Aisthesis

Mario Kopić:

 

Osjetilno sjajenje Ideje

 

Hegelovo sintagmatsko određenje umjetnosti kao ”osjetilnog sjajenja Ideje” (das sinnliche Scheinen der Idee) predstavlja u odnosu na Ideju zapravo pleonazam. Premda ono osjetilno ne sjaji (svijetli) uvijek, sjaj je uvijek osjetilan. Hegel, koji je težio savršenoj tautologiji, htio je dakako reći nešto drugo: da osjetilno samo po sebi ne sjaji, odnosno sjaji samo ukoliko je sjajenje Ideje. Bez Ideje osjetilno bi, prema Hegelu, bilo ne samo bez ljepote, nego i bez nazočnosti (prisutnosti pred očima). Ostalo bi jednostavno u tami. Trebalo bi ostati, jer post-hegelovska misao priznaje izvorni sjaj jedino i samo još osjetilnom, dočim su ideje i razne idejice proglašene samo refleksom. Taj je refleks pak prilično dvojbene vrijednosti, jer su ideje – upravo kao što je to bila Ideja – same po sebi nevidljive. Zato ih valja načiniti vidljivima, afirmirati ih i potvrditi u osjetilnom svijetu (praksi), odnosno u umjetničkom djelu, dakle opet ondje odakle su izašle, u području osjetilnog. Ideje služe kao sredstvo na zaobilaznici od osjetilnog do osjetilnog. Trebale bi biti instrumentom samo-sjajenja osjetilnog i osjetilnosti kao takve. Ideja, to vlastito ime nad-osjetilnog i neprolaznog, tako je pretvorena u prolaznu osjetilnu sliku (Sinnbild, prispodobu) osjetilnog.

Gradacija osjetilnosti ili promocija estetičnosti podudara se s degradacijom Ideje, s disperzijom ideje na mnoštvo ideja i idejica, koje se razmahuju posebice preko takozvanih umjetničkih ideologija. Prevrednovanje svih vrijednosti zato ne označava kraj, nego početak ideologija, odnosno računanja s idejama i na ideje. Otuda raznovrsnost na različitim ideologijama zasnovanih estetika.

Nakon preminulosti Ideje, ideo-logija hoće postaviti upravo svoju ideju kao Ideju, ovjekovječiti se kao apsolutno valjana. No nema Ideologije, postoje samo ideologije koje se bore međusobno, koje nastoje jedna drugu istisnuti i uništiti. U tom kontekstu nije samo ideološka marksistička estetika, nego i svaka druga estetika, uključujući esteticističku estetiku. U esteticističkoj estetici kao ideologiji larpurlartizma naime nije riječ o umjetnosti kao umjetnosti, nego ujedno i prije svega o umjetnosti kao ideji, dakle o Umjetnosti. No esteticistička estetika unatoč toj ili upravo zbog te dvojnosti daje umjetnosti najviše prostora i slobode. Omogućuje oslobađanje poetike što je druge ideologije blokiraju etikom. U ideologiji larpurlartizma pak nema razlike između etike i poetike. Jedina etika u njoj jest poetika. Dakako, ne poetika u užem smislu, poetika s kakvom operira literarna teorija, ne dakle poetika kao nauk o pjesništvu, nego poetika kao autonomni temelj pjesništva.

Zato je očito da se u slučaju kad se suvremenoj umjetnosti prebacuje etička indiferentnost ili čak etički nihilizam, to zbiva svagda sa stajališta neke etike, koja se hoće distancirati od poetike i postaviti se nad nju. Obično se ta etika nastoji nametnuti kao sadržaj, kao osnovna i nužna sadržajna usmjerenost poetike, dočim bi poetika kao takva imala biti nešto samo formalno, umjetnost dakle nešto samo na površini slobodno. Na tu shizoidnost sadržaja i oblika, nužnosti i proizvoljnosti umjetnik kao umjetnik doista nikad ni ne pomišlja,  budući da je sav njegov napor usmjeren upravo na gradaciju oblika u sadržaj, proizvoljnosti u nužnost.

Mallarméovo Bacanje kocke nikada neće ukinuti slučaj, Schönbergove Tri klavirske skladbe op. 11 i Maljevičev Crni kvadrat na bijelom fonu tvore umjetničko razmeđe s ovu stranu kojeg dominira samorazvoj poetike, a s onu stranu kojeg ostaje neopozivo zaostajanje mimetike bilo čega (ideje, sentimenta, prirode) unaprijed danog i zadanog. Sva trojica i svatko za sebe – pjesnik, skladatelj i slikar – zato izgrađuju svoju vlastitu poetiku, autopoetiku. Pišu čak i svoju vlastitu estetiku.

Za razliku od platonističkih mimetističkih estetika, kojima je poetika nešto sekundarno i koje su uglavnom pisali neumjetnici (filozofi), estetike koje se podudaraju s poetikom jesu poetološke ne samo u odnosu spram načina ili forme, nego i u odnosu spram same ideje ili sadržaja umjetničkog proizvođenja, proizvođenja, a ne samo proizvoda. Umjetnik nije sada mimetičar, nego ono što je bio i prema Platonu: proizvođač ideja.

Jalovost onih koji utvrđuju da je svaka mimeza već i pojeza, i obrnuto, posvjedočuje se pri činjenici da proizvođač ideje – bio to negdanji bog ili sadašnji umjetnik – ništa ne nasljeduje, ništa ne podražava. Potom, u drugoj fazi, pri neposrednom proizvođenju umjetničkog djela, umjetnik dakako postupa u skladu sa svojom idejom ili projektom. No ta mimeza, ako se još uopće tako može imenovati, nipošto nije ono odlučujuće po čemu umjetnik sad jest umjetnik.

Kao pravi umjetnik na početku 20. stoljeća slovi Umjetnik. Umjetnik je onaj umjetnik koji cjelokupno umjetničko djelo, uključujući njegovu ideju (nacrt), stvara iz ništine (creatio ex nihilo). Zanimljivo je da oni kojima se teza o smrti Boga ili Ideje čini prihvatljivom, srdito odbacuju tezu o smrti Umjetnosti. To ne iznenađuje,  budući da se cjelokupna Nietzscheova misao, koja je misao o usudnom prevratu odnosa između osjetilnog i nadosjetilnog, estetičnog i idejnog, može sažeti u geslo: Bog je mrtav, živjela Umjetnost!

Odbacivanje teze o smrti umjetnosti je razumljivo. Naime, teško se pomiriti s mišlju da je takoreći sve mrtvo i da više ništa nije živo, živo u tom smislu da bi za nj bilo vrijedno živjeti. No ne možemo danas mimo sve veće potvrde Hegelovih riječi o kraju umjetnosti. A tu istinu moramo pratiti jedino i samo unutar značenjskog horizonta koji je svojstven samom Hegelu, nešto što je publicističkim i ljepodušnim tumačima posve strano. Riječ je o tome da unutar Hegelova obzorja svaka riječ ima svoje sistemski određeno značenje, značenje koje nipošto nije proizvoljno ili uobičajeno. Tako umjetnost Hegelu znači jedino i samo lijepu umjetnost, a ljepota mu znači osjetilni sjaj/privid (u latinskoj dvoznačnosti videre i lucere) Ideje. Ništa drugo. Ako Hegel kaže da je umjetnost, koja je u prošlosti bila uzvišeni i najviši način prikazivanja Ideje, izgubila svoje mjesto (”u svim tim odnošenjima umjetnost s obzirom na svoje najviše određenje jest i ostaje za nas nešto prošlo”), budući da su je ”natkrilili” (überflügelt) misao i refleksija i da je dakle estetika kao ”znanost o umjetnosti” prevladala nad samom umjetnošću, tada Hegel misli upravo na lijepu umjetnost kao osjetilno sijanje Ideje. S tom i takvom umjetnošću je sada kraj. Kraj u tom smislu da je umjetnost s najvišeg mjesta pala na niže, na najniže mjesto prikaza Ideje. S tog mjesta i u njegovu okviru, prema Hegelu, perspektive se umjetnosti ne zatvaraju, nego direktno otvaraju: ”Možemo se zacijelo nadati da će se umjetnost sve više uzdizati (steigen) i usavršavati (vollenden), ali njezin je oblik prestao biti najvišom potrebom duha (das höchste Bedürfnis des Geistes)”. Kao najviša potreba duha umjetnost je nešto prošlo (ein Vergangenes), jer sada je najviša potreba duha – znanost. Pritom je dakako znanost o umjetnosti ili estetika samo dio znanosti kao takve, samo element sadašnje najviše potrebe duha.

Implicitna je pretpostavka da se najzreliji i najrazvijeniji duhovi odsad više neće baviti umjetnošću, nego Znanošću. Umjetnošću će se baviti, razvijati je i usavršavati manje zreli i manje razvijeni duhovi. Eksplicitna i praktična konsekvenca takve pretpostavke je danas sveprisutna koegzistencija univerziteta i akademija: za znanstvenike je potrebna univerzitetska naobrazba, dočim je umjetnicima dostatna akademija.  Dakako, i socijalno gledano, teoretičari i povjesničari književnosti, estetičari, povjesničari umjetnosti i ostali znanstvenici predstavljaju nobilitete i materijalno i statusno su nagrađeni, dočim su umjetnici tek oni na rubu i s ruba.

Pri svemu tome je danas faktički nazočan i sve očitiji problem kraja umjetnosti ne samo u prvom, nego i u drugom hegelovskom značenju. Ne samo prenesenom, dakle hijerarhijski prestižnom, nego i u doslovnom značenju, značenju dovršenja i usavršavanja.

Kad je danas riječ o kraju umjetnosti ili umjetnosti kao o nečemu prošlom, mislimo na kraj umjetnosti u doslovnom značenju. Zato su kraj i smrt umjetnosti postali sinonimi. Pitamo se nisu li došli do kraja i uzdizanje (razvoj) i usavršavanje umjetnosti. Ima li ikakva puta naprijed?

U desetljećima nakon Hegela razvoj je umjetnosti bio nedvosmislen i gotovo jednosmjeran. Umjetnički stilovi i smjerovi slijedili su sve brže, pretjecali se i potkopavali. I kad se pokazalo da će se na kraju umjetnik uspostaviti kao vlastiti eksperimentalni znanstvenik i tako pokriti sve potrebe duha, kad je sve iskrilo od priručnih estetika, kratkoročnih sinteza, srednjoročnih manifesta i dugoročnih programa, začetkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća je nastupio vakuum potpune zasićenosti. Lepeza raznovrsnih izama okončala je u maglovitu općenitost post-izama. Nisu načete samo forme autoriteta, nego i autoritet forme.

Nastupio je ne samo kraj klasične, nego i moderne umjetnosti. Mrtav je i larpurlartizam, esteticizam i eksperiment. Nisu više najviša potreba, uopće nisu više potrebni. Ali komu? Na podlozi kojeg kriterija?

Hegelu je kao mjerilo potrebe vrijedio duh. Umjetnost je prestala biti najvišom potrebom kad je najvišom potrebom postala znanost. Za Nietzschea, koji se kao prevratni metafizičar, okreće osjetilnosti i volji za moć, mjerilo potrebe dakako nije duh, nego čovjek volje za moć, nadčovjek. Znanost time ne prestaje biti najvišom potrebom duha, ali duh kao takav nije više najvišom potrebom čovjeka. Najvišom potrebom čovjeka kao postavkom volje za moć opet postaje umjetnost. Ali ne umjetnost u Hegelovu značenju, ne umjetnost kao potreba duha, kao osjetilni sjaj Ideje, nego umjetnost u Nietzscheovu značenju, umjetnost kao formiranje kaosa, odnosno kao način opstanka volje za moć. Ili kako je to pregnantno formulirao Lotman: Materijal književnosti je jezik. Znanost iz tako shvaćene umjetnosti nije izbačena, nego je u nju uključena kao oruđe, kao sredstvo. Ideje su pretvorene u instrument, znanstveni pojmovi i zakoni tretiraju se kao sheme, kao prikladne forme za formiranje i transformiranje kaosa, odnosno za samoformiranje volje za moć. Umjetnost kao način opstanka volje za moć tako iznova pridobiva svu valjanost koja je pripadala grčkom techne: razumjeti se u nešto. Štoviše, umjetnost sada znači: razumjeti se u sve.

Premda volja za moć nije samo volja za životom (na čemu uporno inzistiraju ultra-moderni ničeanci poput Gillesa Deleuzea), nego se volja za moć u svojoj krajnosti preokreće u volju za ništinom (bolje htjeti ništinu nego ništa ne htjeti), u volju za uništavanjem i naposljetku samo-uništavanjem, volja za moć čini samo ono u što se razumije. Jer razumije se, ukoliko je ime za bivstvenost bivstvujućeg, dakako u sve. Po njoj je zato svatko tko to hoće – umjetnik. I jer se umjetnik, po volji za moć koja se razumije u sve, razumije prije svega i iznad svega u to kako se uopće možeš razumjeti u nešto, on je prije svega i iznad svega tehno-log. Umjetnost postaje tehno-logija. Nije više samo teche, nego i – odnosno prije svega – logos. Umjetnost je tom preobrazbom odsada najprije i prije svega umo-tvor.

Kao tehnologija, umjetnost postaje sama predmet umjetnosti. Uspostavlja se kao subjektivitet subjekta, kao novovjekovni oblik (metafizičke) bivstvenosti bivstvujućeg i tako se pretvara u objekt ili materijal same sebe.

No unatoč tome umjetnost kao umjetnost probijala se mimo metafizičkih okvira. Danas, na kraju estetika i umjetničkih ideologija, na kraju platoničko-hegelovske mimeze ili ničeanske pojeze, ali ne na kraju umjetnosti kao umjetnosti, nijedan se umotvorac neće moći afirmirati samo pozivanjem na određenu estetiku ili ideologiju. Vrijeme traži umjetnike s vlastitim poetikama. One ne ocrtavaju samo metodološke ili tehno-poetske principe, nego svagda iznova ocrtavaju i ametafizičku ontološku diferenciju u igri svijeta.