Milan Milišić (1941-1991)

Mario Kopić:

 

Misao koja ište sebe

 

 

Milan Milišić:

 

Među vratima od grada

 

Vrata su otvorena i most je spušten

može se

izaći ili ući: kao vojnik, komedijaš, kmet –

kao gospar ili njegov služnik.

Ja stojim među vratima od grada, pouzdano,

ne izlazeći, još odlučujuće odbijajući misao

na ulazak. Od dvije mogućnosti – napadač

niti branitelj. Odolijevam.

Svakom pozivu.

Htio sam da mogu stati u onaj

makar beskrajno skučen

prostor

između vratnica

koji ostaje neispunjen i kad se vrata gradska

zatvore.

(iz zbirke pjesama Zgrad, 1977)

 

*

Da, ovo je Milan Milišić. Slobodan u misli, vjeran u istini. Mnogo je podnio upravo zbog slobode svojeg mišljenja i vjernosti svojoj istini. Već sam više puta, u ove dane njegove pogibije, ponovio da je bio ponižen i uvrijeđen, ali da s križa nije sišao.

Biti za slobodu misli i biti vjeran istini znači biti na križu. Pjesnički kazano, znači stajati u „prostoru između vratnica“. Ne prije svega i iznad svega zato jer te zbog toga ponižavaju i vrijeđaju, nego zato jer vjernost istini ne znači biti zavjeren nekoj znanoj i unaprijed danoj Istini, nego biti razapet između istine i iskanja istine. Sloboda misli nije ništa drugo do mogućnost te razapetosti i mogućnosti za tu i takvu razapetost.

Za mene je, osim neprispodobive ravni pjesništva i autopoetike, Milan Milišić ponajprije bio čovjek slobodne misli. A slobodna Milanova misao je misao u kruženju, misao koja se, u času kad se vraća tamo gdje se začela, ne zaustavlja, nego se ocrtava dalje, no mimo i izvan puta što ga je već ocrtala. Vjernost istini je naime vjernost istini koja se još nije ocrtala, istini koju smo doduše već našli, ali koju upravo zato jer smo je našli još uvijek ištemo i ištemo.

Istina čovjeka je u sebi samoj razapeta istina i zato – bolna. Nije to istina punog Bivstvovanja (Ideje ili Boga), nego istina ek-sistencije. Nije to Istina u ime koje heroji („napadači“ ili „branitelji“) odlaze u svoja smrtonosna i samo-ubilačka djela, nego je to istina u užasu ništine razderana srca. Samo se iz tog i takvog srca, srca koje je u rasporu sa samim sobom i drugim, porađa i ljubav i prijateljstvo, izrasta mogućnost dopuštanja i otpuštanja. Samo se ta istina raskrčuje kao čistina, kao otvorenost, kao ne-skrovitost bivstvovanja. Zato je, znao je to dobro i odveć dobro Milan Milišić, tako praznosrce svih onih koji mijenjaju svijet, onih koji sve ono što jest odbacuju u ime metafizičke fantazme o punom Bivstvovanju (totalnom Čovjeku tada, odnosno totalnom Hrvatu ili Srbinu sada). Zato je, znao je to dobro i odveć dobro Milan Milišić, tako prepunosrce ljubavi ni za šta onih koji preobraćaju ljude, onih koji praznoću odsutnog Boga hoće ispuniti svojom vlastitom puninom (svojom klero-pravoslavnom ili klero-katoličkom Ljubavlju) i tako dosegnuti savršenstvo carstva božjeg na zemlji. Ne. I prazno i prepuno srce uništavaju i sebeuništavaju, sušta su oprečnost radosti bivstvovanja koja sijeva iz istine kao čistine. Unatoč njezinoj razapetosti. Biti vjeran istini u njezinoj razapetosti znači sam biti razapet, biti na križu, biti podvrgnut konačnosti bivstvovanja. No upravo je ta konačnost, koja nam se raskriva kao naša smrtnost, prvotni razlog veselja spram života, spram života koji je vazda i uvijek upravo moj, unikatan, neponovljiv i nenadomjestiv. Borgesovim riječima, tako milim Milanu Milišiću: Samo se jedan čovjek rodio, samo je jedan čovjek umro. Tvrditi suprotno, čista je statistika, nemoguće sabiranje.

Milan Milišić, to je bolno svjedočanstvo da križni put i smrt na križu nisu stvar izbora i da ih čovjek ne smije odabrati. Sveta žrtva nije uloga i zato je čovjek, čak i ako bi to htio, ne može (od)igrati. Sveta žrtva nije žrtva za čovječanstvo, nije žrtva za drugog, još manje žrtva za neku određenu Ideju ili nekog Boga, ponajmanje pak žrtva za Državu, Partiju, Crkvu ili Naciju. Takvom je svetom žrtvom, žrtvom koja raskriva da je čovjek u svojem bivstvovanju sveto i poštovanja dostojno biće, bio Isus iz Nazareta, ali ne Isus kao Krist Kralj, nego Isus kojega zadnje riječi na križu bijahu Eli, eli, lama savahtani? Bože moj, bože moj, zašto si me ostavio? Ali odgovora nije bilo. Jer odgovora nema! I zato je čovjek prema svojem najduljem određenju Krist i jedino i samo u tom pogledu imitatio Christi. Priča o Isusu iz Nazareta ne znači: budi takav čovjek! nego – to je čovjek! Ecce homo! Zato Krist nije sišao s križa.

Prijateljskom druženju s Milanom Milišićem već je dvadeset i sedam godišta kraj. No riječi s kojima smo bili u prijateljstvu još su tu. I upravo zato jer Milana više nema, a njegove riječi i stvar do koje mu je stalo još uvijek jesu tu, zvuk me njegovih riječi ni dan danas ne ostavlja bez odjeka. Upućuje me na put traganja i na put rizika, na muke i potrese kojima je izložena svaka odistinska misao. Misao koja ne služi širenju posve određenog mnijenja niti borbi mnijenja, nego misao koja samu sebe tek – ište. Ište sebe jer je već našla ono što ju je odbacilo iz sebe.

 

MILAN MILIŠIĆ

 

PISMO JOSIFU BRODSKOM

 

[Dubrovnik, 5. oktobra 1991.]

 

Dragi Josife,

 

Sunčano je ali vjetrovito popodne u Dubrovniku. Znak za uzbunu je od prilike prije sat i po poslao sve ljude u skloništa. To je bila vjerojatno i petnaesta uzbuna u posljednja četiri dana. Ja ne idem u sklonište, ne mogu podnijeti nikakvu vrstu prisilne kolektivne aktivnosti, pa čak i ako mi namjerava zaštiti život. A svaka ima tu namjeru.

Mogu čuti granate i s istočne i sa zapadne strane Dubrovnika; turobne detonacije na koje smo se (već ) privikli. Najstrašnija vatra uništila je svu šumu i mnogo sela na istočnoj strani. Granate su razorile Slano na sjeverozapadnom putu. S topovnjača se ispaljuju granate da zapale šume. Vrh brda na istočnoj strani sav je spaljen – crni se.

Sada mi rat nije više sjećanje iz djetinjstva. Pet dana bez struje, četiri dana bez vode. Veoma čudno, kad nešto staviš u usta, popiješ prokuhane vode i zapališ cigaretu, naginješ zaboraviti stvarnost. Sadašnjost se rastavlja u prošlost i budućnost.

Minulih dana sam se prisjećao, između ostalog, i lijepog proljetnog podneva ispred Lorda Jeffsa kad sam te čekao da mi doneseš Frostovu knjigu; sjećam se atmosfere sunčanog aprilskog Amhersta…

Tada sam ti kazao svoj san: da odem u Italiju prevoditi Cesarea Pavesea.

Ali budućnost mi se čini gorom od ovoga rata koji se odvija. Hrvatska je uništena; htjeli (ili ne) poslije rata će biti neka vrst socijalizma/fašizma. Shvatio sam da se mogu mirno suočiti s rizikom smrti, ali ćutim da sam prestar da bih proživio taj revolucionarni duh još jednom. A pošto je rat, neminovno je da bude pobjednika. I što da tebigovorim o pobjednicima i njihovoj estetici. Pobjednik sve uzima – i to doslovno. Zato sada molim: Josife, spasi me od pobjednika ako možeš.

Na neki način, dok je rat, ćutim obavezu podijeliti sudbinu s mojim rodnim gradom. Poslije, ako Jelena i ja preživimo, možemo otići. Ali, ako ne odem službeno, gotovo je sigurno da ću izgubiti stan u poslijeratnoj rekolektivizaciji. A to bi me učinilo izbjeglicom do kraja života. Ja nemam tvoje snage ili, bolje reći, dara za rđave događaje: kao osoba sam baždaren za niži stupanj. Tu je još nešto: imam dva sina koji žive u Engleskoj; ovdje su se rodili i ovo smatraju svojim domom u koji se vraćaju jedanput ili dvaput godišnje. Tako da ja zaista ne osjećam… da raspolažem svojim stanom, jer ga smatram više njihovim nego mojim i Jeleninim. Dakle, možeš zaviriti u moju glavu: Italija je upravo dovoljno daleko i dovoljno fizički i mentalno blizu. Ja jako zavisim od Mediterana… Jednako onoliko koliko mi manjka patriotizma bilo koje vrste. U svakom slučaju sada imam previše rodnih gruda, a moj Bože, i jedna previše je dovoljno loše.

Evo pogledaj ovo. Jedan dan primim ovaj telegram, a idući dan ovaj poziv na književne susrete u Beogradu.

 

TELEGRAM

Poštovani, ponukani dužnošću i slijedeći intencije o osnivanju dobrovoljačkih jedinica Zbora hrvatskih umjetnika pozivamo Vas da se, koliko je to moguće, osobnim angažmanom priključite toj akciji i stavite na raspolaganje domovini Hrvatskoj. Detaljnije upute na telefon DHK u Zagrebu (koordinator H. Hitrec) i u Splitu na telefone J. Fiamenga i B. Žige u Slobodnoj Dalmaciji ili kući. Rok prijave je do petka 27. rujna do 9 sati. STOP. Srdačni pozdrav,

Ogranak Društva hrvatskih književnika u Splitu

 

POZIV

Poštovani kolega Milišiću,

Veliko nam je zadovoljstvo da Vas pozovemo da učestvujete u radu ovogodišnjeg, XXVIII medjunarodnog Oktobarskog susreta pisaca, koji će se od 18. do 21. oktobra održati u Beogradu, u Narodnoj biblioteci Srbije. Strani i domaći pisci razgovarat će na temu OPSTANAK I OPSTANAK KNJIŽEVNOSTI i podteme: Kraj milenijuma, Ideologija i književnost, Književnost i masmedija, Književnost izvan tekstualnosti, Ekologija i književnost.

Svim na ovaj način pozvanim gostima, koji žive izvan Beograda, biće pokriveni putni (voz, autobus) troškovi, smeštaj u hotelu „Slavija“ i dnevnice.

Molimo Vas da o svom učešću u radu Susreta obavestite Udtruženje književnika Srbije do 1. oktobra, a Vaše saopštenje (do 5 kucanih strana) očekujemo do 10. oktobra 1991.

Sa srdačnim pozdravima

Matija Bećković (predsjednik UKS)

Zlatko Krasni (predsednik Odbora za međunarodnu saradnju i Oktobarski susret)

 

[autograf pisma i faksimili telegrama i poziva, uz dopuštenje Jelene Trpković, objavljeni u časopisu Dubrovnik, 4/2016]