Vratiti dar

Mario Kopić:

 

Dar bez uzdarja

 

Dano nam je da jesmo. Taj dar bivstvovanja prihvaćamo kao ono što jest, kao dar, jedino i samo tako da taj dar vraćamo, vraćamo ne nekakvim uzdarjem, nego samim tim darom, darom da jesmo. Vraćanje dara bivstvovanja događa se kao naše egzistiranje. Unikatno i zato neponovljivo. Nenadomjestivo. Dar bivstvovanja ne vraćamo smrću, jer ga tada ”nepovratno” gubimo. Ne možemo ga dakle otplatiti smrću, ni smrću svojom ni smrću drugih, žrtvovanjem života u ime nekog nad-života. Dar bivstvovanja vraćamo samo poštovanjem nepovredivosti života.

Za klerikalce je (kao religiozne posrednike i etičke nadzornike) pak život (najveći) dar Boga, ali ujedno i njegova svojina. Međutim, ono što smo nekome podarili, to nipošto nije više naše vlasništvo. A upravo je u tome, kako ustanovljuju suvremeni mislioci koji imaju neku težinu (Heidegger, Levinas, Girard, Derrida, Nancy, Marion…), značenje i smisao dara. Čak i ako se odreknemo svojega vlasništva nad podarenim, a očekujemo neki uzvraćaj ili neki protu-dar, odnosno zahtijevamo (glasno ili potiho) za svoj dar uzdarje, tada od dara kao dara nema ništa. Uništili smo ga! I klerikalci upravo to rade: uništavaju novozavjetnu, Isusovu predaju. Umjesto besplatne ljubavi, ljubavi ”ni za šta”, promiču načelo povrata. Umjesto čovjekove samostalnosti i samobivstvovne odgovornosti postavljaju dependentnu postavku duga i dužnosti. Ništa od slobode, ništa od veselja, ništa dakle od vesele, radosne vijesti.

Sloboda odlučivanja, na primjer, u pogledu rađanja djece nije, kako nas uvjeravaju klerikalci, u suprotnosti s kršćanskom vjerom. Naprotiv, posve je u skladu s kršćanskim etosom i kršćani je mogu bez grizodušja primiti. Zašto? Temelj kršćanskog etosa, koji izvire i iz grčke filozofije, jest sloboda savjesti. Ako ne bi bilo slobode savjesti, ako Bog prvom čovjeku ne bi podario tu slobodu, ne bi bilo ni biblijske povijesti, ni Krista, ni kršćanstva. Ono što je Bog dopustio, naime slobodnu Adamovu odluku i time izvorni grijeh čovječanstva, pokušavaju danas klerikalci spriječiti. Nastojeći čovjeku već unaprijed oduzeti slobodu savjesti/odlučivanja, postaju farizeji. Etičko načelo pretvaraju u pravnu legislativu i time zakon postavljaju nad ljubav, pravo nad etiku. To nije samo nekršćanski, nego i protukršćanski. Sloboda savjesti prethodi svakoj drugoj slobodi. Samo iz nje izvire čovjekova etička odgovornost.

Španjolski nam filozof Fernando Savater u krasnoj knjizi ”Pitanja života” (Las preguntas de la vida) pokazuje kako nas traženje smisla života kao njegove svrhe ili značenja ekskomunicira iz života.

Već se kod vječnog života, prema njemu, postavlja pitanje je li život bez smrti uopće još život. Je li nešto što nikad ne umire doista živo? Zacijelo ne u značenju kao što smo živi mi, sada živi. Živi smo, živimo, premda ćemo umrijeti. Naš život, što smo ga dobili rođenjem, doista nije vječan, no zacijelo jest život i kao takav svagda već znači poricanje, nijekanje vječne smrti: ”Jer smo već živi, jer smo još živi, za nas vječne smrti nema”. Unatoč svojem bivstvovanju k smrti, mi smo tu i svojom istinskom prezentnošću, prezentnošću svojega vlastitog života, odgovaramo već i na starozavjetno pitanje: Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Smrt smo porazili rođenjem. To je činjenica, trijumfalna izvjesnost našeg života, a obećanje o porazu smrti nakon smrti, obećanje o životu bez smrti, ostaje jedino i samo – obećanje. Smrt će nam jednog dana spriječiti da dalje živimo, no ne može nam spriječiti da smo dosada živjeli i da živimo sada. Zato je smisao života u samom životu, a ne u nečemu izvan ili s onu stranu njega. Smisao kao smisao, a ne smisao kao značenje.

Filozofija ne niječe stvarnost smrti, naprotiv, razmišljajući o životu, razmišlja i o njegovim granicama. Ali ne, poput religije, o značenju života. Ako se pitamo o značenju nečega, tada je vazda riječ o traženju nečega drugoga, traženju onoga što bi onom čemu tražimo značenje imalo uzvratno dodijeliti značenje i time važnost. Smisao kao značenje označava intencionalno odnošenje na nešto što je izvan problematiziranog. Ako sebi zadamo zadatak da ćemo definirati značenje života, tada ćemo tražiti nešto drugo od života, nešto što nije život. Nešto što nije nešto živo. Ili, kako je često naglašavao Jacques Derrida, ono što bi imalo biti više od života, ne spada u sferu života, nego u sferu smrti. Počnemo li se osvrtati za onim što bi u životu imalo biti više vrijedno od života samog, već se krećemo pod nebom nagona smrti. Goni nas nešto što nam ne pruža veselje prema životu, dapače, uskraćuje ga.

Samo tamo gdje je život, postoji i smisao života. Ali ne izvan njega. Kako kaže Savater, ”tamo gdje nema života, nema ni intencije, dakle nema ni smisla/značenja”. Ako sva značenja proizlaze iz života i ako sva značenja jesu značenja za život, na što bi se onda imao odnositi život kao takav i u cjelini? Nema smislene reference izvan ili s onu stranu života, izvan ili s onu stranu svijeta. Ludwig Wittgenstein u Logičko-filozofskom traktatu utvrđuje: ”Smisao svijeta mora ležati izvan svijeta. U svijetu je sve onako kako jest i sve se zbiva onako kako se zbiva; u njemu nema nikakve vrijednosti – a kad bi je bilo, onda ona ne bi imala vrijednosti”. Savater se pri tome najprije pita: Ima li svijet uopće neki ”izvan”? Izvan svijeta nema ništa, odgovara Savater, dakle nema ni nikakvog izvanjskog Smisla svijeta. No, unatoč tome, u svijetu postoji smisao, jer mi, ljudi, jesmo ti koji svijetu i životu, osmišljavajući ih, dodjeljujemo smisao.

S ovakvim se zaključkom Savater očito sklonio pod Nietzscheov kišobran. I prema Heideggeru, ljudski biti znači biti-u-svijetu i svijet zato nije ništa drugo do horizont bivstvujućeg unutar svijeta. No to ne znači da svijetu smisao dodjeljujemo mi, ljudi. Već se s rođenjem, ugledavši svjetlo svijeta, odnosno čistinu bivstvovanja, susrećemo sa smislom svijeta i života. Dakako, ne sa smislom kao značenjem, sa smislom kao zadanom svrhom, nego sa smislom kao smislom, to jest istinom bivstvovanja. Smisao života i smisao svijeta (svijeta kao horizonta bivstvovanja u svijetu) proishode iz smisla bivstvovanja. Posvjedočuju smislenost našega biti tu: na svijetu. Smislenost koja se podudara s ne-skrivenošću, s prezentnošću svega što jeste, prezentnošću za nas, ali ne po nama.

Ne postoji uzrok smisla bivstvovanja, dakle i mi sami ne možemo biti takav – nepostojeći – uzrok. Kao što je bivstvovanje dar samog bivstvovanja, a ne nekakvog darovatelja s onu stranu njega, tako i smisao bivstvovanja nije drugo do istina (ne-skrivenost) bivstvovanja.