Filozofija vaspitanja

Mario Kopić:

 

Od odgoja do uzgoja

 

S početkom se zapadnjačke civilizacije, dakle s nastupom grčke kulture, pojavilo i pitanje odgoja kao filozofsko pitanje. Postavljaju ga već predsokratovci, razvija ga Sokrat, a s posvema određenim odgovorom zaključuje Platon. Platonov odgovor na pitanje odgoja nalazimo u elaboriranom obliku u njegovoj Politeji. Najzornije ga iskazuje upravo alegorija o špilji. Iz te je alegorije vidljivo da za Platona, a time i za cjelokupnu filozofiju kao metafiziku, odgoj nije nikada samo odgoj, nego je svagda već i preodgoj, preodgoj u značenju obnove, preradbe starog i izradbe novog čovjeka.

Priča započinje posebnom, mogli bismo reći neuobičajenom ili apartnom slikom životnog svijeta, svijeta u kojem svaki dan živimo svoj uhodani život. Prema toj slici, svijet je mračna špilja koju treba što prije napustiti i uputiti se u drugi i drukčiji svijet, na svjetlo dana, pod slobodno sunce. Riječ je o obraćanju duše (psyches periagoge), izbavljenju od okova i života u mraku, među sjenama, ako već ne u posvemašnjem mraku, i oslobođenju za ono čega je slika Sunce. A Sunce je slika, štoviše, izražaj i dokaz ideje Dobra, odnosno Dobra kao takvog. Uspon prema Suncu zato u bîti nije ništa drugo nego – uspon prema Dobru.

 Odgoj znači preodgoj za Dobro. To nije odgoj za pridobivanje dobara. Premda uključuje obrazovanje, recimo studij matematike, odgoj kao preodgoj ima konačni cilj koji je s onu stranu spoznaje, znanja ili umijeća koji služe reprodukciji svakodnevnog života. Konačni cilj nije preživljavanje, nije ni dobar život u uobičajenom smislu riječi, nego je to uvid u Dobro samo, uvid u Dobro kao počelo svega što jest: od Sunca, koje je svojom toplinom i svjetlošću izvorište svega živoga, do nas samih, ljudi. Ne samo kao živih bića ili kao bića što pod sunčevom svjetlošću vide sve vidljivo, nego i kao bića što gledaju s onu stranu svega vidljivog, kao bića što vide i ono nevidljivo, odnosno vide ideje kao nevidljive, samo umu dostupne izglede, odnosno paradigme gledanih, vidljivih stvari. Odgoj je preodgoj jer je odgoj za ideje, naposljetku odgoj za ideju Dobra.

Preodgoj kao uspon iz špilje nipošto nije lak. Veoma je težak, možda čak nemoguć. Drugim riječima, često je neuspješan. Preodgoj kao obnova zahtijeva naime ne samo pomlađivanje, nego i očišćenje. Mobilizacijsko geslo svakog preodgoja glasi: očišćenje i pomlađivanje. No i onaj odgoj koji ne zahtijeva preodgoj, koji ne prolazi kroz postupak očišćenja, barem u uobičajenom značenju te riječi, zahtjevna je zadaća. Treba li početi od početka, odgoj mora početi vrlo rano, u ranoj mladosti. Freudovim riječima: odgoj treba početi prije nastupa Edipova kompleksa. I da bi se uspješno okončao, naime zrelim usvajanjem ideje Dobra, mora potrajati više od polovice ljudskog života. Dug je to i zaobilazan put (makrotera kai pleion hodos).

Platon cjelokupno razdoblje odgajanja dijeli na sljedeća razdoblja: 3–6 godina vrtić, 7–10 godina osnovna škola, 11–17 godina srednja škola (literatura, muzika, matematika), 18–20 godina tjelovježba i vojnička obuka, 21–30 godina visoka škola (viša matematika, geometrija s učenjem o simetriji i harmoniji), 31–35 godina uvod u filozofiju, odnosno dijalektiku, i 36–50 godina dijalektika kao metoda dijaloga i kao nauk o idejama, mentorski nadzirano sudjelovanje u državnoj upravi. Tek kad je pitomac u pedesetim godinama (Abrahamovim!) sposoban je ne samo suočiti se s idejom Dobra nego je i uvidjeti i promatrati, imati je pred očima pri svom djelovanju, kada dakle postane filozof, može preuzeti i vođenje države, može postati – vladar. Konačni je cilj odgoja, dakle, po sadržajnoj strani uviđanje ideje Dobra, a po funkcijskoj strani vladavina filozofa. Jer samo filozof na vlasti može osigurati ono najpoželjnije, dakle vlast Dobra: vladavinu ideje Dobra kao paradigme vladanja u državi. Usput će ih naravno mnogo otpasti, pripast će im druge, manje značajne uloge. No samo filozofu kao ideologu Dobra pripada najodgovornija, uzvišena uloga odgajatelja odgajateljâ.

Ovaj će se model, model koji proishodi iz Platonove akademije, zatim očuvati, dakako uz određene metamorfoze, vjekovima, pa i tada kada su se prvim i ovlaštenim filozofima smatrali teolozi, teolozi kao ideolozi Boga, kao apologeti vjere u Boga, Boga koji nije samo Dobro, nego i Dobri, dakle personificirano Dobro. Filozofiji kao filozofiji izričito se vraća Kant, a time i filozofu kao odgajatelju odgajatelja. Kant polazi od ideja u Descartesovu značenju, iz ideja kao jasnih i razgovijetnih predstava, nositelj kojih je čovjek kao subjekt. Kant stoga zahtijeva da svaki čovjek postane ono što u svojoj bîti jeste: sebe sama svjestan subjekt. A to ne može postati sve dok nije u cijelosti prožet idejama kao jasnim i razgovijetnim predstavama, predstavama koje rasvjetljuju svijet.

Glavno Kantovo pitanje, pitanje koje se odnosi na antropologiju, koje je pragmatički dio pedagogika, zato glasi: kako iz čovjeka načiniti čovjeka? Pod nebom tog pitanja nema razlike između odgoja i preodgoja. Odgoj koji iz čovjeka treba načiniti čovjeka, prosvijetljen subjekt prosvjetiteljstva, može se odvijati samo kao preodgoj, neovisno o tomu je li riječ o odraslom čovjeku, poput divljaka, ili pak o malenom derištu, poput dječaka. Temeljni preodgoj ne zahvaća odgoj u užem značenju te riječi, odgoj kao poduku tijekom koje se mora dijete podvrgnuti „propisima uma“, nego svu brigu od rođenja nadalje. Čovjek je animal rationale, u osnovi, dakle, životinja. No, u usporedbi s drugim životinjama, pri rođenju i još zadugo nakon njega odveć nejaka životinja, tako da moraju za dijete kao pitomca brinuti odrasli. Istodobno je, prema Kantu, urođeni animalitet čovjeka neuobičajeno žilav, tako da samo čvrsta ruka, samo ustrajno discipliniranje tu životinjsku komponentu može preoblikovati u ljudskost, čovječnost.

Upravo stoga odgoj kao preodgoj ima u odnosu na poduku kao obrazovanje prednost. Onaj tko danas postavlja odgoj pred obrazovanje jest, dakle, kantovac, no samo s dvjestogodišnjim zakašnjenjem.

Prema Kantu, treba najprije svladati animalnost u čovjeku, animalnost koja se izražava kao divljina: „Divljina (Wildheit) je neovisnost o zakonima. Disciplina podvrgava čovjeka zakonu čovještva (Menschheit) i otpočinje time što čini da čovjek osjeća kako ga zakon prisiljava na nešto. Ali ovo se mora rano izvesti. Tako npr. djecu šaljemo u školu, ne da u njoj nešto nauče, već da se naviknu mirno sjedati i vladati se točno kako im se propisuje da ubuduće ne bi mogli radili sve što im padne na pamet.“ I postali najposlije gori od životinja. Jer kod životinja, ukoliko nije riječ o dresuri, namjernom discipliniranju, preodgoj nije nužan. Životinje slijede instinkt, nagonski postupaju pravilno, dok čovjek ima sklonost slobodi, samovoljnom odlučivanju za ovo ili ono. Stoga je preodgoj kao izglađivanje njegove surovosti/sirovosti nužan. Jer u protivnom čovjek može postati gori od životinje. A to postaje kada se svjesno odluči za divlje, životinjsko, zvjersko postupanje.

Cilj odgoja kao preodgoja od rođenja nadalje jest odgajanje za dužnosti. Budući da čovjek po prirodi nije dobar, nego u sebi ima klice dobra, te klice treba razviti i odgojiti mogućnost autonomnog odlučivanja, sposobnost svjesnog samopodređivanja Zakonu moralnosti, sposobnost samopokoravanja onome što Kant naziva kategorički imperativ. Uzvratno gledano, čovjek prema tome nije ništa drugo nego ono što iz njega napravi odgoj. Drugim riječima: „Dobar odgoj je upravo ono iz čega izvire sve što je dobro na svijetu.“ To znači: 1. dobro ne postoji po sebi, dobro je čovjekov vlastiti proizvod; 2. iz dobrog odgoja proizašlo dobro nije posljedica obrazovanja, nego odgoja kao preodgoja.

Kantova ishodišta izoštrava Fichte u svojim Aforizmima o odgoju (1804). Kanta kritizira zbog prevelikog naglaska na discipliniranju izvana, no ne zbog toga da bi odgoj učinio manje krutim, nego da bi ga još više zaoštrio. Preodgoj Fichte radikalizira u samopreodgajanje: „Tko uopće samo zbiljski jest, umno i u svakom času samostalno djelatno biće, uvijek će s lakoćom sebe načiniti (machen) onim što u svojem položaju treba biti. Tko je pak s bilo kakvim izvanjskim vježbanjem (dresurom) nadomjestio na žalost manjkavi životinjski instinkt, taj ostaje zatočen upravo u to ograničenje (Schranke), koje ga okružuje kao ostala, njemu neprobojna priroda, a odgoj, poduka upravo su ga ograničili, umrtvili, umjesto da bi ga oslobodili i osposobili (fähig zu machen) za živi daljnji rast iz njega samoga“. To je koncept ljudske samorealizacije, koje je intencija razviće čovjeka kao cjelovite (totalne) ličnosti, ukratko: Čovjeka. Stoga nije više posrijedi kako iz čovjeka načiniti čovjeka, nego naputak za autofabrikaciju, naputak kako bi trebao čovjek sam iz sebe načiniti (proizvesti) ono što bi trebao biti, kako dakle samoga sebe načiniti Čovjekom. (Možemo usput dodati da je i famozna jugoslavenska praxis-filozofija svojim temeljnim ishodištem bila zapravo tek sekularizirani fihteanizam: čovjek je slobodno, stvaralačko biće koje stvara sebe samoga i svoj svijet.)

Iduća, krajnja, ujedno i prevratna ili revolucionarna, etapa te usmjerenosti jest Nietzscheova. Njegov odgovor na pitanje kako iz čovjeka načiniti Čovjeka, odgovor koji predstavlja konačno rješenje u okviru metafizike kao platonizma, glasi: Čovjeka je moguće načiniti čovjekom (Čovjekom) samo tako da postane – nadčovjek. Iako su prije njega pokušali čovjeka raz-lučiti od životinje i animalnosti, Nietzsche se trsi nadčovjeka razlučiti od čovjeka. Čovjek je, prema njemu, most, prijelaz između životinje i nadčovjeka. Posredno je i u tom slučaju posrijedi raz-lučivanje od životinje, no naglasak je na prevladavanju čovjeka. Nadčovjek ide van preko čovjeka. S točke gledišta prevladanog čovjeka, nadčovjek nije toliko prevladani čovjek koliko preko-čovjek. Uzdiže se ne samo s onu stranu dobra i zla, nego i s onu stranu ljudskosti i neljudskosti. I u tom smislu nije izvođač preodgoja, naime u ime danih vrijednosti, nego nosilac prevrednovanja vrijednosti. Tijelo je odsada prije duše, a biologija prije psihologije.

Nije na djelu više odgoj i preodgoj čovjeka, nego, kako je u Pravilima za ljudski park naglasio Peter Sloterdijk, uzgajanje (Züchtung) nadčovjeka. Prije svega posredstvom genske tehnologije i manipulacija što ih ona omogućuje. Ne geslo, nego upravo prikriveni uvid genetičara jest: Tko ne bude selektor, bit će selektiran! Čovjek mora načiniti sve da postane nadčovjek, čovjek koji je sama sebe pretvorio u sredstvo genske manipulacije, tako da cilj (postati prevladani čovjek ili više no čovjek) posvećuje to sredstvo. I upravo smo danas posred toga (nihilizma). Čovjeku se ne pušta da bude ono što jest. Jer u odnosu spram perfektnog nad-ljudskog, bilo kao Svemogućeg na Nebu ili pak Nadčovjeka na zemlji, čovjek je vazda – defektan. Vratiti čovjeka samome sebi značilo bi imati odgoj koji će čovjeka mjeriti ljudskim mjerilima, ispostavljati radost bivstvovanja i razvijati čovjekovo veselje spram života, života ovdje i sada, jedina njegova života. „Odgoj je ono suprotno totalitarizmu“ (Philippe Meirieu). Nije riječ o tome da čovjek postane mjera svih stvari, nego jedino i samo da ustrajemo na svojoj ljudskoj mjeri, ljudskoj mjeri čovjeka kao čovjeka, odnosno na mjeri čovjeka kao bića smrti. Na svojoj ljudskosti. U odnosu spram drugih, u odnosu spram sebe sama. To, drugim riječima, znači da u središtu više ne bi smio biti odgoj za bogobojažljivost ni odgoj za čovjekovu osionost, ni odgoj koji odgaja čovjeka u službenika (Boga) ni odgoj koji odgaja čovjeka u Gospodara (svijeta), nego odgoj za bitnu dopustivost. Odgoj za otvorenost spram bivstvovanja svakog, ma kako drukčijeg bivstvujućeg.

Naravno, pitanje kako doći do takva odgoja jedno je od najtežih pitanja našeg vremena. Jer njegovo rješenje nije ovisno toliko o školskim vlastima koliko o samom načinu života, o našem svakodnevnom odgovoru na pitanje: Kako biti? Kako biti kao čovjek? A jamstvo afirmativnih odgovora, odgovora koji izražavaju smisao bivstvovanja i potvrđuju smisao života, može biti samo naša duhovna sloboda, sloboda koja se podudara s čovjekovom otvorenošću za otvorenost bivstvovanja, za otvorenost iz koje se raskrčuje svjetlost svijeta, iz koje izrasta sam svijet kao prostor bivstvovanja i time prostor čovjekove slobode.

Kafka je za stare Grke, s divljenjem, zapisao: „Ono odlučno božansko nisu mogli zamisliti dostatno udaljeno od sebe, cjelokupni svijet bogova bio je samo sredstvom da ono odlučno odvoje od ovozemaljskog tijela, da pridobiju zraka za ljudski dah (Luft zum menschlichen Atem zu haben)“.

Primarna dakle ostaje sloboda kao takva, sloboda koja je identična s istinom, s ne-skrivenošću bivstvovanja kao takvog.