Hegel

Mario Kopić:

 

Povijesno versus prigodno mišljenje

 

U Predgovoru koji je napisao 15. juna 1820. godine u povodu izdavanja udžbenika Temeljne crte filozofije prava (Grundlinien der Philosophie des Rechts) Hegel zadaću filozofije definira sljedećim riječima: „Pojmiti ono što jest (das was ist), zadaća je filozofije, jer ono što jest – jest um (Vernunft)“.

Što znači um? Hegel kaže: um – dakle ono što jest – jest „ruža u križu sadašnjosti“ (die Rose im Kreuze der Gegenwart).

Što pak znači pojmiti (begreifen)? Hegel odgovara: ono umno (das Vernünftige), ono što je sinonim ideje, time što u svojoj zbiljnosti ujedno stupa u izvanjsku egzistenciju, javlja se u beskrajnom  bogatstvu oblika, pojava i likova i „obavija svoju srž šarenom korom“ (umzieht seinen Kern mit der bunten Rinde) u kojoj svijest ponajprije prebiva (haust), a tu koru i njezinu svijest probija tek pojam kako bi našao unutarnji  puls i isto ga tako oćutio kako u izvanjskim obličjima još kuca. No beskonačni mnogovrsni odnosi koji se  u ovoj izvanjskosti, „sjajem biti“ (durch Scheinen des Wesens) stvaraju u njima, u tim oblicima, pojavama i likovima, taj beskonačni materijal i njegovo reguliranje, napominje Hegel, nisu predmet, odnosno zadaća filozofije. Ono što leži između uma kao samosvjesnog duha (alsselbstbewusstem Geist) i uma kao postojeće, predručne zbilje (als vorhander Wirklichkeit), ono što onaj prvi um rastavlja (scheidet) od ovoga drugoga i što mu ne daje da u ovome potonjemu nađe svoje zadovoljenje jest okov (Fessel) nekog apstraktuma koji nije oslobođen (befreiet) u pojam. Zadaća je filozofije pojmiti um, jer ono što jest – jest um.

Što znači pojmiti um? Pojmiti um – u tome je tautologija – znači promatrati/razmatrati (betrachten) umno (vernüftig), a umno nešto promatrati/razmatrati ne znači da treba unijeti (hinzubringen) um u predmet izvana (von aussen) i na taj ga način obraditi (bearbeiten), nego da je predmet (na primjer svijest ili postojeća, predručna zbilja) sam za sebe uman. Um oslobođen u pojam duh je u svojoj slobodi, vrhunac samosvjesnog uma, koji sebe sama ozbiljuje (die sicht Wirklichkeit gibt) i koji sebe sama proizvodi (erzeugt) kao egzistirajući svijet: „Posao je znanosti samo to da taj vlastiti rad uma stvari dovede do svijesti“. Vlastiti rad uma stvari nije ništa drugo nego „rad pojma“: dovođenje do svijesti jest oslobađanje u pojam. Ipak um stvari nije isto što i stvar uma.

Već u PredgovoruHegel gotovo sarkastično kaže: „Kao što se um ne zadovoljava približavanjem (Annäherung) koje nije ni vruće ni hladno, pa je stoga bljutavo (ausgespien), isto se tako malo zadovoljava hladnom zdvojnošću (Verzweiflung) koja priznaje da je u ovoj vremenosti (Zeitlichkeit), doduše, loše ili, u najboljem slučaju osrednje, ali da se u njoj upravo ništa bolje ne može dobiti i stoga valja održavati mir sa zbiljom (Wirklichkeit)“. Odredbe u razviću pojma i same su pojmovi. Ali samo s jedne strane, jer s druge strane, budući da pojam bitno jest kao ideja, odredbe u razviću pojma jesu u obliku opstanka (Form des Daseins), a niz pojmova koji nastaje na taj način (die Reihe der sich ergebenden Begriffe) ujedno je niz obličja (eine Reihe von Gestaltungen). Zbog toga to što uči pojam pokazuje nužno i povijest, to jest pokazuje nit obličja u vremenosti.

Unatoč tome, zadaća filozofije nije nipošto jednostavna ni jednoznačna. Jedino su u spekulativnom smislu način opstanka pojma i njegova određenost jedno te isto. No valja primijetiti, ističe Hegel, da mu momenti, kojih je rezultat jedan dalje određeni oblik, prethode kao određenja pojma u znanstvenom razviću ideje, ali mu ne prethode (vorausgehen) u vremenskom razviću kao obličja. Povijesno, pojam nije prethodnik: „No ono što dobivamo na ovaj način jest jedan niz misli (Reihe von Gedanken) i jedan drugi niz opstojećih obličja (Reihe daseiender Gestalten), kod kojih se može dodati da je poredak vremena (Ordnung der Zeit) u zbiljskoj pojavi (wirklichenErscheinung) dijelom drukčiji od poretka pojma (Ordnungdes Begriffes)“.  Poredak vremena i poredak pojma ne poklapaju se posvema. U određenim granicama logička (pojmovna) i historijska (povijesna) geneza razilaze se i zbog toga nisu identične.

U tom smislu ne stoji (recimo, Marxova) kritika Hegela, prema kojoj metoda uspinjanja od apstraktnog prema konkretnom za Hegela znači proces postajanja samog (empirijskog ili historijskog) konkretnog. Hegel nikada nije imao iluziju da povijest na ontičkoj razini treba shvatiti kao posljedak mišljenja, odnosno pojma. Prema Hegelu, bilo bi nedopustivo i pogrešno uzimati kategorije automatski u onom redoslijedu u kojem su one historijski igrale odlučujuću ulogu.

Zadržimo se na posljednjoj alineji Hegelovih Temeljnih crta filozofije prava. Na tom mjestu Hegel prvo konstatira kako i u običnom predstavljanju ne zovemo patrijarhalno (predpravno) stanje (patriarchalischen Zustand) ustavom niti pak narod u tom stanju državom, pa ni njegovu neovisnost ne zovemo suverenošću. I potom posve logički zaključuje: „Stoga pred početak zbiljske povijesti pada s jedne strane bezinteresna, tupa (dumpfe) nevinost, a s druge strane hrabrost formalne borbe priznanja i osvete“. Pred početak zbiljske povijesti pada dakle empirijska historija ili pretpovijest.

To što uči pojam nužno pokazuje i povijest, ali ne bilo kakva povijest, nego zbiljska povijest. Početak zbiljske povijesti jest početak pojma i njegova rada. Ako je zadaća filozofije pojmiti um kao zbiljnost zbilje, onda je zadaća filozofije povijesti pojmiti baš zbiljsku povijest kao povijest uma koja svojim radom kreće od uma kao postojeće, predručne zbilje prema umu kao samosvjesnom duhu. Upravo zbog toga svjetska povijest (Weltgeschichte) nije apstraktna i bezumna nužnost neke slijepe sudbine, nego, jer je duh po sebi i za sebe (an und für sich) um, a bivstvovanje-za-sebe (Für-sich-Sein) uma u duhu jest znanje, ona je sama iz pojma njegove slobode nužno razviće momenata uma i time njegove samosvijesti i slobode – izlaganje i ozbiljenje općeg duha (die Auslegung und Verwirklichung des allgemeinen Geistes), odnosno duha filozofije. Povijest je duha njegov čin (Tat), ali jedino povijest kao zbiljska povijest, kao povijest onoga što jest, a ono što jest – jest um.

Na to se nadovezuje prema Hegelu i pitanje perfektibilnosti i odgoja ljudskog roda, odnosno pitanje povijesne dovršenosti i savršenosti čovjeka kao rodnog, generičkog bića. Povijesnu eshatologiju čovjeka određuje zakon duha, koji sebi, po sebi i za sebe, priređuje i izrađuje prijelaz u viši i na kraju u najviši stupanj. „A onima koji odbacuju tu misao, duh je ostao praznom riječi (leeres Wort), kao i povijest – površna igra slučajnih, takozvanih samo ljudskih težnja i strasti (nur menschlicher Bestrebung und Leidenschaften) Ako oni pri tome izrazima providnost (Vorsehung) i plan providnosti (Plan der Vorsehung) također izražavaju vjeru u neko više upravljanje, onda to ostaju neispunjene predstave, jer i izričito smatraju plan providnosti nečim njima nespoznatljivim i nepojmljivim“. Zadaća je filozofije povijesti tada pojmiti plan providnosti i tako omogućiti da čovjek kao samosvjesni duh započne planirati, odnosno prognozirati svoju povijest. Nema višeg upravljanja. Postoji jedino i samo samo-upravljanje uma kao vječno vraćanje uma: prognoziranje empirijske historije nije ništa drugo nego prognoziranje (prisjećanje) u zbiljnosti zbiljske povijesti.

Početak i kraj se tako poklapaju, naime početak i kraj zbiljske povijesti, odnosno povijesti „dvije i pol tisuće godišnjeg rada svjetskog duha“, kako kaže Hegel u Predavanjima o povijesti filozofije. Ništa manje i ništa više. Filozofija povijesti zbog toga nije bitno ništa drugo nego – povijest filozofije.

Zadaća je filozofije pojmiti um. I zato je filozofija na kraju svojega rada, koji je identičan radu pojmu, jedina prava ruža u križu sadašnjosti. „Ona je najuzvišeniji cvijet – ona je pojam cijelog lika duha (Gestalt des Geistes), svijest i duhovna bit cjelokupnog stanja, duh vremena koji postoji (vorhanden) kao duh koji misli o sebi (sich denkender Geist). Cjelina s mnogo obličja (vielgestaltete Ganze), zrcali se (spiegelt) u njoj kao jednostavnoj žiži, pojmu koji zna sebe“. Zato je filozofija posvema „identična“ sa svojim vremenom. Sadržajem filozofija ne stoji iznad svojega vremena, ona je znanje o supstancijalnosti svojega vremena. Upravo zbog toga dovršenje filozofije znači i dovršenje povijesti.

Kraj filozofije kao metafizike označuje i kraj povijesti. To znači: na kraju filozofije kao metafizike završava se povijesno mišljenje. Istina, to ne znači da je kraj mišljenja povijesti (povijesti istine kao adekvatnosti), ali sva nastojanja oko „povijesnog mišljenja“ zato su tek pad ispod Hegelove metafizičke razine. Povijesnost onoga što je filozofiji jamčilo njezinu povijest nema na kraju povijesti – povijest.

A povijest nije ništa povijesno. Povijest se ne dade objasniti poviješću. Od Heideggera nadalje povijest je tek događaj/događanje unutar prigode (Ereignis), događanje bivstvovanja bivstvujućeg, ali bivstvovanje kaobivstvovanje, kao prigoda, nije događanje, nije ništa povijesno. I u tom je smislu prigoda izvan-povijesna, što ne znači da je izvan-vremena ili bez-vremena. Jer samo vrijeme kao vremenovanje povijesti jest izvan-povijesno vrijeme. Predstava o povijesti u vremenu jest metafizička predstava. Prema njoj se događanje povijesnosti svega što jest, svega bivstvujućeg, podudara s povijesnošću samog bivstvovanja kao počela svega bivstvujućeg, odnosno s (božjom) providnošću ili logikom povijesti. Današnje mišljenje ne može zato više biti povijesno, može biti samo – prigodno.