Globalizacija

Mario Kopić:

 

O teorijama globalizacije

 

Globalizacija kao povijesni proces koji uključuje ”proširivanje, produbljivanje i sve veću međusobnu povezanost svijeta”, kako ju je sumarno odredio Anthony McGrew, ima za posljedicu da na određeno društvo sve opsežnije i sve dublje utječu događaji onih drugih. Dokaz je toga internetska mreža. Pa i elektronska pošta uspješno utječe na to da se svijet ”kontrahira” kako u vremenskom tako i u prostornom smislu. Globalizirano vrijeme je neposredna komponenta globalnog svijeta. Tu su potom globalna televizijska komunikacija, međunarodni pokreti na razini civilnog društva (Amnesty International, Greenpeace), globalne franšize (McDonald’s, Coca Cola), globalna privreda i dakako globalna politika.

Globalizirani svijet nije više predmetom samo međunarodne, nego svjetske politike, politike koja nadilazi pojedinačne države i odnose među njima, takozvane međunarodne odnose. No ne ukida ih, kako tvrde ultraglobalisti. Nacionalna država svejednako ostaje ishodištem i stjecištem kako transnacionalnih tako i subnacionalnih organizacija i institucija. Globalizacija dakle ne vodi do sumraka suverene države, nego vodi globalizaciji politike, nastanku izrazito globalne politike za koju tradicionalna podjela na unutrašnja i međunarodna pitanja više ne vrijedi. Značenje nacionalne, to jest suverene države na jednoj se strani smanjuje, na drugoj pak povećava. Nacionalna država je dakle ona snaga koja omogućuje odvajanje pozitivnih od negativnih dimenzija globalizacije i zato označuje od-govor odnosno pri-govor kako euforičnim super-globalistima tako i skeptičnim anti-globalistima.

Što se tiče samog pojma globalizacije, John Baylis, Steve Smith i Patricia Owens, urednici iznimno utjecajnog zbornika Globalizacija svjetske politike (The Globalization of World Politics), navode da ne postoji jedinstvena teorija globalizacije, nego čak četiri vrste teorija: 1. realistička; 2. idealistička; 3. marksistička; i 4. konstruktivistička.

Među realiste, a možemo ih nazvati i utilitaristima, spadaju prvenstveno anglo-saksonski teoretičari i političari. Posrijedi je utilitaristička realna politika koja polazi od stanja kakvo po njoj odista jest, a u nj uključuje čovjeka koji je po svojoj prirodi, odnosno u svojoj biti, egoistično, sebično biće. Kao takav on nastupa i kao državljanin. Posljedica je da međunarodna politika za realiste predstavlja ”sukob za moć” među državama u kojemu svaka od njih nastoji maksimizirati svoje nacionalne interese. Na taj se način održava mehanizam ”ravnoteže moći”, unutar kojeg države postupaju tako da sprječavaju posvemašnju dominaciju neke druge države. Diplomacija je pritom, naime kao pogađanje i povezivanje, ključna, a najznačajnije oruđe za ostvarenje vanjske politike u tom smislu predstavlja vojna sila.

Države su suvereni akteri, tako da načelno ne postoji neki viši akter koji bi ih mogao ili smio prisiliti da postupaju na neki određen način. I multinacionalne korporacije i internacionalne organizacije moraju zato djelovati unutar okvira međudržavnih odnosa. S obzirom na to da nad suverenošću nacionalnih država ne postoji drugi, nadređeni, superordinirani suveren, sistem svjetske politike je sistem samo-po-moći (self-help system). Prema tome, globalizacija za realiste ne može promijeniti najznačajnije karakteristike svjetske politike – teritorijalnu podjelu svijeta na nacionalne države. Sukob za političku moć među državama, premda su jedna o drugoj sve više ovisne, s globalizacijom ne biva zastarjelim. Značenje prijetnje upotrebom sile i ravnoteže moći nije smanjeno. Unatoč utjecaju na društveni, privredni i kulturni život, globalizacija dakle u temelju ne nadilazi međunarodni politički sistem država.

Među idealiste, koje možemo nazvati i liberalistima, spadaju prije svega teoretičari i političari srednjoeuropskih država. Prema njima ljudi nemaju nepromjenjivu stalnu prirodu, mogu se usavršavati i popravljati, a demokracija pritom igra glavnu ulogu. Rat nije prirodno stanje svjetske politike. Odlučna je ”vjera u progres”, zato značenje imaju političke ideje, zamisli. Država nije glavni akter, presudniji su pokreti i ustanove na razini civilnog društva i interesnih skupina u njoj. Ne postoji nešto takvo kao što je nacionalni, to jest državni interes. Državu sačinjava sklop birokratskih ustanova koje imaju svaka svoj interes, zato je najznačajnije koja će od njih prevladati. Vojna je sila još uvijek značajna, ali ključna je suradnja među državama. Poredak u svjetskoj politici ne proizlazi iz ravnoteže moći, nego iz interakcije, međusobnog djelovanja i učinka brojnih slojeva vladajućeg poretka što ga čine zakoni, dogovorene norme, međunarodni režimi i institucionalna pravila. Države su doduše legalno suverene, no u praksi se moraju pogađati sa svemoćnim drugim akterima, poput multinacionalnih korporacija, internacionalnih organizacija, pa i globalnih terorističkih skupina. Sama globalizacija za liberaliste predstavlja konačni produkt dugotrajne preobrazbe svjetske politike, a presudna je bila modernizacija, revolucija u tehnologiji i komunikacijama. Države zato nisu više zatvoreni entiteti, ako su to ikad bile. Države su zapravo samo elementi u mreži različitih aktera: nacionalnih, transnacionalnih i subnacionalnih.

Za marksiste pak globalizacija nije ništa posebno novo, drugim riječima, ona je samo zadnji stupanj u razvoju međunarodnog kapitalizma. Ne označuje kvalitativni pomak u svjetskoj politici, zato i ne može na bilo koji način obezvrijediti marksizam kao teoriju klasne borbe. U svjetskoj kapitalističkoj privredi nisu presudne države i ratovi među njima, nego su ključne klase i klasne borbe. Na svijetu ne dominira moć država, nego moć internacionalnog kapitalizma, kojem se moraju podrediti sve države i zato je njihova suverenost moćno ograničena, ograničena kako na pravnoj tako i političkoj razini, a ponajviše pak na privrednoj. Ključna posljedica globalnog kapitalizma jest podjela svijeta na njegovo jezgro, polurubna i rubna (periferna) područja.

Osvrnemo li se samo na ovaj potonji sažetak stajališta suvremenih marksista, stajališta što bismo ih teško uopće mogli nazvati teorijskim, vidimo da kod njih odista nema ništa novo. Lenjin je već prije stotinu godina proglasio da je imperijalizam najviši i zadnji stupanj kapitalizma, a sada je taj njegov proglas preslikan na globalizam. Koliko je samo takvih preslika već bilo u povijesti marksizma, odnosno unutar njegove klasne ideologije? Fašizam, kasni kapitalizam… i tako dalje i tako unazad.

Opis konstruktivizma u političkoj teoriji, odnosno teoriji globalizacije, donosi uvid u vremena nakon propasti komunizma ili sovjetskog bloka. Ta se teorija razvila u kasnim osamdesetim godinama 20. stoljeća i postaje od sredine devedesetih godina sve utjecajnijom. Riječ je o optimističkoj teoriji, budući da za konstruktiviste ljudsko djelovanje u svjetskoj politici ima mnogo veću potencijalnu ulogu nego što to naznačuju realizam, liberalizam i marksizam. Dok oni naglašavaju, premda u različitoj mjeri, pravilnost i predvidljivost političkog života, konstruktivizam tvrdi da mi stvaramo i prepravljamo (make and re-make) društveni svijet, pa stoga postoje mogućnosti kako za ljudski progres tako i za poboljšanje svijeta. I anarhična struktura svjetske politike nije prethodna danost, nego ljudski proizvod, odnosno rezultat djelovanja država. Isto vrijedi za interese i identitete. Istina je, ocjenjuju konstruktivisti, da je globalizacija vanjska sila koja djeluje na države, no unatoč tome nije realnost kojoj se uopće ne bi bilo moguće suprotstavljati. Sposobnost je vođa da se globalizaciji suprotstave, da je naime su-oblikuju, podcijenjena, a sami vođe u toj podcijenjenosti vide mogućnost da odgovornost izbjegnu. Zapravo itekako postoje realne mogućnosti da uspostavimo međunarodne društvene pokrete, uspostavimo pomoću modernih tehnoloških oblika komunikacije, interneta i tako dalje.

Koja je od četiriju prikazanih teorija pravilna, odnosno o kojoj od njih bi mogli reći da najviše odgovara stvarnosti, političkim činjenicama kao učincima politike? Urednici su po tom pitanju prilično nejasni. Na pitanje što je teorija, pitanju što ga sami postavljaju, odgovaraju da to nije formalni model s hipotezama i pretpostavkama, nego ”sredstvo za pojednostavljivanje (simplifying device)” koje nam omogućuje da odlučimo koje su činjenice značajne, a koje nisu. Tu tvrdnju ilustriraju sunčanim naočalama i lećama različitih boja. Ako stavimo crvene, svijet ćemo vidjeti kao crven, ako stavimo žute, svijet ćemo vidjeti kao žut itd. Svijet pritom nije ništa drukčiji, nego samo izgleda drukčije. A tako je i s teorijama, zaključuju urednici. Svaka teorija na svoj način boji svijet. To ne možemo izbjeći iskazom da nas ne zanimaju teorije nego samo činjenice. Jer jedini način kako se možemo odlučiti koju ćemo od milijun činjenica pogledati jest ustanoviti koje su od njih najznačajnije, a to nam omogućuje upravo teorija.

Svaka je teorija kao sredstvo za pojednostavljivanje ujedno i pojednostavljujuća teorija. Omogućuje nam izbor, ujedno nas prisiljavajući na izbor, neovisno o tomu jesu li pretpostavke naše teorije implicitne (na razini naslijeđena zdravog razuma) ili eksplicitne (svjesno reflektirane). Realizam nije više omiljen od liberalističkog idealizma zbog toga jer bi navodno bio više u skladu s činjenicama ili zbog toga jer je više normativan i neutralan, nego zato jer se više podudara sa zdravim razumom. ”Na kraju krajeva, ako generacije studenata podučavamo svjetsku politiku i ponavljamo im da su ljudi sebični, ne postaje li to common sense i ne započinju li oni potom, kad dospiju u medije ili rade za vladine službe ili za vojsku ili čak kada razgovaraju na večeri sa svojom djecom, jednostavno ponavljati ono što su ih naučili i, ako su na položajima moći, djelovati u skladu s tim?” No je li zbog toga realistička teorija, zajedno s ”realnom politikom”, samim tim i pogrešna? Urednici na to pitanje nemaju odgovor. A ne mogu ga ni imati.

Problem je prije svega u tome da ne postoji politička meta-teorija, s točke gledišta koje bismo mogli suditi o navedene četiri političke teorije. No ako bismo svejedno to htjeli učiniti i pozvati se pri prosudbi na činjenice, tada bismo, ako bi nam to uspjelo, uspostavili samo još jednu, petu političku teoriju, a ne meta-teoriju kao kriterij za prosuđivanje teorija. Obratiti se dakle moramo nekoj drugoj i drukčijoj teoriji, odnosno, drugim riječima, moramo pribjeći filozofiji kao meta-teoriji političkih teorija. Najprije jednoj od njezinih grana, filozofskoj antropologiji. Kad urednici i autori priloga zajedno s teorijama što ih analiziraju i interpretiraju, govore o čovjekovoj prirodi, o tome je li čovjekova priroda promjenljiva ili nije, oni tada ne govore ni kao političari ni kao politolozi, nego upravo kao filozofi. No govore to na implicitan, a ne na eksplicitan način.

To pak znači da svaka od četiri političke teorije ima svoje vlastito antropološko, odnosno filozofsko ishodište. Kao sredstvo za pojednostavljivanje svaka od njih zasniva se na određenoj filozofiji: pragmatički realizam na engleskom empirizmu i njegovu utilitarizmu, idealistički liberalizam na modernom francuskom i njemačkom antropocentričnom prosvjetiteljstvu, marksizam na marksizmu, odnosno lenjinizmu, a konstruktivizam na postmodernim, odnosno post-strukturalističkim  filozofskim smjerovima. Pritom od početka moramo biti svjesni da filozofija kao meta-teorija nije teorija o činjenicama, nego teorija o teorijama. Zato ih ona neposredno ne može nadomjestiti, odnosno filozofija ne može postati političkom teorijom, a pritom ostati filozofijom.

Svaka filozofija, svaki filozofski smjer nema samo vlastite filozofske pretpostavke, nego je sastavljena i iz mreže ključnih i zato nosivih pojmova. Na njih možemo gledati kao na sredstvo za pojednostavljivanje, ali oni nisu jedino i samo to. Sistem filozofskih pojmova je i ribarska mreža. Političke teorije koje sadrže mreže pojmova ne samo da na sebi primjeren način boje i razvrstavaju činjenice na manje i više značajne, nego ih najprije izvlače i odvajaju, kako u pozitivnom tako i u negativno značenju. Kakve ćemo ribe uloviti, ovisno je o tomu kakvu mrežu imamo, mrežu s većim ili manjim okama. S velikim okama male ribe, premda ih vidimo golim okom, jednostavno nećemo uhvatiti. Drugim riječima, i teorija kao sredstvo za pojednostavljivanje nije nešto dano, nego je svagda nešto konstruirano. Ispletena je od većih ili manjih oka. Osim toga, teorija kao ribarska mreža nije samo teorija. Ono što urednici kažu za realizam i liberalizam još više vrijedi za marksizam i za konstruktivizam: ”Oni su više nego teorije, oni su paradigme ili konceptualni okviri (conceptuals frameworks) koji definiraju područje proučavanja, i definiraju agendu za istraživanje i političko djelovanje (policy-making)”. Teorija kao paradigma nas dakle orijentira. Ona je, za razliku od filozofije, uputa ili naputak za djelovanje. Rukovodstvo za akciju, kako bi eksplicitno Lenjin rekao. Drugim riječima, teorija je već u svojoj paradigmatskoj teoretičnosti praktična.

No u moru postoje i životinje poput kitova, a njih ne možemo uloviti nikakvom ribarskom mrežom, svaku nam kidaju. Možemo li onda s izvjesnošću reći da u svjetskoj politici nema takvih kitova? Nije li možda takav kit upravo globalizacija, koju zajedno s njezinim navodnim ili stvarnim kontroverzama ne možemo niti tek tako obuhvatiti i uloviti niti naprosto pojednostavniti i klasificirati? Je li globalizacija uopće činjenica, jedino i samo činjenica?