Derida i atomski rat

Mario Kopić:

 

Derrida o nuklearnom ratu

 

Sredina je osamdesetih godina XX. stoljeća. Jacques Derrida postupno započinje odbacivati upućene mu prijekore o ciničnoj distanci spram svega što jest i previdu etičke dimenzije čovjekova opstojanja. Naime, Derrida tih godina intervenira u raspravu o apokaliptičnom tonu u filozofiji, odnosno o apokaliptičnim dimenzijama možebitnog nuklearnog rata, rata koji ne bi izazvao samo kraj čovjeka i povijesti, nego i kraj filozofije i literature. Napose će literaturi u tom kontekstu posvetiti veliku pozornost.

Nuklearno je doba, prema Derridi, doba literature. Istodobno je literatura, koja je sastavljena samo od tekstova, ono što bi nuklearnom katastrofom bilo najviše ili totalno pogođeno. Jer s iščeznućem literature, ako je u svjetlu nuklearnog uništenja iznovice promislimo, iščezava i ono na što se literatura odnosi, iščezavaju stvari same koje pripadaju literaturi, budući da literatura svoje referente i reference sama proizvodi i nosi sa sobom.

Govoreći o apokaliptičnosti nuklearnog doba, sam će Derridin jezik pritom postajati apokaliptičan. Nuklearno doba nije epoha, ono je apsolutna epoche. To nije apsolutno znanje i kraj povijesti, to je epoha apsolutnoga znanja. Literatura pripada toj nuklearnoj epohi, epohi krize i nuklearne kritike, barem ako se pod time razumije povijesno i apovijesno obzorje apsolutne autodestruktivnosti bez apokalipse, bez objave vlastite istine, bez apsolutnoga znanja. Život je literature tako, kao i svaki život, konačan, ugrožen smrću i stoga totalno neizvjesan u svojoj smrtnoj ugroženosti. Ne možemo se dakle zadovoljiti samo time da kažemo kako se literatura, eda bi danas postala ozbiljna i zanimljiva, mora odnositi spram nuklearne stvari, dapače dopustiti da je ona opsjedne. Ona je to, makar neizravno, vazda činila. Vazda je pripadala nuklearnoj epohi, čak i ako o njoj ne govori ”ozbiljno”. O njoj je postavljeno, naglašava Derrida, ”ozbiljnije” pitanje u tekstovima Mallarméa, Kafke i Joycea, na primjer, nego u romanima koji bez krzmanja i ”realistično” opisuju nuklearnu katastrofu.

No što je to što literaturu posebice neposredno vezuje na nuklearno doba? To je performativna narav njezina odnosa spram referenta, spram stvari same. Slično je i s nuklearnim ratom. Jer nuklearnog rata kao takvoga nema: postoji samo u mašti, egzistira samo spekulativno, iznalazak u smislu mašte. Nuklearni je rat tako reći izmišljena izmišljotina. Ukratko: nuklearni rat ne postoji, postoji samo literatura o njemu; za sada nije doli literatura. To pak ne znači da nuklearni rat nije realan, da ga, ukoliko ostaje u svojoj fantastičnoj i literarnoj epoche, možemo naposljetku suspendirati. Naprotiv, nuklearni je rat jedini mogući referent svakog diskursa i svakog iskustva koji su vezani za literaturu. Ako nuklearni rat znači “totalno uništenje svih arhiva”, ako već ne čovjekove Zemlje, tada je “apsolutni referent”, obzorje i uvjet svih drugih referenata. Individualna smrt dopušta, ako ništa drugo, žalost i sjećanje, uključujući spomenike, omogućuje dakle simbolizaciju i fikcionalnost, ona zapravo zahtijeva literaturu.

Nuklearna bi katastrofa pak ireverzibilno uništila svaki simbolički kapacitet, svaku simbolnost, svaku arhiviranu literaturu, odnosno svaki literarni arhiv. “Preživljavanje” u samom srcu života bilo bi izbrisano. Ne bi preostao nikakav trag, niti trag traga. Izbrisana bi bila diferancija sama. Prema Derridi, jedino je nuklearni rat neizbrisiv trag, odnosno jedini neizbrisiv trag, poput traga posve drugoga. Jedini mogući “sujet”, odnosno sub-jekt svake moguće literature, svake moguće kritike. Posljednji referent koji nije moguće simbolizirati, kao što nije moguće simbolizirati, čak niti označiti, a-simboličko i bezostatno uništenje literature. Iz toga pak proizlazi i paradoksalna zadaća literature: asimilirati (assimiler) neasimibilno (ono neusvojivo) posve drugo koje nas čeka u možebitnom nuklearnom ratu.

Bila bi to strategija literarnoga zastrašivanja (deterrence) koje kao takvo ne može imati “izvorni smisao” ni razmjer, nego mora, kao retoričko-strateška eskalacija, slijediti logiku odstupanja i prekoračenja (transgresije), logiku diseminacijske transcendentnosti. A to je temeljna crta pjesništva, temeljna poetička gesta. Derrida će se pritom prisjetiti Heideggera i uputa, poslanja (Geschick) vezanoga za Es gibt Sein. Ono, naime prigoda (Eregnis), daje, odašilje i (po)daruje bivstvovanje, bivstvovanje kao bivstvovanje, u njegovoj razlici spram (svakog) bivstvujućeg.

I ovaj put Derrida ontološku diferenciju dekonstruira, što znači da je (što je s obzirom na epoche bivstvovanja zapravo učinio već sam Heidegger) diseminacijski epohalizira, postavlja u odnos spram povijesno prigodne slučajnosti, spram ireduktibilne neproračunljivosti.  Prigoda kao prigoda nije samo nepredvidljiva, nego i nezamisliva. Stoga je ne možemo podvrgnuti prethodnoj kontroli i na taj je način re-asimilirati. Jedino što možemo učiniti jest, s jedne strane, odašiljati upozorenja, a na drugoj pak strani aleatorno ometati ratnohuškačke poruke. Jedino se to može ubaciti između prvoga i zadnjega, između kojih u atomskom ratu, koji bi kao prvi ujedno bio i zadnji, nema razlike. Time omogućuje simboličko ponavljanje realno neponovljivoga.

S obzirom na moguće uništenje bez ostatka, bez mogućnosti žalovanja, život se, a time i odnos između života i smrti, pokazuje u novom svjetlu. Nuklearni rat netko može izazvati samo u ime nečega što u njegovim očima vrijedi više nego život, što vrijedi više od života kao života. Ono što daje životu njegovu vrijednost vrijedi više nego život. Takav bi se rat dakle vodio u ime onoga što životu daje vrijednost, što ga osmišljava i na taj način transcendira. A što je to? Znamo li da nakon nuklearnog rata (za razliku od hegelovskog sukoba između gospodara i sluge, kad gospodar sluginu prestrašenost na smrt unovčava viškom uživanja gospodarenja nad njim) ne ostaje ništa što bismo mogli kapitalizirati, tada bi Ime u ime kojega bi se rat zbio moglo biti jedino i samo ime ništine: prazno ime. Zato bi taj rat, iako izazvan u ime imena, ostao rat lišen imena. Samo Ime po kojemu bi trebao biti imenovan već se sada posvjedočuje kao bezimeno ime: kao ništavno ime. Ime svih imena naposljetku bi se razotkrilo kao ime ništine, puke ništine. U nuklearnom bi se ratu doista borili samo u ime ništine i ničega drugoga doli ništine.

Znamo li to, postajemo tada svjesni i svoje ljubavi spram života, pa čak i onoga života koji nam se možda očituje kao kompromisni ili kompromiserski život, kao život bez istinske vrijednosti.

No koji život to nije?