Krunska pisma (36, DR)

Dimitrij Rupel:

 

Epidemija i socijalizam

 

Nekoć je vrijedilo da se kapitalizam i socijalizam, svijet s ovu stranu i svijet s onu stranu željezne zavjese, razlikuju po živahnosti, šarenilu i svjetlosti. Prelazak granice između Zapada i Istoka, recimo iz Zapadne u Istočnu Njemačku – dakako mi koji smo smjeli „preko“ – opisivali smo kao prelazak iz svijeta dosadne praznine, tišine i sivila u svijet svjetla i boja, svakovrsnog komešanja i jedva pregledne mase zanimljivosti. Na Istoku su mase bile organizirane (kao na sjevernokorejskim i jugoslavenskim stadionima, recimo na proslavama Dana mladosti ili sa špalirima školske djece kad je grad obilazio maršal Tito), na Zapadu su bile spontane.

U vrijeme epidemije, u dane karantene zbog koronavirusa, gradovi, ulice i ceste ne samo kod nas, nego i posvuda po Evropi prazne su i tihe, puste i dosadne. Tko se ovih dana vozi autoputom prema Primorskoj, ne može vjerovati svojim očima. Cesta za koju su nekoć bili karakteristični čepovi i zastoji, postala je tako reći prazna, osobnih automobila je manje nego kamiona. Dakako, moguće je pri pogledu na ispražnjenu panoramu i uživati.

Američki dnevnik The New York Times je prije dan, dva objavio prilog pod naslovom “Dobra strana praznine”. Časopis je poslao fotografe da fotografiraju prazne sajmove, željezničke stanice i druge ispražnjene prizore po svijetu. “Njihove fotografije,” piše NYT, “prikazuju neku vrstu distopične ljepote, koja je odvojena od normalnog života i podsjeća na doživljaje nekadanjih istraživača koji su naletjeli na ostatke izgubljene civilizacije.”

Usput rečeno: od 1897. godine do današnjeg dana ima The New York Times svaki dan ispod „glave” otisnuto geslo “All the News That’s Fit to Print” (sve vijesti koje su primjerene za tiskanje).

Tko je opažao svijet oko sebe prije trideset ili više godina, pomislio je da su se vratila stara vremena. Tada osobnih automobila i prometa nije bilo malo jer bi građani ostajali u kućama, nego jer više automobila i više izleta građani jednostavno nisu mogli sebi priuštiti. Na cestama nije bilo mnogo svjetla i reklama, jer nije bilo velikih stvari što bi ih nudili i jer za njih nije bilo ni novca.

Prilike u vrijeme epidemije podsjećaju na prilike u vrijeme socijalizma. Povezanošću između socijalizma, zapravo komunizma, i epidemije bavi se i poznati filozof Slavoj Žižek. Koronavirus, kaže, sili nas na odluku: globalni komunizam ili zakon džungle. Žižek nudi zanimljivo polazište koje je gotovo devedeset godina unatrag izazvalo veliku oluju, polemiku između pjesnika Otona Župančiča i kritičara Josipa Vidmara, krizu literarne revije Ljubljanski zvon i početak revije Sodobnosti. Godine 1932. izišao je roman (slovenskog pisca, emigranta u SAD) Louisa Adamiča Smijeh u džungli, što ga je Oton Župančič u članku “Adamič i slovenstvo” označio kao uzorno djelo:

“Evo Adamiča! Amerika mu je dala što mu je mogla dati: široko polje rada na kojem se mogla iživjeti i razigrati neobuzdanost njegove čežnje za spoznajom, tako da je dobro upoznao prostranosti i kompliciranost američke džungle, gdje je našao, kako kaže, „bojište strahovitih i divljih sila”, kojima je njegov duh naposljetku bio dorastao. No ništa mu nije oduzela.”

O privlačnosti džungle su Slovenci mnogo toga rekli već prije devedeset godina, a za njezinu suprotnost su se odlučili Župančičevi kritičari (Josip Vidmar) godine 1941. u vrijeme važenja sporazuma između Hitlera i Staljina, koji je značio „kreativnu” kombinaciju nacionalnog i internacionalnog socijalizma odnosno komunizma. U Sloveniji s komunizmom nismo prekinuli niti Ustavom iz 1974. godine, pa je trebalo njegovo napuštanje počekati sve do raspada Sovjetskog saveza 1991. godine. S tim u vezi je po svoj vjerojatnosti izazvala začuđenost izjava Janeza Kocijančiča u intervjuu od 22. marta 2020. godine – dakako ne samo ta njegova izjava i ne samo njegova izjava.

Naime, nekadašnji predsjednik Udružene liste (nasljednice Saveza komunista) je u dotičnom intervjuu utvrdio da je nakon 1948. godine u Jugoslaviji došlo do velike promjene i razlike u odnosu na sovjetski model: sa samoupravljanjem, delegatskim sistemom i nesvrstanošću, koji bi nam – tako se dalo razumjeti – mogli dobro doći i danas. Sljedeći prevrat,  koji ga je (godine 1971) otjerao od funkcije u vladi i nagradio vodećim položajem u privredi, bio je, prema Kocijančičevu uvjerenju, povezan s prestrašenošću starih komunista nakon sovjetske okupacije Češkoslovačke, što je dovelo do kraja tzv. liberalizma 1971. godine. Zapravo je Jugoslavija prihvatila sovjetski sistem bez okupacije. Započele su tzv. olovne sedamdesete, koje su trajale sve do Titove smrti. Na Zapadu (u Italiji, Njemačkoj) pojavio se ljevičarski terorizam (Crvene brigade, RAF – Baader Meinhof). Sedamdesete su godine bile godine najvećeg sivila i praznine u slovenskoj politici. Kocijančič pripisuje budućnost socijalizmu, odnosno socijalizam budućnosti.

Kažem da prilike u vrijeme epidemije podsjećaju na socijalizam. No bilo bi pravilnije reći da socijalizam podsjeća na epidemiju. Postavljanje je socijalizma ili komunizma kao antiteze, kao protivnog pola epidemiji, dakako ludost. Kada bismo tražili i našli rješenje u socijalizmu/komunizmu, epidemija bi trajala vječno.

Kad smo već kod slogana i gesla značajnih novina: nekoć se ljubljanski dnevnik Delo dičio podnaslovom „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”. U vrijeme stjecanja samostalnosti je urednik Tit Doberšek taj podnaslov zamijenio geslom: „Samostalan dnevnik za samostalnu Sloveniju”. To geslo je uskoro nestalo. Danas pak piše: „Znati više znači imati moć”. Kad bi u Sloveniji ponovno zavladao socijalizam/komunizam, Delo bi mogli imati podnaslov: “Stojte kući, inače će vas ovdje ili ondje zatvoriti!”

  1. 3. 2020. Nova 24 TV

Sa slovenskog preveo Mario Kopić