O Hajdegeru

Mario Kopić:

 

Heideggerovo zlonosno bivstvovanje

 

Poraz nacističke Njemačke 9. maja 1945. godine Martin Heidegger dočekuje zaklonjen u dvorac Hausen u Oberauli, zakloništu što mu ga je priskrbila njegova ljubavnica, princeza Margot von Sachsen-Meiningen. Često se, naime, kad je riječ o Heideggerovim ljubavnicama, pomisli umah na Hannah Arendt ili Elisabeth Blochmann ili pak na suprugu filozofa Wilhelma Szilasija, Lily Szilasi. Arendt, Blochmann i Lily Szilasi (usput rečeno, sve tri židovskog podrijetla) su zacijelo najpoznatije, ali nisu bile jedine. Pored njih Heidegger je ljubakao s još barem tri žene, uglavnom plemkinje, mladom povjesničarkom umjetnosti Marilene Putscher (za čiju je knjigu o Rafaelovoj Sikstinskoj Madoni čak napisao i jedan prilog), potom groficom Sophie Dorothee von Podewils i na kraju spomenutom princezom Margot von Sachsen-Meiningen.

Ergo, udobno smješten u dvorcu, Heidegger piše dijalog pod naslovom Večernji razgovor između Mlađeg i Starijeg u logoru ratnih zarobljenika u Rusiji (Abendgespräch in einem Kriegsgefangenenlager in Rußland zwischen einem Jüngeren und einem Älteren), dijalog koji završava sljedećim riječima: ”Na dan kad je svijet slavio svoju pobjedu i još nije spoznao da je već stoljećima pobijeđen od vlastitog ustanka (Am Tage, da die Welt ihren Sieg feierte und noch nicht erkannte, daß sie seit Jahr hunderten schon die Besiegte ihres Aufstandes ist)”. Izjava je napisana na dvije razine, s dva značenja, naizgled neposrednim i posrednim.

Neposredno značenje jest značenje konstatacije da je svijet pobijedio ili svladao Njemačku, a da pritom nije uopće svjestan kako je zbog svojega čina već stoljećima i sam pobijeđen, odnosno svladan. Svijet je dakle bio pobijeđen još i prije nego što je u Drugom svjetskom ratu pobijedio nacističku Njemačku. Je li pritom svijet bio pobijeđen ili svladan zajedno s Njemačkom ili bez nje, to iz rečenog nije jasno. Odgovor naviješta jedno drugo, posredno, performativno značenje izjave, i to u smislu: Dragi moji Nijemci, ne sekirajte se previše, naš je poraz u usporedbi s onim što čeka svijet i što se u svijetu već događa tek puka malenkost. Zapravo smo mi kao pobijeđeni od strane svijeta sada još i u boljoj situaciji, jer je za nas ”opustošenje kao nešto prošlo već prošlo (worin schon die Verwüstung als etwas Vergangenes übergangen ist)”, dočim za one druge, koje sve najgore tek čeka, još nije. Ali samo još malčice strpljenja i doći će i oni na red: ”Ono što si upravo kazao, pokazuje samo da se povijesni opstanak naroda (das geschichtliche Dasein eines Volkes) i njegovo trajanje (Dauer) ne temelje na tome da ljudi iz njegova pokoljenja uništenje samo prežive i žive dalje i možda, kako kažu, opet grade iznovice, kako bi dotadašnje (Bisherige) još jednom potvrdili u promijenjenom obliku (in einer abgewandelten Form noch einmal zur Geltung zu bringen). Čisto trajanje usuda (die reine Dauer des Geschickes) utemeljuje samo čekanje koje čeka došašće/dolaženje (das Warten, das des Kommens wartet)”. Nahodimo se tako pred sličnim irealnim viđenjem prezentnog svijeta kakvo je bilo Heideggerovo viđenje poraznog stanja nakon kraja Prvog svjetskog rata, samo s pomakom, odnosno okretom, ali okretom unutar istog.

Što je savjetovao Heidegger dvadesetih godina 20. stoljeća? Treba se odlučiti za odluku. To je naime savjet, savjet namijenjen osobnom postupanju. Iskazan je on i u šali njegovih studenata u Marburgu: ”mi smo odlučni, ali samo ne znamo za što”. Tridesetih godina taj osobni a besadržajni aktivizam Heidegger kolektivizira, pomiče ga i usmjerava na narod kao narod i njegovu premalu volju za moć. Moramo svi, svi slojevi naroda, uzgojiti moć za premoć. Jer ”pojedinac, gdje god već bio, ne vrijedi ništa”, piše u pismu Eriku Wolfu od 20. decembra 1933. godine. Potom se nahodimo posred okreta, obrata iz osobnog, odnosno kolektivnog aktivizma u pasivnost i kvijetizam, ali lišenost sadržaja ostaje posvema ista. Rješenje bi imalo donijeti čisto čekanje, čekajuće čekanje na došašće ili dolaženje. Dolaženje čega? ”Što drugo puštamo dolaziti u čistom čekanju nego došašće (was anderes lassen wir kommen im reinen Warten als das Kommen)?” Jedino se u tome nahodi sadašnja ”istinska premoć” Nijemaca, njemačkih pjesnika i mislioca nad drugim narodima, narodima lišenim pravog mišljenja i pravog pjesnikovanja.

U tom čistom čekanju na čisto došašće, ovdje i sada, ni zadnji bog (der letzte Gott) iz Prinosa filozofiji (Beiträge zur Philosophie) nema više mjesta. Sad je sve ovisno jedino i samo o bivstvovanju. No ne bilo kakvom bivstvovanju, nego određenom, možda čak i odlučnom bivstvovanju. U svakom slučaju nije posrijedi bivstvovanje unutar praznog odlučivanja za odlučivanje ili praznog čekanja na čekanje, nego bivstvovanje koje čovjeka krajnje određuje, no ujedno i bivstvovanje koje je o njemu neovisno. Još gore, to bivstvovanje čovjeka ne usrećuje, ne donosi mu sreću, nego ga upravo unesrećuje. To nije dakle usrećujuće bivstvovanje, to nije bivstvovanje koje daruje dobro, nije dobronosno bivstvovanje, nego bivstvovanje koje donosi zlo. Zlonosno bivstvovanje. To je bivstvovanje koje je s onu stranu dobra, ali nije s onu stranu zla. To osvjetljenje, zapravo pomračenje bivstvovanja, prema kojem je zlonosnost ili zlobnost ”temeljna crta (Grundzug) samog bivstvovanja”, čini se nekako apartno i samom Heideggeru, pa zatim svojem prvom govorniku stavlja u usta iduće retoričko pitanje, namijenjeno Mlađemu: ”No ne čini li ti se također da je misao da je bivstvovanje u temelju svoje biti zlonosno (bösartig) teško opterećenje/zahtijevanje (eine arge Zumutung) za čovjekovo mišljenje?” Mlađi se slaže da je odista iznenađujuće pristanemo li na to da ”zlo prebiva u biti bivstvovanja (das Böse wohne im Wesen des Seins)”. A Stariji umah objašnjava: ”Jer je opustošenje zbog svojeg podrijetla iz bivstvovanja svjetska prigoda (Weltereignis) koja opkoljava (umlagert) zemlju, ljudi nikada ne bi smjeli prisvajati pravo suditi o tome (die Menschen sich nie ein Urteil darüber anmassen)”. Mlađi se s time ne samo kandidno slaže, nego i sažima: ”Jer ćemo jednoga dana iz iščišćenog/razjašnjenog uvida  (geklärteren Einsicht) u bit opustošenja spoznati da opustošenje vlada ondje i upravo ondje gdje zemlju i ljude nije pogodilo ratno razaranje.” Stariji sada samo još dopunjuje: ”Jer dakle svijet sja u sjaju uspona, koji zrači prednostima i usrećujućim dobrima (die Welt im Glanz des Aufstiges, der Vorteile und der Glücksgüter erstrahlt), gdje se poštuju ljudska prava, gdje postoji građanski poredak i gdje je prije svega zajamčen pristup stalnom zadovoljenju nesmetane udobnosti (und wo vor allem die Zufuhr für die ständige Sättigung eines ungestörten Behagens gesichert ist), tako da ostaje sve pregledno proračunato i uređeno u nešto korisno (alles übersehbar ins Nützliche verrechnet und eingerichtet bleibt).” Ljudska prava i na njima zasnovana liberalna demokracija ne mogu dakle situaciju poboljšati, naprotiv, samo je još više pogoršavaju. Demokracija je dakle prethodnica bivstvovnog opustošenja.

Pustinja raste, rekao bi Nietzsche, i rasti će sve brže, dodaje iz drugih ishodišta Heidegger. U času globalne krize te i takve se katastrofične i apokaliptične ocjene opetovano vraćaju i čak umnožavaju, podjednako kao što se s druge strane vraća utopijska ideja o komunizmu kao jedinoj mogućoj svijetloj budućnosti. Oba su ekstrema, ultra-aktivistički (komunistički) i ultra-pasivistički (apokaliptični), opasni, samo je pitanje koji je opasniji. Jer gdje raste opasnost, ne raste nužno i ono spasonosno. Prije ili kasnije je nužan jedino i samo prijelom: na bolje ili na lošije. Pritom mogućnost opustošenja ili čak uništenja ne dolazi od zlonosnog bivstvovanja, nego proishodi iz nas samih.

Ono što je kod marksomana komunista i kod hajdegerijanaca katastrofičara i apokaliptičara najspornije, čak krajnje sablasno, jest njihov otvoren prezir spram morala, takoreći moralni idiotizam. Kod komunista dakako zbog jednačenja svakog morala s klasnim moralom (doslovno, prema Marxu: ”Siroti ljudi! Još ne znate da svaka društvena forma vlasništva ima svoj vlastiti ‘moral’ i da je oblik društvenog vlasništva, koji čini vlasništvo atributom rada, daleko udaljen od toga da bi stvorio individualne ‘moralne kočnice’ i ‘moral’ individue oslobodio njegovih klasnih granica”) i potom, na temelju toga jednačenja, opravdanja nasilja nad klasnim neprijateljem, odnosno ubijanja tih istih neprijatelja u revoluciji kao klasnoj borbi. Kod apokaliptičnih pak hajdegerijanaca u sljedećem smislu: ”Opustošenje što ga imamo u mislima i koje ćemo morati polako misliti još strožije, nije nešto zlo u smislu moralne slaboće (moralischen Schlechtigkeit) njegova navodnog vinovnika (Urheber). Štoviše, ono što pustoši kao ono zlonosno/zlobno (das Bösartige) jest zlo samo (Böse selbst). Zato moralna ogorčenost ne može ništa protiv pustošenja, pa čak i ako upotrijebi za svoj megafon (Sprachrohr) svjetsku javnost.” Ovo i ovakvo Heideggerovo naklapanje nije moguće označiti drukčije nego kao krajnje cinično. Nakon što su njemački nacisti izazvali to što su izazvali, moralno prigovaranje tom zlu znači za Heideggera tek – trubljenje. Cjelokupna svjetska javnost jest jedan sam megafon koji se neopravdanim moralnim prijekorom okomljuje na nedužne, nevine (nacističke) Nijemce. Jer krivo je, ako je uopće netko kriv, zlonosno, zločesto, zlobno, opako bivstvovanje što ga u svojim rukama nema čovjek, nego ono u svojim rukama ima iliti drži čovjeka.

Heidegger niti jednom ne iskazuje žalost zbog zla što su ga izazvali njemački nacisti. On ga kao takvog, kao zlo, uopće ne poznaje i ne priznaje. Svaki moralni prijekor smatra nečim nedostojnim: ”Jer moralna nadmoć/superiornost (moralische Überlegenheit) ne može nikada obuhvatiti/shvatiti zlo, a kamoli da ga može ukinuti ili barem ublažiti (aufzuheben oder auch nur zu mildern imstande ist).” Dakle, ništa se u tom smislu ne dade učiniti. Zlo je zlo, zlo je takvo kakvo jest. Gledamo li na sve sa stajališta zlonosnog bivstvovanja, nema zločina, dakle nema ni zločinaca. Nemoralni dakle nisu oni koji su počinili zločin, ”zločinci” kao oruđa bivstvovanja koje uzrokuje zlo, nego su nemoralni oni koji ”zločince” proglašavaju zločincima, naime zbog svoje navodne moralne nadmoćnosti, odnosno superiornosti. Iz biti bivstvovanja ugledane bi mogle biti samo nemoralne žrtve, nipošto zločinci. Nemoralne su bile žrtve kada su se (možda) odupirale, sve dok nisu bile umorene, a sada su nemoralni oni koji govore u njihovo ime, u ime mrtvih. Štoviše, o moralu u sklopu bivstvovanja, koje je u svojoj zlonosnosti očito s onu stranu moralnosti i nemoralnosti, uopće ne bismo smjeli govoriti. Ne može biti kriterij razlikovanja dobra i zla, budući da je bivstvovanje samo nešto zlo. A što je onda kriterij zla? Na temelju čega možemo uopće govoriti o zlu, prepoznati uopće bivstvovanje kao zlonosno, kao zlohotno, zločesto i zlobno bivstvovanje? Kazuje nam Mlađi:  ”Moglo bi naime biti da su sa svoje strane moral i svi posebni (sonderbaren) pokušaji da puku njime (moralom) predočimo svjetski poredak i zajamčimo svjetsku sigurnost, također samo izrod zla (Ausgeburt des Bösen), isto tako kao što svjetska javnost ostaje pri svakom pozivanju na moral u svojoj biti i načinu nastanka tvorba (Gebild) i proizvod (Erzeugnis) procesa (Vorgang) što ga imenujemo pustošenje.” U istom smislu kao njemačka ubijanja i razaranja? Jesu li možda moral i smrtonosno bombardiranje naposljetku zlo u jednom te istom značenju? Kako se može o moralu govoriti kao o izrodu zla, a ujedno samo zlo, a preko njega i zločine, smatrati nekakvom osobinom, gotovo poslanjem (Geschick) bivstvovanja?

Heidegger razglaba dalje: ”U svakom je slučaju Nietzsche moral, dakle platonističko-kršćanski moralni nauk, zajedno s kasnijim oblicima njegova sekulariziranja, na primjer umnu etiku (Vernunftsethik) prosvjetiteljstva i socijalizma, tumačio kao pojave volje za moć. Svoje mišljenje je naselio (angesiedelt) ‘s onu stranu dobra i zla’. No Nietzsche nije uvidio da mora to ‘s onu stranu’ kao područje čiste, dakle k sebi dolazeće (zu sich selbst gekommenen) volje za moć nužno ostati samo protusvijet (Gegenwelt) platonički mišljenom svijetu. Zato je i njegov nauk o ‘uzgoju i uzgajanju’ (Zucht und Züchtung) samo krajnja potvrda morala. No ako postavimo da je sama volja zlo, tada je područje čiste volje za moć ponajmanje ‘s onu stranu dobra i zla’, ako inače uopće može postojati neko s onu stranu zla (wenn anders es überhaupt ein Jenseits des Bösen geben kann).”

No što je zlo, o tome kod Heideggera nema ni riječi. Postoji kršćanski viđeno dobro i kršćanski viđeno zlo kao ono suprotno dobru kako ga kršćanstvo, odnosno platonizam predstavlja. No jesu li onda Platon i Pavao jedno te isto? Razumiju li oni dobro i zlo u istom značenju? A što onda s tvrdnjom da je volja već kao takva – zlo? Možemo li onda, uzvratno, i zlo definirati kao volju? Ne samo volju za zlom ili volju za moć/vlast, nego upravo volju kao volju?

I ako Nietzscheovo kritičko negiranje metafizičkog morala Heidegger proglašava protu-svijetom, slikom u zrcalu, odnosno negativom toga istog morala, ne hvata li se sam u zamku pozitiviranog negativa, kada krajnjoj volji za moć, volji za voljom, suprotstavlja  svoju zlovolju (Widerwille) prema volji?

Za sve ljudsko odgovoran je pred sobom i za druge čovjek i zato tu odgovornost ne može (kršćanski) prenositi ni na Boga, u smislu da samo slijedi njegove naloge ubijanja, niti pak (komunistički) na Zakone povijesti, koji nalažu klasnu borbu, zajedno s ubijanjem, sve dok konačno ne pobijedi komunizam. Ali unatoč tome što je bivstvovno-povijesno nadodređen, čovjek odgovornost ne može prenositi ni na Bivstvovanje, u bit kojega bi spadala i njegova zlonosnost, njegova zlobnost. Heideggerovo zlonosno bivstvovanje odista nastupa kao nekakva Osoba, zato ga i valja pisati velikim početnim slovom, premda nije, prema Heideggerovim izričitim jamstvima, Apsolut, odnosno Bog. No to Bivstvovanje s velikim početnim slovom ipak djeluje kao nekovrsni presjek kršćanskog osobnog Boga i komunističkih objektivnih zakona Povijesti, kao presjek božje volje i povijesne nužnosti, što je Heidegger naziva usudom.

Usredotočen na pitanja svoje egzistencijalne, tu-bivstvovne krivnje, svoje iz vlastite savjesti proizašle nečiste savjesti, Heidegger egzistencijski ostaje ravnodušan, nepogođen. Ostaje bez loše savjesti zbog sve većeg zla u njegovoj nacističkoj okolici, bez osjećaja krivnje zbog masovnih umorstava, bez osjećaja odgovornosti za svoju nedjelatnost. Ostaje, drugim riječima, bez loše savjesti zbog svoje etičke distance i/ili moralne indiferentnosti. Jer nisam odgovoran samo za ono što sam učinio, nego i za ono što sam propustio učiniti. I zato pri kraju rata, uza sva faktička opustošenja i uništavanja ljudskih života, na kraju svojega dijaloga ne zaboravlja kičerski napisati: Zamak Hausen u dolini Dunava (Schloß Hausen im Donautal). Uništenja i opustošenja što ih je izazvao njegov narod, Heidegger iz sigurnog zakloništa što mu ga je zajamčila njegova ljubavnica ne vidi, ne vidi ih kao takve i zato ih i ne osuđuje. Što umjesto toga čini? Jednostavno pod egidom navodno zlonosnog bivstvovanja uživa u svojoj doskočici da je svijet već stoljećima pobijeđen odnosno svladan vlastitim ustankom. Da svijet već stoljećima podnosi svoj vlastiti, puno gori i puno teži poraz.

Svijet je dakle za to i takvo svoje stanje sam kriv, kriv zbog ustanka protiv bivstvovanja kao bivstvovanja, dočim Nijemci nipošto nisu krivi, jer sve što su oni činili i počinili i što ih je naposljetku dovelo do poraza tek je posljedica zlonosnosti odnosno zločestoće i zlobnosti toga istog bivstvovanja. Nikakvog priznanja krivnje, ni njega samog ni ostalih Nijemaca, pa onda ni nikakve loše savjesti, nikakva grizodušja i kajanja. Načelno ispostavljanje ontološko egzistencijalne krivnje služi u tom kontekstu tek kao alibi za prezir prema ontičkoj političkoj krivnji, kao sredstvo njezina potiskivanja, kao njezin pokrivač. Nipošto nije slučajno da se posred svoje tadanje etičke apstinencije Heidegger ne osvrće na Kantov kategorički imperativ.

Heideggerovo političko-nihilističko stajalište rezultat je njegova gubitka i filozofske, ne samo političke orijentacije i ima svoje posljedice i za njegovu misao. No ona je, ta misao, od sama početka, bila i ostala rasporna. Sadrži  gradbene elemente još ne ocrtanih zdanja. Zato valja tražiti dalje, ali ne mimo Heideggera. Prepustiti njegove metafizičke reziduume, poput katastrofičnosti i eshatologije bivstvovanja, njima samima i posvetiti se onoj dimenziji njegove misli koja je u odnosu na metafiziku antipodna karaktera.