Patočka

Mario Kopić:

 

Fragment o Patočki

 

Podsjetimo se filozofa kojega je u nekrologu napisanom nakon njegove smrti godine 1977. znameniti lingvist Roman Jakobson nazvao češkim Sokratom. Riječ je o Janu Patočki. Odredba „češki“ bila je tada naglašena zbog dramatičnih okolnosti Patočkine smrti kao jednog od pisaca i portparola Povelje 77, najznačajnijeg opozicijskog pokreta koji je zadao silne glavobolje mandarinima „realnog socijalizma“. Danas se nedvojbeno može reći da je Patočka češki, ali i moderni Sokrat. Njegovo je djelo univerzalno i daleko nadilazi češko nacionalno značenje.

Zašto Sokrat? Evo tek nekoliko razloga. Ponajprije, Patočka se strasno bavio antičkom filozofijom, predsokratovcima, Sokratom, Platonom i Aristotelom. Iz tog interesa proistekao je rijedak spoj antropološkog, povijesno-političkog i ontološkog u njegovoj filozofiji. Kao i za Sokrata, polis je mjesto postavljanja ne samo političkih, moralnih i povijesnih pitanja, nego i antropoloških, a kod Patočke i fenomenoloških. I Patočka je poput Sokrata bio i ulični filozof; na ulicu, u tunele, podrume, obične ili one kazališnih klubova, u parkove, izbacila su Patočku dva totalitarna režima u kojima je živio, smeđi i crveni; naposljetku, cijena najviša, sam život. Pred kraj života stari je filozof bio dostatno mlad da u jednom od eseja brani od cenzora i tamničara dvije najbolje rock-grupe u Pragu, čiji su se glazbenici našli na optuženičkoj klupi. Patočka je mucao kao Demosten, pa je ipak bio neobično privlačan govornik – njegovo je mucanje nalikovalo na iskanje one najprimjerenije riječi.

Jan Patočka rođen je 1. juna 1907. godine u Turnovu, u Moravskoj, a umro je 13. marta 1977. godine u Pragu, nakon iscrpljujućih saslušanja u tajnoj policiji kao jedan od potpisnika i autora Povelje 77. Tri su ga dana saslušavali po jedanaest sati, a trećeg dana se isljednicima požalio da se ne osjeća dobro, zamolivši ih da prekinu saslušavanje. Nisu prekinuli. Sutradan je prenesen u bolnicu. I tamo su ga nastavili saslušavati. Izgubio je svijest, pao u komu. Kroz dva dana umro je od izljeva krvi na mozak. Datum su pogreba vlasti na razne načine falsificirale, da ne bi bio velik; Patočkine su prijatelje na dan pogreba privodili u policiju, da ne bi mogli ispratiti filozofa; sve su cvjećarne u Pragu tog dana bile zatvorene, da oni koji se probiju do groblja ne bi mogli položiti cvijeće; govornike na pogrebu zaglušivala je enormna buka upaljenih automobila i motora, a nad glavama tužne povorke u niskom je letu vrtloženja zraka i buku pravio policijski helikopter… No svi ti barbarski postupci nisu mogli umanjiti veličinu i simboličnost Patočkina života i smrti, dapače, samo su ih isticali.

Patočka je studirao filozofiju i romanske jezike na Karlovom sveučilištu u Pragu, na Sorboni, a dvije je godine proveo kao stipendist u Njemačkoj, kod Husserla, kao njegov najomiljeniji  student. Habilitirao je na temelju studije Prirodni svijet kao filozofski problem. Predavao je najprije u praškim gimnazijama, a od 1937. do 1939. na Karlovu sveučilištu, odakle ga nacisti izbacuju jer mu nisu oprostili što je kao tajnik čuvenog Praškog filozofskog kružoka prihvaćao intelektualne emigrante u Pragu, među kojima i svojega učitelja Husserla. Upućen na prisilan rad, filozof će raditi na održanju i probijanju tunela. Nakon rata vraća se na fakultet, no totalitarci sada druge boje izbacuju ga sa sveučilišta na kojem za fenomenologa nije moglo biti mjesta. Radi u bibliotekama raznih instituta i brani drugu disertaciju pod naslovom Aristotel, njegovi prethodnici i nasljednici. Tek se 1968. vraća na fakultet, odakle će 1972. po treći put biti uklonjen, to jest umirovljen iz ideoloških razloga. No predavao je i pitao se sa sugovornicima i dalje – na ulici, u parku, u šetnjama, u privatnim filozofskim seminarima. Bio je jedan od tvoraca onoga što je u Pragu kasnije dobilo naziv »paralelni polis«. Činio je razliku između intelektualca i duhovnog čovjeka: »Duhovni čovjek i intelektualac međusobno su povezani kao predmet i njegova sjena, kao zbilja i njezina iskrivljena slika«. Nakon potpisivanja Povelje 77 napisao je: »Konstatiramo da ljudi danas opet vide da postoje stvari zbog kojih valja i patiti. Da su one stvari zbog kojih valja i patiti istodobno i one zbog kojih valja živjeti… Možda će moćnici ovoga svijeta polako birati taj put da će unaprijed morati razmisliti o tome kako prilagoditi svoje zamišljene postupke slovu zakona«. Nakon smrti, Patočka je bio zabranjivan i prešućivan, da bi tek u demokratskoj Češkoj dobio mjesto koje mu pripada. Jedna od najljepših ulica Praga s ponosom danas nosi njegovo ime.

Neovisno o različitim temama što ih je razmatao, sav je njegov filozofski život tijesno povezan s Husserlovom fenomenologijom. O svom odnosu prema fenomenologiji rekao je: »Svaka je filozofija 1. dosljedno mišljenje koje se ne smije bojati razvijati misli u suprotnosti s prihvaćenim mnijenjima i uvjerenjima, 2. shvaćanje nečega sadržajnog, čemu je to mišljenje usmjereno, što je njegov cilj i što obrađuje…. Husserlova je filozofija htjela biti filozofijom postupno napredujuće intuicije… Husserlove analize i deskriptivne metode su za svaku filozofiju misaona poduka; pri Husserlu se možemo naučiti vidjeti«.

U tzv. samizdatu objavljeni su 1975. godine njegovi Heretički eseji o filozofiji povijesti, koji ne samo da predstavljaju kvintesenciju Patočkina filozofskog djela, nego zacijelo i sam vrh fenomenološkog istraživanja problema povijesnosti (dejinnost) uopće. Ukažimo ovom zgodom tek na nekoliko značajnih naglasaka koji u filozofiji povijesti označuju pravu novost.

Prvi problem je već sam naslov djela. Upućuje da je posrijedi misao koja se protustavlja službenoj misli. Dakako, ta »službena« misao nije marksistička, historijsko-materijalistička, službena »filozofija« socijalističkih država, nego su ti eseji heretični prije svega u odnosu na samu fenomenologiju. Označujući povijesnost problematičnom, Patočka prevladava pokušaj obnove prirodnog svijeta i u tome leži njegovo krivovjerstvo. Nepovijesni ili pretpovijesni svijet je neproblematičan svijet, svijet koji je dan kao takav i kao takav prihvaćen. To je svijet gole skrbi za preživljavanje. Povijest se pak pojavljuje tek u problematiziranom svijetu, odnosno u svijetu u kojem čovjek započinje brinuti za sebe ne samo u materijalnom, nego i u duhovnom i prije svega političkom smislu. »Prirodni svijet« je u biti pitanje istine kao otkrivanja bivstvujućeg samog u njegovoj osebičnosti. To pak otvara prostor mogućnosti za povijest koja tumači konačnu slobodu u borbi i kao borbu za samu sebe. Tako nas problem »prirodnog svijeta« vodi neposredno u filozofiju povijesti. »Pokušali smo objasniti ljudski svijet u razdoblju u kojem čovjek stoji tek na pragu povijesnog procesa: u razdoblju pretpovijesti na čijem se tlu tek počinje uzdizati prava zgrada povijesti«.

Ako je pretpovijest čovječanstva u pukom prehranjivanju, gdje onda povijest uopće započinje? Patočka određuje stare državne tvorbe (uključujući i staru Kinu) kao velika domaćinstva ili zbir domaćinstava koja spadaju u sklop prehrambenog lanca i samo održavaju postojeće stanje, što je još uvijek pretpovijest. Za povijesno je razdoblje pak karakteristična vremenska dimenzija u kojoj se odvijaju tri međusobno neovisna kretanja: kretanje akceptiranja ili prihvaćanja, kretanje obrane i kretanje istine. Te dimenzije mogu doduše spadati i u pretpovijesni svijet, pa se zato i dalje postavlja pitanje što zapravo tvori pravu povijesnost: »Povijesti ima ondje gdje život postaje slobodan i cjelovit, gdje svjesno gradi prostor za isto tako slobodan život koji se ne iscrpljuje pukim prihvaćanjem i gdje se on, kao posljedica potresanja ‘malog’ životnog smisla koji prihvaćanje u sebi nosi, odlučuje na nove pokušaje samoosmišljavanja u svjetlu onoga kakvim mu se pokazuje bivstvovanje svijeta u koji je postavljen«. Povijest dakle počinje ondje gdje čovjek želi svojemu životu dati smisao, koji više nije u pukom preživljavanju, nego u traženju novog, možebiti dubljeg životnog smisla. I to je, uz navedena tri kretanja, još jedna istočnica Patočkine filozofije povijesti.

Za Patočku je smisao ono na temelju čega nešto postaje razumljivo. Prema tome, smisao bi bio nešto što utemeljuje, ali ne samo u značenju formalno-logičkog proizlaženja, nego isto tako i u značenju materijalne razumljivosti. Upravo ono što utemeljuje, što daje temelj svemu što jest, znači i razumijevanje smisla povijesti. Na to se nadovezuje odnos između smisla i vrijednosti, budući da upravo vrijednosti stvaraju smisao kao smisao. No čovjeku je svojstveno i iskustvo gubitka smisla. To iskustvo ne pokazuje samo našu nedostatnost, našu nesposobnost da shvatimo smisao, da ga razumijemo, nego i radikalnu mogućnost da se sav smisao izgubi, da se nađemo pred njegovom nultom točkom. Pa ipak, stvari nemaju smisla same za sebe, nego njihov smisao zahtijeva da netko ima »smisla« za njih. Smisao se tako ne nahodi izvorno u bivstvujućem, nego u ovoj otvorenosti, u razumijevanju koje je proces, kretanja koje se ne razlikuje od kretanja same srži našega života.

Između smisla i bivstvovanja postoje analogije, pa i oprečnosti koje ukazuju na čovjekovo otvaranje i zatvaranja pred smislom. Antinomija smisla i besmisla, smisla i bivstvovanja, ukazuje na to da je život moguć samo uz stalnu iluziju totalnog smisla, koja se u određenim iskustvima pokazuje kao prava iluzija. Istina se tako istodobno pokazuje kao radikalno neprijateljska prema životu, u neizmjernoj opreci i borbi s njim. Tu dolazi do izražaja Nietzscheov nihilizam, koji pak vodi u svojevrstan dogmatizam jednak naivnoj, neslomljenoj vjeri u apsolutni smisao. I zato Patočka uvodi nov termin, potresenost, odnosno uzdrmanost kao svijest o problematičnosti smisla i bivstvovanja bivstvujućeg.

Pretpovijesni čovjek, naime, ne razaznaje drugi smisao osim vegetativnog preživljavanja. Povijesni čovjek pak svoju egzistenciju i egzistenciju zajednice (polisa) problematizira. Svijet mu se, drugim riječima, postavlja kao pitanje, kao pitanje o smislu.

Pritom je čovjek baštinik klasične predaje: »Sudbina poštenog i pravednog čovjeka koji je za svoj životni put izabrao življenje u istini, čini neizbježnom ideju novog ljudskog društva: jedino u takvoj zajednici istine čovjek će moći živjeti, a ne poginuti u konfliktu sa zbiljnošću. Svijet dakle leži u zlu i njegov sud nad pravednim jest njegova vlastita osuda. Čovjek je, međutim, pravedan i pošten time što skrbi za dušu. Nasljeđe grčke antičke filozofije jest skrb za dušu, a ona znači: istina nije jednom zauvijek dana, niti je stvar pukog opažanja i osvješćivanja, nego cjeloživotna ispitivačka, samonadziruća, samosjedinujuća misaono-životna praksa.«

Najznamenitiji Patočkin esej zacijelo je esej posvećen temi dekadencije naše civilizacije: je li naša civilizacija osuđena na propast kao i mnoge druge prije nje? Moderna civilizacija pati ne samo od vlastitih grešaka i kratkovidnosti, nego i od neriješnosti cjelokupnog problema povijesti. No problem povijesti ne smije biti do kraja riješen, nego mora ostati problemom. Opasnost je današnjeg vremena u tomu da znanje o nečemu pojedinačnom odveć veliki broj ljudi odvikava od toga da vide pitanja i njihov temelj. Možda je cijelo pitanje o osuđenosti naše civilizacije na propast nepravilno postavljeno. Civilizacija ne postoji sama o sebi. Pitanje je hoće li povijesni čovjek i dalje priznavati povijest.

Današnja (zapadnjačka) civilizacija plod je prošlih razdoblja i nosi sa sobom sve prošle grijehe. Možemo li je popraviti? Možemo li nešto naučiti iz povijesti? Može li nam filozofija povijesti pritom pomoći? O tome posredno Patočka raspravlja u posebno znanom eseju Ratovi 20. stoljeća i 20. stoljeće kao rat. Esej razmatra fenomen rata. Uz mnoge druge uvide, napose je instruktivan Patočkin uvid da je od svih zajednica svijeta (osim Sjedinjenih Država), Bismarckova Njemačka, unatoč svojim tradicionalnim strukturama, forma koja se najviše približila zbiljnosti novog znanstveno-tehničkog vijeka. Njezin konzervativizam u biti služi disciplini koja žestoko, bezobzirno i uz prijezir prema izjednačavanju i demokratizaciji, ide u smjeru akumulacije energije koja gradi, organizira i preobražava.  Mjerilo suvremenosti za Patočku jest dakle zbiljnost znanstveno-tehničkog svijeta, koji je, što se tiče smisla, ispražnjen. Prvi svjetski rat bio je rat protiv volje za očuvanjem dotadašnjeg svjetskog statusa quo, borba za zbiljsko poznanstvenje cjelokupne Europe, što je bio idejni cilj pozitivizma i u različitim se europskim državama događao u različitim stupnjevima i različitoj mjeri.

Patočka u ratu vidi dvije sile: sile dana, koje šalju čovjeka u smrt, i sile noći, koje iz borbe, Heraklitove borbe (polemos), stvaraju apsolutnu egzistencijalnu slobodu, totalnu slobodu, oslobođenost od svih interesa mira, života i dana, što kao »doživljaj bojišnice« mogu doživjeti samo oni koji su tu bojišnicu iskusili i preživjeli. Oni su, prema Patočki, uzdrmani, oni su pretrpjeli udar, oni su »kadri shvatiti o čemu se radi u životu i smrti, i kao posljedica toga – o čemu se radi u povijesti; vidjeti da povijest jest ovaj sukob pukog života, golog i sputanog strahom, i života nas vrhuncu, koji ne planira budući svagdašnji dan, nego jasno vidi da takav dan, njegov život i ‘mir’ imaju svoj kraj. Samo onaj tko je kadar shvatiti ovu stvar, tko je kadar za (duhovni) preokret (metanoia), duhovni je čovjek. No duhovni čovjek uvijek shvaća, a njegovo shvaćanje nije puko konstatiranje činjenica, nije ‘objektivno znanje’, iako on njime mora ovladati i uvrstiti ga u područje onoga što je njegova stvar i u odnosu na što je nadmoćan«.  Solidarnost uzdrmanih, poljuljanih u vjeri u »dan«, »život« i »mir«  –  stječe tako odlikovanu važnost. Ona je jedina kadra reći Ne mobilizacijskim mjerama koje ovjekovječuju ratno stanje. Ona neće postavljati pozitivne programe, nego će progovarati, kao Sokratov demon, upozorenjima i zabranama. Ona mora i može stvoriti duhovni autoritet i postati duhovnom snagom koja će zaraćeni svijet prisiliti na određene granice i tako onemogućiti neka djelovanja i mjere.

Filozofija povijesti Jana Patočke vrhuni tako u heraklitovskoj viziji bivstvovanja kao polemosa. Pod tim Heraklit ne misli rat (polemos) u značenju ekspanzije »života«, nego kao premoć noći, kao volju za slobodom rizika u samopotvrđivanju dobra na granici ljudskih mogućnosti što ga biraju najbolji, oni koji se odlučuju za trajnu slavu u sjećanju smrtnika u zamjenu za prolazno produljenje lagodnog života. Taj rat je otac zakona zajednice kao i svega uopće: kod jednih pokazuje da su robovi, kod drugih da su slobodni. Ali i slobodni ljudski život ima nad sobom još jedan vrhunac. Rat je kadar pokazati da među slobodnim neki znaju postati bogovima, dotaknuti božanstvo, posljednju jednotu i tajnu bivstvovanja. A to su oni koji shvaćaju da rat ne razdvaja, nego spaja, da su neprijatelji samo naizgled neokrnjeni, a da zapravo pripadaju jedni drugima u održanju svagdašnjeg dana; da su tako dotakli ono što u svima i vječno traje, dakle ono božansko.

Ne otvara li se, raskriva li se u tome nešto od postojanog i nesvodivog smisla povijesti zapadnjačkog čovječanstva, koji danas postaje smisao povijesti čovjeka uopće?