječ je dakle o raskoljenoj osobi, samo je pitanje vremena bilo kad će se ta raskoljenost i realizirati. No raskol o kojemu je riječ nije tek psihički raskol, nego prije svega i iznad svega metafizički. Nietzsche nije bio tek dvostruka osoba, bio je trostruka osoba, bez povezujućeg jedinstva. Bio je baštinik filozofije kao platonizma, to jest metafizike. Smatrao se baštinikom izvornog, odnosno pred-pavlovskog kršćanstva. I proglasio se naposljetku glasnikom Dionisa, navjestiteljem boga životnosti života.

Kao glasnik Dionisa Nietzsche je bio navjestitelj veselja spram života, njegova vječnog vraćanja, stvaralačke plodnosti kao rasipanja, no ujedno i očuvanja životnih snaga. Nietzsche je bio pun sućuti, sućuti kao suosjećanja, koje je više od osjećanja s trpećim bićem, više od svake milosrdnosti, i kao takav se smatrao baštinikom Isusa. O njemu je pak zapisao da je bio jedan jedini kršćanin koji je, na žalost, umro na križu, a potom ga je na križ još jednom pribio, ovaj put simbolički, Pavao. Kao metafizičar Nietzsche je bio, upravljajući se na bivstvovanje bivstvujućeg u značenju volje za moć izvan koje nema ništa (”ovaj je svijet volja za moć – i ništa osim nje!”), bezobziran, dakle bez ikakve sućuti. U ime ideje Dobra, koje mjesto je još od Platona s onu stranu dobra i zla u uobičajenom, ljudskom značenju riječi, rugao se svetosti života, napose zabrani ubijanja. Njegov metafizički, nad-prirodni ili preko-prirodni cilj jest nadčovječanskom moći ovladati prirodom, zagospodariti Zemljom i bez milosrdnosti prevladati čovjeka koji je po svojoj ljudskosti odveć slab, odveć mekušan i tankoćutan za prevrednovanje vrijednosti što ih zahtijeva volja za moć.

Sve je to Nietzschea raskolilo i gurnulo u ludilo. Svoja posljednja pisma potpisivao je čas s Dionis čas s Razapeti. Na početku godine, 3. januara iz Torina piše Cosimi Wagner: ”Predrasuda je da sam čovjek. No ja sam već višeput živio među ljudima i poznajem sve što ljudi mogu doživjeti, od onog najnižeg pa do najvišeg. Među Hindusima bio sam Buda, u Grčkoj Dionis – Aleksandar i Cezar su moje inkarnacije, isto tako Shakespearov pjesnik Lord Bacon. Naposljetku sam bio još Voltaire i Napoleon, možda i Richard Wagner… No, ovaj put dolazim kao pobjedonosni Dionis, koji će Zemlju načiniti praznikom… A nemam mnogo vremena… Nebesa se raduju što sam tu… Visio sam i na križu…”. Nietzsche je dakle Raspeti (Der Gekreuzigte). Idućeg dana piše četiri pisma, pod dva se potpisuje kao Dionysos, pod dva kao Raspeti. Dionis i Isus spojili su se dakle u jedan simbol, Simbol, sim-bol bez dijaboličkog reza u sebi. Upravo to znamenje jest znamenje ludila.

I svekoliko moderno doba ide rubom te ludosti. Kao da čovjek odista bira! Bit modernog čovjeka kao subjekta jest da sam hoće postavljati dileme i sam ih razrješavati. A to je temeljna njegova zabluda, kobna njegova samoobmana. Ona je opsjela i Nietzschea. Kao da je  odista moguće birati između Dionisa i Isusa, odlučiti se za jednog ili drugog i potom ići zacrtanim putem. Nietzsche je odabrao Dionisa, no za njim je neprestano išao Isus, pratio ga kao grčki demon, poslanik usuda.