Levinas o Blanšou

Emmanuel Lévinas:

Pogled pjesnika

 

Ateizam i inhumanizam

Refleksija Mauricea Blanchota o umjetnosti i književnosti ima najviše moguće ambicije. Interpretacija Hölderlina, Mallarméa, Rilkea, Kafke, Renéa Chara, podastrta u njegovu posljednjem djelu Književni prostor, ide dublje od najoštrije kritike, djelo se zapravo smješta s onu stranu svake kritike i svake egzegeze.

Pa ipak, on ne teži filozofiji. Ne zato što bi njegova nakana bila inferiorna takvoj mjeri — nego Blanchot ne vidi u filozofiji krajnju mogućnost niti, uostalom, u samoj mogućnosti — u ”ja mogu” (jepeux) — granicu ljudskog. Reklo bi se dakle da je ovo stoljeće za sve kraj filozofije! Za one koji hoće izgraditi bolji svijet — promijeniti, a ne samo razumjeti. Za one koji se, oprečno njima, vraćaju s Heideggerom ”istini bivstvovanja” ne bi li dočekali (accueillir) njezino praskozorje koje će učiniti blijedim ljubav mudrosti (l’amour de la sagesse) i njezinu podrazdiobu na discipline. Suvremena nas misao iznenađuje ateizmom koji nije humanistički: bogovi su mrtvi ili su se povukli iz svijeta, konkretan čovjek, čak i uman (raisonnable), ne sadrži univerzum. U svim tim knjigama koje prevladavaju (dépassent) metafiziku, prisustvujemo uzdizanju pokornosti i vjernosti koje nisu pokornost i vjernost nekome. Odsutnost bogova odigrava se kao indeterminirana prisutnost/sadašnjost (présence). Posebna niština (néant) koja ne miruje nego ”ništi”, tišina obdarena riječju, i to čak bitnom riječju. Neutralno bez lica, ”bez lika” (sans figure), prema Blanchotovu izrazu, čak i ako tamna svjetlost zrači iz njihovih anonimnih i neprestanih virova. Za neo-hegelijance, kao i za Hegela, ljudska individua — živi subjektivitet, svjestan sebe u neposredno danom — ne može odražavati apsolutno. Povijesna Zbiljnost jest zacijelo um, ali um koji ne blista u samom onom času pregibanja (plie) volje i strasti. On osvjetljava naknadno. Očitost s odgodom, možda je to definicija dijalektike. Minervina sova polijeće tek u sumračje. Za Heideggera bivstvovanje (l’être), u glagolskom smislu koji mu on pridaje razlikujući ga od bivstvujućeg (l’étant) (no u Francuskoj su ove distinkcije već svima znane), mjeri svaku stvar i čovjeka. Čovjek odgovara ili ne odgovara njegovu pozivu. No taj poziv ne dolazi od nekog. On dolazi od Bivstvovanja koje nije bivstvujuće, od fosforescencije (phosphorescence) Ništine ili, točnije, od svojevrsne luminiscencije (luminosité) u kojoj se salijeću (poursuit) plima i oseka Ništine i Bivstvovanja. Subjektivitet ne pridobiva od sebe svoj smisao, nego od te fosforescencije, od istine bivstvovanja. Počevši od Aristotela, nju je zapadnjačka metafizika navodno zaboravila, ona oblikuje ”sliku svijeta” i stupa prema tehničkoj dominaciji. No sve to — subjekt, zaborav istine bivstvovanja, metafizika, slika svijeta, tehnika — nije greška niti kapric čovjeka, nego odražaj istine bivstvovanja i njezinih zahtjeva, pa premda čovjek bio sama vokacija čuvanja te istine, što će reći budnost i pozornost. Povijest, iako potražuje čovjeka, ovisi o bljeskovima (fulgurations) bivstvovanja.
Dan i Noć
Evocirali smo teme među kojima se kreće Blanchotova misao. Postoji (il y a) Hegel koji ”ne govori olako”, navješćujući zbiljnost racionaliziranu radom i politikom, vladanjima (comportements) što ih Blanchot obuhvaća kategorijom dana. To su Svijet, Moć, Akcija u koje se smješta sav dijapazon (l’étendue) Ljudskog. Izuzimajući ipak umjetnost koja prilazi (accède) drugom prostoru, Noći. No postoji nadasve Heidegger, kasni Heidegger.
Ovo se može slobodno reći nakon što su se prvi Blanchotovi ogledi o biti umjetnosti i književnosti, koji su i doveli doKnjiževnog prostora, pojavili u vrijeme kada je kasni Heidegger bio posvema nepoznat hajdegerijancima u Francuskoj. Blizina se njemačkog filozofa osjeća na tisuću načina, pa čak i u načinu na koji Blanchot odabire Rilkeove i Hölderlinove tekstove koje komentira; a u svakom slučaju, u načinu — svagda magistralnom — korištenja prosedea analize karakterističnih za fenomenologiju (ali možda već i za Hegela) — i gdje nesvodljiva (irréductibile) fizionomija pojmova odražava originalnost itinerara koji tu vodi. Razlikuju se bivstvujuće i bivstvovanje i, premda Blanchot razmišlja o Mallarméu koji je tajnu i cilj koji treba ostvariti vidio u riječci ”to je….” (c’est), naglasak s kojim se riječ bivstvovanjeizgovara jest hajdegerovski.
Za Blanchota se umjetničko djelo, pjesma, smješta izvan kraljevstva Dana. Ideja angažirane umjetnosti izgleda mu neodrživom iz jednostavna razloga što je učinkovitost (l’efficacité) umjetnosti u povijesti posvema beznačajna i što plakat, novinski članak i znanstvena rasprava služe povijesti puno bolje nego pjesma. Ali razlučena od Svijeta — od Ovladavanja (Maîtrise) — od Povijesti — umjetnost nije ni bezinteresni (deésintéressé) kult esteta, vizija nekog svijeta iza svijeta koju bi slijepi intelekt previdio; ni osjetilno otkrivenje (revélation sensible) pojma i, u tom smislu, već prošlo i prevladano (passée et dépassée), u epohi u kojoj se pojam realizira radom. No, ništa nije rečeno time što se djelo smjestilo izvan Korisnog (l’Utile): u čemu se zapravo sastoji ta ”sublimacija” realnog koja ga čini umjetničkim djelom? Strana Svijetu i stražnjim svjetovima (arrière-mondes), za Blanchota književnost pretpostavlja pogled pjesnika, izvorno iskustvo u oba značenja tog pridjeva: bitno iskustvo i iskustvo iskona. Svaka umjetnička ”bezinteresnost” (desintéressement) u odnosu na stvari već jest to iskustvo. Od stvari prema poetskoj slici ne idemo jednostavnom neutralizacijom realnog, niti od svakodnevnog jezika prema slici jezika koja bi bila poetsko kazivanje — umanjivanjem. Prema Blanchotu (iako on ne rabi taj izraz) potrebna je svojevrsna prethodna transcendencija (une transcendance préalable), kako bi stvari mogle biti zamijećene kao slika, a jezik kao pjesništvo. Slika, u tom smislu, prethodi percepciji. Kakav je taj transcendentni pogled?
Famozna kontemplacija ne raščaruje (desensorcelle) svijet stvari. Čak i ono najstranije i najčudnije, samom svojom pojavom (apparition), nudimoćihvatište (point d’accrochage), podvrgava se Ja (moi). Nebrojeni svjetovi koje misao poima, koje mašta nabacuje, koje instinkt naslućuje, sačinjavaju svijet — ma koliko telepatska ili metafizička bila transcendencija osjećaja i znanja koja ih dotiče. Odstojanje (distance) ne uništava svijet. Istina, ma koliko odvažna i još neiskazana bila, ne dira u suverenitet našeg Ja ni u obzorja Svijeta.
Istina vodi povijesti, rješenju svih ljudskih problema na ljudskoj razini. Kao pučka religija, i ona u svoju onostranost prenosi sve ovozemaljske oblike. Ona od života bježi u život, kao u znamenitom tekstu Ibna Gabirola, gdje čovjek u bogu traži utočište od boga. Kako izići iz Svijeta? Kako se Drugo — koje Jankélévitch imenuje apsolutno drugim, a Blanchot ”vječnim curenjem (ruissellement) izvanjskog” — može pojaviti — što će reći biti za nekog — a samim tim ne izgubiti svoju drugost i svoju izvanjskost i na taj se način izložiti pogledu? Kako je moguća pojava (apparition) bez moći
Impersonalno govorenje i prisutnost odsutnosti
Način otkrivanja onog što ostaje drugo(autre) unatoč svom otkrivanju nije misao nego jezik pjesme. Njegov privilegij, u Blanchotovim analizama, nije u tome što bi nas on odvodio dalje nego znanje. Taj način otkrivanja nije telepatski, izvanjskost nije udaljenost. Ona je ono što se pojavljuje — ali na poseban način — onda kada je sve realno zanijekano (nié), ona je realizacija te irealnosti. Njezin način bivstvovanja — njezina osobina — jest u tome da bude prisutna, a da ne bude dana, da se ne nudi moćima, budući da je nijekanje (négations) bila posljednja ljudska moć, da bude domena nemogućeg za koje se moć ne može uhvatiti, da bude kao neprestano otpuštanje (congédiement) onog koji ga raskriva. I zato onog koji gleda nemoguće prati bitna samoća koja nema ništa s uzvišenim ili očajničkim osjećajem osamljenosti ili napuštenosti u svijetu. Samotnost u opustošenom polju nemogućnosti nesposobnih konstituirati se u svjetove.
Književnost bi tome vodila. Ona je svagda činila da govori ono što nije svijet — bogovi i heroji, onda kad podvizi i bitke nisu bili Akcija i Politika, nego heroizam i pustolovina (aventure). Danas, kad su bogovi otišli (partis), ona pušta da govori i da se dovrši ono što je najradikalnije ne-svijet, bivstvovanje bivstvujućeg — sâma prisutnost njegova iščeznuća. Kako bi to pokazao, Blanchot preuzima svoja stara razmišljanja o Mallarméu i Kafki. Pisati bi dakle značilo vratiti se bitnom jeziku koji je u uklanjanju (écarter) stvari iz riječi i u odazivu bivstvovanju. Bivstvovanje stvari nije imenovano u djelu, ali se izriče u djelu, podudara se s riječima koje su odsutnost stvari. Bivstvovanje, ekvivalentno govorenju, ali govorenju u odsutnosti svakog sugovornika. Impersonalno govorenje, bez ”ti”, bez obraćanja, bez vokativa, a koje se ipak razlikuje od ”koherentna diskursa” koji očituje univerzalni Um (Raisonuniverselle), budući da diskurs i Um pripadaju poretku dana. Svako je djelo utoliko više djelo ukoliko je autor manje značajan, kao da služi nekom anonimnom poretku. Kafka je odista počeo pisati tek kad je ”ja” zamijenio s ”on” jer ”pisac pripada jeziku kojim nitko ne govori”. Što ne znači da tada pisanjem upravlja neki univerzalni i vječni ideal. Blanchot pokazuje da je impersonalnost djela impersonalnost tišine koja je uslijedila nakon odlaska bogova, neugasive poput romorenja, impersonalnost vremena u koju tone povijesno vrijeme što ga mi kao djeca povijesti možemo zanijekati: impersonalnost noći u kojoj iskrsava nijekanje dana što ga mi još uvijek niječemo (nions) kao djeca Dana. Stvaratelj je onaj čije se ime briše i pamćenje gasne. ”Stvaratelj je bez moći nad svojim djelom”. Pisati znači raskinuti svezu što vezuje riječ za mene sama, preokrenuti odnos koji čini da se obraćam nekom ti — ”postati odjekom onoga što ne može prestati govoriti”. Ako su viđenje i spoznaja u moćinad svojim objektima, u dominiranju njima s odstojanja, tada je izuzetan okret (retournement) koji čini pisanje u tome da se bude dodirnut (touché) onim što se vidi — dodirnut s odstojanja. Djelo osvaja pogled, riječi gledaju onog koji piše. (Tako Blanchot definira fascinaciju). Poetski jezik koji je uklonio svijet omogućuje ponovnu pojavu neprekidna romorenja tog udaljavanja, poput noći koja bi se očitovala u noći. To nije impersonalnost vječnosti, nego ono neprestano, ono beskrajno (interminable), koje svagda iznovice započinje unatoč bilo kojemu pokušaju nijekanja.
A to je situacija koju Blanchot uspoređuje sa smrću. Pisati, to je umirati. Smrt, za Blanchota, nije patetičnost krajnje ljudske mogućnosti, mogućnosti nemogućnosti, nego neprestano ponavljanje onog što ne može biti zahvaćeno (saisi), pred čim ”ja” (je) gubi svoju sopstvenost (ipséité). Nemogućnost mogućnosti. Književno nas djelo približava smrti jer smrt je to neprekidno brujanje (bruissement) bivstvovanja, romorenje (murmurer) kojeg se očituje kroz djelo. U smrti kao i u djelu, uhodani se poredak preokreće budući da tu moć vodi do onoga što se ne može preuzeti. Tako da je odstojanje (distance) između života i smrti beskonačno (infinie). Kao što je beskonačno i djelo pjesnika pred neiscrpnim jezikom koji je odvijanje ili, točnije, beskrajno kretanje ili čak komešanje (remue-ménage) bivstvovanja. Smrt, to nije kraj, to je kad nema kraja okončavanju(c’est le n’en pas finir de finir). Kao u nekim pričama Edgarda Poa gdje se prijetnja sve više i više primiče i gdje nemoćni pogled odmjerava to stalno još uvijek udaljeno približavanje.
Blanchot na taj način određuje pisanje kao gotovo mahnitu strukturu, u općoj ekonomiji bivstvovanja i prema kojoj bivstvovanje više nije ekonomija, budući da, viđeno kroz pisanje, ono više ne nosi nikakvo prebivalište, ne podrazumijeva (comporte) nikakvu nutrinu. Ono je književni prostor, što će reći apsolutna izvanjskost — izvanjskost apsolutnog egzila. To je ono što Blanchot imenuje ”drugom noći”, onom koja u prvoj noći, normalnom završetku (aboutissement) i poništenju dana, biva prisutnost/sadašnjost tog poništenja i tako se neprestance preokreće u bivstvovanje; prisutnost/sadašnjost koju Blanchot opisuje izrazima kao što su zapljuskivanje (clapotement), romorenje (murmure), prežvakavanje (ressasement), cijelim jednim rječnikom koji izražava, ako se tako može reći, nebitni značaj tog bivstvovanja druge noći. Prisutnost odsutnosti, punoća praznine, ”otvaranje (epanouissement) onog što se, međutim, skriva i ostaje zatvoreno, svjetlost koja sja nad tamom, sjajna od te tame koja je postala vidljivom, koja otima, krade tamu u prvom svjetlu otvaranja, ali koja također i nestaje u apsolutnoj tami, u onom kojem je bit u tome da se opetovano zatvori (refermer) nad onim što bi ga htjelo otkriti, uvući u sebe i progutati ga”.
Pisanje bi sa svoje strane bilo onaj nevjerojatni postupak moći koja u točki nazvanoj inspiracijom ”skreće” u ne-moć. Što je sam ritam bivstvovanja, tako da izgleda da književnost i nema drugi objekt do same sebe (jednoga bi dana trebalo izreći i latentni smisao Blanchotovih romana). Moderna umjetnost jedino govori o samoj avanturi umjetnosti — ona teži biti čisto slikarstvo, čista muzika. Kritičko i filozofsko djelo, koje priča o toj avanturi, nedvojbeno je prilično ispod umjetnosti koja je samo to putovanje nakraj noći, a ne samo pripovijest o tom putovanju. Pa ipak Blanchotovo traganje donosi filozofu jednu ”kategoriju” i novi ”modus spoznaje” filozofije umjetnosti u užem smislu koje bismo u svakom slučaju željeli eksplicirati.
Zabluda bivstvovanja
Bit umjetnosti bila bi prijeći s jezika na neizrecivo koje sebe kazuje, učiniti vidljivim opskurnost elementalnog (l’élémental, Levinasova kovanica dobivena spajanjem elemen-tarno i mentalno, prim. prev.). Opisati djelo na taj način, pun protuslovlja, nije dijalektika, budući da se iz te alternacije opreka, od kojih jedna preplavljuje drugu, uopće ne pojavljuje neka razina misli na kojoj se ta alternacija ukida ili se protuslovlje umiruje. Ako bi trebala misao osloboditi tu razinu — uzdići se do sinteze — još uvijek bismo ostali u svijetu, u području ljudskih mogućnosti i inicijativa, u Akciji i Razboritosti (Sensé). Tako nas literatura izbacuje na obalu kojoj nijedna misao ne može pristupiti — ona izbija na ono nemislivo (l’impensable). Tek se tu završava idealistička metafizika esse-percipi. Književnost je jedinstvena pustolovina transcendencije koja opkoračuje (enjambant) sva obzorja svijeta, koji se ne mogu izbjeći ni najhazardnijim odlascima. Jedino bi umjetnost mogla omogućiti odljepljenje (décoller), kada ne bi bilo potrebno u tom osvajanju izvanjskog ostati zavazda isključen iz te izvanjskosti, jer ako bi ona trebala ponuditi boravište pjesniku, pritom bi izgubila i samu svoju stranost (étrangeté). To nemislivo (impensable), kamo ne vodeći, vodi pjesma (što će reći djelo) — Blanchot imenuje bivstvovanjem (être). Već je za Heideggera umjetnost, s onu stranu svakog estetskog značenja, činila da zablista ”istina bivstvovanja”, ali njoj je bilo to zajedničko s drugim oblicima egzistencije. Za Blanchota, misija umjetnosti nema premca. To ponajprije znači da pisanje ne vodi istini bivstvovanja. Moglo bi se reći da ono vodi zabludi bivstvovanja (l’erreur de l’Être) — bivstvovanju kao mjestu lutanja (lieu d’errance), onome nenastanjivom (inhabitable). Tako da se s podjednakim pravom može reći da književnost tome i ne vodi, budući da se tome ne može prići. Zabluda bivstvovanja — izvanjskija od istine. Za Heideggera se alternacija ništine i bivstvovanja također odigrava u istini bivstvovanja, ali je Blanchot, suprotno Heideggeru, ne imenuje istinom nego ne-istinom. On insistira na tom velu ”ne”, na nebitnom značaju krajnje biti djela. To nepodsjeća na hegelovski i marksistički negativitet — na rad koji mijenja prirodu, na političku djelatnost koja mijenja društvo. Bivstvovanje otkriveno djelom — navedeno izreći se (amené à se dire) — jest s onu stranu svake mogućnosti, kao smrt koja se ne može preuzeti unatoč svoj elokvenciji samoubojstva, jer nikada ne umirem ja, svagdaseumire, a da se to ipak ne događa, kako misli Heidegger, zbog izbjegavanja odgovornosti za vlastitu smrt. Pa ipak, u tom ne-istinitom koje vodi književnost, a ne u ”istini bivstvovanja”, počiva navlastitost (authenticité). Navlastitost koja nije istina — to je možda krajnji stavak kojem nas vodi Blanchotova kritička refleksija. A mi mislimo da ona poziva na izlazak iz hajdegerovskog svijeta.
Opomena na zabludu
Ne-istinito kao bitan oblik navlastitosti. Taj se zaključak formulira u obliku pitanja. A ”na razini koja je bliža povijesnoj aktualnosti”, osvjetljava ga napomena na stranici 260. ”Moglo bi se reći: sve što se više svijet potvrđuje kao budućnost i puni sjaj istine (le plein jour de la vérité) gdje će sve imati vrijednost, sve nositi smisao, gdje će se sve dovršiti pod vlašću čovjeka i u njegovu korist, utoliko više izgleda da bi se umjetnost morala spustiti do one točke u kojoj još ništa nije smisleno, utoliko je važnije da ona održi kretanje, nesigurnost i nesreću onoga što izmiče svakom zahvatu (saisie), svakoj svrsi (fin). Umjetnik i pjesnik kao da su dobili u misiju da nas uporno opominju na zabludu (rappeler obstinément à l’erreur) okretanja prema onom prostoru u kojem se sve što namjeravamo, sve što smo stekli, sve što jesmo, sve što se otvara na zemlji, preokreće u beznačajno, u kojem je ono što se približava (s’approche), upravo ne-ozbiljno i ne-istinito, kao da tamo možda izvire vrelo svekolike navlastitosti”. Opominjati nas na zabludu — to ne može značiti nihilističku ili dijaboličnu supstituciju istinitog lažnim. Niti pak ovi redovi propovijedaju romantizam blažene zablude, poticala (aiguillon) kretanja i života. Misao je ovdje otrežnjenija i zrelija. Još manje je posrijedi vječna iluzija što očajnički bježi od apsurdnosti bivstvovanja; opij koji u Ljudskoj situaciji(Condition Humaine) Malraux izdiže u rang kategorije, suprotstavlja i dodaje strogom djelu Revolucije. Dan, Razboritost, Svijet, Čovjekovo Ovladavanje — sve to mora nastupiti. Ali odrediti krajnji smisao koji zadobivaju taj Dan, to mjesto, taj Svijet izgrađen radom i poviješću. I možda se baš tu radikalno suprotstavljaju Blanchot i Heidegger, nakon toliko savršenih slaganja.
Postupak (démarche) koji dominira u kasnoj Heideggerovoj filozofiji sastoji se u interpretiranju bitnih oblika ljudske djelatnosti — umjetnosti, tehnike, znanosti, ekonomije — kao modusa istine (ili njezina zaborava). To što hod (marche) ususret toj istini, odgovor na njezin poziv, vodi za Heideggera putovima lutanja i što je zabluda istodobna istini, to što otkrivanje (révelation) bivstvovanja smjesta biva njegovim skrivanjem, sve to svjedoči o vrlo velikoj bliskosti između Heideggerova pojma bivstvovanja i ove realizacije irealnog (réalisation de l’irréalité), ove prisutnosti odsutnosti, ove egzistencije ništine koji se, prema Blanchotu, izriču (laisse dire) umjetničkim djelom, pjesmom. No za Heideggera istina — prvotno (primordial) raskrivanje — uvjetuje svako lutanje i zato se sve ljudsko naposljetku može izreći u terminima istine, opisati kao ”raskrivanje bivstvovanja” (dévoilement de l’être). Kod Blanchota, djelo otkriva (découvre),otkrivanjem koje nije istina, tamu (obscurité). Otkrivanjem koje nije istina! — eto posebnog načina otkrivanja i viđenja ”sadržaja” koji njegova formalna struktura određuje: tame apsolutno izvanjske nad kojom nikakva vlast (prise) nije moguća. Kao ni u pustinji, ni tu se ne može naći domište (domicile). Iz dubine egzistencije ustaljene na jednom mjestu, pomalja se spomen (souvenir) na nešto nomadsko. Nomadizam nije približavanje sedentarnom stanju. To je odnos nesvodljiv sa zemljom: boravište bez mjesta. Pred tamom na koju opominje umjetnost, kao i pred smrću, ”ja”, uporište moći, rastače se u jednom anonimnom ”neki”, na zemlji pustopoljini. Ja (moi) vječnog Nomada, svjesno sebe u hodu, a ne na nekom mjestu, na granicama ne-istine, kraljevstva koje se prostire dalje od istine. Istina kao uvjet lutanja, lutanje kao uvjet istine — je li tu posrijedi distinkcija koja suprotstavlja jedno te isto? Ne mislimo da je tako.
Navlastitost egzila
Jedine diskriminacije što ih ortodoksni hajdegerovci priznaju između dvije misli jesu one koje dovode u pitanje istinu bivstvovanja što uređuje (ordonne) misli. No taj stav već pretpostavlja primat istine bivstvovanja koji je ovdje još uvijek u pitanju. Oni su puni prezira prema svakom pozivanju na etičke izvjesnosti koje bi, prema njima, svjedočile o inferiornoj misli, o insuficijenciji misli, mnijenja. Pozivanje na etiku protivno je prvoj dogmi hajdegerovske ortodoksije: bivstvovanje prethodi bivstvujućem. No etika uopće ne stavlja lažno na mjesto istinitog, nego prvi dah (souffle) čovjeka smješta ne u svjetlost bivstvovanja nego u odnos s bivstvujućim koji prethodi tematizaciji tog bivstvujućeg — takav odnos u kojem bivstvujuće ne biva mojim objektom jest upravo pravda.
Književni prostor u koji nas vodi Blanchot (koji se i sam opire, barem u eksplicitnom obliku, etičkim preokupacijama) nema ništa s hajdegerovskim svijetom što ga umjetnost čini nastanjivim (habitable). Prema Blanchotu, umjetnost, daleko od toga da razjašnjava svijet, čini zamjetljivim (apercevoir) beznadno podzemlje, zatvoreno svakoj svjetlosti koja ga sadrži, i koje našem boravištu vraća njegovu egzilnu bit, a divotama naše arhitekture — njihovu ulogu koliba u pustinji. Za Blanchota, kao i za Heideggera, umjetnost — protivno klasičnoj estetici — ne vodi nekom svijetu iza svijeta, nekom idealnom svijetu iza zbiljskog svijeta. Ona je svjetlost. Za Heideggera svjetlost odozgo, čineći svijet, utemeljujući mjesto. Za Blanchota crna svjetlost, noć koja dolazi odozdo, svjetlost koja raščinjava (défait) svijet vraćajući ga njegovu iskonu, naglabanju (ressassement), romorenju, neprestanom zapljuskivanju (clapotement), vraćajući ga ”dubokom nekoć, nikad dostatno nekoć” (profond jadis, jadis jamais assez) (Valéry). Poetsko istraživanje irealnog jest traganje za posljednjim temeljem realnog.
Kolibe u pustinji. Ne kažem da se trebamo vratiti unatrag. No za Blanchota književnost opominje na ljudsku bit nomadizma. Nije li nomadizam vrelo smisla koje se javlja u svjetlosti koju ne šalje nikakav mramor (marbre) nego ljudsko lice. Ako navlastitost o kojoj govori Blanchot treba značiti nešto drugo, a ne svijest o ne-ozbiljnosti građenja, nešto drugo, a ne porugu — navlastitost umjetnost treba najaviti poredak pravde, moral sužnjeva, odsutan iz hajdegerovskog svijeta. Čovjek kao bivstvujuće, kao čovjek-tu (homme-ci), izložen gladi, žeđi, studeni — dovršuje li on doista kroz svoje potrebe raskrivanje bivstvovanja? Znači li to da je on već budni pastir svjetlosti? Hajdegerovski svijet je svijet gospodara koji su transcendirali položaj ljudi u bijedi i oskudici ili svijet slugu koji samo imaju oči za tu gospodu. To je djelovanje heroizam, a prebivalište kraljevska palača ili hram bogova koji su prije predjel (paysage) nego sklonište. Život smrtnika koje tješi posjeta bogova i njihov veličanstven sjaj (magnificence). Život obrađivanja pradjedovskog tla koje nikakva kataklizma ne bi mogla izmaknuti ispod nogu. To je ono spokojno posjedovanje, ona poganska ukorijenjenost koji obilježavaju svako Heideggerovo evociranje stvari, bilo da govori o mostu ili o krčagu ili o paru cipela. Pomislimo samo na one blistave analize prebivališta (l’habitation) i stvari u njegovu posljednjem djelu. Pozivanje na nebo i zemlju, na smrtnike i bogove (svagda u množini) — na njihovo četvorstvo (quaternité), neodvojivo u mjestu i u stvari — jamči apsolutnost percepcije, mjesta u koje se smještaju i svijet i sam geometrijski prostor, i nebo i zemlja kao jednostavne odrednice prostora. Taj primat, ta apsolutnost predjela, gdje se odnosi s ljudima ne odvajaju od ostala tri odnosa, izvjesno laskaju našem ukusu (goût) povlaštenih i Europljana. No to znači podržavati nemogućnost ljudske bijede. Idealizam oholih! Je li sigurno da se percepcija može prevladati (dépasse) jedino matematičkim apstrakcijama pa i to lažno, budući da apstrakcije izlaze iz jednog mjesta dok, naprotiv, nijedno mjesto ne bi moglo stati u jedan geometrijski prostor? Nije li percepcija bila mnogo prije bogova, predjela i grčkih ili germanskih matematičara, napuštena kao sistem referenci, u otkrivenju nevidljiva boga kojeg ”nijedno nebo ne može sadržavati”? Boga pravde, pustinje, ljudi. Tu je posrijedi, prije priča što ih religije pričaju ženama i djeci, nova dimenzija Visine (Hauteur) i Ideala. Heidegger to zacijelo zna. No dok helenistička ”istina bivstvovanja” ima pravo na suptilnu hermeneutiku, monoteističko otkrivenje se svagda svodi na nekoliko neiznijansiranih teoloških formula. U prokletim (maudites) gradovima u kojima stanovanje (l’habitation) ostaje lišeno svojih arhitektonskih divota, ne samo bogovi nego i sama nebesa su odsutna. No u jednosložnosti riječi glad, u bijedi u kojoj se kuće i stvari vraćaju svojoj materijalnoj ulozi, u srcu uživanja bez obzorja, blista lice čovjeka (le visage de l’homme). Ne pridaje li Blanchot umjetnosti ulogu iskorjenjivanja hajdegerovskog univerzuma? Pjesnik, pred ”vječnim curenjem izvanjskog”, ne čuje li glasove koji pozivaju izvan hajdegerovskog svijeta? Svijeta koji nije strašan (effrayant) zbog svojega nihilizma. On nije nihilistički. No tamo pravda nije uvjet istine — on ostaje zavazda zatvoren stanovitim tekstovima, starim dvadeset stoljeća, gdje egzistencija Amaleka priječi integritet božjeg imena — što će reći upravo istinu bivstvovanja.
 
S francuskog preveo Mario Kopić
[Emmanuel Levinas, Le regard du poète, u: isti, Sur Maurice Blanchot, Fata Morgana, Montpellier, 1994, str. 7–26.]