Pred praznike

Mario Kopić:

 

Talijanska post-kršćanska misao

 

Evanđelje se kao radosna, dobra vijest (euangelion) o životu zbiva izvan metafizičkih okvira i propisa. Stoga post-moderni kršćanski mislioci konstatiraju da nam tek smrt metafizičkoga (onto-teološkog) Boga otvara i oslobađa pogled na Isusa i njegovo evanđelje. Smrt Boga kao Svemoćnika, zajedno s njegovom slikom Stvoritelja iz ništine, otvara prostor oživljavanja Boga kao sušte Ljubavi. Zato, prema njima, nova kršćanska evangelizacija nije moguća dok se ponajprije ne evangelizira kršćanstvo samo, dok se ne oslobodi metafizičkih predstava o Bogu kao spletu starozavjetnoga Jahvea i Platonovog demiurga te vrati istinskoj, radosnoj Isusovoj vijesti, prije svega i iznad svega – životu.

To je ishodište i obzorje talijanske post-moderne kršćanske misli. Njezini su najistaknutiji predstavnici Luigi Pareyson, Sergio Quinzio, Italo Mancini i Gianni Vattimo. Zadržat ću se ovom prigodom nešto više na ovom potonjem, na Gianniju Vattimu, čiji rad najdulje pratim i najbolje poznajem. No ponajprije valja naglasiti da je značajnu ulogu u formiranju Vattimove kršćanske misli odigrao francuski religiolog Réne Girard.

Girard polazi od toga da je jezgra kršćanstva pomirenje, a ne lustracija. Odbacuje svako ekskomuniciranje i žrtvovanje, čak i sakralno. Odbacuje, jer otklanja, kao i Isus, povezanost između svetog kao sakralnog i nasilja. Sakralno je sveto moći, sveto posvećene vlasti, a ne sveto kao sveto. Sakralno je institucionalizirano sveto. Isus je postao žrtvom, ali ne svojom voljom ili voljom Boga Oca, nego zbog toga jer nije priznavao nasilje, nije priznavao nasilje niti u ime starozavjetnih zakona, poput deset božjih zapovijedi. Svaka mu predstava o žrtvi i žrtvovanju bijaše strana. Kršćanstvo, kako kaže Girard u svom tekstu ”Zasnivajuće umorstvo u Nietzscheovom mišljenju”, ne polazi stoga od žrtvovanja, nego znači pogled “nedužne žrtve na kolektivno umorstvo”, dakle odbacivanje mehanizma žrtvovanja, toga bilo realnog, bilo simboličkog kolektivnog umorstva, više ili manje namjernog ubojstva.

Upravo tu misao preuzima Gianni Vattimo, tvrdeći da se Isus ne otjelovljuje/očovječuje (incarna) zbog toga da bi Ocu ponudio primjerenu žrtvu za njegovo razočaranje i njegov bijes, za pravedno plaćanje ljudskog izvornog grijeha u obliku primjerenog protu-dara, samožrtvovanja ili samodarovanja, nego Isus dospijeva na svijet kako bi razotkrio i tako uništio svezu između nasilja i svetog kao sakralnog. Na smrt je osuđen upravo zato jer je takvo otkrivenje nesnosno za uši čovječanstva ukorijenjenog u nasilnoj tradiciji religioznog žrtvovanja. Riječ je o tradiciji koja je prisutna i u nekim starozavjetnim tekstovima, primjerice u ovom:

“Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje ti danas dajem – ako ih poslušaš ljubeći Gospodina, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš, i razmnožit će te Gospodin, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš. Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti; nećete dugo živjeti na zemlji u koju ćete, prešavši Jordan, uči da je zaposjednete. Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da  bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Gospodin zakle očima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati” (Peta knjiga Mojsijeva, 30).

To nisu riječi evanđelja, novozavjetne riječi ljubavi, blage Isusove riječi, nego riječi ljubomornog, srditog i osvetoljubivog starozavjetnog boga Jahvea. To da je Bog zapisan kao ”Gospodin” posebno naglašava njegovu moć i uzvišenost. Naspram takve uzvišenosti moći, koja se preko metafizike učvršćuje kao svemoć, Vattimo, slijedeći Isusovu radosnu vijest o  opraštajućem  dopuštanju i djelatnoj ljubavi, postavlja nemoć i slabost tog radosnog vjesnika. Naspram metafizike moći i teologije Svemogućeg, postavlja ontologiju nemoći, ontologiju slabosti, slabosti koju već prije Isusa dobro poznaju hinduizam i budizam.

Već u svojoj knjizi Credere di credere (1996), Vjerovati da vjeruješ (Fedon, Beograd 2009, prev. Mario Kopić), Gianni Vattimo konstatira da je Sveto pismo umilnije nego što nas uvjerava autoritarno, to jest crkveno poimanje spasenja. Naspram prigovora da nije moguće tek tako odstraniti pravednog Boga i Boga koji osuđuje, kako bismo očuvali samo umilnog i milosrdnog Boga, prigovoru potkrijepljenom pozivanjem na strašnu, transcendentnu božju tajnu, koja navodno ne dopušta poželjno usklađivanje i pomirenje, Vattimo postavlja pitanje nije li navodna božja nedokučivost samo još jedan od ostataka predrasuda prirodne religije, upravo one religije od koje nas je Isus htio osloboditi.

Isus odvraća od grijeha i zbog toga, možda čak prije svega zbog toga, jer razotkriva njegovu ništavnost. Neće li se s onim što danas nazivamo grijeh, pita se Vattimo, dogoditi isto što se potvrdilo u odnosu na brojne ritualne zapovijesti što ih je sadržavao Stari zavjet, a koje je Isus odbacio kao prolazne i nepotrebne? Odbacivanje takvog načina razmišljanja, prema Vattimu, povezano je s metafizičkom predstavom da se grijeh kao grijeh evidentira na temelju nekog prirodnog zakona. A ta predstava o prirodnom zakonu nije ništa drugo nego apsolutizacija posve određenog, historijski ograničenog pogleda na svijet. Međutim, ne vodi li nas takva sekularizacija grijeha u drugu krajnost, u sekularizaciju i takvih zabrana kao što je zabrana ubijanja? Ne, tvrdi odlučno Vattimo, ne, ukoliko postoji kriterij sekularizacije, ukoliko je norma za sekularizaciju božja ljubav, etički rečeno – ograničavanje svakog oblika nasilja. Dakle, sekularizacija umorstva, tog namjernog ubojstva, kao grijeha nije moguća.

Istina, u Starom zavjetu kao i Novom, ima popriličan broj situacija u kojima se čini da se božja pravednost izražavana užasan način, često u skladu s okrutnim običajima tadašnjeg društva. Pogledajmo, primjerice, Psalam 137: ”Kćeri Babilonska, pustošiteljice, blažen koji ti vrati milo za drago za sva zla što si nam ih nanijela. Blažen koji zgrabi i smrska o stijenu tvoju dojenčad!” Međutim, ti su prizori u manjini i u Novom zavjetu su stranice o ”pravednosti” manje zastupljene nego one o samilosti. Prema tome, kaže Vattimo, odnos između ta dva lica božja jest odnos između različitih trenutaka u povijesti spasenja: božja pravednost je karakteristika koja je još veoma blizu prirodnoj ideji o svetom, uklopljena je u sklop sakralnosti i nasilnosti, tako da se sekularizira i moguće ju je prevladati upravo u ime jedinstvene zapovijedi o ljubavi. Vjera u to da se Bog utjelovio u Isusu, dakle vjera u božje očovječenje, desakralizira starozavjetnu sliku Boga i označuje početak sekularizacije religije i njezinih ustanova.

Proces sekularizacije na jednoj točki povijesnog razvića (duha) omogućuje i nastup Nietzschea i Heideggera. Nietzscheov nihilizam je sastavni dio desakralizacije i sekularizacije, odnosno ukidanja Boga kao sakralizirane Moći i uvođenja interpretacije umjesto dogmatskog postavljanja istina. ”Ne, upravo nema činjenica, postoje samo interpretacije”, kaže Nietzsche. Bez predstave o ”očovječenju Božjeg sina”, to jest o božjem samoodricanju (samoispražnjavanju, grčki: kenosis) od svemoći, ne bi bila moguća ni Heideggerova misao ontološke razlike, razlike između bivstvovanja i Boga kao vrhovnog Bivstvujućeg, misao na kojoj Vattimo gradi svoju ”ontologiju slabosti”, dakle ontologiju bivstvovanja koje nije više (metafizičko) Bivstvovanje, puna Prisutnost ili prisutna Punina, Temelj, prvi uzrok i posljednji razlog, nego bivstvovanje koje se prigađa, stječe. Heideggerova razgradnja (metafizičkog) Bivstvovanja i njegov silazak k bivstvovanju kao bivstvovanju, k prigodi (Ereignis), nastavlja se i u sekularizacijskoj razgradnji strukture autoritarne Moći na kojoj se zasniva Crkva kao sakralizirana Institucija. Jedino dovršenje/ispunjenje te razgradnje može dovesti do obnove kršćanske zajednice, to jest do zajednice kršćana u značenju izvorne Isusove intencije.

Pretpostavka na podlozi koje Vattimo može tako razmišljati nije samo ideja o utjelovljenju kao rastvaranju sakralnog u smislu nasilnog, nego i ideja da dug pedagoški proces Boga u odnosu prema čovječanstvu još nije dovršen, da se ”kršćansko otkrivenje” prema tome nastavlja kako kroz povijest nihilizma, redukciju sakralizirane Moći, tako i s ontologijom slabosti, nemoći, filozofskom dekonstrukcijom sadržaja božjeg otjelovljenja, odnosno očovječenja, koje se slijeva u etiku nenasilja i ne-ovladavanja: poštovanja drugog i drukčijeg, solidarnosti s njim i djelatne ljubavi.

Spomenuti post-moderni talijanski kršćanski mislioci zapravo su post-biblijski mislioci. Nastoje misliti mimo protuslovlja što su ih, barem s našeg današnjeg gledišta, prepuni kako Stari tako i Novi zavjet.

Tko, osim profesionalnih apologeta, može danas pristati na to da je Mojsije po diktatu Boga (Jahvea) petu božju zapovijest, zapovijest o ne-ubijanju, podcrtao prolivenom krvlju, utvrdio je strahovitim pokoljem? Podsjetimo se: Nakon povratka sa sinajske gore među svoje, koji su se u međuvremenu prepustili slavljenju ”drugih bogova”, Mojsije je ploče s Božjim zapovijedima bacio iz svojih ruku, razbio, i zapovjedio: ”’Ovako govori Gospodin, Bog Izraela: Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svojega prijatelja, tko svoga susjeda’. Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi” (Druga knjiga Mojsijeva, 32).

Tko još može prihvatiti Pavlove prijetnje – ne zbog njihove nerealnosti, nego njihove nehumanosti! –  ”drugom smrću”, vječnim mukama u paklu? ”Ako tko ne ljubi Gospodina, neka je proklet” (1. Korinćanima, 16). Riječ je o ekskomunicirajućim prijetnjama, odnosno Pavlovom zahtjevu, pod nebom strašnog posljednjeg suda za neposlušne, za bezuvjetnim slijeđenjem, za bezuvjetnom podvrgnutošću. ”Kada bismo sami sebe prosuđivali, ne bismo bili kažnjavani. A Gospodin nas kaznama popravlja da ne budemo osuđeni sa svijetom” (1. Korinćanima, 11). Svijet, u kojeg spadaju svi drugi kao drugačiji, osuđen je dakle već unaprijed.

Tu je izvorište toga da iza lijepih, zavodljivih misionarskih riječi o Bogu kao Ljubavi, svagda slijede autoritarne crkvene mjere u Ime Boga kao Odgojitelja, što će reći preodgojitelja. Godine 417., u jednom pismu vojnom prefektu Bonifaciju, odgovornom za suzbijanje heretičke sekte donatista, napisao je sveti Augustin ono što će vjekovima služiti kao crkvena doktrina: ”Postoji nepravedan progon, onaj koji bogohulnici nanose Kristovoj Crkvi; a postoji i pravedan progon, onaj koji provode Kristove Crkve nad bogohulnicima…Crkva progoni ljubavlju, a bogohulnici okrutnošću…Crkva svoje neprijatelje goni i slijedi sve dok ih ne dostigne i porazi u njihovoj oholosti, kako bi ih navela da uživaju u dobrobiti istine…Crkva u svom milosrđu radi da ih oslobodi od propasti kako bi ih spasila od smrti”. Prema talijanskim kršćanskim misliocima, više nego borba za navodno ”pravo kršćanstvo”, više nego nadigravanje Petra Pavlom i Pavla Ivanom, bilo bi zbog svega toga smisleno i blagotvorno evidentiranje kršćanstva sa svim njegovim protuslovljima, koje bi pratila verifikacija prema kriterijima evanđelja u našem vremenu, odnosno evanđelja za naše vrijeme. U tom bi slučaju darežljiva ljubav, ljubav koja ne traži uzvraćaj, ljubav bez računa, bila prepoznata kao takva, priznata u svojoj kontrafaktičnosti, ali zbog toga ne bi izgubila svoju orijentacijsku dimenziju.

Vjerojatno je crkveno promicana ljubav, koja računa na edukativne i druge učinke, realnija, usklađenija s faktičnim svijetom, ali upravo na podlozi Isusovog evanđelja znamo da postoje i drugi svjetovi. Crkve previđaju protuslovlja, namjerno ih prešućuju, ukazuju samo na lice kršćanstva, a naličje eskamotiraju. I razotkrivaju ga samo po potrebi, za svoju neposrednu korist. Na primjer, najčešće se citira da Isus donosi mir i zabranjuje upotrebu noža ili mača (Matej, 26), ali po potrebi se Crkva sjeti i onog citata u kojem Isus upozorava da nije došao donijeti mir, nego mač (Matej, 10). Zato pravo kršćanstvo nije ni kršćanstvo njegovog dobro-namjernog lica niti pak kršćanstvo njegovog zlo-namjernog naličja. Postoji dakle diferencija između pravog kršćanstva i onog pravog u kršćanstvu. Pravo kršćanstvo je kršćanstvo sa svim njegovim suprotnostima i protuslovljima, a ono pravo u kršćanstvo jest ono što slijede talijanski post-biblijski kršćanski mislioci. Idemo li dosljedno po tim tragovima, ako svjesno raz-lučujemo kršćansko lice i naličje, te naličje odvajamo od lica, time već prestupamo granice kršćanstva i stupamo u post-kršćanstvo, napuštamo kako područje starozavjetnih sakralnih umorstava tako i područje novozavjetnih eshatoloških prokletstava.

Ishodišna pretpostavka post-kršćanstva je dakako kršćanstvo, kršćansko lice. U tome je trajna prednost kršćanstva, koje svojim licem nije samo na ishodištu i u središtu zapadnjačke civilizacije, nego s drugim vjerama, prije svega budizmom, započinje graditi – na žalost u suprotnosti sa svojim naličjem i njegovom imperijalnom i globalnom voljom za moć – svjetsku kulturu suosjećanja i ljubavi, tu jedinu istinsku kulturu života.