Ontologija savesti

Mario Kopić:

 

Sramotnost potiskivanja

 

Savjest spada u temeljne egzistencijale, dakle u samu ontološku bît čovjeka kao eksistencije. Izvire iz krivnje, kojoj je podrijetlo u čovjekovoj smrtnosti. Zbog smrtnosti je čovjek svagda već u brizi ili skrbi za vlastito bivstvovanje, svagda mu je stalo do vlastitog bivstvovanja. To temeljno (ontološko) raspoloženje nalaže čovjeku da bude ono što jest. Budi ono što jesi! – taj se  glas bivstvovanja nikada ne prestaje oglašavati i zato krivnja i savjest nikada ne mogu zamuknuti. Čovjek vazda može biti još bliži svojem bivstvovanju, vazda može egzistirati na još autentičniji način, biti ono što prema svojem bivstvovanju i u svojem bivstvovanju jest. Čovjek je dakle čovjek ukoliko je čovjek savjesti. Savjest imaju svi ljudi, neovisno o tome kojoj religiji pripadaju i neovisno o tome pripadaju li uopće kakvoj religiji: kako teističkoj tako i ateističkoj, poput budizma. Histeričnost izvire iz potisnute, a ne iz probuđene savjesti, izvire iz bijega pred vlastitom savješću, savješću ne u psihološkom značenju (ta je sekundarna), nego savješću u ontološkom, što će reći egzistencijalnom značenju.

Sa stajališta volje za moć, koja sama vazda odlučuje što je pravo a što nije, savjest je samo nepotrebna prepreka. Pa i kada je riječ o biti ili ne biti, odnosno o životu i smrti. Volja za moć ne bira sredstva, odnosno bira ih samo u perspektivi vlastitog očuvanja i vlastitog razvića. Dakle, u njezino je ime opravdano i poslati u smrt, ubiti. Ubijanje je  ne samo dopušteno, nego i sakralizirano pravo volje za moć: slabi i nemoćni i razoružani neka što prije propadnu, a ako slučajno oklijevaju, treba im pomoći, gurnuti ih preko ruba, gurnuti u ponor.

No europski nihilizam nije posijao tek Nietzsche, nego već Platon, a za nas ga je vjekovima čuvalo i promicalo, naime svojom idejom o svemogućem stvaranju iz ništine (creatio ex nihilo), post-kristovsko (grčkom filozofijom, napose neoplatonizmom, prožeto) kršćanstvo. Za Platona je bivstvovanje poistovjećeno sa svjetlošću: ono što je tamno ili neprozirno treba podrediti svjetlu ili ga, ako to nije moguće, odnosno ako se odupire našem prosvjetljenju, eliminirati. U krajnjem slučaju, kako možemo pročitati u Platonovoj Politeji, ubiti. Ubiti upravo u ime ideje Dobra!

Ideja Dobra je najmoćnija ideja, tako moćna da seže čak s onu stranu bivstvovanja. Tu je njezinu moćnost potom preuzeo Augustin u slici kršćanskog Boga kao svemoćna Bića, a Nietzsche pak kroz volju za moć preslikao u moć čovjeka kao Nadčovjeka. Budući da je ta Moć nešto što je s onu stranu bivstvovanja, od bivstvovanja kao takvog sada više nema ništa.

Posljedice tog i takvog nihilizma možemo izbjeći samo ako bivstvovanje kao bivstvovanje razumijemo iz čistine, iz naše otvorenosti za otvorenost bivstvovanja. I ako u toj otvorenosti postanemo svjesni konačnosti vlastitog bivstvovanja i time konačnosti su-bivstvovanja s drugima i konačnosti njihova bivstvovanja, dakle smrtnosti koja nam, kroz krivnju i savjest, nalaže: Ne ubijaj! To nije samo vrijednost nad vrijednostima, vrijednost svih vrijednosti, nego je kao zakon bivstvovanja vrijednost s onu stranu vrijednosti. Jedino nam ta zapovijest, svojstvena, premda naknadno izopačena i masivno izigrana, svim svjetskim religijama, omogućuje barem ograničiti bivstvovno-povijesni nihilizam. Barem ograničiti, jer se bezuvjetno zakona o neprikosnovenosti života (kao dara bivstvovanja) teško možemo držati. Ne samo u iznimnim slučajevima, poput rata, nego i u svakodnevnom životu. Ali to ne znači da smo tada bez krivnje i savjesti. Dapače.

Čak i ako u obrambenom ratu ubijemo agresora ili samo pozdravimo to ubojstvo, krivi smo pred zakonom bivstvovanja. Nemamo čistu savjest! Jer smo krivi za smrti. Pa čak i kada bi samo jedna osoba bila ubijena u svjetlu obrane, ta bi smrt pala na nas. Nismo namjerne ubojice, ali smo – ubojice. Na nasilje smo odgovorili nasiljem, na smrt smo odgovorili smrću. Koliko god to smrtno nasilje u strateškom smislu bilo pravilno, u pravnom smislu opravdano, u moralnom smislu u krajnjoj instanciji ipak u domeni dobra, riječ je o dubljoj razini, o razini čovjeka transcendirajućeg odlučivanja o životu i smrti. Riječ je o razini svetog ili razini religioznosti, kako bi rekao Kierkegaard. I upravo na toj razini grize, glođe savjest!

Zato je onaj koji je u obrambenom ratu najzaslužniji ujedno i najviše kriv. Morao bi biti skroman u svojoj neskrušenosti, morao bi biti najmanje glasan po pitanju svojih zasluga. A ostali, oni s manjim zaslugama, morali bi ga pri tome slijediti. Suprotan put je samo put povećanja krivnje, put na kojemu nastojimo izbrisati svoju neizbrisivu krivnju.

I poznata teorija političkog realizma Hansa Morgenthaua, prema kojoj se politički realizam razlikuje od ostalih učenja po tome što zagovara autonomiju političke sfere (kojoj je temeljni pojam interes, definiran s obzirom na moć), zahtijeva od realne politike jasnu etičku svijest, zahtijeva etički dignitet politike, odnosno političara.  Riječ je o svijesti da se i kad je riječ o aktivnom otporu, dakle obrambenom ratu za očuvanje suverenosti i samostalnosti, krši temeljno etičko načelo, da dakle ni takav rat na najdubljoj svojoj razini nije nešto dobro, da je posrijedi zlo; da je naime posrijedi nužno zlo u koje smo potisnuti i da su naposljetku u nužnom zlu dopuštena jedino i samo ona sredstva koja su odista nužna, dakle bez ikakvih osvetničkih povratnih primjesa.

Zbog čestih i također masovnih kršenja zabrana iz međunarodnih sporazuma, s pravnog je gledišta, premda ih je potpisala većina država, moguće pobijati njihovu učinkovitost i valjanost. No to pobijanje nipošto ne znači i poricanje moralne savjesti koja pri nasilju ili barem pri nekim vrstama nasilja na međunarodnoj sceni ne ostaje nenačetom. Štoviše, postojanje moralne savjesti potvrđuju čak izgovaranja, pokušaji državnih voditelja ili vojnih komandanata da moralno opravdaju spočitana im kršenja sporazuma, konvencija itd. Zato su, kaže Hans Morgenthau, ”svečana uvjeravanja u nedužnost ili moralnu opravdanost, kojima se na taj način uniformno odgovara na optužbe, više nego čista ideologija”. Posredno označavaju priznavanje moralnih načela i ograničenja što iz tih načela proizlaze.

Naposljetku nam u tom smislu ostaje više no dalekosežna napomena Günthera Andersa, iz njegova djela Mi sinovi Eichmanna (Wir Eichmannsöhne), ”da je potiskivanje (Verdrängen, u smislu prikrivanja i zatajivanja, prim. M. K.) isto onoliko sramotno/nečasno (schändlich) kao i ‘ono potisnuto’ (das Verdrängte); i da potiskivanje često djeluje ne tek poslije čina, nego u samom činjenju, tijekom samog činjenja, štoviše: prije činjenja, upravo kao njegova pretpostavka”.