Dekonstrukcija i hrišćanstvo

 

Jean-Luc Nancy:

 

Noli me tangere: Ogled o uzlaženju tijela

 

Prolog

Nedvojbeno nema nijednog prizora iz povijesti ili legende o Isusu iz Nazareta koji ne bi bio prikazan u kršćanskoj i post-kršćanskoj ikonografiji, orijentalnoj i zapadnoj. To također dokazuje postojanje, u razdoblju kada su te slike stvarali, nekog društva i neke cijele kulture koji su se prepoznavali kao „kršćanski“. Od navještenja Kristova začeća pa sve do njegova odlaska s našega svijeta svaki je trenutak te egzemplarne pripovijesti bio preuzet kao motiv od strane slikara, kipara, u manjoj mjeri i glazbenika.

Ta se pripovijest naposljetku sama predstavlja kao slijed prizora ili slika: pripovjedna je nit prilično oskudna, a prizori djeluju manje kao trenuci nekog napredovanja, a više kao postaje pred egzemplarnim prikazima ili kao duhovne lekcije, većinom jedne pomiješane s drugima, što je upravo karakteristična forma parabole, koja je već sama u evanđeoskim tekstovima označena kao specifičan način Isusova podučavanja ili barem njegova javna propovijedanja[1]. Unatoč tome, nemoguće bi bilo reći da se cjelokupna evanđeoska pripovijest predstavlja kao parabola: ako ova potonja čini način prikazivanja pomoću pripovijesti zadaća koje je prikazati neki moralni sadržaj, tada je cjelokupan Isusov život prikazivanje istine o kojoj kaže da jest on sam [une représentation de la verite qu’il dit être lui-même]. No to, prema tome, znači da njegov život ne ilustrira samo neke nevidljive istine, nego da je identičan s istinom koja se prezentira reprezentirajući se [la vérité qui se présente en se représentant] [2]. Takav je, u svakom slučaju, stav kršćanske vjere: ne vjeruje se samo istinama što ih izriče neki prorok, vjeruje se prije svega, i možda konačno isključivo, zbiljskoj prezentaciji istine kao života ili singularne egzistencije.

U tome smislu ovdje istina samu sebe čini paraboličnom: logos se tu ne razlikuje od figure ili slike, jer njegov bitni sadržaj jest upravo to da se sam logos prikazuje [se figure], prezentira i reprezentira, naviješta kao osoba koja iznenada dolazi, koja se pokazuje i, pokazujući se, pokazuje original prikaza [l’original de la figure]: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: Pokaži nam Oca?“[3]: ničega i nikoga nema što bi ga se dalo pokazati, ničega i nikoga nema što bi se dalo otkriti ili razotkriti. Ideja da objavljenje objelodanjuje neku skrivenu stvarnost ili da dešifrira tko zna kakvo otajstvo, samo je neki religiozni ili vjerujući način mišljenja (shvaćen kao oblik reprezentacije ili subjektivnog znanja) kršćanstva ili monoteizma uopće. No u njezinoj dubokoj nereligioznoj i nekonfesionalnoj strukturi (ili prema auto-dekonstrukciji religije koja je tu u igri)[4], „objavljenje“ konstituira identitet raskrivajućeg i raskrivenog, „božanskog“ i „ljudskog“, ili bolje, „ovozemaljskog“. Iz toga tako proizlazi i identitet slike i originala, ukoliko samo objavljenje implicira, na posve konsekventan način, identitet nevidljivog i vidljivog.

Sama evanđeoska propovijed, uzmemo li je kao parabolu parabola, nudi se dakle kao tekst što ga je potrebno interpretirati, no ujedno i kao neka istinita priča, gdje se istina i interpretacija identificiraju jedna s drugom i jedna kroz drugu [l’une à l’autre et l’une par l’autre]. No to ne znači da se na kraju interpretacije objelodanjuje istina, kao što ne znači ni da je istina beskonačna i mnogovrsna kao interpretacije koje se svagda iznova pojavljuju. Identitet istine i njezinih prikaza valja shvatiti na drukčiji način, na način koji manifestira upravo misao sadržanu u samoj paraboli. Kad Isusa njegovi učenici zamole da se očituje glede načina uporabe parabola, on kaže da su ove namijenjene onima kojima „nije dano poznavati otajstva kraljevstva nebeskoga“[5] (oni kojima je to znanje dano jesu upravo njegovi učenici). Mogli bismo očekivati da je parabola namijenjena otvaranju očiju onima koji „gledaju, a ne vide, slušaju, a ne čuju, i ne razumiju“[6], i njihovu podučavanju vlastitom smislu kroz formulu prispodobe. No Isus ne kaže ništa takvo. Naprotiv, kaže da parabola kod slušatelja dovršava Izaijine riječi: „Nedvojbeno ćete slušati vašim ušima, i nećete razumjeti; zacijelo ćete gledati vašim očima, i nećete vidjeti“[7]. I upravo u tome kontekstu izjavljuje jednu od svojih najpoznatijih i najparadoksalnijih sentenci: „Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.“[8] Svrha parabole je dakle prvenstveno zadržati u sljepoći onoga tko ne vidi. Parabola se ne rađa iz neke pedagogike figuracije [pédagogie de la figuration] (alegorije, ilustracije), nego iz odbacivanja ili nijekanja same pedagogike.

Između ostalog valja naglasiti da se izraz „oni koji gledaju ne vide“ na drugim mjestima Starog i Novog zavjeta vezuje uz idole i njihove poklonike. [9] Kult „idola“ ne osuđuje se toliko stoga što je usmjeren na slike, nego zato jer ti bogovi i oči što čine njihov kult nisu prihvatili u sebe pogled koji anticipira bilo što viđeno, onaj jedini pogled posredstvom kojega je uopće moguće imati bilo kakvo božanstvo i slavljenje. Zato najprije treba već imati da bismo mogli prihvatiti: treba imati upravo dispoziciju koja omogućuje prihvaćanje [la disposition réceptive]. I ta dispozicija ne može biti dana drukčije nego tako da je već dana: to nije nikakvo religiozno otajstvo, nego sam uvjet prihvatljivosti, prijemčivosti, zamjetljivosti i osjeta uopće. Riječi „božansko“ i „sveto“ možda nisu nikada izražavale nešto drugo doli tu pasivnost ili tu inauguralnu strast bilo koje vrste smisla, osjetnog, senzibilnog ili senzualnog [cette passivité ou cette passion du toute espèce de sens, sensitif ou sensuel].

Parabola dakle ne ide od slike prema smislu: ide od slike prema nekom pogledu [vue], koji već jest ili nije dan. „Blažene vaše oči jer vide“, kaže Isus učenicima [10], ili pak repetitivna formula koja kaže: „Tko ima uši, neka čuje!“[11]. Parabola ne zbori nikome drugome nego onome koji ju je već shvatio, ne pokazuje nikome osim onome koji je već vidio. A drugima, naprotiv, skriva ono što je za vidjeti i samu činjenicu da uopće ima nečega za vidjeti. Prema najstriktnijoj i najopustošenijoj religioznoj interpretaciji značenje bi te misli imalo biti u tome da je istina rezervirana za nekoliko odabranika, koji bi trebali biti, slijedeći tekst, uvijek samo malobrojni. Prema nekoj prosječnoj religioznoj interpretaciji parabola nudi neki smanjeni i privremeni pogled koji poziva na daljnje traženje: ali sam tekst prilično jasno kaže da je upravo to zabranjeno misliti (premda je i ta interpretacija prilično česta). Upravo suprotno, sam nas tekst upućuje na misao da su parabola i prisutnost ili odsutnost „duhovnog“ pogleda upravo korelativni. Nikakvih stupnjeva figuracije ili literarizacije smisla nema: jedna sama „slika“ i naspram nje pogled ili sljepoća. Istina je doduše da se više nego jednom događa da sam Isus za svoje učenike prevede kakvu svoju parabolu. No ako to čini, ne čini ništa drugo nego učenicima vraća pogled koji su već imali. Još jednom, parabola vraća pogled ili sljepoću. Ponovno daruje dar ili privaciju pogleda u istini [elle redonne le don ou la privation de la vue en vérité][12].

Parabola dakle ne stoji u odnosu između „prikaza“ i „vlastitog“, niti između „pričina“ i „stvarnosti“ ili u kakvu mimetičkom odnosu; stoji u odnosu između slike i pogleda [entre l’image et la vue]. Slika je viđena ako je viđena [l’image est vue si elle est vue], a viđena je kada se viđenje [vision] daje u sebi i kroz sebe, kao što viđenje ne vidi ako nije dano slikom i u slici. Između slike i pogleda nema nasljedovanja, nego participacije i penetracije [ce n’est pas imitation, c’est participation et pénétration]. Participacije pogleda na vidljivom i, s druge strane, vidljivog u nevidljivom, koje nije ništa drugo nego sam pogled (methexis unutar mimesis, to je zacijelo jedna od enuncijacija grčko-židovskog hijazma, na što se nadovezuje kršćanska invencija).

Zbog toga je parabola prilično daleko od toga da bi se pustila uhvatiti u formulu alegorije. Ona sama participira na daru pogleda i na tomu „više“ koji je zajamčen onomu koji ga već ima. U paraboli je nešto više od same „figure“, ali i – u suprotnom smislu – nešto više od bilo kakva ultimativna značenja. U paraboli je neki višak vidljivog, ili preciznije, dvostruki višak vidljivog i nevidljivog.

Na taj su način parabole očuvale svoju učinkovitost prilično s onu stranu same religije. U imenima ili izričajima poput „odvajati zrnje od kukolja“, „milosrdni Samarićanin“, „izgubljeni sin“, „prvi će biti posljednji, a posljednji prvi“, u svim tim izričajima svijetli poseban sjaj, odzvanja dodatak značenja, apsolutno nesvodljiva ne samo na kršćansku religiju, nego i na bilo kakav laicizirani moral, što ga je svaki prosječno obrazovani Europljanin kadar pripisati tim figurama. Dakako, ukoliko se kulturni trezori ne razlikuju od mitoloških figura, kao primjerice „Herkulova djela“ ili „nimfe šuma i potoka“. No razlika odmah stupa pred oči: dok Herkul i nimfe djeluju, ukoliko su izuzeti iz nekog mitološkog i ritualnog konteksta, odmah na prvi mah kao alegorijske figure, parabole pak, s druge strane, tvrdoglavo ostaju i ustrajavaju kao „tautegorijske“ [tautegorique], što će reći da izražavaju samo sebe same, a ne nešto drugo (slijedimo li značenje te riječi, koju je izumio Schelling, kako bi naznačio mit u svojoj izvornoj učinkovitosti). S njima se događa, u tom smislu, isto što i s bajkama: „cvrčak i mrav“ nije samo opozicija između bezbrižnosti i radišnosti. To su figure, siluete [silhouettes], imena i zvučnosti, koji proizvode beskonačne zalihe značenja što ih sami koncepti ne bi bili kadri izvrtjeti. Na kraju krajeva istina bajke uvijek nadilazi smisao što ga diktira „moralka“ priče. Onkraj smisla: nevidljivost u samom srcu vizualne figuralnosti. No barem od Fedra do La Fontainea kod bajki nije posrijedi ništa drugo nego neka tipična raščarana istina. Bajka je opreka mitu, lekcija bez grandiozne svetosti (mit o grandioznosti same besmrtnosti bez druge lekcije osim lekcije o tragičnom uništenju smrtnih).

No kršćanska parabola ide nekim drugim putem, kojim je možda koračala cijela moderna literatura (ili čak cjelokupna moderna umjetnost: u nekom smislu ova knjižica zadaje sebi zadaću da objasni tu hipotezu). Eksces njezine istine nema neodređen karakter neke opće lekcije, na neki način naddeterminirane s obzirom na svakoputni partikularni slučaj koji bi nudio regulatorni princip. Njezin eksces je svagda najprije eksces glede njezina izvora i glede njezina odredišta: „Tko ima uši, neka čuje“. Nikakve „poruke“ nema, barem ne u tom smislu da bi se već u samoj poruci nalazio apel na mogućnost ili dispoziciju slušanja [une adresse à un capacite ou à une disposition d’écoute]. Parabola nije poticanje (tipa: „Pozor! Slušanje“), nego upozorenje: ako ne razumijete, ne tražite razlog u opskurnosti teksta, nego u vama samima, u opskurnosti vašeg srca. Više negoli podroban sadržaj poruke računa se sljedeće: ovdje je poruka za onoga tko je hoće i zna prihvatiti, za onoga tko hoće i zna biti pozvan. Poruka ne poručuje ništa zatvorenom uhu, ali otvorenom uhu kazuje više nego bilo koja lekcija. Nešto više i nešto manje od samog značenja: nikakva istina ili sva istina, prisutna odjednom i svaki put posebno.

Tako tekst – ili riječ – zahtijeva pred vlastitim značenjem (ili bolje: prilično dalje od samog značenja) svojega slušatelja, takvog koji je već stupio na samome tekstu primjerenu razinu slušanja, i zato u sam tekst, u njegovo najintimnije kretanje značenja ili prevladavanja značenja [dans son plus intime mouvement de sens ou d’outrepassament du sens] i u njegovo razdjelovljenje [désoeuvrement]. Taj zahtjev znači kako to da parabola čeka na uho koje će je znati osluhnuti/razumjeti [entendre], tako i to da je jedino parabola kadra otvoriti uho njegovoj vlastitoj mogućnosti slušanja. Slično je, reći će se puno kasnije, i autoru potrebno da nađe svoje čitatelje ili, drugim riječima, da sam autor stvori svoje čitatelje. Svagda je posrijedi nastanak smisla ili nekog onkraj-smisla [l’outre-sens]: singularan odjek u kojem se zamjećujem obraćajući se i odgovarajući glasom drugoga uhu drugoga kao nekom meni najintimnijem uhu.

No zar nije to ono što bez moguće pomirbe najbolje razlikuje vjeru [la foi] od vjerovanja [la croyance]? Jer vjerovanje postavlja ili pretpostavlja kod drugoga neku istost s kojom se može identificirati i time ohrabriti („dobar je, spasit će me“), dočim se vjera dade uputiti od strane drugog zbunjujućim apelom koji se odnosi na neko slušanje što ga sam ne poznajem. No ono što razlikuje vjerovanje od vjere jest upravo ono isto što razlikuje religiju od literature i umjetnosti uopće, pod uvjetom da te termine uzmemo u svoj njihovoj istinitosti. Posrijedi je naime slušanje/razumijevanje: slušati naše uho kako sluša [d’entendre notre propre oreille écouter], vidjeti naše oko kako gleda ono što ujedno oči otvara i što se u tom otvaranju zasjenjuje [voir notre oeil regarder cela même qui l’ouvre et qui s’éclipse dans cette ouverture].

 

[1] Usp. Matej 12, 34-35; Marko 4, 33-34.

[2] Parabola se naime prilično precizno razlikuje od alegorije. U tome se smislu slažem s Jean-Pierreom Sarrazacom, koji na svoj način preuzima egzegetsku tezu Charlesa Harolda Dodda u: La parabole ou l’enfance du théâtre, Belfor, Circé, 2002. Usp. str. 50-65.

[3] Ivan 14, 9. Držat ću se prijevoda Jeana Grosjeana: La Bible: Nouveau Testament, Gallimard, Pariz, 1971. Želim se naime držati izvan diskusija o pokušaju obnove prijevoda tih tekstova: autori čija djela prate tu raspravu nisu naime poznavali takve diskusije.

[4] Izrazom „autodekonstrukcija kršćanstva“ nastojim ocrtati kretanje [mouvement] koje bi ujedno imalo biti analizom kršćanstva – počevši od neke pozicije za koju se pretpostavlja da je kadra prevladati kršćanstvo  [d’une position supposée capable de le dépasser] – i premještanjem [déplacement], praćenim transformacijom samog kršćanstva, koje se prevladava, premješta i tako omogućuje pristup resursima što ih skriva i ujedno čuva. U osnovi je riječ o sljedećem: ne samo da se kršćanstvo odvaja i otuđuje od religijske sfere, nego ocrtava neku prazninu, prostor onoga što će se, kao posljednje, uskratiti alternativi teizam – ateizam. Uistinu ta dekonstrukcija obrađuje, na različite načine, cjelokupan monoteizam „religija Knjige“. Poanta je uvijek ova: Bog kao „Jedan“ naime nije više „jedan bog“. Drugdje ću se eksplicitno vratiti na tu temu. Kratka rasprava koja slijedi nadovezuje se na tu raspravu, ali glede teme samo je postranična.

[5] Matej 13, 11.

[6] Matej 13, 13.

[7] Matej 13, 14.

[8] Matej 13, 12.

[9] Neka mi ovdje bude dopušteno da povodom toga pitanja uputim na svoju studiju La représentation interdite, u: Au fond des images, Galilée, Pariz, 2003.

[10] Matej 13, 16.

[11] Matej 13, 9.

[12] Kako misliti kontingenciju toga dara ili privacije? Ovdje bismo morali otvoriti pitanje izabranosti ili milosti, što bi nadišlo naše svrhe. Recimo jednostavno, glede danog konteksta, da učenici – svagda izabrani bez uvjerljiva razloga ili čak protiv bilo kakvog razloga – nisu izabrani zato jer već imaju „pogled“, nego upravo suprotno, dobivaju ga zato jer su izabrani.

 

S francuskoga preveo Mario Kopić

[Jean-Luc Nancy, Noli me tangere: Essai sur la levée du corps, Bayard Éditions, Pariz, 2003.]