Mit o sreći

Umberto Galimberti:

 

Mit o sreći

 

Prije nego što digne ruku na sebe, samoubojica se prepire sa svojom dušom je li vrijedno ostati na ovomu svijetu.

Komu ću govoriti danas? Braća su pakosna. Danas prijatelji više ne znaju ljubiti. Srca su pohlepna. Komu ću govoriti danas? Nekome s vedrim licem? Ne, obično je pakostan. Obično se veseli pakosti. Pun sam boli, jer se ne mogu nikome povjeriti. Komu ću govoriti danas?

Budući da je na tom mjestu egipatski papirus pod oznakom Berlin 7024, u kojem možemo pročitati gornje riječi, zapisane dvije tisuće godina prije Krista, pocijepan, ne poznajemo odgovor duše onomu koji pita zašto sreća ne nagrađuje kreposti i zašto nesreća ne slijedi krivnju. I budući da nema te povezanosti, čini se da su sreća i nesreća predmet besmislenih igara sudbine, koje ne može izbjeći onaj tko ne izbjegne život. Čini se da su riječi duše u odgovor nesretniku koji gaji samoubilačke misli zapisane na nekom drugom papirusu iz istog razdoblja. Imenuje se Harfistov spjevi čuvaju ga u Britanskom muzeju u Londonu:

Ne postoji onaj koji bi došao odande. I rekao nam kako je tamo. I opisao nam njihove stvari. I umirio naše srce. Slijedi svoje srce dok postojiš. Doista ne postoji onaj koji bi odnio svoje stvari sa sobom, jednako kao što još nitko nije došao natrag.

Riječi tih papirusa objavio je Armando Torno u svojoj knjizi Nesreća, knjizi u kojoj se temeljito obračunava s bljutavom ispraznošću posvećenom donosnom motivu sreće i nesreće. Taj mamac sve obilnije preplavljuje police naših knjižara da bi ulovio one žalosne duše, ispovijedi kojih često nalazimo u časopisnim rubrikama o emotivnim problemima. Zamislite kakav bi samo uspjeh imalo Epikurovo Pismo o srećiako bi ga nakladnik objavio pod izvornim naslovom Pismo Meneceju.

Sreća dakle privlači, no ne zato jer poznajemo njezin oblik ili karakteristike njezina sadržaja, nego zato jer je moguće uobičajeno stanje nesreće, u kojem ljudi prema vlastitom uvjerenju žive, odrediti samo u odnosu spram onoga isijavanja sreće koje se kadšto dotiče života kao jednodnevna utvara. Armando Torno, kao zadnji pitagorejac, brojevima još nije oduzeo magiju i ograničio ih na čistu količinsku funkciju, budući da piše:

Nesreća podsjeća na nulu u matematici: uništava sve što pomnožimo s njom, a ne dopušta da je dijelimo, ne znamo precizno niti kada se rodila. Možda bi bilo bolje kad ne bismo marili za nju, kao što su stanovnici zidali hramove i mostove, palače i akvadukte a da ih nisu upotrebljavali. A otkad je neki ljubitelj aritmetike  postao svjestan tog matematičkog pojma, brojevi nisu imali mira. Nula znači ništa, a ako se pojavi na drugim mjestima, brojke zbog nje eksplodiraju ili se ponižavaju. Teško ju je pojasniti, no ona je posvuda. Jednako kao i nesreća.

Torno istražuje matrice nesreće u dva smjera: na putu spoznaje i na putu želje. Prvi put počinje s Propovjednikom, koji kaže: ”Gdje je puno mudrosti, tamo je i puno žalosti; tko uvećava znanje, uvećava i bol”. Taj se motiv provlači kroz sveukupnu judeo-kršćansku tradiciju od dana kad je Bog Adamu zabranio pristup do drveta spoznaje dobra i zla, do otpuštanja ”onima koji ne znaju što rade” na Golgoti, i proširio se i u srednjovjekovnu kulturu. Dante primjerice poziva ljudski rod da ostane u granicama quia, stvari kakve jesu, ne nastojeći prodrijeti u nedokučivo ”zašto”.

Motiv je preuzela humanistička kultura, koja i pomoću izraza sreće uspostavlja razliku između životinjskog bića i čovjeka, razapeta u prethodnom stanju između životinje i anđela, u kojoj položaj životinje postaje i simbolom navodne, no dvosmislene sreće. Istu temu susrećemo i kod Leopardija, Schopenhauera i Nietzschea. Armando Torno nanovo je vrednuje u svjetlu Propovjednikovih riječi, koje naglašuju ništavnost svega i beznačajnost stvari ovoga svijeta, među koje nam je bilo dano roditi se.

Biblijsko uvjerenje, koje kaže da je znanje bol, naspram grčkog uvjerenja da, kako glase Eshilove riječi, bol mori duh, jer čovjek sebi postavlja ciljeve sreće tako da na sebe gleda kao na cjelinu, a ne kao na dio cjeline. Postavljajući svoju perspektivu i posebnost svojega gledanja pred pogled na cjelinu, čovjek zamjenjuje smisao svijeta svojom kratkovidnom željom i iz te promašene perspektive uspostavlja uvjete svoje nesreće.

No Zapad nije poslušao poruku grčke tragedije. Uzdizao je tip čovjeka, što ga vode zahtjevi njegova Ja i zbog toga je postavio mamac pretjeranoj, beskonačnoj želji, a ta je, prema Freudovu mišljenju, stroj boli. Freud nas podsjeća da Ja zahtijeva vlastiti identitet. Za njegovo rođenje mora se prekinuti s onim ”biti Jedno sa svemirom”, što ga Freud imenuje oceanski osjećaj i što ga je svatko od nas iskusio u prednatalnoj fazi i u kratkom razdoblju rana djetinjstva. Taj osjećaj je iz osobne povijesti prešao u povijest čovječanstva i pritom izazvao da su sve kulture svoje sretno razdoblje smjestile u udaljenu prošlost bajkovitoga zlatnog doba, što smo ga morali, nesretnici, jednoga dana napustiti. Tu prvobitnu sreću možemo u kratkim, prolaznim trenucima ponovno osjetiti. Prema Freudovim riječima, na vrhuncima zaljubljenosti doživljujemo prijetnju da se granica između Ja i objekta izbriše. Naspram svega onoga o čemu svjedoče njegova ćutila, zaljubljenik jamči da su Ja i ti jedno i spreman je ponašati se kao da bi to doista bilo tako.

No, nastavlja Freud, to stapanje na kojem se temelji sreća, jedino je stanje što ga ne možemo prosuđivati kao bolesno, i to stoga jer je izvanredno. Otuda zaključak da naše mogućnosti sreće ograničuje već naša konstitucija. Puno manje problema imamo pak pri iskušenju nesreće.

Ako ograničenjima što ih postavlja naš ustroj, zahtjevu Ja za razlikovanjem od drugoga,  dodamo zahtjeve realnosti koja se ne pogiba pred našim željama i zahtjeve društva, u kojemu se zahtjevi drugih bore s našim zahtjevima za srećom, razumijemo zašto je u nastojanju za smanjenjem stupnja konfliktnosti čovjek kulture komad sreće zamijenio za komad izvjesnosti.

Tako se pojam sreće mekša u pojam ”vedrine”, koja cilja na nulti stupanj konfliktnosti i najvećeg poštovanja subjektivnosti. Vedrini se pak suprotstavlja spolnost i mistika. Obje otklanjanju odvajanje i trse se oko stapanja. Njegujemo je, jer svagda iznova nudi obnovljiv model onoga što tražimo kada tražimo sreću, premda su nam njezina obećanja prazna, kako nas opominje Schopenhauer.

Što tada imamo reći o onim hipotezama koje sreću potiskuju od pojedinca k društvu, iz zatvorena prostora duše u otvoren prostor grada, ili o revolucionarnoj formuli koji je iznašao Marx ili o utopijskim receptima što su ih u svojim renesansnim snovima oblikovali Thomaso Campanella u Gradu sunca, Thomas Moore u Utopijii Francis Bacon u Novoj Atlantidi?

Armando Tono se igra s prefiksom ”u” u riječi ”utopija”, potvrđujući tradiciju koja čita ”u” kao skraćenicu člana ”ou”, što bi značilo da je utopija nepostojeće mjesto, kao i onu tradiciju koja čita ”u” kao redukciju ”eu”, prefiksa koji u grčkom jeziku označuje sve što je povezano sa srećom. Naposljetku Torno zaključuje da je utopija mjesto koje ne postoji i zato je sretno mjesto, odnosno sretna su mjesta samo ona mjesta koja ne postoje. Toj tvrdnji odgovara i ironična sudbina Thomasa Moora, pisca Utopije, koji je okončao na gubilištu, mjestu što ga u svojim projektima uopće nije predvidio.

Armando Torno se u svojoj knjizi na više mjesta distancira od sve one literature o čuvstvima koja tako loše namače pustinje naše duše, posebice pak ako polazi od psihologije. Pritom se oslanja na pretpostavku da je sreća ovisna o predodžbi što ju netko stvara o njoj. Budući da su te predstave povijesno uvjetovane i vremenski raspoređene, govor o sreći i nesreći je zapravo govor o kulturi vremena i o osobnim načinima doživljaja tih osjećaja unutar nje. Dostatno je dakle da preletimo znane primjere brze sukcesije kultura u vremenu, pa da nam se promijeni stanje duha, da popusti tiranija slijepe i tvrdoglave požude koja je u svojoj sljepoći i tvrdoglavosti skrovito izvorište naše nesreće.

Pregled različitih scenarija kulturnog razvitka pokazuje da je svijet nešto veći i otvoreniji od tamnih sobičaka naše duše, u kojima se nesreća hrani osamljenošću i odbijanjem komunikacije. Komu ću govoriti danas, u dijalogu je sa svojom dušom pitao antički Egipćanin koji je bio pred iskušenjem samoubojstva. Možda nesreća započinje upravo u tim stanjima pustoši u kojima ne nalazimo odgovor na to pitanje.

No sreća ipak postoji, piše talijanski filozof Salvatore Natoli, postoji ne zato jer bi ljudi imali učinkovitu zamisao kako ju dosegnuti, nego zato jer je kadšto ipak osjete. Kad sreću jednom doživimo, ne možemo je više zaboraviti, budući da naša svijest zadržava u sebi ono što doživljuje. Vrijeme ne može uništiti doživljeno iskustvo, zato za čovjeka ono nikada konačno ne prolazi… Sreću dakle možemo izgubiti kao životno stanje, no nemoguće ju je uništiti kao iskustvo i u tom obliku svagda je možemo ponovo stvoriti. Naspram bola koji pribija, stišće i prisiljava, dodir je sreće blag; bljesne i nestane. Zato se sreća pokazuje kao prijelazno dobro, dok se pak patnja čini najobičnijim i nauobičajenijim stanjem.

No sreća je, nastavlja Natoli, izvornija od patnja, ako ne zbog drugog, onda zato jer nije moguće osjetiti gubitak tamo gdje ništa nismo imali, kao što nije moguće ni doživjeti negativno iskustvo tamo gdje nije bilo pozitivnosti. Kakve je pak prirode pozitivnost koja čini sreću? To je ona punoća, piše Natoli, koja istinski prisvoji čovjeka kad je dosegne.

Jer je sreća događaj koji nas ima u vlasti, ne možemo je definirati, nego je možemo samo živjeti. Ako bismo se pitali: ”Što je?”, objektivizirali bismo to stanje, a tada više ne bismo bili njegov dio, nego bismo se već postaviti izvan njega. Zato, piše Natoli, sreću nije moguće dosegnuti putem promišljanja i zbog toga čovjek ni neznada je sretan, nego se osjećasretan. Tako spoznajemo zašto se sreća u rasporedu afekata radikalno razlikuje od žalosti, premda i jedna i druga čovjeka radikalno preuzimaju. Patnik se doista ne pita samo o uzrocima svoje patnje, nego preko patnje uzdiže sebe sama u središte svojih teškoća i pritom postavlja općenito pitanje o smislu postojanja. Tko je sretan, postojanje ne shvaća kao problem, jer je neodvojivo stopljen i u cjelini pomiren sa svojom sudbinom te nema razloga otklanjati je.

Zato patnja izaziva odvajanjeod sebe same, udaljavanje, rascjep što ga sreća ne poznaje. No sreća ostaje i u patnji svagda nazočna, u pozadini kao mogućnost izlaska iz nevolje. Upravo taj oblik sreće, sreća kao moguća pozadina, nedostaje boli depresivnog čovjeka, koji nema oči za budućnost, nego samo za prošlost u kojoj previđa svako iskustvo sreće kao izvorne egzistencijalne dimenzije.

Depresija je prije nego bolesno stanje popuštanje i urušavanje sjećanja, nemogućnost prenijeti u budućnost iskustvo sreće što ga poznaje život samo kao trenutni osjećaj, a ne kao izvorno iskustvo. Nezaboravno iskustvo sreće prelazi u nesvjesni uzorak, koji nas pobuđuje da je ištemo svagda iznova. Ta sveza između spomena na zadovoljenje i traženje zadovoljenja jest bit želje, to jest onog nesvjesnog mehanizma koji je kadar preobraziti iskustvo u obećanje budućnosti.

Traženje što ga potiče želja možda ne donosi sreću, no barem zadržava bol. Zato treba u životu često ograničiti zahtjeve. Komu to ne uspije, postavlja mamac beskonačnoj želji koja je pravi mehanizam duševne boli. Odsutnost potpune sreće naime mnogi shvaćaju kao patnju, umjesto da pristanu na sreću koja je plod prave mjere i više no sve drugo nam pomaže da izbjegnemo patnju.

Spomenimo još činjenicu da, kako kaže Natoli, sreća ne nagrađuje kreposti kao što ni patnja nije kazna za krivnju. Zbog tog pomanjkanja dosljednosti čini se da je izmjenjivanje sreće i patnje samo nemilosrdna igra sudbine. Slijepilo s kojim pogađa bol usporedivo je s bezrazložnošću s kojom nam je dosuđena sreća. No upravo ta nepredvidljivost i neizvjesnost događanja pomaže dozreti egzistencijalnoj mudrosti koja je svjesna da se na sreću doduše nije moguće osloniti, kao što ni patnja nikada nije konačna činjenica. Kako jedno tako i drugo nastupaju kada nastupe i podvrgnuti su području vremena koje ne pušta umrijeti ni boli ni sreći. No vrijeme nam olakšava bol, jednako kao što nemilosrdno troši sreću.

Od tu pa nadalje možemo pratiti Natolija i opisivati slike sreće koja je shvaćena kao iskustvo i kao predstava. Tko je sretan uistinu je sretan u skladu s nekom predstavom o sreći. Te su predstave povijesno uvjetovane i razvrstane po razdobljima. O tome puno kazuje zanimljiva knjiga Flavie De Luise i Giuseppea Farinettija pod naslovom Povijest sreće, antički i moderni ljudii esej Antonia Trampusa Pravo na sreću: Povijest jedne ideje, gdje su u središtu predstave o sreći što su se u povijesnom slijedu  nizale na Zapadu.

Za antičke je Grke bit sreće bila u tome da čovjek vlada svojom sudbinom. Izraz eu-daimonia, kako su Grci imenovali sreću, doslovno znači ”dobri demon”. Ona je bila djelomice ovisna o sretnom slučaju, a djelomice ju je bilo moguće pridobiti na svoju stranu životnim stilom, vrijednim dobrohotne naklonjenosti sudbine. Tomu nasuprot, kršćani su prenijeli sreću u drugi svijet i vjeruju da je obećana onomu tko je patnjom zaslužuje u ovostranstvu. Bezuvjetno prihvaćanje postojeća stanja s nadom u buduću sreću.

Čini se da smo mi, mi današnji ljudi, sreću vezali za ispunjenje osobnih zahtjeva, na samopotvrđivanje koje ide i na štetu drugih, i za bezuvjetnu afirmaciju slobode, koju razumijemo kao mogućnost opozvati svaki izbor. Posrijedi je dakle sreća pojedinca, gdje se privatno uživanje blagostanja i posve subjektivna predstava o dobru afirmiraju kao bezuvjetna mjerila sreće.

No konstatacije neuroznanosti mogle bi zasjeniti predstave o sreći što ih je oblikovala filozofija. Prema njenom tumačenju, sreća je posljedica usklađenog djelovanja triju razina mozga: reptilski mozak je smješten u području hipotalamusa, koji presjeda vitalnim funkcijama hranjenja, pića, spavanja i ljubljenja. Limbični mozak kormilari mehanizmom za reguliranje djelatnosti koje nisu pod nadzorom svijesti. S kortikalnim pak mozgom mislimo, računamo, slikamo, stvaramo glazbu ili poeziju.

Pomoću redukcijske metode, karakteristične za egzaktne znanosti, Christian se Boiron, koji je usklađenosti i nesuklađenosti triju sistema mozga posvetio raspravu Uzroci za sreću, možda dokopao do definicije sreće koju su filozofi tako marljivo tražili. No, ako vrijedi da onaj koji leti visoko kao filozof može spržiti krila, vrijedi i da onaj koji leti prenisko, naposljetku nalazi samo ideal sreće što ga u Nietzscheovom djeluTako govorašeZaratustra navješćuju zadnji ljudi:

Imaju svoje veselje za dan i svoje veselje za noć, no cijene zdravlje. Mi smo pronašli sreću, kažu zadnji ljudi i trepću očima.

Bila sreća utopija ili pak istinsko iskustvo, u svakom je slučaju egzistencijalno stanje što ga svi žele dosegnuti. Kad se pak pokaže da to nisu kadri, neuspjeh pripisuju drugima, okolnostima izvanjskog svijeta poput ljubavi, zdravlja, novca, fizičkog izgleda, radnih uvjeta, starosti i čitavog niza činitelja što ih ne možemo imati pod nadzorom.  Zato rado previđamo zadaću da bismo postali, ako već ne sretni, onda barem spremni na sreću, budući da nije moguće ništa učiniti protiv okolnosti koji nisu ovisne o nama.

Pa ipak je otvorenost za sreću dostupna bilo kojem ljudskom biću neovisno o bogatstvu, društvenom položaju, umnim sposobnostima, zdravstvenom stanju. Sreća naime nije toliko ovisna o užitku, ljubavi, divljenja drugima koliko o punom prihvaćanju samoga sebe, što ga je Nietzsche zgusnuo u izrijek: Moraš postati ono što jesi.

Čini se gotovo kao nešto neizbježno, pa ipak se ne događa gotovo nikada, jer sreću ne mjerimo prema samoostvarenju, koja je izvorište pozitivne energije za sve oko nas, bilo da su obiteljski članovi, suradnici ili znanci, nego sreću mjerimo po našim željama, a njih oblikujemo neovisno o mogućnostima njihovog ispunjenja i vlastite sposobnosti. Ne prihvaćamo svoje tijelo, svoje zdravstveno stanje, starost, zanimanje, kvalitetu svoje ljubavi, jer se upravljamo prema drugima, čak po stereotipima što nam ih svaki dan nudi reklama.

Tako nepažljivi prema sebi, toliko da postajemo sami sebi savršeni neznanci, pokušavamo svaki dan dosegnuti nemoguće, kako bismo dosegli uzorke sreće što smo ih preuzeli izvana, i svagda iznova doživljavamo brodolom. Jer su ti uzori najvjerojatnije nespojivi s našom osobnošću, smrkavamo se i širimo lošu volju. Ta negativna slila razdire našu obitelj, društvo, poduzeće, budući da uništava koheziju i skladnost te sili druge da troše razumijevajuće i utješne riječi zbog sudbine koja nas je učinila nesretnima.

Ako je uzrok za nesreću želja koja prekoračuje mogućnost, možemo bez problema reći da je nesretnik na neki način sam kriv. U nesreću je zapao, jer je nepromišljeno gajio neizmjerne želje, nespojive sa svojim osobnim značajkama, ne potrudivši se pritom spoznati samoga sebe.

Iz tog zornog kuta spremnost na sreću i s njom na dobru volju nisu više pitanje raspoloženja. Usudio bih se reći da je riječ o istinskoj etičkoj dužnosti, ne samo zato jer hrani skupinu koja nas okružuje s pozitivnim silnicama, nego i zato jer je za nju potrebno dobro poznavanje samoga sebe, a to automatski ograničuje neizmjernost želja i dopušta samo htijenja spojiva s našim mogućnostima. Često u razlici između želje, koju smo oblikovali, i mogućnosti za njezino ostvarenje, zjapi nepremostivi bezdan nesreće, razjeda nam dušu i izazva da teško podnosimo sebe i druge.

Posljedice su znane: našu osobnost prisvaja tjeskoba i depresija, posebice ako ta duhovna stanja primjereno potiče iznova probuđena želja, koja vodi u ponavljanje predvidljiva poraza. Tada naš vitalni tonus popušta. Liječnici kažu da slabi imunitet, što nas čini prijemčivim za bolest. Ona naime nikada nije iznenadna tjelesna pojava, nego je često i možda prije svega posljedica duševnog stanja, u kojem čovjek ne ispunjava etičke dužnosti, što Aristotel smatra najvišom svrhom života: biti sretan.

Kao Grk, Aristotel se dakako ne pušta obmanuti slijepim nadama i onostranim obećanjima, zato među uvjete za sreću uvrštava ”spoznaju samoga sebe” koja unosi u našu grčevitu želju pravu mjeru – kata metron. Sreću si prislužuje onaj tko se drži prave mjere, koju su Grci poznavali, jer su bili svjesni da su smrtni. Kršćani je pak poznaju manje, jer se kultura, u kojoj su gosti, ne zadovoljava srećom, nego stremi vječnoj sreći, a to stanje ne pristaje smrtnim bićima. Pomirenost s privremenošću života ublažava patnju i daje pravu mjeru, koja je uvjet za spremnost na prihvaćanje sreće, ako već ne sama sreća.

Otuda izvire filozofija u ulozi terapije duha, namijenjena poboljšanju ljudskog ponašanja. Naglasak više nije na imputabilnosti ljudskih postupaka, nego na pitanju kakvo duševno stanje omogućuje mudro ponašanje što ga regulira prava mjera, a kakvo izaziva glupo, nepromišljeno i  lažno ponašanje.

Je li se dakle moguće naučiti sreći? Pitanje nije tako neuobičajeno, budući da su najprije na Harvardskom sveučilištu, a kasnije na sveučilištu u Wellingtonu, uveli studijske programe, namijenjene proučavanju sreće i načina kako je dosegnuti. Automatski se postavlja pitanje nije li sveučilište u svojem nastojanju za stvaranje i posredovanje znanja možda prestupilo granice i pokušalo posegnuti u život upravo do njegovih najintimnijih nabora. Ili su možda samoća, depresivnost i očaj među mladima toliko rašireni da bi trebalo mobilizirati čitav korpus docenata koji bi ih naučili kako  biti sretan ili ih barem osposobili za prihvat sreće.

Isključeno je da bi bilo moguće sreću poučavati tako kao što poučavaju znanja i tehnike, jednostavno zato jer vrijedi ono što je naglasio Sergio Natoli: sreća je ona punoća koja čovjeka preuzima u trenutku kad je dosegne. Kao događaja koji nas je prisvojio, sreću nije moguće učiti, u najboljem je slučaju možemo doživjeti.

Ako je priroda sreće doista takva, isključeno je da bismo je mogli posredovati podukom, no slažemo se s tim da je moguće proučavati uvjete koji su potrebni za njezino zbivanje. Time se bavi filozofska praksa, vrlo raširena u anglosaksonskim zemljama, gdje oživljuju filozofiju u prvotnom značenju riječi u obliku kakvom su ga gajili Grci: kao skrb za dušu i ovladavanje sebe sama.

Vidjeli smo da su stari Grci sreću imenovali eu-daimonia, prema daimonu, demonu, što ga svatko nosi u sebi kao svoju unutarnju kvalitetu i iz kojega proizlazi njegovo ponašanje, njegov ethos, zbog čega Heraklit može reći: Vlastita čovjekova unutarnja kvaliteta jest njegov daimon. Ethos anthropos daimon.

Ako se kroz život osobni demon dobro (eu) ostvari, čovjek doseže sreću (eu-daimonia), koju dakle nećemo naći izvan sebe, u dosezanju stvari svijeta (užici, zadovoljstva, zdravlje, ugled, novac), nego u dobrom ostvarenju samoga sebe. Jer, kako pojašnjava Demokrit, sreća i nesreća prebivaju u duši koja osjeća ugodu ili neugodu egzistenciju, ovisno osjeća li se ostvareno ili ne. Samo-ostvarenje je dakle odlučni uvjet za sreću.

Za samoostvarenje se pak treba izvježbati u posebnoj kreposti: mogućnosti uživanja u dosegljivom, a da pritom ne želimo nemoguće. Ponovno susrećemo ”pravu mjeru”, ovaj put u smislu zauzdavanja želje, one osvajačke životne sile, zbog koje bez mjere žudimo za nedosežnim, potičući tako svojega demona ne u sreći (eudaimonia), nego u nesreći (kakodaimonia). Ta je naime posljedica slabog ovladavanja samoga sebe i vlastite životne sile, zamagljene od nasladne želje.

To stapanje sreće s krepošću još ne znači da je sreća nagrada za kreposni život, nego bismo mogli reći da usrećuje upravo kreposni život u smislu grčkog izraza arete, koji znači mogućnost dati oblik vlastitoj životnoj sili, proširiti život dokle je moguće i pritom se držati prave mjere (kata metron). U tom smislu Aristotel može reći da je sreća (eudaimonia) živjeti dobro i da je životni smisao u dobrom, a ne u vječnom životu.

 

S talijanskog preveo Mario Kopić

[Umberto Galimberti, Il mito della felicità, I miti del nostro tempo, Feltrinelli, Milano 2009, str. 64-77.]