Kant o laganju

Immanuel Kant:

 

O tobožnjem pravu na laganje iz čovjekoljublja

 

U spisu Francuska, u godini 1979, šesti dio, broj 1: O političkim protuučincima, od Benjamina Constanta, na stranici 123 sadržano je sljedeće:

”Običajno načelo da je dužnost reći istinu, kada bi se uzelo bezuvjetno i pojedinačno, onemogućilo bi svako društvo. Dokaz za nj imamo u veoma neposrednim zaključcima što ih je jedan njemački filozof izveo iz toga načela, koji ide dotle da tvrdi da je laž naspram nekog razbojnika koji bi nas upitao, nije li naš prijatelj što ga on progoni u našoj kući našao utočište, bila zločin.”[1]

Francuski filozof na str. 124 opovrgava to načelo na sljedeći način:

”Dužnost je reći istinu. Pojam dužnosti neodvojiv je od pojma prava. Dužnost je ono što kod jednog bića odgovara pravima drugoga. Tamo gdje nema prava, nema ni dužnosti. Reći istinu jest, dakle, dužnost; ali samo prema onome koji ima pravo na istinu. No nijedan čovjek nema pravo na istinu koja škodi drugome.”

Proton pseudos (nesavladana predrasuda, prim. prev.) leži ovdje u stavu: Reći istinu jeste dužnost, ali samo prema onome koji ima pravo na istinu.

Ponajprije valja zamijetiti da je izraz pravo na istinu bez smisla. Naprotiv, mora se reći da čovjek ima pravo na svoju vlastitu istinoljubivost (veracitas), to jest na subjektivnu istinu u svojoj osobi. Jer objektivno imati pravo na neku istinu reći će toliko kao: o njegovoj volji ovisi, kao uopće pri Mojemu i Tvojemu, treba li neki dani stav biti istinit ili lažan, što će tada pružiti neku čudnu logiku.

No sada je prvo pitanje da li čovjek, u slučajevima kada odgovor s Da ili Ne ne može izbjeći, ima ovlaštenje (pravo) biti neistinoljubiv. Drugo pitanje: nije li čak obavezan u stanovitom iskazu, na koji ga prisiljava neopravdana prisila, biti neistinoljubiv, kako bi spriječio neko prijeteće zlodjelo prema sebi ili prema drugome?

Istinoljubivost u iskazima, koji se ne mogu zaobići, formalna je dužnost čovjeka prema svakome [2], makar njemu ili drugome odatle proistekla kakva velika šteta; pa premda onome koji me nepravedno prisiljava na iskaz ne činim nepravdu ako ga (taj iskaz) krivotvorim, ipak takvim krivotvorenjem, koje se zato (premda ne u smislu pravnika) također može nazvati laž, u najbitnijoj stvari dužnosti uopće činim nepravdu: to će reći, koliko je do mene, ja činim da iskazi (deklaracije) uopće nemaju uvjerenje, a time otpadaju i gube svoju snagu i sva prava što se zasnivaju na ugovorima, što je nepravda koja se nanosi čovječanstvu uopće.

Dakle, laž definirana naprosto kao namjerno neistinita deklaracija u odnosu na nekog drugog čovjeka, ne treba dodatka da drugome mora škoditi, kao što pravnici zahtijevaju za svoju definiciju (mendacium est falsiloquium in praeiudicium alterius, lagati je govoriti lažne riječi koje škode drugome). Jer laž vazda šteti drugome – ako i ne drugom čovjeku, onda ipak čovječanstvu uopće, budući da izvorište prava čini neupotrebljivim.

No, ova dobrohotna laž može također postati kažnjivim slučajem (casus), prema građanskim zakonima; no ono što pukim slučajem izmakne kažnjivosti, može se kao nepravo također osuditi prema izvanjskim zakonima. Ako si naime upravo sada nekoga u bijegu s predumišljajem pomoću laži spriječio na djelu, tada si za sve posljedice koje bi odatle slijedile na pravni način odgovoran. Ako si pak, strogo uzevši, ostao pri istini, tada ti javna pravednost ništa ne može naškoditi; nepredviđena posljedica može biti koja mu drago. Ipak, moguće je, dakle, da se – nakon što si zločincu, na pitanje da li je onaj koga on progoni kod kuće, pošteno odgovorio s Da, a ovaj ipak neprimjetno izašao, kako zločincu ne bi dopao šaka – čin ne dogodi. No, ako si lagao i rekao da on nije kod kuće i on je zbilja (premda ti toga nisi bio svjestan) i izišao, a zločinac ga je u odlasku susreo i nad njim počinio svoje djelo, tada s pravom možeš biti optužen kao vinovnik njegove smrti. Jer da si rekao istinu, ukoliko si je znao, zločinac bi možda u potrazi za svojim neprijateljem od dotrčalih susjeda bio uhvaćen i čin bi bio spriječen. Tko dakle laže, koliko god dobrohotan on pritom bio, mora odgovarati za posljedice laži i ispaštati za to, čak i pred građanskim sudom, ma koliko te posljedice nepredviđene bile; jer istinoljubivost je dužnost koja se mora smatrati osnovom svih dužnosti što se imaju temeljiti na ugovoru, čiji zakon, ako se napravi čak i najmanja iznimka, biva poljuljan i beskoristan.

Sveta je, dakle, bezuvjetno valjana zapovijest uma, koja se ne da ograničiti nikakvim konvencijama: biti istinoljubiv (pošten) u svim izjavama.

Dobronamjerna je i, istodobno, ispravna primjedba gospodina Constanta o propisivanju takvih strogih načela koja se navodno gube u neizvodljivim idejama, a time bivaju nedostojna. – ”Svaki put (kaže na str. 123 i dalje) kad se neko načelo, dokazano kao istinito, čini neprimjenljivim, to dolazi odatle što ne poznajemo posredno načelo koje sadržava sredstvo primjene.” On navodi (str. 121) učenje o jednakosti kao prvu kariku što tvori društveni lanac: ”Da naime (str. 122) nijedan čovjek ne može biti vezan drukčije nego takvim zakonima obrazovanju kojih je sam pridonio. U nekom društvu stisnutom na uski prostor to se načelo može primijeniti neposredno, i ne treba nikakvog posrednog načela da bi ono postalo obično. No u nekom veoma brojnom društvu mora se onome dodati jedno novo načelo koje ćemo ovdje navesti. To posredno načelo da pojedinci tvorbi zakona mogu pomoći ili u vlastitoj osobi ili pomoću zastupnika. Tko bi htio primijeniti prvo načelo na neko mnogobrojno društvo, a da pritom za to ne uzme posredno načelo, neizbježno će dovesti do njegove propasti. No ta okolnost, što samo svjedoči o neznanju i nespretnosti zakonodavca, ništa neće dokazati protiv načela”. Na stranici 125 on zaključuje ovako: ”Neko načelo primati kao istinito – od toga se ne smije dakle nikada odustati: makar se čini da odatle vreba opasnost.” (A ipak je dobri čovjek napustio samo bezuvjetno načelo istinoljubivosti, zbog pogibelji što ga ono nosi za društvo. Jer nije mogao otkriti nikakvo posredno načelo koje bi služilo da se ta opasnost spriječi, i tu se zbilja nikakvo načelo ne da ugurati.)

Ako se imena osoba kako su ovdje navedena hoće zadržati, tada ”francuski filozof” zamjenjuje djelovanje kojim netko nekome drugome škodi (nocet) ukoliko istinu, priznanje koje ne može zaobići, kaže s onim djelovanjem kojim se drugome nanosi nepravda (laedit). Bio je to puki slučaj (casus) da je istinoljubivost iskaza naškodila stanovniku kuće, a ne slobodni čin (u jurističkom značenju). Jer iz njegovog prava da od nekoga drugoga zahtijeva da u njegovu korist treba lagati, slijedio bi zahtjev koji proturječi svakoj zakonitosti. No svaki čovjek ima ne samo pravo nego najstrožu dužnost prema istinoljubivosti u iskazima, koju ne može zaobići, škodila ona njemu samome ili drugima. On sam dakle onome koji od toga trpi time zapravo ne čini štetu, nego nju uzrokuje slučaj. Jer onaj u tome uopće nije slobodan birati, zato što je istinoljubivost (ako jednom mora govoriti) bezuvjetna dužnost.  – ”Njemački filozof”, prema tome, neće prihvatiti stav (str. 124): ”Istinu govoriti jest dužnost, ali samo prema onome koji ima pravo na istinu” kao svoje načelo: prvo, zbog nejasne formulacije toga stava, budući da istina nije posjed na koji nekoga pravo ovlašćuje, ali se drugima može uskratiti; a potom prvenstveno zato što dužnost istinoljubivosti (o kojoj je ovdje jedino riječ) ne pravi razliku između osoba prema kojima tu dužnost imamo, ili koje se također možemo odreći, nego zato što je to bezuvjetna dužnost koja vrijedi u svim odnosima.

Kako bi se sada od jedne metafizike prava (što apstrahira od svih iskustvenih uvjeta) dospjelo do nekog načela politike (što primjenjuje te pojmove na iskustvene slučajeve), i posredstvom ovoga do razrješenja jednog zadatka potonje, shodno sveopćem principu prava, filozof će postupiti na sljedeći način: 1) Postaviti aksiom, to jest apodiktički-izvjestan stav koji proishodi neposredno iz definicije vanjskog prava (podudaranja slobode svakog pojedinca sa slobodom svakoga prema općem zakonu); 2) Izvesti postulat (vanjskog javnog zakona, kao ujedinjenje volje svih prema načelu jednakosti, bez koje se sloboda svakoga ne može održati). 3) Zadati problem kako se može udesiti da se u nekom, ma kako velikom, društvu ipak održava suglasnost u pogledu principa slobode i jednakosti (naime, posredstvom jednog reprezentativnog sistema); što će tada biti načelo politike, priredba i naredba kojega će sadržavati sada dekrete, koji, izvedeni iz iskustvene spoznaje ljudi, smjeraju samo na mehanizam pravne uprave i kako se ovaj ima svrsishodno urediti. – Pravo se nikada ne mora prilagođavati politici, ali se politika, zacijelo, vazda mora prilagođavati pravu.

”Neko kao istinito priznato (ja dodajem: a priori priznato, dakle apodiktično) načelo ne mora se nikada napustiti”, kaže autor. Samo što se ovdje ne mora razumjeti opasnost da se naškodi, nego da se uopće čini nepravdu: što će se dogoditi ako dužnost istinoljubivosti, koja je u potpunosti bezuvjetna i u iskazima sačinjava najviši pravni uvjet, učini uvjetnom i podložnom još drugim obzirima; pa premda ja stanovitom laži zapravo nikome ne činim nepravdu, ipak povređujem princip prava u pogledu svih nezaobilazno nužnih iskaza uopće (formaliter, premda ne materialiter, činim nepravdu); što je pak puno gore nego prema bilo kome počiniti nepravednost, jer takav čin pretpostavlja ne baš uvijek neko načelo toga u subjektu.

Onaj tko već samo upit što mu ga upućuje drugi: hoće li on u svom iskazu, što ga upravo sada treba dati, biti istinoljubiv ili neće? ne prihvaća nevoljko zato što je time prema njemu očitovana sumnja da bi on zacijelo mogao biti i lažljivac, nego za sebe moli dopuštenje da se tek podsjeti na moguće iznimke, taj je već lažljivac (in potentia); jer on pokazuje da istinoljubivost ne priznaje kao dužnost samu o sebi, nego za sebe pridržava iznimke od pravila, što prema svojoj biti ne dopušta nikakve iznimke, budući da ono time samo sebi proturječi.

Sva pravno-praktička načela moraju sadržavati strogu istinu, a ovdje takozvana posredna načela mogu sadržavati samo bližu odredbu svoje primjene na postojeće slučajeve (prema pravilima politike), no nikada i iznimke od njih; jer iznimke poništavaju općenitost, zbog koje jedino ona nose ime načela.

(1797)

Immanuel Kant, Über ein vermeintes Recht aus Menschenliebe zu lügen, in: Immanuel Kant, Werke in zwölf Bänden. Hrsg. von Wilhelm Weischedel, Band 8, Frankfurt am Main 1977, S. 637-643. Erstdruck in: Berlinische Blätter, 1. Jg., 1797, S. 301-314.

S njemačkog preveo Mario Kopić

 

[1]I. D. Michaelis u Göttingenu to je čudno mnijenje zastupao još prije nego Kant. Da je Kant filozof o kojem ovo mjesto govori, rekao mi je sam pisac toga spisa.

  1. Fr. Cramer” Da sam ja to na nekom mjestu, ali kojeg se više ne mogu sjetiti, odista rekao, ovim priznajem. – I.Kant

[2] Ovdje ne moram zaoštriti načelo dotle da kažem: ”Neistinoljubivost je povreda dužnosti prema samome sebi.” Jer ono pripada etici; ovdje je, pak, riječ o pravnoj dužnosti. – Učenje o vrlinama vidi u onom prestupu samo nečasnost, čiji prijekor lažljivac navlači na samog sebe.