Sablasti

Mario Kopić:

Marksistička vampirologija

 

Prisjetimo se sljedećeg opisa svijeta: „Svi se čvrsti, zarđali odnosi sa svojom pratnjom časnih predstava i intuicija rastvaraju, svi novi zastarijevaju prije nego što mogu okoštati. Sve stajno i stojeće (alles Ständische und Stehende) isparava, sve sveto biva oskvrnjeno i ljudi su najposlije prisiljeni trijeznim očima sagledati svoj životni položaj, svoje uzajamne odnose.“

Vjerojatno ne treba isticati da je riječ o citatu iz Marxova i Engelsova Komunističkog manifesta (1847–1848). Naglasak je na trijeznosti (Nüchternheit), na očima koje su progledale i osvijestile se. Nije riječ o nostalgiji ili žalovanju, nego o izrazu oduševljenja. Takav je i kontekst citata.

Komunistički manifest započinje znamenitom izrekom da sablast (Gespenst) kruži Evropom – sablast komunizma, i ta se izreka potom proglašava bajkom (Märchen), da bi u prvom poglavlju, pod naslovom „Buržuji i proleteri“, nekoliko prvih stranica bilo posvećeno apologiji buržoazije. Dakle, nije riječ o neutralnom, a nekmoli kritičkom opisu. Sam pak sadržaj opisa nije ništa posebno, u publicistici, od romantike nadalje, prepuno je sličnih konstatacija. Utopijski socijalisti, kršćanski teolozi i ostali naprosto su se takmičili da iz različitih aspekata opišu rasplinjavanje svega svetog, odnosno tradicionalnog. Ono što Marxov i Engelsov opis razlikuje od ostalih takvih opisa nije sadržaj. Razlika ne proizlazi iz toga što, nego iz toga kako se opisuje. Opis zato nije neka gola deskripcija, nego je riječ o interpretaciji, o veoma naglašenom i zato razgovijetnom tumačenju i obrazloženju. Bjelodano je oduševljenje, bez žalovanja, nad onim što se danas zove desakralizacija i sekularizacija, oduševljenje prije svega snažnom ekspanzijom (razvoj proizvodnih snaga, materijalnih i intelektualnih) što je kapitalizam donio na svim područjima.

Marx i Engels sve sveto, odnosno sve stalno, ne smatraju nečim autentičnim, nečim što treba očuvati. Njihovo geslo od početka glasi: Sve što postoji, vrijedno je da propadne. Svijet treba radikalno promijeniti i zato sve što postoji mora propasti. Na kraju Komunističkog manifesta možemo pročitati: „Komunisti odbijaju skrivati svoje poglede (Ansichten) ili namjere (Absichten). Oni izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići nasilnim prevratom (gewaltsamen Umsturz) čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase dršću pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju što da izgube osim svojih lanaca. A dobit će svijet.“

Bili smo ništa, bit ćemo sve! A da bismo postali sve, moramo postojeće uništiti, u cjelini, uništiti nasiljem komunističke revolucije, bezobzirnim nasiljem. Bez obzira na neprikosnovenost života i pijetet spram mrtvih. Ili kako Marx kaže u Osamnaestom brumairu Louisa Bonapartea: „Prijašnjim revolucijama bila su potrebna, da bi se mogle zanositi vlastitim sadržinama, svjetsko-povijesna ponovna sjećanja (weltgeschichtlichen Rückerinnerungen: svjetsko-povijesne reminiscencije). Revolucija XX vijeka pak mora ostaviti mrtvima da sahrane svoje mrtve kako bi stigla do svoje vlastite sadržine.“

Buržoaska revolucija je bila nužna i dobra, čak veoma dobra pri rasplinjavanju svega postojećeg, svega svetog i stalnog, no ona nije bila dovoljna. Stvar može do kraja provesti samo komunistička revolucija. Revolucija koju vodi bezobzirna kritika svega postojećeg ne boji se nasilja. Naprotiv, veseli mu se. Kapitalizam doista na mjesto stare lokalne nacionalne samodovoljnosti postavlja svestranu ovisnost jedne nacije o drugoj, no ne ukida ih. To će učiniti tek komunistička revolucija, u kojoj će se proleteri cijelog svijeta ujediniti.

Svjedoci smo danas sve više teorijama koje su sablasni duh što kruži Evropom, sablast komunizma, preformulirale u – sablast kapitalizma (ili neoliberalizma). Kapital je Vampir, starozavjetni Moloh ili gnostička Sotona, perverzni demijurg i eksploatator svijeta. Kapital kao Vampir? Gdje nam ga valja smjestiti?

Iza Marxove kritike političke ekonomije (podnaslov Kapitala) leži radna teorija vrijednosti, iza nje cjelokupna metafizika – onto-teologija – Rada („Kapital nije ništa drugo nego obmanjivanje radnika. Rad je sve“), naracija o rascjepu Rada na konkretan i apstraktan rad, na kreatora upotrebne vrijednosti (Gebrauchswert) i supstancu vrijednosti (Wertsubstanz), čiji je pojavni oblik vrijednost, a utjelovljenje roba kao razmjenska vrijednost, zatim naracija o višku vrijednosti, o profitu i samooplodnji kapitala, konačno naracija o imanentnoj težnji kapitala za samoprevladavanjem i mogućem, ali ne i nužnom, ubrzanju tog procesa pomoću komunističke revolucije. Marxov mit o fetišizmu, postvarenju i otuđenosti mogao je nastati samo kao uzvratna projekcija o posvemašnjoj transparentnosti odnosa u komunizmu, gdje će robni odnosi, zajedno s profitom i kapitalom, biti ukinuti i gdje će zato svojim radom moći kako prirodu tako i društvo, društvene odnose, svjesno posredovati, regulirati i kontrolirati. Naime, u skladu s Marxovom definicijom radnog procesa kao svrsishodne (teleološke, odnosno eshatološke, to jest revolucionarne) djelatnosti, u petoj glavi Kapitala: „Rad je najprije proces između čovjeka i prirode, proces u kojemu čovjek svoju razmjenu tvari (Stoffwechsel) s prirodom vlastitim činjenjem posreduje, regulira i kontrolira. Naspram same prirodne tvari on nastupa kao prirodna moć (Naturmacht). On pokreće prirodne snage svoje tjelesnosti, ruke i noge, glavu i šaku, kako bi sebi privlastio/prisvojio (sich… anzueigen) prirodnu tvar (Naturstoff) u nekom obliku upotrebljivom za njegov vlastiti život. Time što ovim kretanjem (Bewegung) djeluje na prirodu izvan sebe i mijenja je, ujedno mijenja i vlastitu prirodu. On razvija u njoj drijemajuće potencije (schlummernden Potenzen) i podvrgava igru njezinih snaga svojoj vlasti (Botmäßigkeit) … Mi pretpostavljamo rad u obliku kakav je svojstven samo čovjeku. Pauk obavlja operacije slične tkačevim, a gradnjom svojega saća postiđuje ponekog ljudskog arhitekta. Ali što unaprijed odvaja i najgoreg arhitekta od najbolje pčele jest to da je on svoje saće gradio u glavi prije no što će ga izgraditi u vosku. Na završetku procesa rada izlazi rezultat kakav je na početku procesa već postojao u radnikovoj predstavi (Vorstellung des Arbeites), dakle shodno ideji (ideell: ideelno). Ne postiže on samo preinaku oblika prirodnih stvari (des Natürlichen); on u njima ujedno ostvaruje i svoju svrhu koja mu je znana, koja poput zakona određuje put i način njegova rada i kojoj mora podrediti svoju volju“. I u skladu s fantazmagorijom o komunističkom društvu kao jednom jedinom, singularnom Subjektu, bez ikakvih unutarnjih suprotnosti, koja proizlazi iz te definicije. Jer ako tu definiciju radnog procesa pogledamo pobliže, vidimo da se rad pojavljuje zapravo na dvije razine (dvaput) i da je u radnom procesu posrijedi samoposredovanje, samoreguliranje i samokontrola rada samog. Priroda je samo tvar radnog oblikovanja – vosak. Čovjek kao radnik istupa naspram prirodne materije (i svog tijela) kao prirodna moć, apsolutni gospodar. U radnom procesu kojim vlada rad sam, priroda i tijelo su bezuvjetne sluge – izvođači. Ako taj model prenesemo na društvo, odnosno međuljudske odnose, nužna je posljedica – s obzirom na radikalnost prijenosa surovija ili blaža – logorska organizacija društva, radni logor ili udruženje robova rada. Upravo je taj transfer pretpostavljen već u Marxovu razumijevanju društva kao individuuma, u njegovom poimanju svih ljudskih djelatnosti kao pojavnih oblika individualnog radnog procesa. Ukidanje je posrednih robno-razmjenskih odnosa kod Marxa identično s ukidanjem svake posrednosti uopće, dakle društvenosti kao takve, budući da bi takvi odnosi trebali biti neposredni, „jednostavni i prozirni“ (einfach und durchsichtig), pod neposrednom kontrolom (komunističkog) društva kao Subjekta. Marxov „supstancijalistički redukcionizam“ vodi najprije u bezobzirnu kritiku svega postojećeg, zatim u totalnu represiju nad svim postojećim. Što god znali i mislili o Lenjinu i Staljinu, ako bi se Marxov projekt realizirao u cjelini, stvarnost te realizacije bila bi užasnija nego što je bila stvarnost staljinizma ili „realnog socijalizma“, koji je morao, kako bi preživio, koliko-toliko poštovati realne okolnosti i/ili ograničenja. Na sreću našu, nigdje nije došlo ni do polovične realizacije Marxova projekta, dosad smo bili oslobođeni pogibelji svjetskog koncentracijskog logora, planetarnog gulaga.

No, svaki kapital nije Kapital, u Marxovu smislu. Samo u uzvratnom ogledalu Marxove fantazmagorije o komunizmu jest Marxov kapitalizam takav kakav jest. O kapitalizmu dakle ne možemo govoriti tek tako, općenito, a još manje o kapitalu. O tome da pri opisu kapitala i kapitalizma nije riječ o pukom opisu, svjedoči već to da savremeni svijet možemo opisati i bez tih označitelja. Recimo, kao globalni komunikacijski sistem, kao što je to maestralno učinio Niklas Luhmann.

Drugim riječima, sama deskripcija, sami opisi postojećeg stanja ostaju bez verifikacijskog kriterija ako ne uvidimo u svjetlu čega nam se ono što nam se pokazuje, pokazuje upravo takvim kakvim nam se pokazuje. Marxove opise kapitalizma i njegovu kritiku političke ekonomije na možemo dakle razumjeti sve dok ne poznajemo njegovu zamisao ili utopiju budućeg društva kao društva apsolutnog komunizma. Tek iz aspekta – prema njemu – zamišljenog idealnog društva, besklasnog društva bez kapitala, možemo razumjeti Marxovu kritiku kapitalističkih odnosa; i upravo iz te kritike izviruću deskripciju klasne borbe, klasnog neprijateljstva, izopačene klasne svijesti itd. itd. Cjelokupna Marxova analiza proistječe iz bezobzirne kritike svega postojećeg, a ta je kritika uzvratna projekcija, refleksijski konstrukt utopije o komunizmu, negativ navodnog pozitiva. Ukratko, u teoriji kritika ne slijedi deskripciju, nego deskripcija proishodi iz kritike. Realno se u svojoj preglednoj realnosti pokazuje tek u uzvratnom ogledalu idealnosti.

Opis Kapitala kao Vampira nije dakle nikakva deskripcija, još manje znanstvena analiza, nego opis metafizičkog, onto-teološkog konstrukta. Samo što umjesto Platonova umnog i dobrog Boga imamo „sablasni Duh“. Kapital kao Vampir realno je inkarnirani i ujedno krajnje djelatni sablasni Duh. Što nam te teorije nude kao dokaz? Naizgled se nudi iskustveno opažanje i opis. Sudbina cijelih slojeva stanovništva i čak čitavih država može biti odlučena vampirskim Kapitalom koji slijedi svoju Svrhu, blaženo ravnodušan prema pogođenim ljudima. U tome je navodno sistemsko nasilje kapitalizma. Budući da je ono objektivno i anonimno, za mnoge današnje teoretičare ono je užasnije od otvorenog društveno-ideološkog nasilja. Drugim riječima, kapitalizam je u izvjesnom smislu gori od komunizma.

Pritom nije riječ toliko o opisima kao takvim, nego o intenciji tih opisa, a prije svega o navođenju uzroka za ono što vidimo. Ono viđeno i zatim opisano je ovisno o Pogledu: što vidimo kroz kako. Tek zatim dolazi uzročna analiza. Recimo, nalazimo se na brdu obasjanom suncem, u dolini je magla. To je činjenica, istina na činjeničnoj razini. Smatram li maglu u dolini nečim lijepim ili nečim ružnim (u usporedbi s brdom okupanim suncem) već je nešto drugo, nešto emocijama prožeto. I to može postati predmet spora, spora koja je istina prava. A ako mi se moguće podizanje magle pokaže kao nešto prijeteće, to je onda nešto treće, nešto što zahtijeva – objašnjenje: činjenica postojanja magle počela se pretvarati u događaj. Ako pak naposljetku za navodnu ugroženost navedem unekoliko neuobičajen uzrok – magla koja se diže jeste dah nadolazećeg Vampira – onda ću morati upotrijebiti za razumijevanje i prihvaćanje te Istine vjerojatno nešto više od puke tvrdnje. Jer našli smo se pred Događajem, tako reći pred Paruzijom.

A to naposljetku znači da ni pitanje krivice i odgovornosti u (revolucionarnom) boju protiv takvog Vampira na kraju neće biti irelevantno. Kako je to lijepo zapisao Danilo Kiš, istina marksističke vampirologije jest „nekoliko desetina miliona mrtvih čije kosti leže razasute u ledenoj tundri, bez belege, predate večnom zaboravu“.