Mario Kopić o E. Severinu

 

Na putu prema ništini

 

Naši nas mrtvi čekaju kao što zvijezde na nebu čekaju da umine noć i naša nemogućnost da ih vidimo ako nismo u mraku.

Emanuele Severino (Il mio ricordo degli eterni)

Misao talijanskog filozofa Emanuela Severina (rođena 1929. godine u Bresci) pokušaj je dubinskog promišljanja smisla zapadnjačke povijesti koja svoje ishodište nalazi u razumijevanju predsokratske misli i interpretaciji nosivih pojmova grčkog mišljenja. Mogućnost jedinstvenog obuhvaćanja povijesti Zapada utemeljena je na razabiranju oblika postupne dominacije jednog procesa, procesa što bismo ga pojednostavljeno mogli imenovati «otuđenjem». Taj proces Severino opisuje različitim imenima: osamljivanje, zabluda, put/staza noći… Posrijedi je otuđivanje u posebnom smislu, bitna značajka kojeg je uspostava oprečnosti bivstvovanja (das Sein) i ništine (das Nichts), dakle fundamentalne oprečnosti europske misli. Oprečnost je između bivstvovanja i ništine,  prema Severinovu mišljenju, usudna, od nje je sve ovisno. Prema Severinu, bitnu alijenaciju europske civilizacije možemo opisati u nekoliko riječi, no od njihova razumijevanja ovisi usud Europe i sada već cijele Zemlje. Te su riječi sljedeće: misliti da stvari nisu (da još nisu nastale, da nisu stvorene, ili da umiru, da su uništene) znači misliti da su stvari – odnosno ono što nije niština – zapravo niština. To je misao koja se porađa s grčkom metafizikom i koja potom vodi i unificira cjelokupnu povijest Zapada. Budući da se zapadnjačko društvo razvilo u okviru toga bitnog određenja mišljenja, u određenom je smislu ono konstitutivno nesposobno shvatiti njegov smisao. Filozofija već s Platonom prestupa prag oprečnosti bivstvovanja i nebivstvovanja. U 5. knjizi Politeje Platon je na Sokratovo pitanje je li spoznaja zapravo spoznaja nečega bivstvujućeg (on) ili nečega nebivstvujućeg (me on),  Glaukonu dao odgovoriti da je spoznaja nečega nebivstvujućeg zapravo nemoguća (pos gar an me on ge ti gnostheie). Bivstvujuće kao ne-bivstvujuće: u pokušaju tog i takvog razgraničenja područja bivstvujućeg i ništine istina je bivstvovanja  već napuštena. Mislimo li na mogućnost nepostojanja nečega, prema Severinu, mi već izjednačujemo bivstvujuće (stvar) s nebivstvujućim, izjednačujemo bivstvujuću stvar s ništinom. Drugim riječima, mislimo li da stvar sada jest, a da ubuduće neće biti, da je uopće jednom više neće biti, mi time vremenske dimenzije bivstvovanja unaprijed shvaćamo u svjetlu ništine. To je, prema Severinu, ludilo Zapada (follia dell’Occidente), zabluda koja obilježava noseći stup povijesti metafizike i europske civilizacije. Korijeni te zablude sežu u davninu i tiču se bitnog nesporazuma u svezi razumijevanja predsokratske misli, zapravo samog začetka zapadnjačkog mišljenja. Stupimo sada u prostor čudesne Severinove misli koju uokviruju fundamentalna djela poput »Izvorna struktura« (La struttura originaria) (1958), »Bit nihilizma« (Essenza del nichilismo) (1972), »Stanovnici vremena« (Gli abitatori del tempo) (1979), »Usud nužnosti (Destino della necesità)« (1980), »Jaram« (Il giogo) (1989), »Slava« (La Gloria) (2001), »Temelj proturječnosti« (Fondamento della contraddizione) (2005), »O smislu ništine» (Intorno al senso del nulla) (2013), »Povijest, radost« (Storia, gioia) (2016).

Anaksimandrov fragment DK B1, koji nalazimo u Simplikijevu komentaru na Aristotelovu Fiziku i koji slovi kao najstarija izreka zapadnjačke misli, glasi: «Iz čega pak bivstvujućim stvarima jest nastajanje, u isto biva i propadanje po usudu nužnosti (kata to chreon): jer one jedne drugima zbog nepravde plaćaju pravednu kaznu i nadoknadu po redu vremena». Te riječi samo prividno izriču određen usud nužnosti: nužnost da se bivstvujuća stvar vrati tamo odakle je iznikla – u ništinu. Smisao tog izraza ostaje zagonetan. Severino tvrdi da upravo taj usud nužnosti povijest Zapada nije promislila. Budući da nije promislilo taj usud nužnosti, zapadnjačko je mišljenje ušlo u mrak, stupilo na stazu noći. Nužnost koju spominje Anaksimandrova izreka mišljena je drukčije nego nužnost u uobičajenom smislu. To je nužnost koja se otvara pred raskršćem Parmenidovih putova, staze dana i staze noći. Iz izraza chreon (usud/nužnost) govori nam glagol chraomai, koji označava «upotrebu» i «upotrebljavanje». Iz njegova se dna pokazuje ona ruka (cheir) kojom smrtnik grabi ono što treba kao smrtnik. U povijesti se Zapada ta ruka trijumfalno uzdiže kao ruka koja raspoređuje stvari, a ne kao ruka koja poseže za stvarima zato jer ih potrebuje. Budući da su Anaksimandrove riječi još na raskršću, s kojeg potom, svaka u svom smjeru, idu staza dana i staza noći, njihovo je razumijevanje povezano s određenom dvosmislenošću. Riječ chreon čine chreo (potreba, usud/nužnost) i particip glagola einaion. Taj particip znači «bivstvujuće». Izraz chreon dakle obilježava to chreon on: ono što je po usudu nužnosti, «bivstvujuće nužnosti». Ono što je kata to chreon, što slijedi usud nužnost (i dakle nužnost bivstvujućeg), jest samo «bivstvujuće». Kata to chreon su bivstvujuće stvari, ta onta. Tako je i u Anaksimandrovu fragmentu što nam ga je posredovao Simplikije. Nužnost je u njemu mišljena kao totalitet bivstvujućeg.

Ako je na raskršću smisao bivstvujućeg još tajanstven, tada na stazi noći, na putu kojim je krenuo Zapad, bivstvujuće pridobiva nedvosmislen, no bitno prikriven smisao. Taj je smisao «niština». Smisao je bivstvujućeg prekriven u onomu što nam se ponajprije pokazuje kao bivstvujuće, u onomu što slovi kao bivstvujuće općenito (katholou). To je bivstvujuće «stvar» s kojom se svakodnevno susrećemo, «stvar» koja nas svakim danom «pogađa». U vremenu svog vlastitog postojanja ta je stvar protivna ništini, stoga i sadržajno pripada mogućnosti u-ništenja. Tom shvaćanju smisla stvari, koji se proteže na put noći, odgovara nihilizam. Nihilizam je upravljenost koja svako bivstvujuće kao bivstvujuće promišlja i doživljava polazeći od ništine. Drugim riječima, bit nihilizma jest misao da stvari dolaze iz ništine i da se u ništinu vraćaju. No, nihilizam je istodobno držanje koje svaku stvar misli i doživljava kao stvar ukoliko ta stvar nije neka niština. Nihilizam je dakle misao koja implicira vjerovanje da bivstvujuće stvari, odnosno ono što nije niština, jesu niština. I to je, prema Severinu, »ekstremna nemogućnost«. Bitne crte nihilizma razotkrivaju se u trenutku kada grčka metafizika, jednom za svagda, odredi smisao onoga što imenujemo «stvar». Zapad je naime ona civilizacija koja izrasta u okviru horizonta što ga otvara grčki smisao »stvarstva (esser-cosa)» stvari.

U grčkom se  jeziku  «stvar» najjednostavnije izriče neodređenom zamjenicom srednjeg spola – ti (aliquid, nešto). Stvar je to ti. No što je zapravo stvar? Je li «nešto» jest? Ako je nešto stvar, tada je ta stvar mišljena kao bivstvujuće (to on) kad je, s jedne strane, shvaćena kao protagonist krajnje oprečnosti, odnosno kao ono što je protivno ništini (koja je mišljena kao to medamos on, nihil absolutum); i, s druge strane, kao ono što je povezano s bivstvovanjem i ujedno s ništinom. Tu bitnu razapetost bivstvujućeg u rasporu između bivstvovanja i ništine Platon određuje kao «osciliranje-njihanje-kolebanje-premetanje između jednog i drugog – kao naginjanje na obje strane», odnosno kao ep-amphoterizein (Rep. 479c). Bivstvujuće kao bivstvujuće je erizein epi ta amphotera, in ultramque partem inclinas, za njega se «potežu» kako bivstvovanje tako i niština. Prema Severinovu mišljenju, bit bivstvujućeg kao bivstvujućeg kod Platona jest upravo taj raspor. Dakako da nam se takvo uvjerenje na prvi pogled čini promašenim. Nije li u svakom udžbeniku povijesti filozofije napisano da je za Platona istinsko (bivstvovno) bivstvujuće (ontos on) odvojeno od osjetnog bivstvujućeg, da mirno počiva u svojoj nepromjenljivosti u nad-nebeskom prostoru? Nije li bivstvujuće kao bivstvujuće ono što se nudi duhovnom i umnom «zrenju» i što se uskraćuje svijetu rađanja i smrti? Postojanost je bivstvujućeg s te točke gledišta ono što je inherentno bivstvovanju. Bivstvujuće kao osciliranje jest dakle samo odsjaj toga bivstvujućeg i obilježava samo osjetnu dimenziju stvari, nikako ne njezinu bivstvenost (esser ente) kao bivstvovnost: obilježuje dakle samo kretanje stvari, njihovo nastajanje i propadanje. Te se aporije Severino poduhvata veoma artikuliranom hermeneutičkom interpretacijom.

Na kraju pete knjige Politeje Platon se pita o razlici između sadržaja znanja (episteme) i sadržaja mnijenja (doxa). Sadržaj je znanja  nepromjenljivo bivstvujuće (to pantelos on, posve dovršeno bivstvujuće), bivstvo (ousia) koje vječno (aei) jest i ne bludi, jer bi bilo podvrgnuto rađanju i smrti (ekeines tes ousias tes aei ouses kai me planomenes hypo geneseos kai phthoras) (Rep. 485b). Sadržaj mnijenja ili privida jest naprotiv epamphoteristes, ono neodređeno (dvo-lično, dvosmisleno) između bivstvovanja i ništine koje je, budući da je neodređeno, »drug« (metechon) i jednog i drugog (to amphoteron metechon, tou einai te kai me einai) (Rep. 478 e). Sadržaj dokse jest prema tome bivajuće (talijanski: diveniente – nastajuće, postajuće),  ono što se rađa i što umire (to gignomenon te kai apollymenon) (Rep. 508 d). Bivajuće zauzima međuprostor između nepromjenljivog bivstvujućeg (koje se nikada ne odvaja od vlastita bivstvovanja) i čiste ništine. Zato je i viđeno kao ono koje je «po sredini, između, nasred» – metaxy. To znači da se u osciliranju-kolebanju ne raskriva smisao bivstvujućeg kao bivstvujućeg, nego samo smisao bivstvujućeg kao onoga bivajućeg. No to je zaključivanje doksatično, ono pripada doxi. Temeljni se pak smisao Platonove misli skriva samo u pozadini privida. Bivstvujuće je određeno kao nepromjenljivo samo ukoliko jest neko bivstvujuće. Idea ne izriče bit bivstvujućeg, bivstvujuće ne prikazuje kao bivstvujuće, nego kao određeno bivstvujuće. Idea je ono nepromjenljivo bivstvujuće koje se uskraćuje u inteligibilnost (to noeton). Bivstvujuće kao bivstvujuće pak nije nepromjenljivo, inače bi svako bivstvujuće bilo nepromjenljivo. Prema Severinu, nepromjenljivost svakog bivstvujućeg je upravo ono što je ostalo posvema nemišljeno u zapadnjačkoj misli. Ukoliko bivstvujuće kao bivstvujuće nije nepromjenljivo, definitivno vezano za bivstvovanje, tada svako bivstvujuće kao bivstvujuće može i ne biti. Svako bivstvujuće može biti niština. Stoga se o svakom bivstvujućem možemo pitati je li nešto što jest ili nešto što nije (poteron on, e ouk on) (Rep. 476e-477a). Ono što se na površini ocrtava samo s obzirom na nastajanje jest prema tome sama bit bivstvujućeg kao bivstvujućeg, bit stvari kao stvari.

Bit nihilizma, koji je tu već posve ovladao, još nije ni naslućena. Stvar nije neka niština, ali stvar može i ne biti, stvar može biti niština. Stvar je ne-niština (non-niente, non-ente) upravo stoga jer je viđena na horizontu ništine. Misleći da stvar, kada napušta utočište bivstvovanja, jest niština, metafizika misli ne-ništinu (non-niente) kao ništinu: me on holos (Aristotel, Categoriae, 13 b, 19). U okviru se te misli razvija povijest Zapada, dakle povijest nihilizma.

Kod Aristotela u IV knjizi Metafizike «stvar» već eksplicitno pridobiva crte ne-ništosti (non-nientità). U drugom su poglavlju IV knjige Metafizike «čovjek» i «bivstvujući čovjek» (on anthropos) «isto» (tauto) (Metafizika, 1003 b 26-27). Čovjek je stvar, odnosno jest na taj način da nije neka niština (me on holos). Razapet između bivstvovanja i ništine, čovjek se rađa i umire. Kad čovjek umre, umre bivstvujući čovjek. Dakle, rođenje i smrt pogađaju bivstvovanje stvari – to da stvar nije niština. Kada se stvar rađa i umire, s njom se rađa i umire i ne-ništost (non-nientità) stvari, stvari kao bivstvujuće stvari.  Bivstvovanje, ne-ništost stvari  «ne odvaja se (chorizetai)»  od stvari «niti pri nastanku niti pri prestanku» (Metafizika, 1003 b 29). To pak znači da su rođenje i smrt stvari zapravo rođenje i smrt nečega što jest. Bivstvujuća stvar, odnosno neodvojivost stvari od njezine bivstvenosti, niče iz ništine i u ništinu se vraća. No tu se pojavljuje stanovita ambivalentnost: kad je čovjek, recimo Sokrat, mrtav, odnosno potpuna niština, Sokrat je još uvijek Sokrat. Jer kad u svojoj ništini Sokrat ne bi bio bar Sokrat, ne bi bio ništavan Sokrat, nego bi neka niština bila ništavna. Kao takav, Sokrat uopće ne bi bio izreciv. Za nihilizam je nužno da je ono čemu pripisujemo apsolutnu ništost ujedno ne-niština.

Budući da »participira» kako u bivstvovanju tako i u ništini (to amphoteron metechon), stvar (ti) jest nešto što zajedno/ujedno  (hama) jest i nije (ti…hama on te kai me on) (Rep. 478 d). U Platonovu jeziku prilog hama doduše ne izriče onu vremensku dimenziju koju naglašava Aristotelova riječ u znamenitoj IV knjizi Metafizike, gdje je riječ o najpostojanijem od svih načela (pason bebaiotate arche, principium omnium firmissimum, Metafizika IV 1005 b 19-20). U Metafizici (1061 b 36 – 1062 a 1) Aristotel tvrdi da nije moguće da «isto (ista stvar) jest i nije» iz istog obzira i u isto vrijeme. Kod Platona je raspor (eris) moguć upravo stoga što «nešto» nije «u isto vrijeme» jedno i drugo (bivstvovanje i niština), nego je «zajedno/ujedno» i jedno i drugo. To pak znači da  od jednog do drugog stalno oscilira, tako da je oscilacija samo bivanje stvari. No u mjeri u kojoj hama ne obilježava istodobnost, nego nerazdvojivost onih koji dolaze u raspor za stvar, izraz »zajedno/ujedno i jest i nije«, hama on te kai me on (Rep. 478 d), ujedno obilježuje i temeljno određenje bivanja – vrijeme. Raspor kao takav – eris u epamphoterizein – jest protok, tok ili tijek vremena. U tom protoku stvar jest i nije u različitim vremenima (kata to diaphoron chronon). Sama je struktura vremena  dakle nemogućnost da stvar istovremeno jest i nije. Ta je struktura prema tomu osciliranje između bivstvovanja i ništine.

Bivstvujuće (to on) jest način na koji grštvo misli bit stvari: bivstvujuće je stvar (ti) zahvaćena u osciliranju između bivstvovanja i ništine. Prema Severinovu mišljenju, u svom se «rasporu» to  osciliranje u okviru povijesti nihilizma pokazuje i kao «bit slobode». Sloboda bivstvujućeg je bitna sloboda, jer bivstvujuće može slobodno oscilirati između bivstvovanja i ništine. Slobodno od bivstvovanja i ništine, bivstvujuće je slobodno od svake sveze, bivstvujuće je apsolutna sloboda. Stvaranje kao veritabilis u bivstvujuće ili u-ništenje kao veritabilis u ništinu prema tomu nisu neka novina kršćanstva, nego su već mišljeni u grčkom značenju smisla bivstvujućeg. U jednom dubljem smislu, ta apsolutna sloboda razotkriva mogućnost tehnike u svim njezinim obličjima. Prema Severinu, Platonov demijurg, volja smrtnika, kršćanski bog stvoritelj, strojevi, proleterske revolucije, tehnička civilizacija ništa ne dodaju čistoj biti slobode, nego konstituiraju različite načine koje je u zapadnjačkoj povijesti metafizika predložila za vođenje slobode bivstvujućeg. Ako sloboda nastaje oslobađanjem, put se oslobađanja  razastire samo određenjem bivstvujućeg kao slobodnosti. Ako je bivstvujuće slobodno, razriješeno od ništine i bivstvovanja, tada je raspoloživo proizvođenju i uništavanju. Tehnika  svoje korijene pušta u samu bit te slobode. U času kada je sve viđeno kao sloboda, otvara se put posvemašnje dominacije bivstvujućim. Ako se u povijesti Zapada nacrt spomenute dominacije proširio kao volja za moć, koja dominira krajnjim osciliranjem od bivstvovanja do ništine, tada je zapravo sam taj nacrt izvorno zapisan u rasporu između bivstvovanja i ništine. U tomu se rasporu svaka stvar izlaže slobodi, pa stoga i pretače u ništinu.

Psihologija tretira uvjerenje da je bivstvujuće niština kao jednu od najkarakterističnijih crta duševnih bolesti. Sam gubitak smisla za stvarnost pokazuje se kao uvjerenje da su stvari niština. Takvo nadovezivanje na psihijatriju pokazuje nam kako se u ontičkom fenomenu ludila razastire grčki smisao stvari. No u povijesti se Zapada to  ludilo pretvorilo u «pamet», u «zdrav razum». Ludilo tvrdi da je bivstvujuće niština. Zdrav razum pak kaže da bivstvujuće nije neka ništost. No u okviru tog razuma i rasudnosti još je na djelu grčka matrica smisla stvari. Ta se matrica očituje tek u jeziku ludila, ukoliko je taj jezik zajednički normalnom čovjeku i luđaku. Uvjerenje  u ne-ništinu stvari, uvjerenje što ga duševni bolesnik potiskuje u «nesvjesno», znači za Zapad fenomenalni oblik puno dublje ne-svijesti: bivstvujuće je mišljeno i doživljeno kao niština. Na površini odsjeva slika u zrcalu još neistražene bitne podsvijesti Zapada.

Pogledajmo sada malo bolje tu površinu. Osciliranje stvari jest horizont unutar kojega Zapad motri sebe sama. Kao fenomen nihilizam se pokazuje u smislu u kojem se prikazuje sebi samome. Nihilizam stoga sebe sama nikada ne može uvidjeti kao nihilizam. Što određuje mogućnost motrenja jest grčki smisao «stvari», «pred-svjesna» strana povijesti Zapada. I djelovanje suvremene znanosti i tehnike kreće se posve u okviru grčkog smisla stvari, iako toga još nije svjesno. Da je nihilizam kao fundamentalna značajka zapadnjačkog mišljenja u svojoj biti neznan i nespoznat, to je stoga što je upravo preko tehno-znanstvenog rascvjeta civilizacija na izgled izgubila svoj izvorni dodir s grčkim izvorištem. No upravo preko svog punog dovršenja u smislu volje za moć, ukoliko se ta volja korijeni u rasporu bivstvujućeg, Zapad se vlastitom izvorištu tek približava. Smjer toga približavanja ocrtan je u pojmu episteme. Taj pojam obilježava metafizičku misao koja se nabacuje kao nehipotetičko i nepokolebljivo znanje. Episteme upućuje na shvaćanje različitih modaliteta u kojima je metafizička misao u svom razviću određivala različita nepokolebljiva uvjerenja i raznolike temelje. No do pravog oslobađanja biti episteme dolazi tek s njezinom negacijom: u trenutku kada se puno znanje razotkriva kao odbacivanje svakog «konačnog» i «apsolutnog» znanja. Do toga određenja dolazi s novovjekom eksperimentalnom znanošću. Episteme je mjesto unutar kojega je sloboda bivstvujućeg založena kao «razvidnost» – kao ono što se nužno prikazuje. Upravo razvidnost slobode bivstvujućeg zahtijeva destrukciju svakog znanja koje se predstavlja kao pokušaj potpune i nepokolebljive spoznaje sveg bivstvujućeg. Tragičnost se toga puta naslućuje već u Eshilovoj pjesničkoj misli.

U episteme se prema tomu, kao i u pojmu «bivstvujućeg», razabiru dva međusobno povezana ali protivna značenja. U povijesti nihilizma dominira sada jedno, sada drugo značenje: na jednoj strani episteme misli bivstvujuće kao osciliranje između bivstvovanja i ništine, na drugoj pak strani nastoji trajno odrediti strukturu toga osciliranja i tako otvoriti «istinski» smisao totaliteta bivstvujućeg. U povijesti nihilizma izvorna i prva evidencija jest upravo bivanje bivstvujućeg, njegovo (pro)izlaženje iz ništine i njegovo vraćanje u ništinu. U povijesti je nihilizma episteme kao nepokolebljivo znanje o bivstvujućem u cjelini već i inicijalni oblik volje za moć. Takva volja za moć (to je drugi aspekt episteme) određuje već unaprijed smisao «bivanja». To pak obavlja preko teorije, koja prethodno razastire smisao cjeline bivstvujućeg. Sve što biva (nastaje), sve što izniče iz ništine prisiljeno je usklađivati se s tim smislom. Episteme je projekt koji se «po-stavlja» (epistatai) nad (epi) sve. No drugi aspekt prikriva prvi. Time što taj projekt prethodi smislu bivstvujućeg, on ga ujedno prikriva i onemogućuje slobodu bivstvujućeg. Afirmacija ništosti nebivstvujućeg jest nihilizam. Nihilizam je «neznani veliki bog zapadnjačke civilizacije». Danas se čovjekovo djelovanje pokazuje u smislu tehno-znanstvenog proizvođenja i uništavanja, no znanost je ujedno napustila svoj zahtjev za apsolutnom i nepokolebljivom istinom. To za Severina znači da je u okviru nihilizma «ne-istina hipoteze osuđena na to nikada ne može biti prevladana. Znanost ne samo da se održava u obzorju nihilizma, nego je kao projekt tehnološkog vladanja svime,  postala najstrože ostvarenje platoničkog smisla bivanja».

Destrukcija je episteme  prema tome nužna i neizbježna. Episteme naime transformira ništost nebivstvujućeg (onoga što još ne postoji, ili onoga što ne postoji više) u ne-bivstvenost. Episteme je entifikacija ništine. Iz toga proistječe prikrivanje povijesnog bivanja, koje još jednom iskazuje temeljno ali nesagledano ludilo Zapada: jednačenje bivstvujućeg i nebivstvujućeg u okviru temeljnog, no bitno neuviđenog smisla stvari kao epamphoterizein između bivstvovanja i ništine.

Iako je osciliranje između bivstvovanja i ništine u zapadnjačkoj misli itekako evidentna istina, spoznaja te istine još uvijek ostaje na rubu prostora što ga opažaju «stanovnici Zapada» (abitatori dell’Occidente). Ti stanovnici svagda razgovaraju i raspravljaju o «nastajanju», o «povijesti», o «vremenu», o «proizvodnji» i «kraju», o «vremenitosti stvari»… Ujedno im ostaje skrovit pogled u bit stvari. Nad grčko osciliranje pala je sjena sumraka, put noći. Ako  su to središnje konture nihilizma kao fenomena, tada je bit nihilizma s tim fenomenom nužno i nerazdvojno povezana. Uvjerenje da je stvar «bivanje», «povijest», «vrijeme»… nužno je povezano s uvjerenjem da je stvar kao takva zapravo – niština. Štoviše. S točke gledišta metafizike bivstvujuće može biti, odnosno jest samo u slučaju da ga s postojanjem povezuje temelj. Esse non habet creatura nisi ab alio. U suprotnom, bivstvujuće kao bivstvujuće ne može postojati, bivstvujuće kao bivstvujuće jest niština. Stvoreno bivstvujuće, creatura, «sibi relicta in se considerata nihil est».

Horizont se vremenitosti nužno podređuje mišljenju. Temeljni nas zakon mišljenja u svim svojim formulacijama  uvjerava da je bivstvujuće (i kao neproturječno bivstvujuće) zapravo vrijeme kao smisao osciliranja između bivstvovanja i ništine. U svim svojim aspektima neproturječnost je mišljena s obzirom na vrijeme. I za Kanta je «stvar» još uvijek osciliranje između bivstvovanja i ništine (»Vrijeme ne prolazi, nego u njemu prolazi opstojnost nepromjenljivog« – i u isto vrijeme može ne-biti: na početku Općih primjedbi uz transcendentalnu estetiku smatra se legitimnom hipoteza o »ukinuću našeg subjekta«): analitički sud «ni jedan neuki čovjek nije učen», prema Kantu, «neposredno je jasan iz načela proturječja, a da pri tomu nije potrebno dodati u isto vrijeme». I za Kanta se neuki čovjek može pretvoriti u učena čovjeka. Stoga je neuk kada ne zna; ukoliko je pak neuk ne može biti učen; to zapravo znači da taj čovjek ne može biti neuk i učen u isto vrijeme. Stoga, prema Severinu, svako određenje načela proturječnosti u meta-temporalnom smislu ne odbacuje potrebu za povezanošću s vremenom, koja je određena u strukturi subjekta analitičkoga suda, iako u prikrivenom obliku. Veza s vremenom u okviru najvišeg počela određuje to načelo kao izraz vremena – kao osciliranje između bivstvovanja i vremena. To pak znači da je taj raspor ujedno i određenje nemogućnosti da je bivstvujuće niština.

U čemu je dakle smisao Severinove izjave da je zapadnjačka civilizacija unutarnje uvjerena da je «stvar» zapravo «niština»? Stvar je  tomu da u nihilizmu vlada uvjerenje da bivstvujuće kao bivstvujuće (odnosno: kada je bivstvujuće, ukoliko jest bivstvujuće) nije niština. To pak znači da je u biti nihilizma ukorijenjeno uvjerenje da je izvan vremena bivstvujuće niština. Budući da mu taj uvid ostaje prikriven, na površini se nihilizam shvaća kao uvjerenje da bivstvujuće nije niština. To se uvjerenje potom spreže u afirmaciju neproturječnosti bivstvujućeg – u načelo neproturječnosti.

I Hegelov identitet između bivstvovanja (Sein) i ništine (Nichts) nije odbacivanje takvoga nihilizma, budući da to izjednačenje ne obilježava identitet nečega određenog s ništinom. Stoga treba Hegelov identitet razabrati u svjetlu negacije načela neproturječnosti kao sadržajnog određenja duha. Dijalektička je metoda  najstroža potvrda načela neproturječnosti koju episteme može ponuditi. Do potpunog poistovjećenja bivstvujućeg i ništine zapravo ne dolazi niti na onom području što ga je sam «nihilizam» odredio kao «nihilizam». Unutar nihilizma nije priznat – svaki put na samosvojan način – samo neki oblik bivstvujućeg. Za (platoničara) Jacobija se «nihilističkim» iskazuje idealizam, jer s ništinom identificira  izvanjsku realnost, odvojenu od mišljenja. Za «oca nihilizma», (ne-platoničara) Nietzschea, nihilizam je nepriznavanje autonomnosti egzistencije «zemlje» i postavljanje u onkraj fundamenta i  vrijednosti svakoj egzistenciji. Za Heideggera je nihilizam zaborav bivstvovanja bivstvujućeg. No u svim ovim nihilizmima ne susrećemo identificiranje ništine i bivstvujućeg (iako nihilisti to utvrđuju), nego puko izlaganje ništosti nečega što drugi smatraju egzistentnim. Upravo to negiranje nečega jest smisaoni horizont unutar kojega su «nihilisti» bili uvjereni da su uvidjeli negaciju načela neproturječnosti.

U svojoj se fenomenalnoj površini unutarnjost  nihilizma preokreće i pridobiva oblik uvjerenja da bivstvujuće nije niština. Sadržaj  se tog uvjerenja konstituira kao načelo neproturječnosti (principium firmissimum) koji je po usudu nužnosti povezan s latentnim uvjerenjem da bivstvujuće jest niština. To počelo naime razastire nemogućnost proturječnosti bivstvujućeg upravo u trenutku kad se nad njegovu evidenciju (phaneron) spušta sjena nihilizma: u osciliranju takvog načela bivstvujuće je promišljeno iz mogućnosti svog ne-bivstvovanja. No odlučno je da formalna struktura počela ostaje nedirnutom. Ta struktura pripada samom izvornom sklopu Nužnosti. Nužnost je područje koje je oduvijek i zauvijek otvoreno s onu stranu granica nihilizma. Samo s obzirom na to područje bit se Zapada (osciliranje između bivstvovanja i ništine) pokazuje kao – nihilizam.

Skrivenost (latenza, lethe, lanthanein) uvjerenja da je bivstvujuće niština uvjet je mogućnosti da je ništost bivstvujućeg prihvaćena u okviru okružja što ga je zapadnjačka misao imenovala «istinom». Ta se istina u svojoj biti izriče kao a-letheia, kao ne-skrivenost, kao ono što se pokazuje kao fenomen. U takvoj «istini» ništost bivstvujućeg doduše nije prihvaćena neposredno, nego u posrednom obliku osciliranja bivstvujućeg između bivstvovanja i ništine koji je po Usudu Nužnosti povezan s razvijenim oblikom bivstvujućeg kao ništine. Zbog te se povezanosti  u praskozorje zapadnjačkog mišljenja prekida dugin most između istine i lethe, latentnog uvjerenja u ništost bivstvujućeg. U zapadnjačkoj misli istina (aletheia) nije neskrivenost odnosno raskrivanje vlastite skrivenosti (lethe), nego raskrivanje onoga što prikazujući se prikriva svoju bit (bit nihilizma). U svojoj je biti aletheia zapravo lethe koja prikriva svoju bitnu alijenaciju. No takva alijenacija po nužnosti prebiva u istini. Severinovo izvođenje ovdje prelazi u gotovo arabesknu apstrakciju: ukoliko je nužnost upravo ona Nužnost koja sja s onu stranu alijenacije, tada je formalna struktura te «alijenirane» nužnosti značajka Nužnosti po kojoj je nužno uključena u Nužnost. U svojoj je biti, odnosno mimo vlastitog fenomena, nihilizam spregnut u tu Nužnost. Skriveno uvjerenje da je bivstvujuće niština, koje na fenomenalnoj razini (na razini istine kao aletheia) već vlada na cijeloj zemlji, može opstojati samo stoga jer ga već oduvijek odbacuje ona Nužnost koja se javlja u formalnoj strukturi nemogućnosti proturječja. Ta se nužnost rasprostire onkraj područja nihilizma. S onu stranu područja nihilizma opet nam progovara enigmatski oblik bivstvujućeg koji se na početku obznanio u Anaksimandrovoj izreci: kata to chreon. Ako je usud ono čemu ne možemo pobjeći, tada je istina izvorni smisao usuda. Ne samo da nema stvari koja bi mogla izbjeći onomu što izriče istina; u tomu izricanju izriče se naime i smisao nemogućnosti bijega pred izricanjem istine: izriče se istinski smisao nemogućnosti bijega.

Izricanje istine u izvornom smislu nije govor o stvarima, nego prikazivanje Nužnosti u kojoj Sve prebiva. Izvan okvira nihilizma, «bivanje je proces samopojavljivanja i iščezavanja (comparire e sparire) bivstvovanja». Sve za Severina znači sveukupnost svih stvari: i  ono što prebiva u najdaljoj odsutnosti i što se nikada neće prikazati. Sve je skladno s Nužnošću. Nužnost je skladba Svega, Sve je akord Nužnosti. U tom složnom akordu odzvanja stanje Svega u okviru Nužnosti: akord je ad cor, stoga Sve prebiva u srcu Nužnosti i Nužnost prebiva u srcu svake stvari. Vraćeno svom autentičnom smislu, srce je svake stvari sama nužnost istine, koja dakle ne priječi i ne uklješćuje stvari, nego im pušta da mogu biti ono što mogu biti. Ocrtavajući »nepomično srce dobro zaokružene istine« (aletheies eukykleos atremes etor), Parmenid je uputio na vječnost svega. Parmenidov chre to legein  (nužno je govoriti) iz prvog stiha šestog fragmenta izriče da bivstvujuće nije neka niština, nego da bivstvujuće – svako bivstvujuće – jest. Ako pak bivstvujuće jest, tada je ono «vječno». Vječnost svega hrani i čuva snažna Nužnost (kratere Ananke) koja se ne predaje ništini. Time se prikazuje istina vječnog Svega, prebivajući u vječnom krugu prikazivanja. No i prikazivanju, kao i svakom bivstvujućem, suđeno je biti. I njemu je suđena vječnost. Istina Svega – ukoliko je ta istina ono što je po Nužnosti rečeno o svakom bivstvujućem – jest pozadina mimo koje se ne može prikazati niti jedno bivstvujuće. Ta je  Istina  vječni čar koji se niti rađa niti zalazi.

No to Sve nikada se ne razotkriva u svojoj istini. Mjesto Svega Severino određuje kao zemlju. I zemlja je vječna. Pripadaju joj tok prirode i misli, osjećaja, odluka, povijest naroda i ljudi. Pripada joj sve što iskrsava, sve što se raskriva u krugu prikazivanja. Prikazivanje ne probija iz bivstvovanja ili nebivstvovanja, nego iz prikazivanja ili skrivenosti. Kao takvo, prikazivanje pušta onomu što se prikazuje da jest. U tomu se dopuštanju konačnost prikazivanja pokazuje kao beskonačno prikazivanje Svega. Ne u smislu da je Sve reducirano u okvir konačnosti, nego u smislu da se u krugu prikazivanja pokazuje beskonačno rasprostiranje Svega onkraj granica konačnog kruga prikazivanja. Konačno prikazivanje jest beskonačno prikazivanje Svega (prikazivanje je usuda prikazivanje cjelovitosti usuda), ali Sve se ne prikazuje unutar kruga prikazivanja usuda, i njegovo beskonačno prikazivanje svijetli u nesvjesnom toga kruga – kojega dakle okružuje sjena neprikazivanja beskonačnog svijetljenja Svega, i stoga je krug (ili prepletanje krugova) konačnog prikazivanja Svega. U obliku prevladavanja totaliteta kontradikcije konačnog, Sve se sabire u Radosti (Gioia) koja prebiva u srcu stvari. Put po kojemu stupa zemlja upućujući se u krug prikazivanja već je oduvijek ocrtan u Radosti. U Radosti je oduvijek  već ocrtan i Put Dana (Sentiero del giorno), odnosno dovršeno prevladavanje samoće zemlje i svjedoka te samoće – Zapada…No koja je to staza kojoj je zemlji suđeno prijeći, upućujući se u krug prikazivanja usuda? Je li joj suđena samoća ili prevladavanje samoće? I naposljetku: izražavaju li ta pitanja granice smrtnog jezika koji počinje svjedočiti o usudu, ili pak krajnji rub usuda koji u prebivanju u konačnom krugu prikazivanja već napušta, nesvjesno…onu Stazu koja je zemlji suđena za prijeći?

Kod Severina nalazimo brojne sadržajne crte koje s hermeneutičke točke motrišta više podsjećaju na starodavnu, prvotnu mističnost nego na rigoroznu logiku. No analiza pokazuje da misaona strogost nikada ne popušta u tom spletu iznenađujućih asocijacija, da čak tvori čvrste i silovite ostruge Severinove misli. Možda se tu nahodi i jedan od odgovora zašto Severinova misao zrači neodoljivim šarmom i zašto predstavlja jedan od najfascinantnijih izazova što ih možemo susresti u suvremenom talijanskom filozofijskom krajoliku.

Mario Kopić (Dubrovnik)