Pitanje mIšljenja

Mario Kopić:

 

Pitanje mišljenja

 

Što je mišljenje? Budući da svi mislimo ili barem mislimo da mislimo, to nam pitanje ne bi smjelo biti teško. No odgovor na nj teži je no što se čini. Da bismo odgovorili na to pitanje, najbolje ga je malko preinačiti i upitati se: što znači misliti?

To je na svoj način spoznao već Parmenid u 6. stoljeću prije Krista, zbog čega je rekao: to gar auto noein te kai einai. Isto je misliti i biti. Bivstvovanje i misao jesu isto. Ono što nije moguće misliti toga nema. Ništinu dakle uopće ne možemo misliti. Štoviše, ništinu ne smijemo misliti. Ništine nema, i kraj.

Parmenid je zajedno s Heraklitom začetnik starovjekovne filozofije i time filozofije uopće. Jer prije njih i izvan njih, izvan misli što su je postavili Heraklit i Parmenid, nema filozofije. Filozofska misao je europska misao, od početka do kraja filozofije.

Na njezinom kraju progovori o kraju filozofije na njoj imanentan način, odnosno iz nje same, Martin Heidegger. Heidegger postavlja pitanje o smislu bivstvovanja kao bivstvovanja i svoju misao drži izričito mišljenjem bivstvovanja, das Denken des Seins, mišljenjem koje je upravljeno jedino i samo na bivstvovanje. Kod Heideggera se, u njegovu mišljenju bivstvovanja, mišljenje i bivstvovanje, koji su već kod Parmenida i Descartesa uglavljeni u neodvojiv, nažalost i nerazlučiv par, sjedinjuju u najtješnjem zagrljaju. No taj ih zagrljaj ne izjednačuje niti poistovjećuje. Dapače, ustrajno ih, naime bivstvovanje i mišljenje, raz-lučuje i time čuva u njihovoj međusobnoj pripadnosti. Neovisno o svim problemima koji se otvaraju pri Parmenidovu, Descartesovu i Heideggerovu povezivanju mišljenja i bivstvovanja, jasno je, dakle, da mišljenje i bivstvovanje su-pripadaju. Možemo se samo pitati otkud ta međusobna pripadnost. Otkud ta nadasve tijesna veza između misliti i biti? Što, dakle, znači misliti? Što znači misliti ako bez mišljenja nema bivstvovanja?

Cogito, ergo sum. Mislim, dakle jesam. To je ishodišni i temeljni stav novovjekovne, moderne filozofije. Izrekao ga je, znamo, René Descartes. Ako jesam samo ukoliko mislim, tada me, ukoliko ne mislim, nema. Nemam bivstvovanje.

Iz Descartesove teze proistječe da jesam jer – i ukoliko – mislim. Jesam ako imam svijest i ako sam istodobno svjestan te svijesti, ako, dakle, imam svijest o svojoj svijesti, ako raspolažem sa samoosvješćenjem kao samosviješću. Samo-svijest pritom moramo razumjeti u oba njezina značenja. Samosvijest znači ponajprije moje samoosvješćenje, a potom, i istodobno, ponos da raspolažem samoosvješćenjem, dakle svojim bivstvovanjem. Samo čovjek kao samosvjesno biće u oba navedena značenja samosvijesti može izvršiti samoubojstvo ili odbaciti misao na njega, naime na samoubojstvo kao svjestan čin. Jer nesvjesnog samoubojstva u ljudskom smislu nema. Kolikogod nesvjesno raščlanjivali, što radi psihoanaliza, bivstvovanje i smisao bivstvovanja tim raščlanjivanjem nećemo pronaći, jer, i ukoliko, misliti jest isto što i biti, zbog čega je istinsko mišljenje jedino i samo mišljenje bivstvovanja. Psihoanaliza doduše analizira dušu, no ona ne misli.

U tom se smislu možemo složiti sa stavom Petre Gehring iz njezine knjige San i zbiljada je „psihoanaliza uglavnom postala prošlost (im Großen und Ganzen Vergangenheit geworden ist)“. Kako je upozorio francuski fenomenolog Michel Henry u svojoj kapitalnojGenealogiji psihoanalize, temeljni problem psihoanalize jest da se (svjesna) misao u prvom koraku reducira na (novovjekovno shvaćen) razum, a u drugom joj se koraku (uslijed fundamentalne nepropitanosti prvog) nameće pojam nesvjesnog. Mišljenje koje zagovara pravo potonjeg tako je, povijesno gledano, dragocjeno, no jedino i samo zato jer spašava nešto na što je samo organiziralo atentat.

Pritom ne smijemo zaboraviti da još uvijek nismo odgovorili na vodeće pitanje, na pitanje što znači misliti. U hrvatskom jeziku, kao i u latinskom, znameniti Descartesov stav mislim,dakle jesam(cogito,ergo sum) nema eksplicitno navedenu osobnu zamjenicu. U većini europskih jezika nije tako. U francuskom proishodi ta ishodišna i temeljna teza novovjekovne, moderne filozofije iz osobne zamjenice i glasi: Je pense,donc je suis. Jamislim, dakle jajesam. Descartesova je misao jasna i razvidna, takva kakvu je vazda zahtijevao od filozofske misli. Jamislim, dakle ja jesam, a ne mimislimo, dakle mi jesmo. Mislim vazda u jednini, u prvom licu, nikada u množini, nikada kao masa. Masa ne misli. Masa u najboljem slučaju djeluje. Mislim li, dakako u filozofskom smislu riječi, mislim u jednini. A to ne znači drugo nego da mislim vlastitom glavom i da sam „kadar izdržati osamljenost“ (Odo Marquard). Nitko ne može misliti za mene ili umjesto mene. A upravo to od nas zahtijevaju različite ideologije i/ili teologije.

Misliti znači misliti vlastitom glavom, misliti neovisno o različitim ideologijama, kolektivnim predstavama i tradiranim misaonim uzorcima. Misliti znači odbaciti sve prepreke koje nam priječe dostupnost do stvari samih, do toga da stvari ugledamo takve kakve jesu, kakve nam se pokazuju same po sebi ili od sebe, a ne kakvima nam ih prikazuju drugi. Među te druge spadaju i svi bivši filozofi, svi prošli, pa i postojeći teoretičari, uključujući i njihove škole. I tu nema nikakva „rečeno nam je“, odnosno od onoga što su nam drugi rekli možemo prihvatiti kao svoje jedino i samo ono što nam se samo pokazuje, što nam je dano kao evidentno, što je razvidno u tome što jest i kako jest, što nam se pokaže i pokazuje kao stvar sama.

Okrenimo se sada samim stvarima.

Stvari jesu na takav ili drukčiji način. Stol je drven. Stolica je manja od stola. Soba je velika. Cesta je bučna. Čovjek je veseo ili žalostan. Svemir je veoma star. Bog je, barem po definiciji, vječan. Ne osvrćemo li se na takovost navedenih stvari, stvari u najopćenitijem značenju, za sve te stvari možemo ustvrditi da jesu, da opstoje, da su dakle neko bivstvujuće.

 

Stol jest. Soba jest. Cesta jest. Čovjek jest. Bog jest … Iznenađeni, možemo uvidjeti da se početne riječi mijenjaju, ali da rječica jestostaje stalno ista. Pogledamo li pobliže, moramo ustvrditi: stol jest, ima bivstvovanje, ali to njegovo bivstvovanje, njegovo jest nije istošto i sam stol. Čovjek jest, ima bivstvovanje, ali to njegovo bivstvovanje nije isto što i sam čovjek. Bog jest, ima bivstvovanje, ali to njegovo bivstvovanje, to njegovo jest nije isto što sam Bog. Itd.

Bivstvovanje, dakle, jest nešto drugo od samih stvari, od stvari koje postoje i koje su stoga bivstvujuće. S točke motrišta samih stvari kao nečega bivstvujućeg, bivstvovanje samo nije ništa bivstvujuće. S točke motrišta bivstvujućeg, bivstvovanje se bivstvujućeg, bivstvovanje bez kojeg ne bi bilo nijednog bivstvujućeg, prema tome prikazuje kao –niština.

No bivstvovanje nije niština. To da se s točke motrišta bivstvujućeg, s točke motrišta samih stvari bivstvovanje pokazuje kao ništa bivstvujuće, to znači samo da same stvari(pojedinačne stvari) nisu sama stvar. Nikada to nisu bile. Pozitivizam se sam isključio iz filozofije, ostajući na faktima, što znači na samim stvarima, proglašavajući samu stvar fikcijom. Stvar sama u kvalificiranom smislu riječi jest jedino i samo – bivstvovanje. Bivstvovanje je ono bez čega uopće ništa ne bismo vidjeli. Bez bivstvovanja same stvari ne bi mogle zasjati u svjetlosti svijeta. Nedostajao bi im sjaj privida (Schein), ne bi mogle postatifenomenom(phainomenon), kako su stari Grci imenovali stvar koja se sama od sebe pokazuje.

To su iskusili grčki filozofi već na početku filozofije. Platon i Aristotel, naime, izvorište (arche) filozofije prepoznaju upravo u čovjekovom, odnosno našem čuđenju(thaumazein) nad tim da stvari uopće jesu, da imaju bivstvovanje. Filozofija započinje fenomenološkom začuđenošću nad čudom bivstvovanja. Zašto fenomenološkom? Jer se svakidašnja svijest zaustavlja samo kod samih stvari, a samu stvar, dakle bivstvovanje, obično previđa. U skrbi za svagdašnje stvari zaboravi se (za)čuditi nad tim da te stvari uopće jesu, da imaju bivstvovanje. Fenomenološki način mišljenja eksplicitno se otvara tom čudu nad čudima: da stvari jesu, da imaju bivstvovanje. I stoga obična, svagdašnja svijest u fenomenološkoj začuđenosti nad čudom da stvari jesu vidi nešto neuobičajeno i samo čudacima svojstveno. Iz začuđenosti nad bivstvovanjem sveg bivstvujućeg proishodi izvorno značenje grčke riječi philo-sophia. Tu riječ obično prevode kao ljubav spram mudrosti. Doslovno nije riječ o drugome do rado-znalostiili ljubo-pitnosti. Jer gdje nema ljubavi prema pitanju, sve zastaje. Gdje nema ljubopitnosti, nastupa opravdanje već zauzetih stavova. Bez pitanja stavovi postaju predrasudama, predrasude postaju ideologija, ideologija se pretvara u mržnju spram drugoga i drukčijeg, a mržnja vazda vodi – smrti. Na ovaj ili onaj način. Prema Heraklitu, prijepor je Otac svih stvari (polemos panton men pater esti), ali to ne znači da je rat njihova Majka. Majka je svih stvari – ljubav (philia).Drugim riječima, ljubiti – to je u fenomenologiji sve. Početak početka, ishodište bez kojeg ne možemo ništa započeti. Ljubiti sve i svaku stvar, svako bivstvujuće u njegovu bivstvovanju.

Fenomenolozima je stalo, prije svega i iznad svega, do bivstvovanja stvari. Nije im stalo niti do mijenjanja, preinačavanja niti do interpretacije, tumačenja stvari, nego do razumijevanjabivstvovanja svijeta, točnije rečeno, do razumijevanja bivstvovanja čovjeka u svijetu. Ne nosi ih znati-željni, spoznajno-teorijski, niti pak praktički, političko-ekonomski interes. Slijedili su i slijede ljubopitnost, koja je na izvorištu filozofije i u srži umjetnosti. Otuda bliskost fenomenologije i umjetnosti. Fenomenološka ljubopitnost, naime, ne znači prisvajanje (ni teorijsko ni praktičko), nego dopuštanje stvari. U posveti piscu Ludwigu von Fickeru, prijatelju Georga Trakla, Martin Heidegger je zapisao: „Podupiri ljubav! Najdublje tumačenje toga što je ljubav jest Augustinovo, u riječima koje glase: amo volo ut sisljubim, odnosno želim(ich will) da je ljubljeni to što jest. Ljubav je pustiti da bude(Sein-lassen) u nekom dubljem smislu, shodno kojem dozove/izazove bît.“ Ljubav znači povratak ili obraćanje stvarima samim. Uključuje približavanje stvarima, ali samo do one granice dok ih, zbog prevelike blizine, još ne ugrožavamo u njihovu bivstvovanju. Jer preveliko približavanje znači nasilje nad stvarima, nad svakim drugim i drukčijim od nas.

Filozofija stoga zahtijeva od nas primjerenu sabranost i umirenost. Zahtijeva određenu distancu od svagdašnje brige, pa i distancu spram velikih povijesnih interesa.

Edmund Husserl, otac fenomenologije, početkom dvadesetog stoljeća na sve je misleće adresirao poziv Zur Sache selbst, k stvari samoj, dakle k stvari koja mi se pokazuje neposredno kao ona sama: u svojoj živoj nazočnosti, odnosno danosti. Naglasak je na tome da se stvar sama pokaže, i u tom času postane fenomen, upravo meni. Meni kao ja, nositelju svijesti.

Husserl je za života uglavnom pisao. Iza njega je ostalo preko 40.000 neobjavljenih listova ispisanih tzv. Gabelsbergerovom stenografijom. Njih je 1938, dakle malo prije početka Drugog svjetskog rata, avanturistički iz Njemačke u belgijski grad Leuven prebacio mladi franjevac Herman Leo van Breda, gdje se i danas čuvaju u istraživačkom centru ustanovljenom posebno u tu svrhu.

Husserl je rođen 1859. u Moravskoj, u Prostejovu (njemački: Prossnitz), u mjestu koje je gotovo stotinu godina živjelo u zaboravu filozofa koji se u njemu rodio. Recimo u parentezi kako je Husserla njegovo djelo Logička istraživanjaučinilo poznatim diljem svijeta, ali mu istodobno nije bilo dostatno za profesuru u Göttingenu. Bio je shvaćen kao anarhist. Pozicija moći se i ovaj put potrudila bagatelizirati tuđi rad i zakočiti napredovanje neprihvaćenom kolegi. Inače, slušatelji u Göttingenu dobro su razumjeli njegova predavanja, njegova „logička istraživanja“. Priča se da su nakon predavanja odlazili na željezničku postaju i ukrcavali se u prvi vlak koji bi naišao, neovisno o tome u kojem je smjeru vozio. Profesorsku karijeru nastavio je 1916. kao nasljednik Heinricha Rickerta u Freiburgu, gdje je pod njegovim okriljem izrastao Martin Heidegger, kojega su također smatrali anarhistom. Husserl ni u Freiburgu nije bio sretan. Zbog predavanja vlastite fenomenološke filozofije ukorilo ga je Znanstveno vijeće, uz napomenu da studenti koji će predavati filozofiju na srednjim školama moraju znati nešto i o drugim filozofijama. Husserl je na taj prigovor reagirao tako da je u nastavku semestra studentima demonstrativno doslovno čitao Jodlovu Etiku. Potkraj života više nije smio ni prići Univerzitetu, pa je živio potpunomice izolirano. Eugen Fink priča kako ga je na proputovanjima za Basel posjetio u njegovu domu u Freiburgu. Husserl ga je zasuo svojim meditacijama, tako da je Fink propustio nekoliko večernjih vlakova za Basel i naposljetku prenoćio u Husserlovu domu, eda bi idućeg dana Husserl iznovice počeo svoje analize. Kada je 1938. umro, na sprovodu su mu bile samo dvije žene: gospođa Husserl i gospođa Heidegger. O tome je u notici u Spiegelu, 1965, javnost obavijestio Martin Heidegger, a jednom drugom prigodom i dodao: „Činjenica da na odru Husserlu nisam još jedanput izrazio moju zahvalnost i štovanje jest ljudsko zakazivanje (menschliches Versagen) za koje sam, u jednom pismu, zamolio gospođu Husserl da mi oprosti.“

Husserl je bio Židov koji je u 27. godini konvertirao u kršćanstvo (protestantizam), ali je sve do smrti ustrajao na tome da je njegova pozvanost, prije svega i iznad svega, filozofska, odnosno fenomenološka – prema zakonima autonomnosti mišljenja, slobodno, neograničeno, nikakvim autoritetom ograničeno ili zapriječeno proučavanje svega što jest. Nema, dakle, marksističke ili kršćanske filozofije. Postoje marksistički i kršćanski pogled na svijet (svjetonazor), postoje komunistička i katolička ideologija, ali filozofija kao filozofija jest ono što jest i ništa drugo – čista filozofija. Filozofska stvar sama jest bivstvovanje, a ne Bog religije ili Ideja ideologije. O tome nam lijepo svjedoče Razgovori s Husserlom, što ih je od 1931. do 1938. zapisivala Adelgundis Jaegerschmidt, katolička redovnica benediktinka, koja ga je njegovala u Freiburgu. Između nje i Husserla razvilo se tijesno prijateljstvo. Sestra Adelgundis stalno se ufala da će Husserla preobratiti na katoličanstvo, na što joj je on išao maksimalno uz dlaku, ali što se tiče svoje predanosti autonomiji filozofije nije nimalo popustio. Ni na samrtnoj postelji. Tjedan dana prije smrti, 26. travnja 1938, Husserl se, iskren i pošten do kraja, neće bojati zanijekati Boga, naime Boga u fenomenološkom smislu riječi: „Bog mora biti kod mene, ali ja ga ne osjećam.“ Nije osjećao Boga kao biće ponad čovjeka i nije osjećao Boga koji se autoritativno objavljuje čovjeku. Biblijski Bog je za Husserla prema vani projicirano čisto Ja, dakle religiozno uprizorenje i ispostava toga Ja kao apsolutnog subjekta svijeta fenomena, kojemu se kao takvom, kao čistom, može približiti samo filozofija kao čista fenomenologija. Filozofsku poštenost ili poštenost intelekta (Ehrlichkeit des Intellekts) nije moguće nadomjestiti religioznom poštenošću ili poštenošću srca (Redlichkeit des Gemütes). Filozof mora ustrajati na svojim kriterijima! Tu činjenicu Husserl ovako ilustrira, odnosno dokumentira: „Cijeli svoj život borio sam se za tu poštenost i kad su drugi bili već odavna zadovoljni, ja sam se svagda iznovice pitao i provjeravao je li u pozadini kakav odsjaj (Schein) nepoštenosti. I danas je cijelo moje djelo: svagda iznova ispitati i provjeriti (prüfen und sichten), jer sve što sam postavio jest relativno. Treba imati hrabrosti da ono što smo još jučer spoznali kao istinito, a danas uviđamo da je zabluda, kao takvo i priznamo i iskažemo. Ništa nije apsolutno. To sam nekoć rekao svojem učeniku franjevcu, pateru P. Bio je vrlo bistar i filozofski me pratio, ali samo do određene točke. Potom nije imao hrabrosti progledati i nešto priznati kao zabludu. Za njega je i u filozofiji vrijedilo samo ono apsolutno. Tu su se naši putovi razišli.“ Tu se odvajaju i putovi teologije i filozofije. Teologija kao znanost o vjeri ne može se odreći Boga kao apsoluta. Pretpostavlja ga. Kada čitamo neku teološku knjigu, možemo uživati u njezinu oštroumlju, možemo pronaći odlične, posve filozofske pasaže, no unatoč tome, te su knjige zapravo dosadne, budući da je njihov kraj svagda već unaprijed znan. Mogu biti itekako ničeanske, mogu sezati itekako duboko u ponor nihilizma, predstavljati se čak kao knjige koje polaze od tzv. teologije mrtvog Boga, no u konačnici ćemo se ipak naći pred onim što očekujemo od sama početka: ugledat ćemo Boga objave, Boga kao apsoluta vjere. Filozofija kao temeljna ljudska ljubopitnost ili rado-znalost je unutar tih knjiga već unaprijed plombirana, blokirana alfom i omegom jedino prave vjere, njezinim pretpostavljenim ishodištem i stjecištem. Prava vjera i prava, slobodna ljubopitnost se isključuju.

Godine 2000, prilikom stogodišnjice pojave Logičkih istraživanja, otkrivena je spomen-ploča u gradskoj vijećnici Prostejova u čast velikog filozofa. Prigodni govor održao je češki filozof, bivši disident i političar Jan Sokol. Ukazao je na trostruko Husserlovo nepostojanje u rodnom mjestu. „Za češke nacionaliste nije postojao jer je govorio njemački, za naciste nije postojao jer je bio Židov, a za komuniste nije postojao jer je kao filozof bio idealist.“

Posrijedi je identična volja različnih – i lijevih i desnih – ideologija da ne postoji netko tko se ne uklapa u njihove zadane okvire. Ideologija je volja za svijetom u kojem ne postoji krisis, dakle otvorenost, dogodovština, iznenađenje, tajna … Njoj su ljudi suvišni, mnogi ljudi. Ne podnosi razlike, ne prihvaća drugog i drukčijeg. Ideologija je zamor jednakog. U njoj je sve jednako i sve dosadno. Sve se vječno vraća i ništa se ne razumije. Općenito uzevši, ideologija služi stvari volje, a ne stvari mišljenja. Štoviše, ona guši, paralizira i onemogućuje svaki misaoni pokušaj. Ne samo što ne otkriva, nego ona čak i prikriva ono što doista jest.

No, kad se digne ideološka magla, svijet pridobiva drukčiji oris. Tad otkrivamo da postoji više ljudi, da svijet, kako bi rekla Hannah Arendt, nije nastanjen (svemoćnim) Čovjekom, nego ljudima: „Kada bi jedan čovjek quačovjek bio svemoćan, tada se uistinu ne bi moglo uvidjeti zašto bi trebali postojati ljudi – isto onako kao što u monoteizmu svemoć Boga čini ovoga JEDNIM (EINEM). U tom smislu, svemoć jednog čovjeka čini ljude suvišnim (überflüssig)“. Ne, svijet je nastanjen ljudima, smrtnim i konačnim ljudima, unikatnim i nenadomjestivim. S Emmanuelom Levinasom, filozofom alteriteta par excellence, možemo zato zaključiti: „Jedina stvar koja nas čuva od ideologije jest nadzor nad općim, polazeći od pojedinačnog.“