Agape

Mario Kopić:

 

Agapelogija Denisa de Rougemonta

 

Marta 1926. objavio je Denis de Rougemont u Revue de Genève ogled »Zbogom, lijepi neredu…« (Adieu, beau désordre…). Jean Pauhlan, tadašnji arbitar francuske književnosti, urednik famozne Nove francuske revije, kojemu ništa vrijedno s francuskog jezičnog područja nije moglo promaći, piše autoru s molbom da mu pošalje svoje neobjavljene radove. No ime Jeana Paulhana nije ništa govorilo mladom Rougemontu. Odgovorio mu je kratkim pismom: »Gospodine, meni je devetnaest godina i moja je ladica prazna. Čim budem nešto napisao, poslat ću vam«. Tri godine kasnije Rougemont će se naći u Parizu i u jednom salonu, gdje će jedva jedvice ikoga poznavati, presretne ga stariji gospodin i oslovi: »Minule su godine, gospodine, otkada sam vas zamolio za suradnju«. Bio je to Jean Paulhan, nije zaboravio mladog Švicarca.

Osim po nešatelskom akcentu, Rougemont će se u Parizu razlikovati i po predanosti duhovnom angažmanu u znamenju «djelatnog pesimizma» (pessimisme actif), bitno određenom djelom Kierkegaarda i Karla Bartha. Francusku će javnost upoznati s njihovim djelima, kao i onima Berdjajeva, Ortege y Gasseta, Jaspersa i Heideggera. Druženje s personalistom Emmanuelom Mounierom, suradnja već u prvom broju časopisa Esprit, druženje s Gideom, suradnja s Novom francuskom revijom te prva knjiga Dunavski kmet (Le Paysan du Danube), zemljopisno i duhovno otkrivanje »Europe«.

Stečaj izdavačke kuće Je sers, kod koje je urednik, ostavlja ga bez posla, piše zbirku eseja Politika osobe (Politique de la Personne, 1934), u znamenju formule da »tamo gdje čovjek hoće biti totalan, država nikad neće biti totalitarna«, i prevodi Dogmatiku Karla Bartha. Studijsku godinu 1935/36. provodi kao lektor na Univerzitetu u Frankfurtu. Djela Misliti rukama (Penser avec les Mains, 1936) i Dnevnik intelektualca bez zaposlenja (Journal d’un intellectuel en chômage, 1937) proslavit će ga i uvrstiti među najizvornije mislioce mlađeg naraštaja. Utvrđujući svoj personalizam u vrijeme kada se na drugoj obali Rajne pojavljuje oličenje antipersonalizma, Rougemont će u Njemačkom dnevniku (Journal d’Allemagne, 1938), što ga je pisao od oktobra 1935. do juna 1936. kao francuski lektor na sveučilištu u Frankfurtu, zapisati: »Proživjevši gotovo godinu dana u hitlerovskoj Njemačkoj, imao sam običaj reći, kada bi me upitali za razloge zbog kojih su toliki Nijemci pristali uz bjelodano bezumnu doktrinu: Vidio sam neke svoje studente kako postaju nacisti. Vidio sam kako se fizički mijenjaju. Dobili su tvrd izgled, objektivan pogled, bljedilo u licu, otežalost donjeg dijela obraza, po čemu se već na prvi pogled prepoznaje nacistički šef. Ma kako vam to moglo izgledati malo ozbiljno, ali vjerujem da je totalitarizam virus, i ako ga dobijete, nećete mu se više moći oduprijeti«. Nacional-socijalizam će Rougemont pritom vidjeti kao njemački ekvivalent «jakobinskog momenta», koji je u Francuskoj predstavljala Revolucija iz 1789. godine. Opisujući nacizam kao «smeđi jakobinizam (jacobinisme brun)», a njegove pristaše kao «sans culottes u smeđim košuljama (sans culottes en chemise brune)», ukazuje u kojoj mjeri je Treći Reich u svojim težnjama kao i metodama dužnik «duha iz 1789. godine», svemu onome što je nacizam denuncirao u svojim govorima: »Isti centralistički duh; ista opsesija za jedinstvom-blokom (obsession de l’unité-bloc); ista egzaltacija nacije koju se smatra misionarom jedne ideje; isti smisao simboličnih proslava za obrazovanje duhova».

Samo sat vremena nakon Hitlerova ulaska u Pariz, 15. juna 1940. godine, poslat će Denis de Rougemont članak pod naslovom U ovom času ili Pariz (À cette heure òu Paris) dnevniku La Gazette de Lausanne. U njemu će, između ostalog, zapisati: »Riječ je o tragičnoj nemoći tog slavodobitnog pobjednika: sve što hoće prigrabiti mijenja se njegovim prilaženjem – kralj Mida proleterskog doba – u iskrivljeno željezo, u hrpu gubavog kamena (pierraille lépruse)«. To, kao i suosnivanje jedne od prvih organizacija pokreta otpora Hitleru, Ligue du Gothard, pribavili su Rougemontu, na intervenciju njemačkog veleposlanika, »zbog uvrede stranog državljanina (sc. Hitlera)«, zatvor u Švicarskoj i kasnije egzil u Sjedinjenim Američkim Državama. No Rougemont je u to vrijeme već stekao svjetsku slavu knjigom o najtemeljnijem i najsuptilnijem od svih fenomena: ljubavi.

Knjiga Ljubav i Zapad (L’Amour et l’Occident), napisana u vrlo kratkom vremenu, gotovo u jednom mahu, objavljena je 1939. godine, s prvim engleskim i američkim prijevodom koji dolaze prvih mjeseci europskog i potom svjetskog rata.

Imala je ta knjiga veliki upliv na niz autora, poput Lawrencea Durrella, Célinea, Henrya Millera i John Updikea, Luisa Mumforda ili Marshalla McLuhana. Jean Cocteau (u filmu Vječno vraćanje) i Maurice Béjart priznat će da su Rougemontove analize mita o Tristanu iz te knjige za njih bile od veće koristi nego sva djela psihoanalize.

Knjiga Ljubav i Zapad kompleksan je ogled u kojem su pitanja religije, kulture, mitologije, filozofije, literature, psihologije i morala postavljena tako da se recipročno objašnjavaju. Brojne teze i suptilne analogije koje predlaže mogu se svesti na Rougemontovo nastojanje da naspram kršćanstva pod utjecajem istočne, »manihejske« tradicije, postavi izvorno, »pravovjerno« kršćanstvo, kojeg bi istinski nasljednik imao biti kršćanski personalizam. Fundamentalna opreka u životu jest opreka između poganske ljubavi-strasti i milosrdne kršćanske ljubavi, između eros i agape: između ljubavi koja nas odašilje u budućnost i ljubavi koja nas obavezuje ovdje i sada.

»Eros se podvrgavao smrti zato što je htio egzaltirati život iznad naše konačnosti i ograničenosti kao stvorenja. Tako nas isti poriv (mouvement), koji čini da obožavamo život, strmoglavljuje u njegovo nijekanje. To je duboka bijeda, očaj erosa, njegovo neizrecivo sužanjstvo – izražavajući ga, agape ga oslobađa tog sužanjstva. Agape zna da zemaljski i vremenski život ne zaslužuje biti obožavan, niti ubijan, nego ga treba prihvatiti u poslušnosti Vječnom. Jer naša se sudbina, naposljetku, odigrava ovdje dolje. Ljubiti treba na zemlji. A s onu stranu nema obogotvorujuće (divinisante) Noći, nego Sud Stvoritelja.«

Prirodni čovjek, poganin, navodi Rougemont, to nije mogao ni zamisliti. Bio je osuđen vjerovati u eros i prepuštati se njegovoj »najmoćnijoj želji«, od nje očekivati izbavljenje. No čovjeku koji vjeruje o otkrivenje agape, iznenada vidi kako se krug otvara: vjerovanje ga izbavlja prirodne religije. Sad se može nadati nečemu drugome: sada zna da postoji i drugi način izbavljenja od grijeha. Eros je, zauzvrat, pošteđen svoje pogubne, ubilačke uloge i oslobođen svojega usuda. Jer eros je prirodnog čovjeka mogao odvesti samo u smrt. Eros, ta naša najviša, vrhovna želja, egzaltira i uznosi naše želje samo da bi ih žrtvovala. Ostvarenje ljubavi je nijekanje, potiranje svake zemaljske ljubavi. Njezina sreća je potiranje svake ovozemaljske sreće. »Promatrana sa životnog motrišta, takva Ljubav može biti samo posvemašnjom nesrećom«. Za dualističku, manihejsku koncepciju, karakterističnu za poganstvo, vrhunac koje je grčka kultura, život u tijelu je samo nesreća, dočim je smrt krajnje dobro, iskupljenje za grijeh rođenja, reintegracija u Jedno i u svijetlu nerazlikovnost. Iz tog zemaljskog života možemo postupnim uspinjanjem, progresivnom i dobrovoljnom smrću, askezom kao negativnim aspektom prosvjećenosti, dospjeti do Svjetlosti. No kraj duha, njegov cilj, ujedno je i kraj ograničenog i neposrednom mnogostrukošću zamršenog života.

Krajnji je cilj te dijalektike dakle ne-život, smrt tijela. Sve poznate religije nastoje oplemeniti čovjeka, a na kraju osuđuju njegov »stvoreni« život. Bog Eros egzaltira i sublimira naše želje, sabire ih u jedinstvenu Želju, koja ih na kraju uništava. Jer su noć i dan, svjetlo i tama, nespojivi, stvoreni čovjek koji pripada noći/tami može se spasiti samo ako prestane postojati i »izgubi« se u okrilju božanstva.

»Kršćanstvo posvema preokreće tu dijalektiku svojom dogmom o Kristovu otjelotvorenju u Isusu. Umjesto da smrt bude krajnji cilj, ona postaje prvim uvjetom. Ono što Evanđelje naziva ‘smrt u samom sebi’ početak je novog života, ovozemaljskog. Nije to bijeg duha izvan svijeta, nego njegov prisilni povratak u naručje svijeta! Neposredno opetovano stvaranje. Ponovna potvrda života, naravno ne starog života, i ne idealnog života, nego onog sadašnjeg kojega je Duh ponovno prisvojio. Bog – pravi Bog – stvorio je sebi čovjeka, pravog čovjeka. U osobi Isusa-Krista tama je doista ‘primila’ svjetlost. I svaki se čovjek od žene rođen, koji to vjeruje, duhom odmah preporađa: mrtav za sebe i mrtav za svijet, ukoliko su čovjek i svijet grešnici, ali vraćeni sebi i svijetu, ukoliko ih Duh hoće spasiti. Otada ljubav više nije bijeg i stalno odbijanje čina. Započinje onkraj smrti, ali se vraća životu. I ovim preobraćenjem ljubavi pojavljuje se bližnji«.

Dualizam svjetla i tame, doveden do svojih logičkih krajnosti, hegelijanski kaže Rougemont, dostiže s obzirom na život apsolutnu nesreću: smrt. Kršćanstvo je smrtna nesreća jedino čovjeku koji je odvojen od Boga, ali vjerniku koji »stječe spasenje« kršćanstvo je okrepljujuća i blažena nesreća već u ovom životu. Za Eros je živo biće tek varljivi pretekst, povod, prilika da se rasplamsa. On ga odmah uklanja, budući da hoće sve više gorjeti, izgarati sve do smrti. Pojedinačno biće je samo manjak, zatamnjenje jedinstvena bivstvovanja. »Kako da ga takvog doista zavoli?« Budući da je spasenje samo s onu stranu, religiozni čovjek odbacuje stvorenja za koja njegov bog ne mari. Tomu nasuprot, Bog kršćana, i samo on, nije nikoga odbacio. Naprotiv, on nas je prvi zavolio, unatoč našoj ograničenosti, štoviše, našu je ograničenost čak i prikrio. »Prikrivajući čovjekovu grešnost i izdvojenost, ne griješeći i ne izdvajajući se, Božja nam je ljubav utrla radikalno nov put, put posvećenja. Suprotnost sublimaciji, koja nije ništa drugo do varljiv bijeg s onu stranu konkretnosti života«. Ljubav postaje pozitivnim činom, činom transformacije.

Dok je eros nastojao zakoračiti u beskraj, kršćanska je ljubav ili agape poslušnost u sadašnjosti. Jer ljubav prema Bogu znači slušati Boga koji nam nalaže voljeti jedni druge, zapovijed ljubavi prema neprijatelju je napuštanje sebeljublja, onog Ja obuzeta željom i tjeskobom, smrt izolirana, usamljena čovjeka, ali isto tako i rođenje bližnjeg. Onima koji podrugljivo pitaju: Tko je moj bližnji?, Isus odgovara: To je čovjek kome ste potrebni. Od tog trenutka svi odnosi među ljudima mijenjaju svoj smisao. Novi simbol Ljubavi više nije beskrajna strast duše u potrazi za svjetlošću, nego je to sad brak Krista i Crkve. Time se mijenja i ljudska ljubav. Dok su je poganski mističari sublimirali i od nje čak pravili boga, ali je istodobno poklanjali i smrti, kršćanstvo je opet postavlja na njezino mjesto i posvećuje je brakom. Takva ljubav, zamišljena prema slici Kristove ljubavi spram Crkve, odista može biti uzajamna. Jer ona ljubi drugog kakav on doista jest, umjesto da voli ideju ljubavi ili smrtonosni zanosni plam („Bolje je ženiti se negoli izgarati“, poručuje Sveti Pavao). Usto, to je sretna ljubav – unatoč zamkama grijeha – jer ona, u poslušnosti, na ovom svijetu doživljuje svu svoju punoću. Život za koji me ženidba vezala za cijeli život, to je, prema Rougemontu, čudo braka. Život koji želi moje dobro koliko i njezino, jer su ta dva dobra pomiješana: a kada ne bi bilo za cijeli život, to bi bila prijetnja. No koliko ljudi zna razliku između opsesije koja ih obuzima i sudbine koja im je dodijeljena?

Iz svega rečenog proishodi da ljubav nije isto što i zaljubljenost: »Biti zaljubljen ne znači nužno i ljubiti. Biti zaljubljen je stanje, ljubiti je čin. Stanje podnosimo, na čin se odlučujemo. Dakle, obvezu (l’engagement) koju nosi brak nije moguće časno primijeniti na budućnost stanja u kojem smo danas; ali može i mora sadržavati budućnost naših svjesnih činova koje preuzimamo na sebe: ljubiti, ostati vjeran, podizati djecu. Vidimo koliko su različita značenja riječi ljubiti u svijetu erosa i u svijetu agape. Još bolje to vidimo ako ustanovimo da nam Bog iz Svetog pisma ljubav zapovijeda. Prva zapovijed Dekaloga Ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svom misli svojom može se odnositi samo na djela. Posve bi besmisleno bilo od čovjeka zahtijevati neko čuvstveno stanje. Imperativ ljubi Boga i bližnjeg svojega kao samog sebe stvara strukture aktivnih odnosa. Imperativ budi zaljubljen bio bi besmislen; ili bi, ako bi bio ostvariv, čovjeka lišio njegove slobode«.

S ovakvim određenjem agape, kršćanska »nesebična ljubav«, prema Rougemontu, javlja se naposljetku u svojoj veličini i punoći, kao potvrda bića na djelu. Poganska »ljubav-strast«, eros, otrov je idealističke askeze, dakle sve ono što Nietzsche inače predbacuje kršćanstvu. Dakle, eros, a ne agape, slavi naš nagon smrti i želi ga idealizirati.  Agape ne zna uništavati, čak ne želi uništiti ni ono što uništava; erosu se osvećuje spašavajući ga. Eros se rješava svoje smrtne, ubilačke uloge i oslobađa svoje sudbine. »Čim prestaje biti bogom, prestaje biti demonom«. Eros kao eros nije grijeh, grijeh je sublimacija erosa. Svoje pravo mjesto ima u »provizornoj ekonomiji Stvaranja, odnosno onoga što je ljudsko«, dakle ne pripada mu ništa što je više od toga. Uostalom, prirodni čovjek, poganin, nije ni mogao postupiti drukčije nego od erosa načiniti boga. To je bila njegova najveća, najopasnija i najmisterioznija moć, najdublje povezana sa samim životom. »Sve poganske religije diviniziraju Želju. Sve ištu oslonac i spas u Želji koja stoga ubrzo postaje najljućim neprijateljem života, zavodljivošću Ništine (la séduction du Rien)«.

No, čim je Riječ postala mesom i počela nam se obraćati ljudskim riječima, spoznali smo ovu novost: ne mora se sam čovjek izbavljati i tražiti spasenje, njega će izbaviti Bog koji ga je prvi zavolio i koji mu je prišao. Spasenje nije više z onostranosti, negdje u nedoglednim visinama, u beskonačnom uznesenju želje, nego je spasenje na ovom svijetu u poslušnosti otjelovljenoj Riječi. Pa zašto bismo se bojali želje?, pita se Rougemont. Čim prestanemo od nje praviti božanstvo, čim je prestanemo divinizirati, ona gubi moć. Upravo to potvrđuje iskustvo vjernosti u braku. Jer ta se vjernost zasniva na početnom nepristajanju i zakletvi da se neće njegovati iluzije strasti, niti ih se tajno obožavati, niti se od njih očekivati misteriozni višak života. Kršćanstvo je, naglašava Rougemont, nedvosmisleno proklamiralo posvemašnju jednakost spolova. Budući da je žena jednaka muškarcu, ona samim tim ne može biti „cilj“ muškarca. Istodobno, ona je pošteđena životinjskog poniženja koje joj, prije ili kasnije, sljeduje kao otkupnina za divinizaciju ljudskog stvora. No tu jednakost ne treba shvatiti u današnjem smislu riječi. Ona potječe iz otajstva ljubavi, ona je samo znamenje i dokaz pobjede agape nad erosom. Jer stvarno uzajamna ljubav zahtijeva i postiže jednakost onih koji se ljube. Bog očituje svoju ljubav prema muškarcu, ali zahtijeva da on bude svet kao što je svet i sam Bog. A muškarac dokazuje svoju ljubav prema ženi tako što prema njoj postupa kao prema posve ljudskoj osobi, a ne kao prema vili iz bajke, polubožici, polubahantkinji, snu i seksu.

U pozadini svih Rougemontovih teza i analogija, koji inače kao i Nietzsche potječe iz porodice protestantskih pastora, nalazi se vjera u postojanje »kraljevstva nebeskog«, raja s Bogom kao jamcem besmrtnosti i pravednosti. Otuda ne samo bezuvjetno povjerenje u Božje zapovijedi, nego i u njihov apsolutni primat. Primat i u tom smislu da zapovijed ljubavi prethodi samoj ljubavi. Kršćanska ljubav jest to što jest samo kao htijenjem preparirana ljubav. Nije prije svega čuvstvo, nego volja. To je pravo značenje Rougemontova naglašavanja da ljubav nije stanje, nego čin na koji se odlučujemo, dakle voljom »proboden« čin. U ime volje, recimo Božje volje, Rougemont nastupa kako protiv požude tako i protiv žudnje.

Ne nastupa samo protiv erosa, nego i protiv seksa. Zapravo eros smatra samo sublimiranim seksom, a žudnju samo duševnim produžetkom tjelesne požude. Najsnažnije odbacuje zato upravo spontanu ljubav, ljubav na prvi pogled, koju neposredno povezuje s trubadurskom ili romantičnom ljubavlju, s ljubavlju koju ne smatra ljubavlju, nego jedino i samo zaljubljenošću. U njezinom sublimnom obliku, zaljubljenošću u samu ljubav. No ne u istinsku ljubav, jer u sintagmi »ljubav spram ljubavi«, koju često koristi, dakako pejorativno, ljubav naposljetku ne znači ljubav: niti ljubav na prvom, niti ljubav na drugom mjestu.

Ljubav u tom slučaju znači perverznu, s kršćanskog pogledišta naložene ljubavi, upravo izopačenu, samovoljnu i nedomišljenu ljubav. No agape, kao naložena ljubav, unatoč svojoj nesebičnosti, svojoj darežljivosti, nije sva ljubav. Ljubav prema majci je djelatna ljubav, ljubav-čin, nije dakle samo stanje, ali ipak u osnovi nije voljni čin. Nije ponajprije stvar htijenja, odnosno volje, nego čuvstva. Tako je i s ljubavlju spram života. Ako bi ljubav spram života bila naložena, tada bi ona živjela kao dužnost, nipošto kao radost.

A ljubav spram života, nije li ona prije svega i iznad svega veselje spram života, tek potom sve drugo?

 

Malus kao doctor velikomučenicus

Novica Milić:

 

Ignoramus & Ignorabimus

Mali i doctus diaboli

 

Nekad davno, u zoru hrišćanske Evrope, doctus – učen, učenjak – bilo je počasno zvanje, intelektualni nadimak. Nije bilo potrebno da se piše tzv. doktorska disertacija. Bila je to vrlo šarena i zabavna titula: Bonaventura (Đovani, iz XIII veka, a ne Đakomo, sadašnji vezni igrač Milana) bio je doctus seraphimus, Toma Akvinski doctus angelicus, Duns Škot (Scotus) doctus subtilis. Osim što su bili serafimski, anđeoski, suptilni doktori, počeli su odmah da se pojavljuju i drugi, čitava silesija doktora od tada do danas, jer je titula postala deo akademske mašinerije naučavanja, odnosno simbolički kapital onoga ko se tom titulom diči.

Počasno zvanje će se, sa stvaranjem prvih univerziteta, u Bolonji, Parizu i Oksordu, formalizovati. Prva je počela Sorbona, koju je direktno nadgledala Rimska crkva i na kojoj je glavna stvar bila teologija. Krajem XIII veka procedura za sticanje zvanja doktora je bila otprilike ovakva: kandidat treba da napiše originalnu disertaciju (raspravu) iz teologije; sama teza u toj raspravi je jedna i jedina koja može biti – da Bog postoji – a originalnost se sastojala u tome da se nađu novi argumenti, dotle neistraženi, za Božju egzistenciju. Pošto je na latinskom proizveo svoju školsku radnju, kandidat je predaje Sorboni gde se organizuje tzv. odbrana disertacije. Kažu da su tada i tamo imali poseban, uzak i zamračen amfiteatar za te prilike, sa vrlo strmim redovima sedišta, da su svi profesori teologije na Sorboni prisustvovali događaju, a odbrana je (u savremeno doba se na francuskom univerzitetu koristi izraz “podrška”, “odbrana” je postala akademsko-politički nekorektan izraz) tekla tako što je kandidat stajao u dnu tog mraka, dok je jedan, obično najvispereniji i najgadniji profesor imao ulogu da bude “đavolji advokat”, advocatus diaboli, koji je mogao da osporava svim čime je raspolagao, ne samo disertativnu argumentaciju, već i samu tezu, stav o postojanju Boga, navodeći vodu na vodenicu Božjeg protivnika, Đavola, o tome da Ovaj Veliki ne postoji. Jadničak u dnu se branio, znojio i mučio, a kako, iz razloga opstanka institucije teološkog fakulteta, same teologije i cele te univerzitetske privilegije ipak ne bi smela na kraju da pobedi teza Đavola o nepostojanju Boga, kandidat je mogao, i to tri puta u toku odbrane, kad je bio priteran uz zid i nije znao šta mu je činiti, da se posluži nekom vrstom akademskog “kviska”, formulom ingoramus et ignorabimus – “ne znamo i nećemo da znamo” za đavolsko osporavanje.

Od svih teoloških doktora najzanimljiviji je slučaj Svetog Bede, inače engleskog dominikanca iz VIII veka kojem je Vatikan naknadno, i to milenijum kasnije, dodelio titulu doktora: doctus venerabilis. Jer to može da uteši našeg Sinišu Malog, nesuđenog doktora Univerziteta u Beogradu, kome je pre nedelju dana poništen doktorat zbog plagijata, da će jednog dana ipak moći da se nazove doctus, recimo tamo u XXXI veku. A možda i ranije: pošto je nedavno od Srpske pravoslavne crkve dobio orden za udarničke zasluge u davanju naših budžetskih para istoj, koja je inače izvan finansijskog sistema, osim kad treba da uzme državne novce, predlažem Patrijarhu i collegia doctorum naše Bogoslovije da se Mali časti zvanjem doctus velikomučenicus. A ako im je zazorno na latinskom, jer su lukavi Latini pravi pogani pa im je i jezik pogan, neka uzmu neku dostojnu crkvenoslovensku titulu, kao što je učevnjak pareiskatitelj i kasobljustitelj, ili slično. Uostalom, ako bi bilo na latinskom onda bi i prezime Malog moralo biti Malus, a to već stvarno nije u redu; em je i Mali ne baš najzgodnije, em bi malus bio bedak, jer znači “loš”, “zao”.

Naš je Mali, Siniša, svoju disertaciju predao i odbranio – da, bila je odbrana, pred komisijom, kako je red, još 2014. Ali sreću je Malom pokvario advocatus diaboli jednog strašnog prezimena, Karapandža, koji, još strašnije, radi kao profan u nemačkom Visbadenu i ne bi trebalo, ali zaista, da ga boli ona stvar šta mi ovde muljamo, kakve teze zastupamo, da li ovde Bog postoji ili se molimo i verujemo u Đavola (da, verujemo, i Đavo vlada našim dušama i telima, je l’ ti krivo, Rašo?), te kome, kada, kako i zašto dajemo titule učevnjaka. Ali je taj advocatus crne šape provukao spis Maloga kroz specijalizovan softver pa se crno na belo pokazalo da je veliki deo Mali prepisao od drugih, ukrao, što bi rekao zli narod, iliti plagirao, kako se to akademski tepa. A nije lepo, nikako nije lepo da najpre gradonačelnik prestonice, a onda i ministar finansija, takoreći čuvar državno-narodne kase, bude lopov, pa makar samo akademski.

Što je pet godina bilo potrebno Univerzitetu u Beogradu da, uprkos crno na belo evidenciji, poništi Malome radost doktoriranja? Eh, što. Najpre, setite se, piše dva pasusa gore, da je univezritet bio, i velikim delom ostao, jedna srednjevekovna institucija. Ako ne verujete, pogledajte samo kako vrhovnici na univerzitetima izgledaju u tzv. svečanim prilikama, upravo na promocijama doktorskih i sličnih zvanja: obučeni su u toge, nadodoljeni nekim lancima i kolajnama, i liče, za neupućene, na indijanske ili afričke poglavice u kombinaciji sa dizelaškim insignijama i kapama sečenim ravno, na tepsiju, sa kićankama koje kao da su skinuli sa muzejskih fijakera. Upućeni, pak, znaju da srednjevekovno nije samo poreklo te institucije, već da je vreme, tempus, na jednom univerzitetu sasvim drugačije nego u mirskom životu: tamo je vek ništa, a dan godina. Ili beše obratno? Kako bilo, univerziteti ne žure. Zli jezici, oni advokati diaboli, rekli bi da je razlog otezanja drugačiji: Mali nije mali, već veliki, vrlo veliki igrač ove vlasti, u njegovim rukama su i nož i pogača, što je demonstrirao pre nekoliko dana kad je, odmah po poništenju njegove krađom zaslužene titule – inače njemu samome nepotrebne za praktičan život, to je kod njega čist larpurartizam, igračka za unuke – srezao budžet BU za 535 miliona, seiri opozicija, a Mali demantuje. Ali, nastavljamo mi, ima i drugih razloga.

Naime, pošto je pisac ovih veselih redova i sam profan, radio na BU, bio čak član jedno kraće vreme i Saveta (tamo gde se biraju tzv. rektori i ostala vrhuška koja će kačiti kolajne i navlačiti toge, a gde se zapravo odlučuje o imovini i parama koje Univerzitet troši i o sličnim sitnicama), pa pobegao odatle glavom bez obzira čim se uklazala prva povoljnija prilika, može da vas izvesti da – što je uvid koji se da proveriti od strane svakog iole upućenog u te stvari – najveći deo domaćih doktorskih disertacija predstavljaju kompilacijske školske radnje, zaodenute u odgovarajući profesionalni žargon i obučene u akademski žanr fusnota, bibliografija i sitnih napomena. Najpre su se disertacije vratile na “teološki” nivo, kad je posle II sv. rata ovde zavladala Komunistička partija, pa su teze morale i mogle biti marksističke (“Marksizam u fizici”, kako vam zvuči kao tema? da, postojala je takva teza kod nas), što je značilo da su ideološke, a obaranje nivoa originalnosti se nastavilo i kad se više nije zahtevao izričiti marksizam; kad jednom tamo stvari počnu da idu na dole, više se ne može nazad. I znam da ću naljutiti ogroman broj svojih, naročito državnih kolega profesora i doktora, ali po mojoj proceni barem tri četvrtine domaćih doktorskih disertacija u tzv. humanistici jesu puke kompilacije, a za tehničke nauke neka to istraži neko upućen u te oblasti. Doktorska disertacija se, inače, zakonski definiše kao “originalni doprinos” nauci.

Pa zašto se to ne pretrese, prestane s tim i ne poništi ako treba? Eh, zašto. Prvo, vrana vrani oči ne vadi, kaže naš zli narodni jezik, a potom za razliku od velikog Malog, koji je zaražen opštom bahatošću tekućeg režima pošteno prepisao, ili dao da mu se prepiše, i nije se pomeo foliranjem fusnota i navođenjem bibliografskih izvora, makar i onih kripto, u kompilacijama naših učevnjaka su sve fusnote, bibliografije i izvori na mestima gde treba da su, pa je, iako od originalnosti nema ni o, formalno – a time i pravno, zar ne – sve u redu. O tome svemu se ne govori, merila su odavno u blatu, ali za vladavinu mediokritetskog i birokratskog duha kod naših akademskih ljudi govori stanje naše “nauke”, koju moram staviti među navodnice jer ta reč ipak drugde, ali ne kod nas, još ima nekog smisla. Tim pre što je već par decenija za napredovanje u tzv. akademskim zvanjima potrebno imati “emove”, radove u opskurnim zbornicima i periodikama koje niko ne čita, a koji se, ti silni radovi, dobrim delom objavljuju po malus principu “ja tebi, ti meni”. To kao bonus dokrajčava univerzitete po celom svetu, a kako neće tek ove naše.

Naš tipični prof. dr izgleda otprilike ovako. Titula mu je dala tzv. venia legendi, pravo da predaje. On se budu ujutru, posmatra svoju njušku u ogledalu, ona naspavana sija pa kaže sebi: bokte, vidi me, ja sam doktor, pa još profa, moja pokojna baba nije ni slutila dokle ću stići u životu (i zaista, časna starica nije to slutila). Sujeta naših akademskih ljudi ravne je sujeti naših političkih ljudi, a to znači u nebeskoj, serafimskoj sferi, iako većinom provedu svoj radni vek predajući iz beležaka koje su napabirčili još dok su pisali doktorsku radnju, kao asistenti, odnosno asistenti pripravnici, pa im onda dodelili “predmet”, “oblast” ili danas “kurs”. Znam mnoge koji su od asistenture do redovne profesure godinama, decenijama i decenijama, ponavljali isto; što je u redu pred onim jutarnjim ogledalom tokom toalete, ali nije u redu pred studentima tolikih generacija, od kojih još traže da te njihove frazetine i klišeje uče napamet. Ali ko će stati tome na rep, kad nema ni glave.

Nije mi žao Malog. Mali je dovoljno veliki da to prežali, a ako ne, uvek može našim parama kupiti još jednu titulu megatrend velikomučenika. Žao mi je našeg Predsednika, te fine i tankoćutne duše, koja je pod barem dvostrukim pritiskom: spoljašnjim, da nekako “reši” Kosovo, to znači da pljune na svoju radikalsku, ultranacionalističku i patološku prošlost, da slomi kičmu nacionalne mitologije u njenim pretkosovskim, kosovskim i postkosovskim ciklusima epike i lirike, da nam sve tetitete (identitete, suverenitete, legitimitete i pročaja) skrši kao dete zvečku, a iznutra, pa, u pitanju kako izgleda nije neozbiljna stvar, pritisak je krvni. Čovek je očito stresiran – a to je najopasnije u hipertenzijama, imam je i sam, i zato sam saosećajan do bola – događajima poništenja doktorske titule Malog, svoje desne ruke za sve poslove i leve i desne ruke, za ono u džep i iz džepa, kad je izjavio, odmah posle obelodanjenja odluke Etičkog odbora BU: “Odluka je duboko politička”, rekao je Vučić, rekli su mediji, a doneli su je “neškolovani, najgori i večiti studenti”, rekao je, rekli su. Tako je, care Aleksandre! Selam i aferim! (Nisu baš “neškolovani, najgori i večiti studenti”, ali nema to veze, jesu uplašeni mediokriteti kojima je pet godina trebalo da se opasulje.) Udri bandu i ne brini! Čak i ako se slično dogodi tvojim bližnjima poput dr Sline ili dr Jorgovanke od NeBeSe, nemoj nam se stresirati, još ti nije prošao prirodni rok trajanja na vlasti. Mali će se, kao što znaš, snaći i bez titule, ionako ne bi menjao platu za naše profesorske crkavice. Ne daj Malog, kao što nisi dao ni Gašu ni druge kad su padali helikopteri i ginuli piloti, novinarke lako klečale a fantomi se kompletno idiotski po noći igrali u Savamali. Čuvaj se ti nama, pozdravlja te tvoj doktor Nole, a ako ti odnekud zatreba dr diploma, će se dogovorimo, bre, nismo svi Karapandže iz Švabije; Srbi smo i naši smo. Sve je to smućkala ova popozicija iz buranije, tvrd ti stojim, jer te ne voli. Nego, leči se, bolan, gadna je to tenzija u venama. Tvoj N.

[Iz Novog magazina, 28. IX 2019.]

 

 

 

 

Pesnici su izgubili pesništvo

Franco Arminio:

Pesnici su izgubili pesništvo

 

Verujem da ne postoji jedna ideja pesništva s kojom bi se svi složili. I nije ni važno pronaći takvu ideju pesništva. Važno je da postoje tekstovi koji emotivno i intelektualno hrane ljude. I smatram apsurdnim da poezija treba da se bori za jasnost ili za tamu, za jednostavnost ili za složenost. Pesme dolaze iz tela onoga koji piše, a pre toga iz vazduha u kom kruže mnoge stvari, oblaci i ljudske reči. Pesme su obličja u koje se reči umotavaju na određeni način, poput sena.

Čini mi se da danas u Italiji mnogi pesnici pišu svoje pesme poštujući pravila koja više nemaju smisla. Mnoge su pesme neprijateljski nastrojene, kao da je ljubaznost znak banalnosti. Mnoge pesme imaju intelektualni dodatak koji čitaoci ne zahtevaju, kao da se pesnik boji da nije dovoljno istančan. A poezija je talasat pokret koji dolazi od zadovoljstva ili od očaja tela, nije takmičenje u tome ko bolje poznaje metriku.

Čitaoca ne zanima naše znanje, nego tekst koji mu omogućava da bolje vidi delove sebe i sveta. Čini mi se da mnogi pesnici, čak i oni jako dobri, pišu tekstove koji se vrte u prazno, tekstove zaokupljene religijom bez vernika. Dakako, svako može da piše ono što želi, ali se ne može pretendovati da načelno budu najbolji oni tekstovi koje čitaoci napuštaju, kao da je čitalac uvek kriv, a pesnik uvek nevin. Ustvari, treba imati poniznosti i priznati da su danas čitaoci ispred pesnika. Čitaoci poseduju prirodnost, sposobnost prepuštanja koju su mnogi pesnici izgubili. Jasno je da niko ne želi ovim pesnicima da zabrani da budu zamršeni i nejasni, ali ni oni ne mogu smatrati da onaj ko ih ne prati ne razume poeziju.

Imam utisak da postoji vreme koje je u potpunosti spremno za pesništvo, a da su pesnici za njega neverovatno nepripremljeni. Predugo su čekali da budu ispitani. I sada kada je to vreme došlo, ne znaju šta da odgovore, nastavljaju s verbalnim spravama stvorenim za neko drugo vreme i neko drugo čovečanstvo. Ne kažem da poezija treba da ide u korak s aktuelnošću, samo kažem da se danas poezija više nalazi u srcu onoga koji čita, nego u srcu onoga koji piše.

Manifest privremenih prisnosti

Događa se nešto zanimljivo: pronografija uzima maha. Ono što nazivamo Mrežom jedan je ogroman porno arhipelag, na nekim od ostrva se ne radi ništa drugo. Niko se ne bavi time da na neki način uredi upotrebu porna. Ali ako na društvenim mrežama upotrebiš reč “kurac” isključe te uz veliko licemerje. Ili ako postaviš eksplicitno seksualnu pesmu, odmah se aktivira određena vrsta moralizma. Ako bi danas postojao neko poput Pietra Aretina ne verujem da bio vrlo priznat. I u privatnom životu se događa jedna zanimljiva stvar: ljudi nastavljaju da se venčavaju iako znaju da je brak često prolog za razvod. Promenile su se naše sentimentalne potrebe, ali smo ostali u istim formulama.

Pesništvo, odnosno umetnost pevanja lepote i užasa bivanja u svetu, opredeljuje se za potragu za novim načinima opažanja nas samih i drugih. Kako bi ljubav ponovo bila živa, u sebi mora nositi bednost i neizmerno, ne može biti smeštena u redovima osrednjeg čoveka. Moramo iznova da se njišemo prema krajnostima: ljubav je velika poniznost i velika nadmenost, želimo da u zagrljaj zgrabimo ne toliko telo, koliko zdravlje koje bog gubi usput i koje mi moramo da pronađemo kako bismo dali smisao našim danima.

Ljubav je religija čiji su oltar naša tela, ona je naš prilog svetkovini bivanja u svetu.

Ljubav je jedini način za izbavljenje iz tamnice aktuelnosti. Ako ne volimo, ne samo da ostajemo zatamničeni, nego i pridonosimo podizanju zidova naše tamnice. U ljubavi nikada ne treba čekati poteze drugih. Sve moramo da uradimo mi i to moramo da uradimo odmah.

Ja ne znam šta je ljubav. Znam šta su privremene prisnosti. Ne mislite na kratkotrajne užitke, ne mislite na bračna udaljavanja. Verujem da samo stara vizija nas samih i drugih čini da još uvek mislimo o ljubavi kao o stvari koje prvo nema, a koja se onda pojavi i zatim završi. Meni se čini da postoje delovi nas koji su na određeni način uvek zaljubljeni i delovi koji su uvek u bekstvu ili zakopani i nedokučivi. Ljubav se događa unutar granica neke kulture i neke religije, one se boje mitskih i poetskih izvorišta kojima pristupamo svakim lepim susretom. A voleti nije drugo do susretati i susretati se. A to može biti na pola sata ili na pola veka, nije važno.

Vreme je da napišemo novu sentimentalnu azbuku. Nismo stvoreni da budemo u paru, nismo stvoreni za preljubu, niti za vernost. Jednostavno nismo stvoreni jednom za sva vremena. Ljubav stvara boga koji nas vodi, on nije već spreman, nije neko obličje u koje treba ući, a onda posle sve vreme razmišljati kako iz njega izaći. Ljubav je intimno lokalna dimenzija, uvek se događa u nekom mestu i svaki njen gest je uvek nov. Treba pustiti čitav život da juri kuda hoće i samo pratiti nepredvidljiv let ljubavi.

(Iz knjige L’infinito senza farci caso – Beskrajno neprimećeno)

 

S italijanskog preveo Ivo Kara-Pešić

 

 

Kraj(evi) umetnosti

Mario Kopić.

 

Umjetnost i Ideologija

 

Hegelovo sintagmatsko određenje biti umjetnosti kao ”osjetilnog sjajenja Ideje” (das sinnliche Scheinen der Idee) predstavlja u odnosu na Ideju zapravo pleonazam. Premda ono osjetilno ne sjaji (svijetli) uvijek, sjaj je uvijek osjetilan. Hegel, koji je težio savršenoj tautologiji, htio je dakako reći nešto drugo: da osjetilno samo o sebi ne sjaji, odnosno sjaji jedino i samo ukoliko je sjajenje Ideje. Bez Ideje ono osjetilno bi, prema Hegelu, bilo ne samo lišeno ljepote, nego i lišeno nazočnosti (prisutnosti pred očima). Ostalo bi jednostavno počivati u tami. Trebalo bi ostati, jer post-hegelovska misao priznaje izvorni sjaj samo još osjetilnom, dočim su ideje i razne idejice proglašene tek refleksom. Taj je refleks pak prilično sumnjive vrijednosti, jer su ideje – upravo kao što je to bila Ideja – same o sebi nevidljive. Zato ih valja načiniti vidljivima, afirmirati ih i potvrditi u osjetilnom svijetu (praksi), odnosno u umjetničkom djelu, dakle opet ondje odakle su izašle, u području osjetilnog. Ideje služe kao sredstvo na zaobilaznici od osjetilnog do osjetilnog. Trebale bi biti instrumentom samo-sjajenja osjetilnog i osjetilnosti kao takve. Ideja, to vlastito ime onoga nad-osjetilnog i neprolaznog, tako je pretvorena u prolaznu osjetilnu sliku (Sinnbild, prispodobu) osjetilnog.

Gradacija osjetilnosti ili promocija estetičnosti podudara se s tako s degradacijom Ideje, s disperzijom ideje na mnoštvo ideja i idejica, koje se razmahuju napose preko takozvanih umjetničkih ideologija. Prevrednovanje svih vrijednosti zato ne označava kraj, nego početak ideologija, odnosno računanja s idejama i računanja na ideje. Otuda raznovrsnost na različitim ideologijama zasnovanih estetika.

Nakon preminulosti Ideje, ideo-logija hoće postaviti upravo svoju ideju kao Ideju, ovjekovječiti se kao apsolutno valjana. No nema Ideologije, postoje jedino i samo ideologije koje se bore međusobno, koje nastoje jedna drugu istisnuti i uništiti. U tom kontekstu nije samo ideološka marksistička estetika, nego i svaka druga estetika, uključujući i esteticističku estetiku. U esteticističkoj estetici kao ideologiji larpurlartizma naime nije riječ o umjetnosti kao umjetnosti, nego ujedno i nadasve o umjetnosti kao ideji, dakle o Umjetnosti. No esteticistička estetika unatoč toj ili upravo zbog te dvojnosti daje umjetnosti najviše prostora i slobode. Omogućuje oslobađanje poetike što je druge ideologije blokiraju etikom. U ideologiji larpurlartizma pak nema razlike između etike i poetike. Jedina etika u njoj jest poetika. Dakako, ne poetika u užem smislu, poetika s kakvom operira literarna teorija, ne dakle poetika kao nauk o pjesništvu, nego poetika kao autonomni temelj pjesništva.

Zato je očito da se u slučaju kad se suvremenoj umjetnosti zamjera etička indiferentnost ili čak etički nihilizam, to zbiva svagda sa stajališta neke etike, koja se hoće distancirati od poetike i postaviti se nad nju. Obično se ta etika nastoji nametnuti kao sadržaj, kao osnovna i nužna sadržajna usmjerenost poetike, dok bi poetika kao takva imala biti nešto samo formalno, umjetnost dakle nešto samo na površini slobodno. Na tu shizoidnost sadržaja i oblika, nužnosti i proizvoljnosti, umjetnik kao umjetnik doista nikad ni ne pomišlja,  budući da je sav njegov napor usmjeren upravo na gradaciju oblika u sadržaj, proizvoljnosti u nužnost.

Mallarméovo Bacanje kocke nikada neće ukinuti slučaj, Schönbergove Tri klavirske skladbe op. 11 i Malevičev Crni kvadrat na bijelom fonu tvore umjetničko razmeđe s ovu stranu kojeg dominira samorazviće poetike, a s onu stranu kojeg ostaje neopozivo zaostajanje mimetike bilo čega (ideje, sentimenta, prirode) unaprijed danog i zadanog. Sva trojica i svatko za sebe – pjesnik, skladatelj i slikar – zato izgrađuju svoju vlastitu poetiku, autopoetiku. Pišu čak i svoju vlastitu estetiku.

Za razliku od platonističkih mimetističkih estetika, kojima je poetika nešto sekundarno i koje su uglavnom pisali neumjetnici (filozofi), estetike koje se podudaraju s poetikom jesu poetološke ne samo u odnosu spram načina ili forme, nego i u odnosu spram same ideje ili sadržaja umjetničkog proizvođenja, proizvođenja, a ne samo proizvoda. Umjetnik nije sada mimetičar, nego ono što je bio i prema Platonu: pojetičar (proizvođač) ideja.

Jalovost onih koji utvrđuju da je svaka mimeza već i pojeza, i obrnuto, posvjedočuje se pri činjenici da proizvođač ideje – bio to nekadanji bog ili sadašnji umjetnik – ništa ne nasljeduje, ništa ne imitira, ništa ne podražava. Potom, u drugoj fazi, pri neposrednom proizvođenju umjetničkog djela, umjetnik dakako postupa u skladu sa svojom idejom, nacrtom ili projektom. No ta mimeza, ako se još uopće tako može imenovati, nipošto nije ono odlučujuće po čemu umjetnik sad jest umjetnik.

Kao pravi umjetnik na početku 20. stoljeća zato slovi Umjetnik. Umjetnik je onaj umjetnik koji cjelokupno umjetničko djelo, uključujući njegovu ideju (nacrt ili projekt), stvara ili kreira iz ništine (creatio ex nihilo). Zanimljivo je da oni kojima se teza o smrti Boga ili Ideje čini itekako prihvatljivom, srdito odbacuju tezu o smrti Umjetnosti. To ne iznenađuje, budući da se cjelokupna Nietzscheova misao, koja je misao o usudnom prevratu odnosa između osjetilnog i nadosjetilnog, estetičnog i idejnog, može sažeti u geslo: Bog je mrtav, živjela Umjetnost!

Odbacivanje teze o smrti umjetnosti je razumljivo. Naime, teško se pomiriti s mišlju da je takoreći sve mrtvo i da više ništa nije živo, živo u tom smislu da bi za nj bilo vrijedno živjeti. No ne možemo danas mimo sve veće potvrde Hegelovih riječi o kraju umjetnosti. A tu istinu moramo pratiti jedino i samo unutar značenjskog horizonta koji je svojstven samom Hegelu, nešto što je publicističkim tumačima, lijepim dušama i plavim čarapama posvema strano. Riječ je o tome da unutar Hegelova obzorja svaka riječ ima svoje sistemski određeno značenje, značenje koje nipošto nije arbitrarno ili uobičajeno. Tako umjetnost Hegelu znači jedino i samo lijepu umjetnost, a ljepota mu znači jedino i samo osjetilno sjajenje/priviđanje (u latinskoj dvoznačnosti videre i lucere) Ideje. Ništa drugo! Ako Hegel kaže da je umjetnost, koja je u prošlosti bila uzvišeni i najviši način prikazivanja Ideje, izgubila svoje mjesto, budući da su je ”natkrilili” (überflügelt) misao i refleksija i da je dakle estetika kao ”znanost (o) umjetnosti” (Wissenschaft der Kunst) prevladala nad samom umjetnošću, tada Hegel misli upravo na lijepu umjetnost kao osjetilno sjajenje Ideje. S tom i takvom umjetnošću je sada kraj. Kraj u tom smislu da je umjetnost s najvišeg mjesta pala na niže, na najniže mjesto prikaza Ideje. S tog mjesta i u njegovu okviru, prema Hegelu, perspektive se umjetnosti ne zatvaraju, nego direktno otvaraju: ”Možemo se zacijelo nadati da će se umjetnost sve više uzdizati (steigen) i usavršavati (vollenden), ali njezina je forma prestala biti najvišom potrebom duha (das höchste Bedürfnis des Geistes)”. Kao najviša potreba duha umjetnost je nešto prošlo (ein Vergangenes), jer sada je najviša potreba duha – znanost. Znanost je naime najviši način na koji istina pribavlja sebi egzistenciju. Pritom je dakako znanost (o) umjetnosti ili estetika samo dio znanosti kao takve, samo element sadašnje najviše potrebe duha.

Implicitna je pretpostavka da se najzreliji i najrazvijeniji duhovi odsad više neće baviti umjetnošću, nego Znanošću. Umjetnošću će se baviti, razvijati je i usavršavati manje tek zreli i manje razvijeni duhovi. Eksplicitna i praktična konsekvenca takve pretpostavke je danas omniprezentna koegzistencija univerziteta i akademija: za znanstvenike je potrebna univerzitetska naobrazba, dočim je umjetnicima dostatna tek akademija. Dakako, i socijalno gledano, teoretičari i povjesničari književnosti, estetičari, povjesničari umjetnosti i ostali znanstvenici predstavljaju nobilitete i materijalno i statusno su obilno nagrađeni, dočim su umjetnici manje-više tek oni na rubu i s ruba.

Pri svemu tome je danas faktički nazočan i sve očitiji problem kraja umjetnosti ne samo u prvom, nego i u drugom hegelovskom značenju. Ne samo prenesenom, dakle hijerarhijski prestižnom, nego i u doslovnom značenju, značenju uzdizanja i usavršavanja.

Kad je danas riječ o kraju umjetnosti ili umjetnosti kao o nečemu prošlom, mislimo na kraj umjetnosti u doslovnom značenju. Zato su kraj i smrt umjetnosti postali sinonimi. Pitamo se nisu li došli do kraja i uzdizanje (razvoj) i usavršavanje umjetnosti. Ima li više ikakva puta naprijed?

U desetljećima nakon Hegela razvoj je umjetnosti bio nedvosmislen i gotovo jednosmjeran. Umjetnički stilovi i smjerovi slijedili su sve brže, pretjecali se međusobno i potkopavali. I kad se pokazalo da će se na kraju umjetnik uspostaviti kao vlastiti eksperimentalni znanstvenik i tako pokriti sve potrebe duha, kad je sve iskrilo od priručnih estetika, kratkoročnih sinteza, srednjoročnih manifesta i dugoročnih programa, začetkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća je nastupio vakuum posvemašnje saturiranosti. Lepeza raznovrsnih izama okončala je u maglovitu općenitost post-izama. Nisu načete samo forme autoriteta, nego i sam autoritet forme.

Nastupio je ne samo kraj klasične, nego i moderne umjetnosti. Mrtav je i larpurlartizam, esteticizam i eksperiment. Nisu više najviša potreba, uopće nisu više potrebni. Ali komu nisu? Na podlozi kojeg kriterija?

Hegelu je kao mjerilo potrebe (Bedürfnis) slovio duh. Umjetnost je prestala biti najvišom potrebom kad je najvišom potrebom postala znanost. Znane su nam njegove riječi: ”Znanost umjetnosti je stoga u našem vremenu mnogo veća potreba nego u vremenima u kojima je umjetnost za sebe, kao umjetnost, davala puno zadovoljenje (Befriedigung). Umjetnost nas poziva na misaono promatranje (zur denkenden Betrachtung) i to ne u svrhu ponovnog prizivanja (wieder hervorzurufen) umjetnosti, nego da se znanstveno spozna što je umjetnost”. Za Nietzschea, koji se kao prevratni metafizičar, okreće osjetilnosti i volji za moć, mjerilo potrebe dakako nije duh, nego čovjek volje za moć, nadčovjek. Znanost time ne prestaje biti najvišom potrebom duha, ali duh kao takav nije više najviša potreba čovjeka. Najvišom potrebom čovjeka kao postavkom volje za moć opetovano postaje umjetnost. Ali ne umjetnost u Hegelovu značenju, ne umjetnost kao potreba duha, kao osjetilno sjajenje/priviđanje Ideje, nego umjetnost u Nietzscheovu značenju, dakle umjetnost kao formiranje, odnosno shematiziranje kaosa (”shematizirati – utisnuti kaosu onoliko pravilnosti i oblika koliko zadovoljava našu praktičku potrebu”), odnosno kao način opstanka (egzistencije) volje za moć. Ili, kako je to pregnantno formulirao Lotman, ”materijal književnosti je jezik”. Znanost iz tako shvaćene umjetnosti nije isključena, nego je u nju uključena kao oruđe, kao sredstvo. Ideje su pretvorene u instrument, znanstveni pojmovi i zakoni tretiraju se kao sheme, kao prikladne forme za formiranje i transformiranje kaosa, odnosno za samo-formiranje volje za moć. Umjetnost kao način opstanka volje za moć tako iznovice pridobiva svu valjanost koja je pripadala grčkom techne: razumjeti se u nešto. Štoviše, umjetnost sada znači: razumjeti se u sve.

Premda volja za moć nije samo volja za životom (na čemu inzistiraju ultra-moderni ničeanci poput Gillesa Deleuzea), nego se volja za moć u svojoj krajnosti svagda preokreće u volju za ništinom (izraženu eksplicitno u Nietzscheovu djelu Uz genealogiju morala: bolje htjeti ništa nego ništa ne htjeti!), u volju za u-ništenjem i naposljetku samo-uništenjem, volja za moć čini samo ono u što se razumije. A ona se dakako razumije, ukoliko je ime za bivstvovnost (supstancijalnost, odnosno suštastvo) bivstvujućeg, u sve. Po njoj je zato svatko tko to hoće – umjetnik! I jer se umjetnik, po volji za moć koja se razumije u sve, razumije prvenstveno u to kako se uopće možemo razumjeti u nešto, on je prije svega i iznad svega tehno-log. Umjetnost postaje tehno-logijom. Nije više samo teche, nego i – odnosno prije svega – logos. Umjetnost je tom preobrazbom odsada najprije i prije svega umo-tvor.

Kao tehno-logija, kao subjekt same sebe, umjetnost postaje sama predmetom (sadržajem) umjetnosti. Uspostavlja se kao subjektivitet subjekta, kao novovjekovni oblik (metafizičke) bivstvovnosti bivstvujućeg i tako se pretvara u objekt ili materijal sebe same.

No unatoč tome umjetnost kao umjetnost, umjetnost kao pjesnikovanje, probijala se i probija mimo svih metafizičkih (onto-teoloških) okvira. Umjetnost kao umjetnost seže ispod ideoloških kalupa i scijentističkih shema. Formulacija da se umjetnost događa u području ideologije, premda sama nije ideologija, tipična je ideološka formulacija. Jer samo se iz ideološkog aspekta sve događa na području ideologije.

Danas, na kraju estetika i umjetničkih ideologija, na kraju platoničko-hegelovske mimeze ili ničeanske pojeze, ali ne na kraju umjetnosti kao umjetnosti, nijedan se umo-tvorac neće moći afirmirati samo pozivanjem na određenu estetiku ili određenu ideologiju. Vrijeme danas traži umjetnike s vlastitim poetikama. Autopoetike ne ocrtavaju samo metodološke ili tehno-poetske principe, nego svagda iznova ocrtavaju i a-metafizičku ontološku diferenciju u igri svijeta, svijeta ne kao cjeline svega bivstvujućeg, nego prije svega i iznad svega svijeta kao čistine bivstvovanja.