Niče i tragički patos

Mario Kopić:

 

Nietzsche i tragedija

 

Kako nam je u svojoj klasičnoj knjizi Metafizika odgoja u Platonovom i Aristotelovom razumijevanju svijeta (1970) skrenuo pozornost Eugen Fink, Platon kao utemeljitelj filozofije kao metafizike ili onto-teologije nije bio protiv svakog pjesništva i protiv svake tragedije. Naprotiv, mimetičko-poetska umjetnost tragedije trebala bi imati u svijetu što ga je zacrtao upravo odlikovanu ulogu. Ono što Platon zahtijeva jest samo to da tragediju privida i prividnosti zamijeni istinska tragedija. Istinska je tragedija pak himnička tragedija, tragedija koja očišćuje, tragedija koja uzdiže prema božanskom, a ne tragedija koja prlja, tragedija koja vuče prema zemaljskom.

Katarza (katharsis), ključni termin koji već stoljećima različitim ekspertima izaziva glavobolje pri tumačenju Aristotelove poetike, nije samo krajnje rijedak u Aristotelovim spisima, nego i termin koji u Platonovim spisima zauzima jedno od središnjih mjesta. Čak možemo reći da je posrijedi krucijalni termin: „Onaj koji uistinu hoće biti sretan, mora biti što čišći i što ljepši (katharotaton kai kalliston)“ (Soph. 230 e). Istina, čistoća i ljepota za Platona su, kao metafizičara, jedno te isto: ono božansko.

Umjetnost doduše oponaša prirodu (he techne mimetai ten physin), što potom u obliku formule postaje Aristotelovim ishodištem (Phys. 194a 21-22), no sama priroda oponaša božansku umjetnost. U skolastici, najjasnije kod Tome Akvinskog, ta ontološka istina zadobiva privid ontičke konkretizacije: svijet je umjetničko djelo Boga. Ako je čovjekovo djelovanje, ako je čovjekova istina odraz stvari, onda to ona može biti jer su stvari već prije odraz božje istine, božjeg djelovanja, božjeg umjetničkog nacrta. Kad se čovjek osjeti pozvanim postati nadčovjekom i uputiti se u osvajanje ispražnjena mjesta Boga, ni na pamet mu neće pasti da tu tradiranu strukturu promijeni. Samo po sebi razumljivim mu se čini da će, postavljajući se na ispražnjeno mjesto Najvišeg, sve skupa okrenuti isključivo i samo sebi u prilog. Stvari će odsada biti njegovom slikom, a svijet njegovim umjetničkim djelom. Takva je najava „tragičkog patosa“, prema Nietzscheu, velikog dionizijskog stila novog života, odnosno ponovno rođene tragedije.

Nietzscheu je od Rođenja tragedije nadalje stalo do ponovnog rođenja posredstvom Platona i Aristotela umorene tragedije: smrt je tragedije navodno započela teorijom umjetnosti kao nasljedovanja, mimeze, jer čovjek ne nasljeduje, nego „preinačuje (verwandelt) stvari sve dok one ne počnu odražavati (wiederspiegeln) njegovu moć (Macht), sve dok ne postanu odbljesak (Reflexe) njegova savršenstva (Vollkommenheit)“. U temelju se dakle „čovjek odražava (spiegelt) u stvarima, lijepim smatra sve ono što mu vraća (zurückwirft) njegovu sliku“. Prototip takvog odnosa prema stvarima jest veliki stil tragičkog umjetnika: „Što priopćuje o sebi tragički umjetnik? Ne pokazuje li on upravo stanje bez straha od strašnog (Furchtbaren) i upitnog (Fragwürdigen)? – Samo to stanje je visoka poželjnost; tko ga poznaje, odaje mu najviše počasti. Priopćuje o njemu, on mora o njemu priopćivati, pretpostavljajući da je on umjetnik, genij priopćavanja. Srčanost (Tapferkeit) i sloboda osjećaja pred moćnim neprijateljem, pred nesrećom većeg opsega, pred problemom koji pobuđuje užas (Grauen) – to pobjedničko stanje jest ono koje tragički umjetnik bira, koje on veliča. Pred tragedijom ratničko (das Kriegerische) u našoj duši praznuje svoje saturnalije; tko je navikao na patnju (Leid), tko ište patnju, herojski čovjek će tragedijom blagosloviti (preist) svoj opstanak, – jedino njemu daje pjesnik tragičar okusiti napitak te slatke užasnosti (Grausamkeit)… Ne uzmaći strahu i sućuti, ne očistiti se od kakva opasnog afekta vehementnim pražnjenjem (Entladung) – tako je to krivo razumio Aristotel –: nego iznad i preko užasa i sućuti sam biti vječna slast bivanja (die ewige Lust des Werdens selbst zu sein), – ona slast koja uključuje u sebe i slast pri uništavanju (Lust am Vernichten) …“. Posljednje retke Nietzsche je zapisao u Sumračju kumira (Götzendämmerung). Na njih se ponovno poziva pri iznošenju vlastite ocjene Rođenja tragedije u spisu Ecce homo: „U tom smislu imam pravo sebe razumjeti kao prvog tragičkog filozofa – to znači krajnju opreku i antipoda nekog pesimističkog filozofa. Prije mene nitko nije pretvorio dionizijsko u filozofski pathos: manjka tragička mudrost, – zalud sam za njezinim naznakama tragao čak i kod velikih Grka filozofije, onih dva stoljeća prije Sokrata. Jedna mi je dvojba zastala (ein Zweifel blieb mir züruck: ostao sam neodlučan) kod Heraklita, u čijoj mi je blizini uopće toplije, bolje se ćutim (mir wohler zu Muthe) nego inogdje. Potvrda prolaženja (nestajanja) (Bejahung des Vergehens) i uništavanja (Vernichten), ono odlučno u jednoj dionizijskoj filozofiji, da-kazivanje opreci i ratu, bivanje (Werden) s radikalnim otklanjanjem (Ablehnung) čak pojma ‘bivstvovanje’ – u tom ja moram na svaki način prepoznati ono meni najsrodnije što je dosad bilo mišljeno“. U Nietzscheovoj je filozofiji dakle na djelu više nego samo preokret platonizma. Pozivanje na Heraklita samo po sebi ne znači ništa, budući da i Hegel, kao vrhunac platonističke filozofije, navodi da nema niti jedne Heraklitove misli koju nije preuzeo u svoju filozofiju. No Nietzsche za Heraklitom ne poseže na taj hegelovski način. Premda se sam imenuje krajnjom oprekom (antipodom) pesimističke filozofije, to jest platonizma, njegov obrat nije moguće razumjeti jedino i samo iz platonizma, jer i Platon sam jest već neka opreka, Platon sam jest antipod Parmenidu i Heraklitu, i zato ga nije moguće, kako to često u svojim izvrsnim djelima ističe Emanuele Severino, objasniti iz njega samog. Nietzscheovo prevrednovanje svih vrijednosti ostaje zacijelo unutar platonizma, no može se zasnovati samo na predplatoničkoj filozofiji. Ono što Nietzschea drži unutar platonizma nije zato ponajprije obrat od bivstvovanja (Sein) prema bivanju (Werden), nego to da bivanje (vječni život volje za moć) pritom shvaća kao jedinstvo nastajanja i nestajanja, zbog čega je dakako bivstvovanje mišljeno kao moment tog jedinstva, kao nestajanje naspram nastajanja, kao rušenje naspram gradnje, kao uništavanje. Ukratko: volja za ništinom je shvaćena iz volje za moć, a ne volja za moć iz volje za ništinom. Radije htjeti ništinu nego ništa ne htjeti. Slast uništavanja, slast užasnog, još je uvijek slast, još je uvijek snažnija od užasa upravo zato jer je samoočitovanje volje za moć, jer se uništavanje još uvijek protustavlja manjku volje za moć, tom glasniku užasa ništine. Nietzsche užas ne izlaže kao užas ništine, nego je užas zapravo ono suprotno: užas je dokaz da ništine nema! Time je Nietzsche, kao što je to bio i Platon, vjeran Parmenidovoj zapovijesti/zabrani, vjeran temeljnom zakonu metafizike: misli samo na bivstvovanje, jer su mišljenje i bivstvovanje isto (misliti je moguće samo ono što jest, dakle bivstvujuće u svojem bivstvovanju) a ništine nema, jer niština se ne dade, odnosno, ako se ne želimo misaono posvema izgubiti, niština se ne smije misliti (ono što nije moguće misliti, toga nema). Na izvorištu europske filozofije jest, kako kaže Hans-Peter Hempel, „ustanak protiv ništine“ (Aufstand gegen das Nichts), ustanak koji započinje Parmenid i koji se s Platonom, premda je bio uvjeren u protivno, ne samo nastavlja, nego čak i utvrđuje, ojačava, budući da je niština kao niština sada zaogrnuta diferencijom između bivstvovanja i ne-bivstvovanja i s tim ogrtačem jednostavno potisnuta i zaboravljena. Dakle, užasa se ništine pokušao osloboditi već Parmenid, utemeljitelj filozofije kao mišljenja bivstvovanja. Bivstvovanje jest, niština nije, dakle užas pred ništinom je posve suvišan. No vjerojatno tom zapoviješću nije niti sama sebe uspio posve uvjeriti da užasa pred ništinom nema. Platon kao utemeljitelj filozofije kao metafizike zato pokušava užas ništine konačno ukinuti, ali pribjegavajući pritom lukavstvu kojim će, kako zamjećuje najveći živući njemački filozof Ernst Tugendhat, zaslijepiti naraštaje filozofa, uključujući i Nietzschea: „Začuđujuće je s kakvom samorazumljivošću Parmenidovi interpreti (a tako misle i mnogi drugi ljudi) prihvaćaju kako je tada, ako nešto nije (etwas nicht ist), to ‘nešto’ niština (es ‘ein’ Nichts ist). Slijedi li iz toga kad za više stvari kažemo da ih nema (sie seien nicht) onda više niština (mehrere Nichtse hat)? Ili pak svi skupa tvore neku ništinu, upravo Ništinu (ein Nichts, ‘das’ Nichts)? Očito je jednako tako besmisleno govoriti o ništini u singularu kao u pluralu, jer ‘niština’ uopće nije nikakav supstantiv (weil ‘nichts’ überhaupt kein Substantiv ist)“. Europska misao nije mislila užas ništine jer se užasavala ništine kao ništine i sve je učinila da užas ništine izbriše. Niština nije niština, tvrdi ona, niština je samo ne-bivstvovanje, koje ne znači ništinu nego samo manjak bivstvovanja. Niština tu nije antipod, nego pandan bivstvovanju u obliku ne-bivstvovanja. Nietzscheovo ponovno rođenje tragedije ili rođenje tragičke filozofije, koje ono užasno kao dokaz da nema ništine ne isključuje iz tragedije, nego ga u tragediju uključuje, štoviše, tragediju na njemu uspostavlja, zato unatoč svemu nudi metafizičku utjehu: „nova umjetnost, umjetnost metafizičke utjehe (die Kunst des metaphysischen Trostes), tragedija“ jest umjetnost novoga pathosa, nove neizmjerne nade, koja nije samo s onu stranu dobra i zla, lijepog i ružnog, nego prije svega s ovu stranu užasa ništine.

Umjetnost nove tragedije trebala bi biti paradigmom novog života. Priznavanje i prepoznavanje da je filozofija već pri svojemu rođenju bila grobar istinske tragedije, na osnovu čega Nietzsche zahtijeva prevrednovanje filozofije i ponovno rođenje tragedije, njezino uskrsnuće, jest dakako priznanje i prepoznavanje još uvijek žive filozofije. Kroz takvo samoprepoznavanje i samopriznanje filozofija se iznova budi u ono što je svagda već bila: istina tragedije. Istina tragedije jest do kraja bezobzirna radoznalost. Na kraju se iza privida mora pronaći istina. Dakle, ljubav prema znanju i istini razvija se kao mržnja prema prividu i neznanju. Zato se, unatoč katarzičnoj ljubavi, istina može ispostaviti i uspostaviti u prljavštini mržnje. Čista istina jest uprljana istina.

Istina je tragedije u tragediji istine. Platon zasniva filozofiju (himničke) tragedije na drevnom prijeporu između filozofije i pjesništva, između ozbiljne ljubavi prema istini i neozbiljne, ludičke ljubavi prema fascinantnom prividu (usp. Politeia 377b-398b; 595a-608b). Čini se da je riječ o prijeporu i opreci u ljubavi samoj, o sporu dviju ljubavi. No ljubav prema istini može se potvrditi i očuvati samo preko nasilja i kao nasilje. Kada Platon u odnosu na drevni prijepor staje na stranu filozofije a protiv pjesništva, on mora – kako sam pripovijeda u Državi (Politeji) – silom zatrti svoje mladenačko čuvstvo poštovanja i ljubavi prema tragediji, odnosno prema tragičkoj mimetičkoj poeziji uopće. Budući da je od svih tragi-poeta najviše štovao i ljubio Homera, upravo se iz promijenjena odnosa spram Homera pokazuje prava istina: istina o nasilju istine. Da bi opravdao nasilno potiskivanje ljubavi u mržnju, Platon izjavljuje: nijednog čovjeka ne smijemo cijeniti više od istine! Istina je vrednija, vrednija od čovjeka. Čast Homeru, čast Sokratu, „ali čovjeka ne smijemo cijeniti više od istine (all ou gar pro ge tes aletheias timeteos aner)“ (Politeia 595 c).

No ubrzo je stigla osveta. U ime istine Platona se odriče njegov najbolji učenik Aristotel, jer ljubav prema istini vrednija je od ljubavi prema prijatelju: „pa ipak je naime bolje, a i potrebno, radi obrane istine, odbaciti i ono što nam je blisko, osobito kad smo filozofi: jer iako nam je oboje drago, prednost treba dati istini (amphoin gar onton philoin, hosion protiman ten aletheian)“ (Eth. Nicom., 1096 a 15). Otkuda ta superiorna vrijednost istine? Ona izvire iz manje vrijednosti čovjeka i žrtve koju čovjek mora podnijeti kako bi bio dostojan istine. I taj zakon potom vrijedi kroz sve epohe filozofije kao metafizike. Bez žrtvovanja čovjeka nema ni totalnog čovjeka (Marx) ni nad-čovjeka (Nietzsche). No u katastrofi, koja se sada zbiva i u sjeni koje još živimo, nije prevladan u svojoj manjoj vrijednosti samo čovjek, nego je prevladana i superiorna vrijednost istine. U vječnom vraćanju onog jednakog, naime samoga sebe, nadljudska volja za moć uzima istinu u svoje ruke. Odsad istina nije više nešto najviše i najvrednije. Ispovijeda Nietzsche u Vedroj znanosti (Die fröchliche Wissenschaft): „Teško da će nas opet naći na stazama onih egipatskih mladića zbog kojih su noću hramovi postajali nesigurni jer su grlili kipove, raskrivali (aufdecken) i iznosili na vidjelo ono što je s razlogom držano pod velom, prikriveno (entschleiern). Ne, nama se ogadio taj loš ukus, ta volja za istinom (Wille zur Wahrheit), za istinom po svaku cijenu, to mladalačko ludilo u ljubavi prema istini – za to smo odveć iskusni, odveć ozbiljni, odveć veseli, odveć izgorjeli, odveć duboki… Ne vjerujemo da je istina i dalje istina ako se s nje otrgne veo (Schleier)“.  Istinito je sada ono što je pravo nositelju volje za moć, istina nije drugo do pravednost (Gerechtigkeit) koja se svagda iznova mora oblikovati i izboriti. Tragedija istine, koja je u tome da se nasilno mora održavati privid istine, postaje bezgranična. Nije više privid ovisan o istini, nego je istina ovisna o prividu, privid je sada vredniji od istine. U perspektivi volje za moć privid nema više nikakav respekt spram istine, spekulacija izvan spektakla ostaje nemoćna. Nema teorije bez teatra! Slika je pred izvornikom/originalom, ukratko: sve je jedna sama simulacija. A simulakri nisu drugo do slike slika. Ta je tragedija istine i danas na djelu, neovisno je li posrijedi, primjerice, liotarovska i delezovska apologetičnost ili bodrijarovska ili viriliovska kritičnost.

Tragedija filozofije, započeta prije više od dva tisućljeća, tako još nije okončana. Premda u epohi katastrofe, filozofija se mukotrpno upućuje na put katarze. Kao da teret anagnorize, pod kojim se, jecajući, pred mučenim konjem na trgu Carlo Alberto u Torinu 3. januara 1889. godine, srušio Nietzsche, zahtijeva oprezniji silazak k studencu čiste istine. Drevni prijepor između filozofije i poezije, koji je „tek kod Platona i zahvaljujući Platonu postao prijepor na život i smrt (tödlich)“ (Günter Rohrmoser), s Nietzscheom je razriješen u korist poezije kao mimetičko-poetičke tehnike. Budući da privid (iluzija, fikcija) prethodi istini, osjetilnost poimanju, poezija dakle prethodi filozofiji. Imamo privid da ne bismo bili satrti istinom, odnosno imamo poeziju da ne bismo umrli od filozofije. „Potrebna nam je laž (wir haben Lüge nötig) da bismo odnijeli pobjedu nad ovom realnošću, nad ovom ‘istinom’, što znači da bismo živjeli“. Ne vrijedi više: daleko od istine je umjetnost, nego: daleko od umjetnosti je istina. Kod Nietzschea, sumira ničeanski ultrametafizičar bivanja (devenir) Gilles Deleuze, „umjetnost je najviša moć laži, ona veliča ‘svijet kao zabludu’, posvećuje laž, a volju za obmanom (volonté de tromper) pretvara u viši ideal“. No taj prevrat platonizma i tragediji donosi neizbrisivu peripetiju. A u njezino uskrsnuće od mrtvih, ukoliko nismo zakleti ničeanci poput Deleuzea, ne možemo tek tako povjerovati.