In memoriam E. Severino

Mario Kopić:

 

IN MEMORIAM

EMANUELE SEVERINO

(1929-2020)

 

Naši nas mrtvi čekaju kao što zvijezde na nebu čekaju da umine noć i naša nemogućnost da ih vidimo ako nismo u mraku.

 

Među suvremenim filozofima onaj tko je prije svega i iznad svega mogao ponijeti ničeansku titulu vremenu neprimjerenog filozofa (unzeitgemäße Philosoph) zacijelo je bio talijanski filozof Emanuele Severino. No njegova neprimjerenost vremenu, njegova nesuvremenost, mnogo je radikalnija od one koju je proklamirao Friedrich Nietzsche. Jer ono što talijanski filozof dovodi u pitanje nije sadašnje vrijeme u korist prošlog ili budućeg vremena, nego vrijeme kao takvo, uvjerenje da stvari bivaju, odnosno pojavljuju se iz ništine i u ništinu se vraćaju. Zato će cjelokupni njegov filozofski napor biti u tome da demaskira ovo uvjerenje, uvjerenje koje prihvaća identitet bivstvujućeg i ništine, demaskirajući pritom smisao cjelokupne zapadnjačke civilizacije, izražaji koje, neovisno o tomu jesu li teološki, znanstveni, ekonomski ili pak politički, jedino i samo potvrđuju drevno uvjerenje o identitetu bivstvujućeg i ništine, potvrđuju najradikalniji nihilizam. To je dakle nihilizam koji ne pogađa zapadnjačku civilizaciju tek na njezinu zalasku, nego nihilizam koji je inaugurira i uopće čini mogućom kao takvu.

U tom smislu cjelokupna Severinova misao predstavlja pokušaj dubinskog promišljanja smisla zapadnjačke povijesti koje svoje ishodište nalazi u razumijevanju predsokratske misli i interpretaciji nosivih pojmova grčkog mišljenja. Mogućnost jedinstvenog shvaćanja povijesti Zapada zasnovana je na razabiranju oblika postupne dominacije jednog procesa, procesa što bismo ga pojednostavljeno mogli imenovati «otuđenjem». Taj proces Severino deskribira različitim imenima: osamljivanje, zabluda, put/staza noći… Posrijedi je dakle otuđivanje u posebnom smislu, bitna značajka kojeg je uspostava oprečnosti bivstvovanja i ništine, dakle fundamentalne oprečnosti europske misli. Oprečnost je između bivstvovanja i ništine usudna, o njoj je sve ovisno. Prema Severinu, »bitnu alijenaciju europske civilizacije možemo opisati u nekoliko riječi, no od njihova razumijevanja ovisi usud Europe i sada već cijele Zemlje. Te su riječi sljedeće: misliti da stvari nisu (da još nisu nastale, da nisu stvorene, ili da umiru, da su uništene) znači misliti da su stvari – odnosno ono što nije niština – zapravo niština. To je misao koja se porađa s grčkom metafizikom i koja potom vodi i unificira cjelokupnu povijest Zapada«. Budući da je zapadnjačko društvo izraslo u okviru toga bitnog određenja mišljenja, u određenom je smislu konstitutivno nesposobno shvatiti njegov smisao: »Započinje se uočavati beskrajna nemoć civilizacije moći. Započinje se otkrivati smrtonosna bolest. Ali tko se za to brine? Zapad je brod koji tone, na kojem svi ignoriraju rupu i na kojem svi marljivo rade oko toga da što ugodnijom učine plovidbu, na kojem se dakle ima volje raspravljati jedino o neposrednim problemima, a problemima se priznaje smisao jedino ako se već naslućuju specifične tehnike rješavanja tih problema. Ali ne nastupa li istinsko zdravlje možda zbog nesposobnosti da se otkrije istinska bolest?«

Filozofija već s Platonom prestupa prag oprečnosti bivstvovanja i nebivstvovanja. Već u 5. knjizi Politeje Platon je na Sokratovo pitanje je li spoznaja zapravo spoznaja nečega bivstvujućeg [on] ili nečega nebivstvujućeg [me on],  Glaukonu dao odgovoriti da je spoznaja nečega nebivstvujućeg zapravo nemoguća [pos gar an me on ge ti gnostheih]. U Platonovu pokušaju tog i takvog razgraničenja područja bivstvujućeg i ništine istina je bivstvovanja već napuštena. Mislimo li na mogućnost nebivstvovanja nečega, prema Severinu, mi već izjednačujemo bivstvujuće (stvar) s nebivstvujućim, izjednačujemo bivstvujuću stvar s ništinom. Drugim riječima, mislimo li da stvar sada jest, a da ubuduće neće biti, da je uopće jednom više neće biti, mi time vremenske dimenzije bivstvovanja unaprijed shvaćamo u svjetlu ništine. To je, prema Severinu, mahnitost Zapada [follia dell’Occidente], zabluda koja obilježava noseći stup povijesti metafizike i ujedno europske civilizacije. Korijeni te zablude sežu u davninu i tiču se bitnog nesporazuma u svezi razumijevanja predsokratske misli, zapravo samoga začetka zapadnjačkog mišljenja. U jednom će kraćem tekstu Severino zato ovako sumirati cjelokupnu svoju misao: »U središtu je mojih tekstova tvrdnja da postoji nužna implikacija između naše vjere da je bivanje (tj. nastanak i odlazak u ništinu) zbiljsko i ekstremne mahnitosti. Naše je temeljno uvjerenje, koje svi dijelimo ukoliko smo stanovnici Zapada, da je ‘svijet’ mjesto bivanja. (Naime, stanovnici epohe u kojoj se, ako se ne vjeruje više da s onu stranu bivanja svijeta postoji Bog, sve više i sve intenzivnije vjeruje da je jedina zbiljnost svijet bivanja.)… Uvjerenje što ga svi mi kao stanovnici Zapada dijelimo, naime da stvari proishode i vraćaju se u ništinu – povezano je s Nužnošću ekstremne mahnitosti, budući da je povezano s Nužnošću uvjerenja da su stvari niština. To je odlučna crta mojih tekstova: uvjerenje da stvari, odnosno ne-niština [non-niente], proishode iz ništine i u nju se vraćaju, identično je s uvjerenjem da su stvari niština. Uvjerenje da je bivstvujuće niština i upravo ekstremna mahnitost… Simptom mahnitosti konstituiran je tim fundamentalnim tipom mentalne bolesti – klinički puno puta provjerene – gdje je individuum osuđen biti niština ili kao niština biti izložen promatranju. ‘Naša civilizacija’ tretira tu istaknutu crtu mentalne bolesti kao ‘otuđenje’ ili ‘alijenaciju’, ne vodeći računa da je ono što se izražava u mentalnoj alijenaciji kao uvjerenje da smo niština zapravo temeljna misao ‘naše civilizacije’, uvjerenje, odnosno volja da su stvari, ne-niština, zapravo niština. ‘Stvari’, to će reći ne ono što je apstraktno, nego aspekti, forme, određeni i konkretni događaji svijeta. Naravno, nitko od stanovnika Zapada ne prepoznaje sebe u uvjerenju da su stvari niština. Ovo uvjerenje konstituira nesvjesno naše civilizacije. No ako postoji ta nužna implikacija između naše vjere stanovnika Zapada civilizacije i volje, uvjerenje da su stvari niština, tada izvorni smisao smrti i rata upravo jest volja da stvari jesu niština«.

Prostor Severinove misli uokviruju brojna djela poput »Izvorna struktura« (La struttura originaria) (1958), »Bit nihilizma« (Essenza del nichilismo) (1972), »Stanovnici vremena« (Gli abitatori del tempo) (1979), »Usud nužnosti (Destino della necesità)« (1980), »Jaram« (Il giogo) (1989), »Slava« (La Gloria) (2001), »Temelj protuslovlja« (Fondamento della contraddizione) (2005), »Smrt i zemlja« (La morte e la terra) (2013), »O smislu ništine» (Intorno al senso del nulla) (2013), »Povijest, radost« (Storia, gioia) (2016)…

Izricanje istine u izvornom smislu za Severina nije govor o stvarima, nego prikazivanje, pojava Nužnosti u kojoj Sve [il Tutto] prebiva. Izvan okvira nihilizma, «bivanje je proces pojavljivanja i iščezavanja [comparire e sparire] bivstvovanja». Sve za Severina znači sveukupnost svih stvari: i  ono što prebiva u najdaljoj odsutnosti i što se nikada neće prikazati. Sve je skladno s Nužnošću. Nužnost je skladba Svega, Sve je akord Nužnosti. U tom složnom akordu odzvanja stanje Svega u okviru Nužnosti: akord je ad cor, stoga Sve prebiva u srcu Nužnosti i Nužnost prebiva u srcu svake stvari. »Vraćeno svom autentičnom smislu, srce je svake stvari sama nužnost istine, koja dakle ne priječi i ne uklješćuje stvari, nego im pušta da mogu biti ono što mogu biti«. Ocrtavajući »nepomično srce dobro zaokružene istine« [aletheies eukykleos atremes etor], Parmenid je uputio na vječnost svega. Parmenidov chre to legein  (nužno je govoriti) iz prvog stiha šestog fragmenta njegove poeme izriče da bivstvujuće nije neka niština, nego da bivstvujuće – svako bivstvujuće – jest. Ako pak bivstvujuće jest, tada je ono «vječno». Vječnost svega hrani i čuva snažna Nužnost [kratere Ananke] koja se ne predaje ništini. Time se prikazuje istina vječnog Svega, prebivajući u vječnom krugu prikazivanja. No i prikazivanju, kao i svakom bivstvujućem, suđeno je biti. I njemu je suđena vječnost. Istina Svega – ukoliko je ta istina ono što je po Nužnosti rečeno o svakom bivstvujućem – jest pozadina mimo koje se ne može prikazati niti jedno bivstvujuće. Ta je  Istina  vječni čar koji se niti rađa niti zalazi.

No to Sve nikada se ne razotkriva u svojoj istini. Mjesto Svega Severino određuje kao zemlju. I zemlja je vječna. Pripadaju joj tok prirode i misli, osjećaja, odluka, povijest naroda i ljudi. Pripada joj sve što iskrsava, sve što se raskriva u krugu prikazivanja. Prikazivanje ne probija iz bivstvovanja ili nebivstvovanja, nego iz prikazivanja ili skrivenosti. Kao takvo, prikazivanje pušta onomu što se prikazuje da jest. U tomu se dopuštanju konačnost prikazivanja pokazuje kao beskonačno prikazivanje Svega. Ne u smislu da je Sve reducirano u okvir konačnosti, nego u smislu da se u krugu prikazivanja pokazuje beskonačno rasprostiranje Svega onkraj granica konačnog kruga prikazivanja. »Konačno prikazivanje jest beskonačno prikazivanje Svega (prikazivanje je usuda prikazivanje cjelovitosti usuda), ali Sve se ne prikazuje unutar kruga prikazivanja usuda, i njegovo beskonačno prikazivanje svijetli u nesvjesnom toga kruga – kojega dakle okružuje sjena neprikazivanja beskonačnog svijetljenja Svega, i stoga je krug (ili prepletanje krugova) konačnog prikazivanja Svega«. U obliku prevladavanja totaliteta kontradikcije konačnog, Sve se sabire u Radosti [Gioia] koja prebiva u srcu stvari. »Put po kojemu stupa zemlja upućujući se u krug prikazivanja već je oduvijek ocrtan u Radosti. U Radosti je sveudilj već ocrtan i Put Dana [Sentiero del giorno], odnosno dovršeno prevladavanje samoće zemlje i svjedoka te samoće – Zapada…No koja je to staza kojoj je zemlji suđeno prijeći, upućujući se u krug prikazivanja usuda? Je li joj suđena samoća ili prevladavanje samoće? I naposljetku: izražavaju li ta pitanja granice smrtnog jezika koji počinje svjedočiti o usudu, ili pak krajnji rub usuda koji u prebivanju u konačnom krugu prikazivanja već napušta, nesvjesno…onu Stazu koja je zemlji suđena za prijeći?«

Smrt nas, kazao je Severino u svojem posljednjem razgovoru s Davidom d’Allesandrom, upravo oslobađa od svih kontradikcija mahnitosti i restituira Radost vječnog. Smrt je prikazivanje Radosti.

Iznimno ljubazan, otmjena držanja, duboka i muzikalna glasa, uvijek u društvu sa svojom šarmantnom ženom, kao sad ga vidim kako jednom prilikom, zajedno s kolegom Vattimom, trči u Napolju za autobusom  i pritom mlađeg kolegu prestiže. Činilo nam se tada kao da je snažna misao  vječnosti odnijela pobjedu nad slabom mišlju. No odbio je takvo priznanje, jer za njega kretanja u prostoru ionako nije bilo. »Puste varke te, ni traga neće ostaviti« (Shakespeare).

Već iz fundamentalnog svojeg zračenja sjajem i čarju »vječnosti«, očito je koliko je Severinova misao bila i ostala zavodljiva, štoviše, posrijedi je jedan od najfascinantnijih izazova što ih možemo susresti u suvremenom talijanskom i europskom filozofskom krajoliku.