Što je to filozofija?

Mario Kopić:

 

Što je to filozofija?

 

Analitička filozofija, socijalna filozofija, politička filozofija, psihoanaliza, post-strukturalizam, estetika… Sve te i takve, na svim stranama svijeta promovirane, „filozofije“ zapravo uopće nisu filozofija, pa čak ni u najopćenitijem značenju te riječi. Najčešće su ideologija, a u najboljem slučaju, kao primjerice u slučaju analitičke filozofije (čega je Ludwig Wittgenstein itekako bio svjestan), tek filozofska propedeutika, odnosno teorija znanosti.

I zato nije naodmet još jednom postaviti staro pitanje: što je to filozofija?

Do odgovora na to pitanje vode dva puta. Prvi je onaj na kojem smo već unaprijed  određeni. Znamo tko su veliki filozofi, povijesno gledano, od Heraklita i Parmenida preko Platona i Aristotela do Kanta i Hegela, Nietzschea i Heideggera. Svi oni govore, većinom eksplicitno, i o tome što je filozofija. Platon u dijalogu Teetet i Aristotel u svojoj Metafizici već vrlo lijepo definiraju što je filozofija, odnosno navode što je izvorište (arche) filozofije. Izvorište filozofije, prema njima, jest čuđenje (thaumazein). Ne čuđenje općenito, čuđenje nad svim i svačim, nego čuđenje nad fundamentalnim čudom, čudom svih čuda. Posrijedi je čudo nad čudima da uopće jesmoi da sve što jest – jest. Posljedično i čuđenje nad tim da stvari postoje, da jesu, a napose da i mi sami jesmo. Da za sebe sama mogu reći jesam. Što znači to kada kažem jesam ili da neka stvar jest, filozofski rečeno, da neko bivstvujuće (to on, ens) jest, da postoji, da „ima“ bivstvovanje (to einai, esse)?

To je pitanje, u dijalogu Sofist, postavio već Platon: „Budući pak da smo na bespuću, pokažite (em-phanizein) nam vi to dostatno, što zapravo hoćete označiti (semainen) svaki put kad izustite bivstvujuće (to on). Jer očito je da vi to već odavno znate. Mi pak ranije predmnijevasmo da to znamo, ali sad smo na bespuću (nyn d’eporekamen)“ (Soph. 244b). Što je bivstvujuće? To je ishodišno temeljno filozofsko pitanje. Tko se na neki način trsi odgovoriti na to ishodišno temeljno filozofsko pitanje jest filozof. Tko do tog pitanja uopće ne prispije ili mu se ono čini irelevantnim, taj nije filozof. On može raspredati o svemu i svačemu – o tome odakle smo došli, gdje smo, kamo idemo – ali to nije filozofija. Filozofija proishodi iz čuđenja i usredotočuje se na pitanje što je bivstvujuće. Dakle, čuđenje i na njega vezano pitanje što je bivstvujuće jest počelo filozofije, nešto što je na početku i što do danas određuje filozofiju.

Aristotel potom to ishodišno temeljno filozofsko pitanje, pitanje što je bivstvujuće, dodatno izoštrava, pitajući se: Što je bivstvujuće kao bivstvujuće? Nije više riječ o samom bivstvujućem, nego o onome po čemu i u čemu bivstvujuće uopće jest to što jest, odnosno o onome po čemu i u čemu bivstvujuće uopće bivstvuje kao bivstvujuće, dakle o bivstvovnosti (ousiasubstantia) bivstvujućeg. I upravo tu započinju krucijalni filozofski problemi: Je li bivstvujuće kao bivstvujuće i samo nešto bivstvujuće ili pak bivstvujuće kaobivstvujuće – naglasak je na kao– nije ništa bivstvujuće?

I tako dalje kroz povijest. Kod Leibniza je tako u njegovim Načelima prirode i milosti riječ o istom temeljnom i ujedno središnjem filozofskom pitanju, ali sada upravo u tom zaoštrenom obliku: Zašto ima radije nečega nego ničega (pourquoi il y a plutôt quelque chose que rien)? Zašto je uopće bivstvujuće, a ne radije niština?

Štoje ono što jest? Pitanje pretpostavlja da nešto jest, pretpostavlja bivstvujuće. Pita samo štoto bivstvujuće jest. Što je na bivstvujućem ono bivstvujuće po čemu i u čemu to bivstvujuće uopće jest bivstvujuće. Ono što „čini“ bivstvujuće bivstvujućim, to je dakle Aristotelovo filozofsko pitanje, a ne pitanje što svespada u bivstvujuće. Bivstvujuće je potok, bivstvujuće je stablo, bivstvujuće je kuća, bivstvujuće je čovjek i bivstvujuće je bog. Ali sve to jest, sve to bivstvuje, sve to postoji, ukoliko dakako jest i ukoliko dakako postoji. No nabrajanje svega što jest, svega što postoji, filozofiju izvorno ne zanima. Zanima je što je ono što kako potoku tako i stablu, kako kući tako i čovjeku, pa i bogu, omogućuje da jest, da „ima“ bivstvovanje i da dakle bivstvuje, postoji. Ako filozofija prema tome pita o tome što je ono što jest, što je bivstvujuće kao bivstvujuće, tada ona pita o bivstvovanju bivstvujućeg. Filozofija je dakle ontologija, „znanost“ o bivstvovanju.

Filozofiji je prije svega i iznad svega stalo do bivstvovanja bivstvujućeg, do bivstvovanja svakog i sveg bivstvujućeg, do bivstvujućeg kao bivstvujućeg, a ne do nekog područja bivstvujućeg. O tome što je priroda kao priroda, povijest kao povijest, što su ta posebna područja bivstvujućeg, i u čemu se razlikuju od drugih područja bivstvujućeg, filozofija se pita tek nakon što je već odgovorila na pitanje što je bivstvujuće kao takvo i u cjelini, što je bivstvovanje bivstvujućeg po kojem bivstvujuće uopće jest bivstvujuće, a ne niština. Filozofija, drugim rječima, hoće razgraničiti bivstvujuće kao takvo i u cjelini od ništine, a ne samo jedno bivstvujuće od drugog bivstvujućeg, što je zadaća pojedinačnih znanosti.

Ako je filozofiji primarno stalo do razgraničenja bivstvujućeg kao takvog i u cjelini od ništine, a ne do međusobne razlike između ovog ili onog bivstvujućeg, tada ona mora naći odgovor na pitanje: zašto je bivstvujuće, a ne radije niština? U čemu je temelj i u čemu je uzrok da bivstvujuće jest, a ne da nije? Što razlikuje bivstvujuće od nebivstvujućeg? Koji su to temelji i uzroci? I budući da je govor o bivstvujućem kao takvom i u cjelini, tada nije riječ o temeljima i uzrocima ovog ili onog bivstvujućeg, nego upravo o temeljima i uzrocima bivstvujućeg kao takvog i u cjelini: o prvim temeljima i uzrocima, od kojih su ovisni svi ostali uzroci i svi ostali temelji.

Prvi uzroci su uzroci bivstvujućeg kao takvog i u cjelini. Ono po čemu je bivstvujuće upravo bivstvujuće ne može biti nebivstvujuće, nego nešto što najviše bivstvuje, ono najbivstvovnije. Prvi uzroci su dakle ono najbivstvovnije, budući da su svagda već uzroci bivstvovanja bivstvujućeg. Zato ne može biti još neki uzrok koji bi bio njihov uzrok, uzrok njihova bivstvovanja. Prvi uzroci su uzroci samoga sebe, uzroke svojeg bivstvovanja imaju u samome sebi i upravo stoga mogu biti uzrok bivstvovanja sveg ostalog bivstvujućeg. Kao prvi uzroci oni su ujedno i najviši uzroci i bivstvujuće koje ih sjedinjuje jest najviše bivstvujuće (bog). Najviše bivstvujuće je bivstvujuće u kojem je bivstvovanje najnazočnije. Prema tome, najviše bivstvujuće je samo čisto bivstvovanje. Želim li tada znati što je bivstvovanje bivstvujućeg, zacijelo ću se osvrnuti upravo na to najviše bivstvujuće, koje je bivstvovanje u svoj njegovoj čistoći, a ne neko niže bivstvujuće koje bi bilo omogućeno tim čistim bivstvovanjem u njegovoj čistoći. Ono nipošto ne može očitovati svoje bivstvovanje u još čišćem svjetlu, nego u najboljem slučaju zamagljenijem. Ukoliko dakle filozofija hoće spoznati bivstvovanje bivstvujućeg, ona ujedno mora biti ne samo upravljena na ontološko pitanje što je bivstvovanje bivstvujućeg, nego i na teološko pitanje što je najviše bivstvujuće, što je bog (theos). Filozofija mora biti teologija upravo tada kada je ontologija. Filozofija je onto-teologija. Filozofija kao filozofija nužno uključuje teologiju.

Najviše bivstvujuće, koje je čisto bivstvovanje, što znači da ne može ne biti, da je imuno pred ništinom, označuje stalnu nazočnost, odnosno vječnost. Vječnost u biti pripada najvišem bivstvujućem i tako je najviše bivstvujuće kao prvi uzrok ujedno i posljednji uzrok bivstvujućeg. Jer je neko bivstvujuće, dok je bivstvujuće i dok ne premine u ništini, svagda već omogućeno upravo tim najvišim bivstvujućim. Otkuda bi inače, dok jest, moglo ustrajavati u svojem bivstvovanju i odupirati se ništini? Ono jest to što jest upravo po najvišem bivstvujućem, a ne po sebi samome. Ovo ili ono bivstvujuće podvrgnuto je mijenjanju i zato prolaznosti, prije ili kasnije napušta ga njegovo bivstvovanje. No jedino i samo najviše bivstvujuće bivstvovanje ne napušta. Najviše bivstvujuće je nepromjenljivo i zato neprolazno. Naspram svega prolaznog u prirodi, ono je samo u svojoj neprolaznosti nešto natprirodno.

Filozofija dakle počiva na svojem temeljnom i središnjem pitanju: što je bivstvujuće kao bivstvujuće, što je bivstvujuće kao takvo i u cjelini. U odgovoru na to pitanje nalijetala je filozofija na najviše bivstvujuće, ali svagda u odnosu na svoje raskriće bivstvujućeg kao takvog, dakle bivstvovanja bivstvujućeg. Iz tog je bivstvovanja za nju razumljivo i najviše bivstvujuće: ako je bivstvovanje raskriveno kao nazočnost, što znači da negdje jest, da je nazočno, da je zbiljsko, tada je najviše bivstvujuće shvaćeno kao čista nazočnost. Ako je bivstvovanje raskriveno kao zbilja, ako to znači da nešto jest, da je zbiljsko, tada je najviše bivstvujuće shvaćeno kao čista zbilja. Filozofija kao filozofija svagda susreće najviše bivstvujuće (boga) i zato je teologija, ali samo ukoliko je svagda već i ontologija. U tome se korijeni i povijesnost filozofije. Filozofija je ime za ontološko povijesno prigađanje samo, budući da izriče bivstvovanje tog povijesnog prigađanja. I ako se to ontološko prigađanje u nekom usudnomtrenutku okrene u uspostavu čovjeka kao jedinog subjekta posred svega bivstvujućeg, tada filozofija nije samo prva koja naglašava taj preokret, nego ga i sama u sebi načini. U tome je njezina povijesnost, povijesnost jer je i u tom trenutku ostala vjerna svojem temeljnom  i središnjem filozofskom pitanju što je bivstvujuće kao takvo i u cjelini.

Tako se u moderno vrijeme temeljno i središnje filozofsko pitanje artikulira na taj način, recimo kod Kanta. Znana su tri ključna filozofska Kantova pitanja: Što mogu znati?Š to trebam činiti? Čemu se smijem nadati? Sva ta pitanja spregnuta su u pitanje: Što je čovjek? Na podlozi tih pitanja Kant je napisao svoje tri velike filozofske kritike: Kritiku čistog umaKritiku praktičkog uma i Kritiku estetičkog (poetičkog) uma, doslovno, prema Kantu: Kritiku snage suda, potom svoje pravne, političke, pedagoške i ostale tekstove. Kao antropolog, u filozofskom smislu kao moderni antropocentričar, filozofska je pitanja postavio na taj način, ali pogledamo li precizno što je njegova Kritika čistog uma, vidjet ćemo da je njezino središnje pitanje opet pitanje bivstvovanja, o kojem Kant čak eksplicitno kaže: „Bivstvovanje očito nije nikakav realni predikat, to jest pojam o nečemu što može pridoći pojmu neke stvari. Ono je samo postavljanje (die Position) neke stvari ili stanovitih odredbi samih o sebi (an sich selbst)“. Bivstvovanje bivstvujućeg u značenju predmetnosti predmeta jest dakle postavljenost, pozicija.

Pogledamo li pak dvadeseto stoljeće, vidjet ćemo da je svim koliko toliko značajnim filozofima pitanje bivstvovanja isto tako značajno kao i Platonu i Aristotelu, ako ne i značajnije. Kod Heideggera se ono eksplicitno pojavljuje kao zaključno pitanje o tome što znači biti: Što je smisao bivstvovanja? Što je smisao (der Sinn) bivstvovanja (das Sein), a ne bivstvujućeg (das Seiende), preciznije, što je smisao, što je istina bivstvovanja koje, kao takvo, nije ništa bivstvujuće. To da bivstvovanje nije ništa bivstvujuće znači da se bivstvovanje iz perspektive bivstvujućeg pokazuje kao – niština. Heidegger polazi od toga da je filozofija kao metafizika, odnosno kao platonizam, onto-teologija, dvostruko-jedinstveni nauk o bivstvujućem kao takvom i u cjelini, drugim riječima, nauk o bivstvovanju (ontologija) i nauk o izvornom, vrhovnom ili najvišem bivstvujućem (höchstes Seiendes), odnosno Bogu kao Izvoru/Uzroku bivstvovanja (teologija). I na podlozi ontološke diferencije (dijafore) između bivstvovanja i bivstvujućeg razvija Heidegger upravo pitanje o bivstvovanju kao bivstvovanju, o bivstvovanju neovisno o bivstvujućem, dakle i neovisno o božanskom bivstvujućem, Bogu. Time je, mogli bismo reći, odvojio ontologiju od teologije, uspostavio čistu ontologiju koju je sam imenovao topologijom bivstvovanja. Od Heideggera nadalje mimo pitanja o smislu bivstvovanja, želimo li biti filozofi, nipošto ne možemo ići. I to znaju Jacques Lacan, Emmanuel Levinas i Jacques Derrida, tri zacijelo najznačajnija europska filozofa nakon Heideggera.

Tako Jacques Lacan govori o manjku bivstvovanja: „U klasičnoj, teorijskoj perspektivi postoji između subjekta i objekta prilagodba (coaptation), su-rođenje (co-naissance) – igra riječi koja čuva svu svoju vrijednost, jer je teorija spoznaje (connaissance) u srcu svake elaboracije odnosa čovjeka prema njegovu svijetu. Subjekt se mora postaviti u adekvatnost sa stvari, u odnos bića prema biću (un rapport d’être à être) – odnos subjektivnog, ali i realnog bića, bića koje sebe zna da jest, prema biću, o kojem znamo da jest. U posve drugom registru relacija smjestilo se polje frojdovskog iskustva. Želja je odnos bića prema manjku (d’être à manque). Točnije rečeno, taj manjak je manjak bivstvovanja (manque d’être). To nije manjak ovoga ili onoga, nego manjak bivstvovanja (manque d’être), ono po čemu biće (l’être) egzistira. Taj manjak je s onu stranu svega što ga može reprezentirati. Vazda je prezentiran samo kao odsjaj na zastoru“. Ili pak na drugom mjestu: „Ljubav prema istini je nešto što je prouzrokovano manjkom bivstvovanja istine (manque à être de la vérité). Taj manjak bivstvovanja mogli bismo nazvati i drukčije: manjak zaborava. Ono što nam se javlja u formaciji nesvjesnog nije ništa što bi bilo u poretku bivstvovanja. A najmanje puno bivstvovanje (être plein)…Taj manjak zaborava je isto što i manjak bivstvovanja. Budući da biti ne znači ništa drugo do zaboraviti; ta ljubav prema istini jest ljubav prema toj slabosti“. A o manjku bivstvovanja ne možemo govoriti ne pitajući se o bivstvovanju. Lacanovo je pak protuslovlje u tome što se u bîti ne pita o bivstvovanju, nego o bivstvovanju govori kao da bi njegovo značenje bilo nešto samo po sebi razumljivo.

Emmanuel se Levinas, na podlozi iskustva Drugog svjetskog rata i holokausta, u ime preživjelih, pita: Imam li pravo na bivstvovanje? Ni on se ne pita toliko što znači biti, što je smisao bivstvovanja, koliko neposredno o tome imam li pravo na bivstvovanje, imam li pravo na postojanje, naime u tom smislu da drugom, egzistirajući, oduzimam, uskraćujem životni prostor: „Pitanje mojeg prava na bivstvovanje je neodvojivo od za-drugog u meni, staro isto toliko koliko i to za-drugog. Protuprirodno pitanje, protiv prirodnog prirode. No pitanje smisla par excellence, s ovu ili onu stranu svih igara smisla koje nas iznenađuje u međusobnom odnošenju riječi u našim razbibrigama pisanja. Pitanje smisla bivstvovanja: ne ontološko pitanje razumijevanja toga izvanrednog glagola, nego etičko pitanje pravednosti bivstvovanja (justice de l’être). Čisto pitanje koje mene pita i zahtijeva i u kojem se mišljenje, protiv prirode, budi prema svojoj neustupljivoj odgovornosti, prema svojem identitetu nerazlučivog, prema sebi samom. Pitanje par excellence, prvo pitanje, ne glasi: ‘Zašto ima bivstvovanja prije nego ništine (pourquoi il y a de l’être plutot que rien)?’, nego: ‘Imam li ja pravo na bivstvovanje (ai-je droit à l’être)?’ Pitanje smisla koje se ne okreće ni prema kakvoj prirodnoj svrhovitosti, nego se čvrsto održava u našim neobičnim ljudskim govorima o smislu života u kojima se život budi prema humanitetu. Pitanje najvećma potisnuto i koje izbija na krajnji vrh onoga što se pokadšto, posve olako, naziva bolešću“.

Isto tako i Jacques Derrida. Središte je njegova filozofskog projekta upravo dekonstrukcija mišljenja bivstvovanja, prema kojoj postaje upitna odredba bivstvovanja kao nazočnosti: „Za sebe zainteresirano pisanje, koje također omogućuje da se filozofemi – i prema tome svi tekstovi koji pripadaju našoj kulturi – čitaju kao nešto poput simptoma (riječ koju smatram sumnjivom, naravno, kako objašnjavam na drugim mjestima) nečega što nije moglo biti nazočno (n’a pas pu se présenter) u povijesti filozofije, što uostalom nigdje nije nazočno (présent nulle part), jer se u cijeloj toj stvari radi o tome da se dovede u pitanje ono najvažnije određenje smisla bivstvovanja kao nazočnosti (présence), određenje u kojem je Heidegger znao prepoznati usud (le destin) filozofije“.

I veliki živući kršćanski filozof, Jean-Luc Marion, napisao je knjigu pod naslovom Bog bez bivstvovanja (Dieu sans l’être). Taj naizgled bizaran naslov ima za sobom sveukupnu povijest filozofije, cijelu povijest bivstvovanja. Ukratko rečeno, na tragu Heideggerova odvajanja ontologije od teologije, Marion svojim Bogom bez bivstvovanja odvaja teologiju od ontologije, uspostavlja čistu teologiju i zato napušta, odnosno odbacuje i znameniti ontološki dokaz o egzistenciji Boga. Time je kraj metafizike kao onto-teologije postao definitivan.

U uzvratnom se zrcalu kao temeljni problem postavlja pitanje pitaju li se doista svi navedeni mislioci, svaki ponaosob, što znači biti, što je smisao bivstvovanja, ili pak prihvaćaju već tradirano tumačenje bivstvovanja, ponajčešće platoničko. Prema Platonu, biti znači biti nazočan, biti znači biti pred očima, ono što bivstvujuće čini bivstvujućim jest nazočnost. Ono po čemu stvar doista jest, doista postoji, jest idea, izgled. Nije riječ o prisutnosti, kao kod Parmenida i Heraklita: prisutno je naime sve – tama i svjetlo, ali i sjena; prisutan je glas i prisutna je tišina, ali i odjek. Nazočno je pak samo ono što je svijetlo, što ima neki izgleddostupan ljudskom pogledu. Nazočno je vidljivo prisutno, nevidljivo prisutno nije nazočno, sjena je polu-nazočna. Time platonizam sve stvari hijerarhizira. Prije platonizma, kod Parmenida i Heraklita, nije bilo hijerarhije, nadređenosti i podređenosti, sve je bilo u harmoniji kao simfoniji jednakopravnih naspramnosti.

Dakle, filozof je prije svega i iznad svega onaj koji se otvara tom temeljnom i vodećem filozofskom pitanju, pitanju o bivstvovanju, bilo u njegovoj ontološkoj bilo u njegovoj teološkoj dimenziji. „Filozofi“ koji se ne pitaju o bivstvovanju, a govore ovojest, ovonijeitd., ne pitajući se pritom što taj jestuopće znači, nisu filozofi u izvornom značenju te riječi. Dakako, filozofi se ne bave samo bivstvovanjem. Ni Platon se nije samo njime bavio. Više od polovice njegovih spisa, najopsežnijih, poput Politeje i Zakona, uglavnom su socio-politikološke naravi, bave se pitanjem pravednosti, diobe vlasti, odgojem, čak eugenikom itd. Hegel je ironično zamijetio da je Platon mirne duše iz svoje Politejemogao izostaviti kako razne preporuke dojiljama tako i recepte o sparivanju različitih tipova muškaraca i žena. Kao da se Hegel osvrće upravo na našu današnju filozofsku situaciju: „Beskonačni materijal i njegovo reguliranje nije predmet filozofije. Ona se time miješala u stvari koje se nje ne tiču: ona sebi može uštedjeti trud da o tome dade dobar savjet; Platon je mogao izostaviti preporučivanje dojiljama da s djecom nikad ne smiju stajati mirno, nego da ih uvijek ljuljaju na rukama, kao što je Fichte mogao izostaviti da se usavršavanje pasoške policije konstruira, kako se to nazivalo dotle, da onima koji su sumnjivi treba staviti u pasoš ne samo znak nego da u njemu treba naslikati i portret. U takvim se izvodima ne da više vidjeti ni traga filozofiji, i ona može utoliko više napustiti takvu ultramudrost ukoliko bi se trebala pokazati upravo najliberalnijom prema tom beskonačnom  mnoštvu predmeta. Time će se znanost također pokazati najdaljom od mržnje, koju taština, iz uobraženosti da stvar bolje zna od drugih, baca na mnoštvo okolnosti i institucija – mržnje u kojoj se sebi sitničavost najviše sviđa, jer samo time dolazi taština do nekog samoosjećaja“. Dakle, sa stanovišta pitanja bivstvovanja, Platonovo čisto filozofsko djelo samo je dijalog Parmenid. Samo se Parmenidneposredno bavi pitanjem bivstvovanja i njegovim odnosom spram Jednog. Valja tako neprestance naglašavati da filozofija kao filozofija nije sociologija, nije politologija, nije epistemologija, nije kozmologija. Ishodišno temeljno filozofsko pitanje jest pitanje bivstvovanja i njegova značenja. Onoga tko ne poznaje to pitanje ili ga to pitanje ne zanima, toga nije u pravom smislu riječi moguće smatrati filozofom.

Drugi put do odgovora što je to filozofija vodi preko same riječi philosophia. Riječ filozofija obično prevodimo kao ljubav prema mudrosti ili znanju, no u doslovnom smislu filozofija nije ništa drugo do rado-znalost ili ljubopitnost. Ne Znanje, koje unaprijed zna što je Istina, jedna i jedina, nego upravo rado-znalost, koja je dublja od znati-željnosti ili sve-znalaštva. Izvorište te rado-znalosti je upravo čuvstvo (pathos) čuđenja, čuđenja koje je na izvorištu i pjesništva (umjetnosti) i religije, samo što se kod religije ono razvija u fascinaciju, naposljetku u obožavanje (divinizaciju). No izvorište svejednako ostaje čuđenje kao takvo i zadaća je filozofije da to čuđenje čuva upravo kao čuđenje – i ništa drugo. U dubini smo svi filozofi – kao što smo svi poetska i religiozna bića.

U svakoj se pravoj filozofiji zato nahodi i mistična komponenta. I Nietzsche se, na primjer, poziva na „mističnu intuiciju“, tvrdi čak da je „intuitio mystica jedina autentična svrha sveg filozofiranja (eigentlicher Zweck alles Philosophirens die intuitio mystica)“.

Nema filozofije ondje gdje se, drugim riječima, ne pada u bezdan, odnosno ondje gdje ne propada svijet samorazumljivog i neupitnog. U svojem je Pitanju o stvari Martin Heidegger upravo zgodno formulirao: „Svagda kada započinje, filozofija je u nepovoljnom položaju. Znanosti ne: prema njima svagda postoji neki neposredan prijelaz i ulaz iz svakodnevnog predstavljanja, mnijenja i mišljenja. Uzme li se svakodnevno predstavljanje kao jedino mjerilo svih stvari, tada je filozofija vazda nešto mahnito, odnosno vazda nešto pomaknuto (Verrücktes). Ta mahnitost (Verrückung) misaonog držanja može se izvesti samo u jednom mahu (in einemRuck). Znanstvena predavanja, naprotiv, mogu započeti neposredno prikazom svojega predmeta. Pritom se izabrana razina ispitivanja više ne napušta premda ispitivanje postaje sve zamršenijim i težim. Tome nasuprot, filozofija izvodi stalno pomicanje (Verrückung) stajališta i razina. Stoga čovjek kod nje često dugo ne zna gdje mu stoji glava“.

Nietzsche je naposljetku i mogao misliti da bi njegovoj filozofiji zato najprimjerenije pristajalo ime „umijeće nepovjerenja (die Kunst des Mißtrauens)“ i da bi nad njezinim ulaznim vratima imale stajati znane Epiharmove riječi: Zapamti da ne treba vjerovati (memnesoapistein).

 

 

 

Pitanje mIšljenja

Mario Kopić:

 

Pitanje mišljenja

 

Što je mišljenje? Budući da svi mislimo ili barem mislimo da mislimo, to nam pitanje ne bi smjelo biti teško. No odgovor na nj teži je no što se čini. Da bismo odgovorili na to pitanje, najbolje ga je malko preinačiti i upitati se: što znači misliti?

To je na svoj način spoznao već Parmenid u 6. stoljeću prije Krista, zbog čega je rekao: to gar auto noein te kai einai. Isto je misliti i biti. Bivstvovanje i misao jesu isto. Ono što nije moguće misliti toga nema. Ništinu dakle uopće ne možemo misliti. Štoviše, ništinu ne smijemo misliti. Ništine nema, i kraj.

Parmenid je zajedno s Heraklitom začetnik starovjekovne filozofije i time filozofije uopće. Jer prije njih i izvan njih, izvan misli što su je postavili Heraklit i Parmenid, nema filozofije. Filozofska misao je europska misao, od početka do kraja filozofije.

Na njezinom kraju progovori o kraju filozofije na njoj imanentan način, odnosno iz nje same, Martin Heidegger. Heidegger postavlja pitanje o smislu bivstvovanja kao bivstvovanja i svoju misao drži izričito mišljenjem bivstvovanja, das Denken des Seins, mišljenjem koje je upravljeno jedino i samo na bivstvovanje. Kod Heideggera se, u njegovu mišljenju bivstvovanja, mišljenje i bivstvovanje, koji su već kod Parmenida i Descartesa uglavljeni u neodvojiv, nažalost i nerazlučiv par, sjedinjuju u najtješnjem zagrljaju. No taj ih zagrljaj ne izjednačuje niti poistovjećuje. Dapače, ustrajno ih, naime bivstvovanje i mišljenje, raz-lučuje i time čuva u njihovoj međusobnoj pripadnosti. Neovisno o svim problemima koji se otvaraju pri Parmenidovu, Descartesovu i Heideggerovu povezivanju mišljenja i bivstvovanja, jasno je, dakle, da mišljenje i bivstvovanje su-pripadaju. Možemo se samo pitati otkud ta međusobna pripadnost. Otkud ta nadasve tijesna veza između misliti i biti? Što, dakle, znači misliti? Što znači misliti ako bez mišljenja nema bivstvovanja?

Cogito, ergo sum. Mislim, dakle jesam. To je ishodišni i temeljni stav novovjekovne, moderne filozofije. Izrekao ga je, znamo, René Descartes. Ako jesam samo ukoliko mislim, tada me, ukoliko ne mislim, nema. Nemam bivstvovanje.

Iz Descartesove teze proistječe da jesam jer – i ukoliko – mislim. Jesam ako imam svijest i ako sam istodobno svjestan te svijesti, ako, dakle, imam svijest o svojoj svijesti, ako raspolažem sa samoosvješćenjem kao samosviješću. Samo-svijest pritom moramo razumjeti u oba njezina značenja. Samosvijest znači ponajprije moje samoosvješćenje, a potom, i istodobno, ponos da raspolažem samoosvješćenjem, dakle svojim bivstvovanjem. Samo čovjek kao samosvjesno biće u oba navedena značenja samosvijesti može izvršiti samoubojstvo ili odbaciti misao na njega, naime na samoubojstvo kao svjestan čin. Jer nesvjesnog samoubojstva u ljudskom smislu nema. Kolikogod nesvjesno raščlanjivali, što radi psihoanaliza, bivstvovanje i smisao bivstvovanja tim raščlanjivanjem nećemo pronaći, jer, i ukoliko, misliti jest isto što i biti, zbog čega je istinsko mišljenje jedino i samo mišljenje bivstvovanja. Psihoanaliza doduše analizira dušu, no ona ne misli.

U tom se smislu možemo složiti sa stavom Petre Gehring iz njezine knjige San i zbiljada je „psihoanaliza uglavnom postala prošlost (im Großen und Ganzen Vergangenheit geworden ist)“. Kako je upozorio francuski fenomenolog Michel Henry u svojoj kapitalnojGenealogiji psihoanalize, temeljni problem psihoanalize jest da se (svjesna) misao u prvom koraku reducira na (novovjekovno shvaćen) razum, a u drugom joj se koraku (uslijed fundamentalne nepropitanosti prvog) nameće pojam nesvjesnog. Mišljenje koje zagovara pravo potonjeg tako je, povijesno gledano, dragocjeno, no jedino i samo zato jer spašava nešto na što je samo organiziralo atentat.

Pritom ne smijemo zaboraviti da još uvijek nismo odgovorili na vodeće pitanje, na pitanje što znači misliti. U hrvatskom jeziku, kao i u latinskom, znameniti Descartesov stav mislim,dakle jesam(cogito,ergo sum) nema eksplicitno navedenu osobnu zamjenicu. U većini europskih jezika nije tako. U francuskom proishodi ta ishodišna i temeljna teza novovjekovne, moderne filozofije iz osobne zamjenice i glasi: Je pense,donc je suis. Jamislim, dakle jajesam. Descartesova je misao jasna i razvidna, takva kakvu je vazda zahtijevao od filozofske misli. Jamislim, dakle ja jesam, a ne mimislimo, dakle mi jesmo. Mislim vazda u jednini, u prvom licu, nikada u množini, nikada kao masa. Masa ne misli. Masa u najboljem slučaju djeluje. Mislim li, dakako u filozofskom smislu riječi, mislim u jednini. A to ne znači drugo nego da mislim vlastitom glavom i da sam „kadar izdržati osamljenost“ (Odo Marquard). Nitko ne može misliti za mene ili umjesto mene. A upravo to od nas zahtijevaju različite ideologije i/ili teologije.

Misliti znači misliti vlastitom glavom, misliti neovisno o različitim ideologijama, kolektivnim predstavama i tradiranim misaonim uzorcima. Misliti znači odbaciti sve prepreke koje nam priječe dostupnost do stvari samih, do toga da stvari ugledamo takve kakve jesu, kakve nam se pokazuju same po sebi ili od sebe, a ne kakvima nam ih prikazuju drugi. Među te druge spadaju i svi bivši filozofi, svi prošli, pa i postojeći teoretičari, uključujući i njihove škole. I tu nema nikakva „rečeno nam je“, odnosno od onoga što su nam drugi rekli možemo prihvatiti kao svoje jedino i samo ono što nam se samo pokazuje, što nam je dano kao evidentno, što je razvidno u tome što jest i kako jest, što nam se pokaže i pokazuje kao stvar sama.

Okrenimo se sada samim stvarima.

Stvari jesu na takav ili drukčiji način. Stol je drven. Stolica je manja od stola. Soba je velika. Cesta je bučna. Čovjek je veseo ili žalostan. Svemir je veoma star. Bog je, barem po definiciji, vječan. Ne osvrćemo li se na takovost navedenih stvari, stvari u najopćenitijem značenju, za sve te stvari možemo ustvrditi da jesu, da opstoje, da su dakle neko bivstvujuće.

 

Stol jest. Soba jest. Cesta jest. Čovjek jest. Bog jest … Iznenađeni, možemo uvidjeti da se početne riječi mijenjaju, ali da rječica jestostaje stalno ista. Pogledamo li pobliže, moramo ustvrditi: stol jest, ima bivstvovanje, ali to njegovo bivstvovanje, njegovo jest nije istošto i sam stol. Čovjek jest, ima bivstvovanje, ali to njegovo bivstvovanje nije isto što i sam čovjek. Bog jest, ima bivstvovanje, ali to njegovo bivstvovanje, to njegovo jest nije isto što sam Bog. Itd.

Bivstvovanje, dakle, jest nešto drugo od samih stvari, od stvari koje postoje i koje su stoga bivstvujuće. S točke motrišta samih stvari kao nečega bivstvujućeg, bivstvovanje samo nije ništa bivstvujuće. S točke motrišta bivstvujućeg, bivstvovanje se bivstvujućeg, bivstvovanje bez kojeg ne bi bilo nijednog bivstvujućeg, prema tome prikazuje kao –niština.

No bivstvovanje nije niština. To da se s točke motrišta bivstvujućeg, s točke motrišta samih stvari bivstvovanje pokazuje kao ništa bivstvujuće, to znači samo da same stvari(pojedinačne stvari) nisu sama stvar. Nikada to nisu bile. Pozitivizam se sam isključio iz filozofije, ostajući na faktima, što znači na samim stvarima, proglašavajući samu stvar fikcijom. Stvar sama u kvalificiranom smislu riječi jest jedino i samo – bivstvovanje. Bivstvovanje je ono bez čega uopće ništa ne bismo vidjeli. Bez bivstvovanja same stvari ne bi mogle zasjati u svjetlosti svijeta. Nedostajao bi im sjaj privida (Schein), ne bi mogle postatifenomenom(phainomenon), kako su stari Grci imenovali stvar koja se sama od sebe pokazuje.

To su iskusili grčki filozofi već na početku filozofije. Platon i Aristotel, naime, izvorište (arche) filozofije prepoznaju upravo u čovjekovom, odnosno našem čuđenju(thaumazein) nad tim da stvari uopće jesu, da imaju bivstvovanje. Filozofija započinje fenomenološkom začuđenošću nad čudom bivstvovanja. Zašto fenomenološkom? Jer se svakidašnja svijest zaustavlja samo kod samih stvari, a samu stvar, dakle bivstvovanje, obično previđa. U skrbi za svagdašnje stvari zaboravi se (za)čuditi nad tim da te stvari uopće jesu, da imaju bivstvovanje. Fenomenološki način mišljenja eksplicitno se otvara tom čudu nad čudima: da stvari jesu, da imaju bivstvovanje. I stoga obična, svagdašnja svijest u fenomenološkoj začuđenosti nad čudom da stvari jesu vidi nešto neuobičajeno i samo čudacima svojstveno. Iz začuđenosti nad bivstvovanjem sveg bivstvujućeg proishodi izvorno značenje grčke riječi philo-sophia. Tu riječ obično prevode kao ljubav spram mudrosti. Doslovno nije riječ o drugome do rado-znalostiili ljubo-pitnosti. Jer gdje nema ljubavi prema pitanju, sve zastaje. Gdje nema ljubopitnosti, nastupa opravdanje već zauzetih stavova. Bez pitanja stavovi postaju predrasudama, predrasude postaju ideologija, ideologija se pretvara u mržnju spram drugoga i drukčijeg, a mržnja vazda vodi – smrti. Na ovaj ili onaj način. Prema Heraklitu, prijepor je Otac svih stvari (polemos panton men pater esti), ali to ne znači da je rat njihova Majka. Majka je svih stvari – ljubav (philia).Drugim riječima, ljubiti – to je u fenomenologiji sve. Početak početka, ishodište bez kojeg ne možemo ništa započeti. Ljubiti sve i svaku stvar, svako bivstvujuće u njegovu bivstvovanju.

Fenomenolozima je stalo, prije svega i iznad svega, do bivstvovanja stvari. Nije im stalo niti do mijenjanja, preinačavanja niti do interpretacije, tumačenja stvari, nego do razumijevanjabivstvovanja svijeta, točnije rečeno, do razumijevanja bivstvovanja čovjeka u svijetu. Ne nosi ih znati-željni, spoznajno-teorijski, niti pak praktički, političko-ekonomski interes. Slijedili su i slijede ljubopitnost, koja je na izvorištu filozofije i u srži umjetnosti. Otuda bliskost fenomenologije i umjetnosti. Fenomenološka ljubopitnost, naime, ne znači prisvajanje (ni teorijsko ni praktičko), nego dopuštanje stvari. U posveti piscu Ludwigu von Fickeru, prijatelju Georga Trakla, Martin Heidegger je zapisao: „Podupiri ljubav! Najdublje tumačenje toga što je ljubav jest Augustinovo, u riječima koje glase: amo volo ut sisljubim, odnosno želim(ich will) da je ljubljeni to što jest. Ljubav je pustiti da bude(Sein-lassen) u nekom dubljem smislu, shodno kojem dozove/izazove bît.“ Ljubav znači povratak ili obraćanje stvarima samim. Uključuje približavanje stvarima, ali samo do one granice dok ih, zbog prevelike blizine, još ne ugrožavamo u njihovu bivstvovanju. Jer preveliko približavanje znači nasilje nad stvarima, nad svakim drugim i drukčijim od nas.

Filozofija stoga zahtijeva od nas primjerenu sabranost i umirenost. Zahtijeva određenu distancu od svagdašnje brige, pa i distancu spram velikih povijesnih interesa.

Edmund Husserl, otac fenomenologije, početkom dvadesetog stoljeća na sve je misleće adresirao poziv Zur Sache selbst, k stvari samoj, dakle k stvari koja mi se pokazuje neposredno kao ona sama: u svojoj živoj nazočnosti, odnosno danosti. Naglasak je na tome da se stvar sama pokaže, i u tom času postane fenomen, upravo meni. Meni kao ja, nositelju svijesti.

Husserl je za života uglavnom pisao. Iza njega je ostalo preko 40.000 neobjavljenih listova ispisanih tzv. Gabelsbergerovom stenografijom. Njih je 1938, dakle malo prije početka Drugog svjetskog rata, avanturistički iz Njemačke u belgijski grad Leuven prebacio mladi franjevac Herman Leo van Breda, gdje se i danas čuvaju u istraživačkom centru ustanovljenom posebno u tu svrhu.

Husserl je rođen 1859. u Moravskoj, u Prostejovu (njemački: Prossnitz), u mjestu koje je gotovo stotinu godina živjelo u zaboravu filozofa koji se u njemu rodio. Recimo u parentezi kako je Husserla njegovo djelo Logička istraživanjaučinilo poznatim diljem svijeta, ali mu istodobno nije bilo dostatno za profesuru u Göttingenu. Bio je shvaćen kao anarhist. Pozicija moći se i ovaj put potrudila bagatelizirati tuđi rad i zakočiti napredovanje neprihvaćenom kolegi. Inače, slušatelji u Göttingenu dobro su razumjeli njegova predavanja, njegova „logička istraživanja“. Priča se da su nakon predavanja odlazili na željezničku postaju i ukrcavali se u prvi vlak koji bi naišao, neovisno o tome u kojem je smjeru vozio. Profesorsku karijeru nastavio je 1916. kao nasljednik Heinricha Rickerta u Freiburgu, gdje je pod njegovim okriljem izrastao Martin Heidegger, kojega su također smatrali anarhistom. Husserl ni u Freiburgu nije bio sretan. Zbog predavanja vlastite fenomenološke filozofije ukorilo ga je Znanstveno vijeće, uz napomenu da studenti koji će predavati filozofiju na srednjim školama moraju znati nešto i o drugim filozofijama. Husserl je na taj prigovor reagirao tako da je u nastavku semestra studentima demonstrativno doslovno čitao Jodlovu Etiku. Potkraj života više nije smio ni prići Univerzitetu, pa je živio potpunomice izolirano. Eugen Fink priča kako ga je na proputovanjima za Basel posjetio u njegovu domu u Freiburgu. Husserl ga je zasuo svojim meditacijama, tako da je Fink propustio nekoliko večernjih vlakova za Basel i naposljetku prenoćio u Husserlovu domu, eda bi idućeg dana Husserl iznovice počeo svoje analize. Kada je 1938. umro, na sprovodu su mu bile samo dvije žene: gospođa Husserl i gospođa Heidegger. O tome je u notici u Spiegelu, 1965, javnost obavijestio Martin Heidegger, a jednom drugom prigodom i dodao: „Činjenica da na odru Husserlu nisam još jedanput izrazio moju zahvalnost i štovanje jest ljudsko zakazivanje (menschliches Versagen) za koje sam, u jednom pismu, zamolio gospođu Husserl da mi oprosti.“

Husserl je bio Židov koji je u 27. godini konvertirao u kršćanstvo (protestantizam), ali je sve do smrti ustrajao na tome da je njegova pozvanost, prije svega i iznad svega, filozofska, odnosno fenomenološka – prema zakonima autonomnosti mišljenja, slobodno, neograničeno, nikakvim autoritetom ograničeno ili zapriječeno proučavanje svega što jest. Nema, dakle, marksističke ili kršćanske filozofije. Postoje marksistički i kršćanski pogled na svijet (svjetonazor), postoje komunistička i katolička ideologija, ali filozofija kao filozofija jest ono što jest i ništa drugo – čista filozofija. Filozofska stvar sama jest bivstvovanje, a ne Bog religije ili Ideja ideologije. O tome nam lijepo svjedoče Razgovori s Husserlom, što ih je od 1931. do 1938. zapisivala Adelgundis Jaegerschmidt, katolička redovnica benediktinka, koja ga je njegovala u Freiburgu. Između nje i Husserla razvilo se tijesno prijateljstvo. Sestra Adelgundis stalno se ufala da će Husserla preobratiti na katoličanstvo, na što joj je on išao maksimalno uz dlaku, ali što se tiče svoje predanosti autonomiji filozofije nije nimalo popustio. Ni na samrtnoj postelji. Tjedan dana prije smrti, 26. travnja 1938, Husserl se, iskren i pošten do kraja, neće bojati zanijekati Boga, naime Boga u fenomenološkom smislu riječi: „Bog mora biti kod mene, ali ja ga ne osjećam.“ Nije osjećao Boga kao biće ponad čovjeka i nije osjećao Boga koji se autoritativno objavljuje čovjeku. Biblijski Bog je za Husserla prema vani projicirano čisto Ja, dakle religiozno uprizorenje i ispostava toga Ja kao apsolutnog subjekta svijeta fenomena, kojemu se kao takvom, kao čistom, može približiti samo filozofija kao čista fenomenologija. Filozofsku poštenost ili poštenost intelekta (Ehrlichkeit des Intellekts) nije moguće nadomjestiti religioznom poštenošću ili poštenošću srca (Redlichkeit des Gemütes). Filozof mora ustrajati na svojim kriterijima! Tu činjenicu Husserl ovako ilustrira, odnosno dokumentira: „Cijeli svoj život borio sam se za tu poštenost i kad su drugi bili već odavna zadovoljni, ja sam se svagda iznovice pitao i provjeravao je li u pozadini kakav odsjaj (Schein) nepoštenosti. I danas je cijelo moje djelo: svagda iznova ispitati i provjeriti (prüfen und sichten), jer sve što sam postavio jest relativno. Treba imati hrabrosti da ono što smo još jučer spoznali kao istinito, a danas uviđamo da je zabluda, kao takvo i priznamo i iskažemo. Ništa nije apsolutno. To sam nekoć rekao svojem učeniku franjevcu, pateru P. Bio je vrlo bistar i filozofski me pratio, ali samo do određene točke. Potom nije imao hrabrosti progledati i nešto priznati kao zabludu. Za njega je i u filozofiji vrijedilo samo ono apsolutno. Tu su se naši putovi razišli.“ Tu se odvajaju i putovi teologije i filozofije. Teologija kao znanost o vjeri ne može se odreći Boga kao apsoluta. Pretpostavlja ga. Kada čitamo neku teološku knjigu, možemo uživati u njezinu oštroumlju, možemo pronaći odlične, posve filozofske pasaže, no unatoč tome, te su knjige zapravo dosadne, budući da je njihov kraj svagda već unaprijed znan. Mogu biti itekako ničeanske, mogu sezati itekako duboko u ponor nihilizma, predstavljati se čak kao knjige koje polaze od tzv. teologije mrtvog Boga, no u konačnici ćemo se ipak naći pred onim što očekujemo od sama početka: ugledat ćemo Boga objave, Boga kao apsoluta vjere. Filozofija kao temeljna ljudska ljubopitnost ili rado-znalost je unutar tih knjiga već unaprijed plombirana, blokirana alfom i omegom jedino prave vjere, njezinim pretpostavljenim ishodištem i stjecištem. Prava vjera i prava, slobodna ljubopitnost se isključuju.

Godine 2000, prilikom stogodišnjice pojave Logičkih istraživanja, otkrivena je spomen-ploča u gradskoj vijećnici Prostejova u čast velikog filozofa. Prigodni govor održao je češki filozof, bivši disident i političar Jan Sokol. Ukazao je na trostruko Husserlovo nepostojanje u rodnom mjestu. „Za češke nacionaliste nije postojao jer je govorio njemački, za naciste nije postojao jer je bio Židov, a za komuniste nije postojao jer je kao filozof bio idealist.“

Posrijedi je identična volja različnih – i lijevih i desnih – ideologija da ne postoji netko tko se ne uklapa u njihove zadane okvire. Ideologija je volja za svijetom u kojem ne postoji krisis, dakle otvorenost, dogodovština, iznenađenje, tajna … Njoj su ljudi suvišni, mnogi ljudi. Ne podnosi razlike, ne prihvaća drugog i drukčijeg. Ideologija je zamor jednakog. U njoj je sve jednako i sve dosadno. Sve se vječno vraća i ništa se ne razumije. Općenito uzevši, ideologija služi stvari volje, a ne stvari mišljenja. Štoviše, ona guši, paralizira i onemogućuje svaki misaoni pokušaj. Ne samo što ne otkriva, nego ona čak i prikriva ono što doista jest.

No, kad se digne ideološka magla, svijet pridobiva drukčiji oris. Tad otkrivamo da postoji više ljudi, da svijet, kako bi rekla Hannah Arendt, nije nastanjen (svemoćnim) Čovjekom, nego ljudima: „Kada bi jedan čovjek quačovjek bio svemoćan, tada se uistinu ne bi moglo uvidjeti zašto bi trebali postojati ljudi – isto onako kao što u monoteizmu svemoć Boga čini ovoga JEDNIM (EINEM). U tom smislu, svemoć jednog čovjeka čini ljude suvišnim (überflüssig)“. Ne, svijet je nastanjen ljudima, smrtnim i konačnim ljudima, unikatnim i nenadomjestivim. S Emmanuelom Levinasom, filozofom alteriteta par excellence, možemo zato zaključiti: „Jedina stvar koja nas čuva od ideologije jest nadzor nad općim, polazeći od pojedinačnog.“