Jinger

Ernst Jünger:

 

Mantre

 

Bogu udaljeni u životu, u ŽIVOTU nikada.

Glave koje spekuliraju o tome je li moguć život na zvijezdama, nemaju o ŽIVOTU nikakvu predstavu.

Ako bi naša znanost bila kadra za začeće bez oplodnje, stvaranje života iz neživog, bio bi to samo dokaz o obuhvatnosti, o moći ŽIVOTA.

Život je u organizmima, ŽIVOT je i u materiji. Organizmi dakle žive i ŽIVE; ono što označavamo kao smrt, to je prijelaz iz njihova paraboličnog stanja u stanje njihove tajne.

Pri usponu u snijegom pokriven svijet postaju pojave jednostavnije, kristalne. ŽIVOT govori jasnije.

Vječni led. Neizmjerni skupljač topline, ljubavne snage.

Potoci i rijeke mogu tvoriti jezera u kojima se igraju pastrmke ili pak močvare, iz kojih se uzdižu otrovne pare. No nema nikakve vode koja ne bi završila u moru.

Zemlja je temelj i prauzrok, zemaljska domovina i kozmičko mjesto, domovina majki i otaca.

Gdje Zemlju, Sunce, zvijezde obožavaju kao bogove, time im se samo još povećava ugled.

Drvo života ima korijen i krošnju, humus i auru, svijet predaka i svijet duhova.

Već kao nerođeni posjedujemo organe za život, organe za ŽIVOT kao rođeni.

Ujedno smo zameci višeg stanja i oni koji tim stanjem postaju bremeniti.

Smrt vidimo kao otimačicu, kao oduzimateljicu, a uistinu je velika djeliteljica. Život suprotstavlja ŽIVOTU, a rezultat je toga, neovisno o tome je li život bio dug ili kratak, veliki ili mali, loš ili dobar: neuništivo JEDNO.

Mirijade ćelija, individua, sunaca jesu zrcaljenje JEDNOG u svjetlu, njegova kupelj u moru brojeva. Izblijedit ćemo kad svjetlo zgasne i započne svijetliti SVJETLO.

U beskonačnom smo kao plivač u moru. Napuštamo ga tako da preminemo ili se pak popnemo na kopno.

Čaša vode prolivena u more: ostaje oblik bez sadržaja, sadržaj bez oblika. Taj gubitak prati trenutak boli, tuge za domom. A potom slijedi veliko vjenčanje s morem: sada je domovina posvuda.

I roj jednodnevnih mušica što ga raspuhuje vjetar  ima bezvremenu domovinu, bezvremenu izvjesnost.

Život nije određen samo trajanjem, nego i sadržajem. Njegov sadržaj i trajanje podudaraju se poput umjetničke slike i njenog okvira.

Rođenje i smrt. Time je individua platila svoju ulaznicu i istupnicu, neovisno o tome kakav je bio komad. Nema ni ponavljanja ni reklamacije.

Život, svjetlo i sreća moraju jednom biti uništeni, kao štake osjetilnog svijeta. Naša svjetlost je samo sjena neke druge svjetlosti, naše riječi samo odjek riječi s onu stranu vremena. Jednom treba riskirati skok.

Kad se smrt približava brzinom munje, mislimo da joj život ne može umaći. Ali nije riječ o brzini. ŽIVOT je izvan vremena. To izaziva pritajenu srdžbu demona.

Pa i ako smrt juri za životom brzinom svjetlosti – život je svagda za pedalj pred njom. Smrt se kao sjena drži njegova traga.

ŽIVOT je izvan vremena i seže u vrijeme. Kad dođe smrt, povlači svoja ticala natrag k sebi.

ŽIVOT je i izvan prostora i strši u prostor. Kad smrt uđe u kuću, ondje susreće samo upravitelja. Nalijeće na prednje straže koje se umiču pred glavninom vojske.

ŽIVOT i tijelo se ne prekrivaju ni vremenski ni prostorno; nesumjerljivi su. ”Netko nije posve pri sebi” – to znači da je više ili manje napustio tijelo. ”Umrijeti od užasa” – to znači dobrovoljno napustiti kuću prije no što nas iz nje progna surova sila.

Navikli smo na smrt, na primjer zbog bolesti ili nesreće, gledati kao na uzrok koji zaključuje život. To je zabluda; život je ono što priziva smrt kad hoće stupiti u novo stanje.

Kad umiremo, slijedimo instinkt. To je i jedan od razloga zašto s civilizacijom raste i dugovječnost.

Umiranje je i umijeće, zadatak. Plotin je na samrtnoj postelji rekao: ”Nastojim osloboditi božanstvo u sebi”.

Tko slomi ključanicu, uništi i ono što je zatvoreno.

Postoje stvari koje moraju za jedan dio našega bića u njegovom odnosu prema drugom dijelu biti tabu. Poznavanje smrtnog časa spada u njih.

Iznenadi nas ulazak smrti, ne sama smrt. Za trenutak smo prestrašeni, kao da bi nas netko probudio. Potom znamo da je došao čas kad treba ustati. Poznavali smo je cijelo vrijeme spavanja, cijelu dugu noć.

Lanac predaka prolazimo još jednom u obrnutom smislu, vraćamo se natrag izvoru. To da starci postaju djeca, to je početak.

U trenutku smrti pojedinac postaje žarište povijesti; šuteći ga okružuju preci i još nerođeni.

Oko se gasi; ne trebamo više naočale.

”Više svjetla” u trenutku smrti može značiti samo: SVJETLO.

Kad zgasnu sva sjećanja, ipak ostaje točka na koju se ona oslanjaju, na koju se nastavljaju.

Onaj koji umire povlači ljestve za sobom.

Smrt stoji na raskrižju na kojem se mrtvac odvaja od leša. Ali mrtvac je živi čovjek.

Krist nije rekao: ”Tvoj sin živi”. Rekao je: ”Tvoj sin ŽIVI”. To da je dopustio uskrsnuće svojega leša, znamen je za nevjernike.

Razlikovati treba tijelo, leš i kadaver, umiruće, umrlo i mrtvo, sve oblike i prijelaze, u kojima se u vremenom i nadvremenom prelijeva život. ŽIVOT u svojoj bezvremenoj visini ostaje time netaknut.

S obzirom na pokop i navike u vezi s njim, nije moguće pomisliti samo na mogućnost tobožnje smrti, nego i na to da se mrtvac nakon razdoblja onesviještenosti neko vrijeme još zadržava pri svojem lešu.

Vrijeme ima veću i manju gustoću poput materije, dubine i plićake poput mora. Postoje sekunde na obronku vječnosti, odvažu tisućljeća. Ondje se može dogoditi još beskonačno stvari.

Svečana večer u kraljevoj palači i vreva u lešu jednoga psa: dva svečana objeda. Gosti su različiti: ovdje roj mudrih muha, ondje markiza od Rambouilleta. A predsjeda im jedan gospodar.

Odvajanje od života i istup iz vremena dva su različita akta: odvaja ih međupolje.

Ondje gdje se vraćaju mrtvi, bilo kao duhovi bilo kao preci, ne dolaze iz bezvremenog.

Nikakvih vijesti nema s Velikog puta.

Leibniz: ”Duša je zrcalo neuništivog univerzuma”. No neuništivo je i u samom zrcalu.

Ako postoji neuništivo, tada su sva zamisliva uništenja samo njegovo bistrenje.

”A što ako je tijelo na brzinu i potpuno uništeno, na primjer zbog eksplozije, gdje onda na njemu još ostaje neuništivo?” Tako se čovjek pita kad slabi izvjesnost. Ako neuništivo živi, ono će ostati i ako se univerzum pretvori u dinamit i ako se razleti Zemlja.

U sebi imamo đavoljeg advokata. Izmišlja uzroke, rješenja i sredstva protiv neuništivog. To je njegov zadatak.

Na mnogo pojava, da, na pojave uopće možemo gledati i kao na materiju i kao na osobu. To su razlike koje se pri uspinjanju rasplinjuju.

Jednom napustiti kružno kretanje kotača i vjenčati se sa središtem – to je misao kojoj streme filozofi i cilj kojemu streme vjernici. Misliti da za to treba ići kroz nebrojene egzistencije, znači podcjenjivati smrt. Smrt dovodi život neposredno u apsolutno. Tu tisuću godina ne vrijedi više od sekunde i smrt mudraca ne pretegne smrt luđaka; vrijeme nestaje i s njim kvaliteta.

I zlo puno daje na svoju individualnost i njezino očuvanje; s druge pak strane ne boji se ni prijetnje vatre.

Neizmjerna vrijednost koju sva stvorenja polažu u očuvanje  svoje individualnosti, ukazuje na realnost njezina važenja. To je važenje jednako kuponu što ćemo ga unovčiti ili zamijeniti. U tome su religije jedinstvene, premda se kod ocjene njegove vrijednosti razilaze.

Ako bi se naša majka vezala uz drugog muškarca, ne bismo došli na svijet – ili barem ne takvi kakvi jesmo.  No, da li nas stoga ne bi bilo? Iz ŽIVOTA ne bismo ušli u život.

Uživali smo sreću individuacije ili njezinu nesreću, k tome smo bili izabrani među milijunima na kličnom dnu. Dolazimo iz dubine u kojoj nema ni sreće ni nesreće, ni mene ni tebe. I onamo se vraćamo.

Ondje gdje se individualnosti ugase, nema ni kazne ni nagrade.

To što nazivamo jednako, to je unutar vremena uvijek samo slično. Nasuprot tome, slično izvan vremena jest jednako.

Kao između naroda, plemstva i kralja, tako treba razlikovati i između vremena, nadvremenog i bezvremenog.

Bezvremeno se vraća, ali povratak ostaje u vremenu.

Kao što jahač mijenja konje, ono vraćajuće mijenja individue.

Vrsta, kao nadvremenska posuda bezvremenog, vremenski se utjelovljuje u individuama.

Ako bi himera bila vidljiva, to ne bi bila kao vrsta koja se utjelovljuje, nego naprosto kao vrsta.

 

Mirijade pahulja padaju na tamnu Zemlju i utapaju se u njezin raskoš. Sve uzimaju sa sobom točku svoje individuacije, središte kristalne moći. To jamči povratak, i više nego povratak.

Postoji samo čistilište, nikakav pakao; postoji samo beskrajan, a ne vječan vaj.

Beskrajno ne može skončati. Zato ga moramo mijenjati u vječno.

Mnogo je istinitoga u nevidljivom, mnogo obmana u vidljivom. Ako netko potom kaže: ”Vjerujem samo u ono što vidim”, vjeruje kako premalo tako i previše.

Credo quia absurdum. Pojmljivo nije vjerodostojno.

Vjeruj dostojno. Dostojanstvenom vjeruj. Budi vjerodostojan.

Religije nam ne pripadaju samo kao duhovno, nego i kao materijalno nasljeđe, ne samo križem i obrezivanjem, nego i rođenjem. Ta druga veza je manje ranjiva i više nesvjesna; ne dopušta konvertitstvo i seže duboko u ateizam.

Kod svih religija treba razlikovati njihov opisni i njihov pedagoški dio. Prvi želi da ga odgonetnemo, drugo da ga naučimo.

Pedagoški je dio religija različit po klimatskim pojasevima; razlikuje se po namjerama. Opisni dio razmatra uvijek isto, razlikuje se perspektivistički: po nazorima.

Pedagoški je dio religije neizbježno u vremenu. Ako ne bi bilo tako, tada bi i njihov opisni dio bio izlišan.

Krist je desnom razbojniku rekao: ”Još ćeš danas biti sa mnom u raju”. O sudbini lijevog razbojnika je šutio: to je bila pedagoška crta.

”Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (Marko 2, 27). To vrijedi za religije općenito.

Dogme ne vode dalje nego do Rta dobre nade; u SVJETLU se gase zvjezdana znamenja.

Kad ugledamo Rt dobre nade, struja nas počne nositi prema njemu; ne trebamo niti kartu niti kormilara.

Mnogi raj postavljaju na početak, drugi na kraj, treći na početak i kraj, dok drugi opet misle da se obnavlja s dobima svijeta. Sve je to točno, budući da nas od njega odvaja samo dah, opna.

Molitve ne djeluju, one potvrđuju. Otuda izvire njihov učinak.

”Svijet je moja predstava”. Dobro, no iz toga još ne slijedi da sam ja taj koji vodi igru.

Svijet kao predstava. Taj je igrokaz tako snažan da zbog njega nestaju rangovi. Zajednički posjed što ga na svijet imaju kralj i prosjak beskonačno preteže nad  njihovim posebnim pravom raspolaganja.

Zajedničko dobro je sve što dobra tek učini ukusnima. Tako glad jela, ljubav čovjeka i svjetlost vidljivi svijet.

Sve je ujedno okolnost i središte svijeta, čak i crvendać u gustišu i grančica na kojoj on sanja.

Svoj odjek smatramo odgovorom Sfinge. U tome nije samo nešto oprostivo, nego i nešto točno.

Bogatstvo je doseg života.

”Jer sav užitak hoće vječnost”. Bol vrijeme rasteže, užitak skraćuje. Bol stremi beskonačnosti, užitak vječnosti.

Umorstvo iz užitka, javna kuća, divlja pijanka: stupnjevi su užitka slični mukama prokletih. Ali i u razgovore dvojice mudraca kao iz kapaljke upada zabluda.

Muka je u svakom užitku, kao što je sjena pri svakom svjetlu.

Svaka visina postavlja svoju dubinu kao što svako svjetlo određuje svoju sjenu.

U ovoj su kući dopuštene zamjene. Odsječke povezuju stube, katove pak dizala. Stube čuvaju ispitivači, dizala demoni.

Volja je slijepa, bol kratkovidna.

Pretjerano nehtijenje patnju umnaža jednako kao razvijeno htijenje; i jedno i drugo moraju biti u pravom odnosu.

Razočaranje. Riječ znači da si se oslobodio čara, prevare. Negiranje negacije.

Gnjev. Postao si ranjiv, odložio si oružje.

Izvanjštenje je i pounutrenje: ”To si ti”.

Ukroćenje i umrtvljenje. Dva ključa: jedan otključava, drugi zaključava.

Dnevno i noćno iskustvo: arhipelazi i mora. Ako se oba zamute, prijeti nam nasukavanje, prijeti potonuće. Mantični su snovi burevjesnici.

Kao bolesnici više smo prijemčivi za vizije. Možebiti da je to od naše oslabjelosti, ali i od toga da nam se oblikuje profinjenija zamjedba. I kod duševnih bolesnika, kao i kod ledene sante, prevagne nevidljivi dio.

Treba razlikovati materijalnu i supstancijalnu beztežinskost.

Smanjio si svoju težinu. Sada još moraš smanjiti i svoju specifičnu težinu.

Supstancija je neprocjenljiva i neusporediva; tu transcendiraju vrijednost i kvaliteta. Aristokracije to misle sa svoje, demokracije opet sa svoje strane. Zato moraju na višim stupnjevima postati slične: ovdje kraljevska jednakost, ondje jednakost kraljeva.

Društvena jednakost značajna je toliko koliko zastupa supstancijalnu jednakost. Prije su imali naviku reći: ”Pred Bogom su svi ljudi jednaki”.

U sretnijim se vremenima skrivena harmonija uzdiže iz dubine. Iz gradova tada nastaju umjetnine.

Ondje gdje stoluju imanentni duhovi, klima se povijesni svijet.

Kuće izgrađene bez žrtve brže rastu u visinu i prije ih snađe uništenje. Žrtva daje trajnost u vremenu. Dokaz toga u vidljivom svijetu jest to da crkve i hramovi preživljuju kraljevstva.

Da su u našim gradovima sekunde postale tako dragocjene, navodi na zaključak da je u njima svoju rezidenciju načinila bol.

Ako dohodci rastu, ako se mnogo gradi, ako ubojice ostaju na životu, to su upozoravajući znakovi.

Mudrost sama ne može utemeljiti zakone. Poredak mora biti, kao što se nekoć govorilo, ”Bogu ugodan”. Na neuspjeh možemo gledati kao na ”kaznu” i kao na posljedicu pomanjkanja težišta.

Zemaljski su zakoni nužno stroži od ZAKONA. I upravnik je obično stroži, pobuđuje više straha nego gospodar.

Ako bismo bili sigurni u božju dobrotu, naša bi trajna forma bila anarhija.

Prekršaj treba ukoriti gdje je vidljiv i proganjati ga gdje djeluje.

Čovjek živi od čovjeka: jednom od samoga sebe, potom od svojega bližnjega i konačno od socijalnog supstrata. To je izreka s podrumima i katovima.

Samoga sebe pokušati uzvisivati tako da ponižavaš druge: ne samo besplodno, nego i štetno naprezanje.

”To si ti”. Dakle svako ubojstvo u sebe uključuje samoubojstvo. Simbol toga je smrtna kazna.

Ubojicu možemo osloboditi milošću, ne zakonom. To znači – preobiljem, a ne ekonomijom.

Porez na klanje plaća se u ratovima.

Oprezno s onim tko govori loše o ocu i domovini.

Ljevica dijeli, desnica reže.

Najbolja je ekonomija kao najbolja žena, ona o kojoj se najmanje govori.

Pobrinulo se da su godine dobre ljetine i mišje godine.

Poslasticu za crva.

”Velike ribe jedu male”. Ali dođe i dan kad male ribe pojedu velike.

Na vrapce ne pucamo zlatnim kuglama.

Rez u zastoru u hramu i u gordijskom čvoru: naviještaju se pasivni  i aktivni gospodar svijeta.

U veliku pratnju spadaju i lude i zabavljači.

Srlja kao lokomotiva bez vagona.

Treba razlikovati trijumf i uspjeh.

Ako su svi za nas, tad nam prijeti velika opasnost.

a = a. U vremenome ta je jednadžba nemoguća; svoj autoritet dobiva iz bezvremenog.

a = a. Taj se stav ne dade nikako dokazati, pa niti ako postavimo da je a = 0. On još uvijek ostaje stavom vjere.

Da je a jednako a, da se kotač vrti oko nevidljive osi, da se paralele sijeku u beskonačnosti, možemo doduše lako zamisliti, ali ne možemo demonstrirati. Matematika ne nudi samo uvid u egzaktniji, nego i pogled u viši svijet.

Mnogi sve smatraju objašnjivim, drugi sve neobjašnjivim, dok treći misle da su neke stvari objašnjive, druge neobjašnjive. Svi se ti duhovi pomiču kao sjene preko krajolika. No Sfinga ne odgovara.

Na planetu što bi ga prekrivalo more, znali bismo što su oluja i talasanje, ali ipak ne što su obale i otoci. Pa ipak razvila bi se nejasna predstava, teorija o tome što je kopno.

Ako bismo na poplavljenom planetu bili bića koja plivaju i dišu, zemlju bismo poznavali kao morsko dno do kojeg bismo ronili. Mislili bismo da se na njoj ne dade živjeti.

Ako postoje stvari koje ne znamo, to može biti kako prijekor stvarima tako i našem znanju.

Koliko stabala čini šumu, koliko travnih vlati travnjak? Gdje završava brežuljak i započinje gora? To su ti naši pojmovi i njihova preciznost.

Polemika u nauku o bojama: SVJETLO je suprotstavljeno svjetlu.

Broj nije bio otkriven, bio je izumljen i u carstvu izuma po rođenju mu ništa ravno  nije.

Zacijelo moraju biti moguće takve veze među brojevima i slovima što ih još nismo izumili – posljednja, odlučna pojednostavljenja.

Ura koji bi stvorla samu sebe, sama se navijala, samu sebe uništila: idol svijeta automatike. Čak bi i brojke na kazaljki nestale; vazda bi morala pokazivati nulu.

Šahovski je automat izum za uništenje šaha.

Metafizika u prirodoslovlju ima tako malo tražiti kao i voda na brodu.

Materijalističko tumačenje ima veću ili manju dubinu, ovisno o tome koliko joj supstancije uspije izbaciti na površinu. To određuje i njezine teološke težnje.

I u tome kada ekstremni materijalist par obojaka označi važnijim od Raffaela ima bljesak istine; oboje je u podjednakoj mjeri važno ili nevažno. Nijedan majstor neće zahvatiti ŽIVOT koji stanuje u platnu i boji njegovih slika, u njegovu kistu, u jednoj samoj slamki. To preobilje smijemo samo slutiti, inače bismo kao Mida skapali u masivnom zlatu.

Leibniz razliku između prirode i umjetnosti naziva razlikom između božje i naše umjetnosti. Umjetnost slikara prekriva površinu; platno i boja, slika i slikar su skroz naskroz umjetnine Boga.

Ljepota je uzorak dubine, ništa više i ništa manje.

Lijepo se može podrediti planu, a ne obratno.

Genij je autora jedan te isti u kralju i u luđaku koji je umislio da je kralj.

Život kao umjetnina. No genijalnost toga umjetnika ne treba tražiti u tome da stvara mudrace i kraljeve, svjetleće uzore. Njezin učinak nije ništa manji u djeteta, mučenog do smrti, u pijanca, lihvara.

Plemstvo što ga dodjeljuje pjesnik trajnije je od onoga što ga dodjeljuje kralj. Ajaks i Diomed i danas su knezovi, a Troja se ne može razoriti.

Duh koji se ničemu ne divi ni sam ne zaslužuje divljenje.

Tama treba upućivati na nepriopćivo, a ne na nemogućnost priopćavanja.

 

Preveo s njemačkog Mario Kopić

 

[Ernst Jünger, Mantras, u: Ernst Jünger, Werke, sv. 8 (Essays IV. Fassungen), Stuttgart: Ernst Klett, 1963, str. 657-672.]